1. ožujka miniran je džip "mercedes ML" Ninoslava Pavića, suvlasnika EPH, najveće i najutjecajnije novinske kuće u Republici HrvatskojDana 1. ožujka miniran je džip “mercedes ML” Ninoslava Pavića, suvlasnika EPH, najveće i najutjecajnije novinske kuće u Republici Hrvatskoj. Eksplozija je odjeknula u 4.05, u gluho doba noći s petka na subotu, pet metara od vrata njegove obiteljske kuće u elitnom zagrebačkom Tuškancu. Prema prvim policijskim analizama gomile lima – jedino što je preostalo od demoliranog i spaljenog automobila – pakleni stroj bio je postavljen pod prednji desni kotač i, kako se pretpostavlja, aktiviran daljinskim detonatorom.

Nino Pavić u prvi jer mah demonstrativno odbio bilo kakvu suradnju s MUP-om, objašnjavajući to svojim nepovjerenjem u policijsku instituciju Moguće je da je eksplozivna naprava djelo njegovih vjerovnika iz tajne organizacije Grupo: nakon razdruživanja ortaka, Pavić je svom bivšem ortaku Pašaliću ostao dužan medijsku potporu, a Miroslavu Kutli iznos od 10 milijuna eura Ni pola sata nakon eksplozije, do Pavićeve kuće dojurili su njegovi vodeći urednici, novinari i šefica marketinga EPH, koja je, dosljedno profesiji i radnom mjestu, preuzela na sebe političku i medijsku prezentaciju događaja. O diverziji na Pavićev automobil, prvi nakon policije, obaviješten je William Montgomery, američki ambasador u Beogradu, koji je pak alarmirao hrvatskog premijera Ivicu Račana. Tako se Račan već 2. ožujka oglasio u Pavićevu Jutarnjem listu s nekoliko prigodnih rečenica potpore i sućuti medijskom magnatu.

Sama po sebi eksplozija pobliže otkriva karakteristike bombaša koji nemaju mnogo veze s proizvedenom političkom atmosferom. Riječ je, nesumnjivo, o gangsteru koji je zanat ispekao na sličnim bombaškim zadaćama u Domovinskom ili hrvatsko-muslimanskom ratu. Klasičan, mirnodopski kriminalac ne poseže za rizičnom eksplozivnom napravom čija i najjednostavnija konstrukcija ipak iziskuje pirotehničko znanje. Riječ je, štoviše, o kriminalcu kojeg je angažirao znalac Pavićevih životnih navika. Prema prvim vijestima, jedan od njegova dva vrlo slična džipa stalno je u upotrebi, dok je ovaj drugi – pod koji je podmetnut eksploziv – već tako dugo parkiran na istom mjestu da se ni sam Pavić ne može sjetiti kad ga je posljednji put vozio. Tek u drugoj verziji, namijenjenoj HTV-u, Pavić je utvrdio da se demoliranim džipom nekoliko sati ranije vratio s Novinarskog bala.

Ipak, malo je vjerojatno da je pakleni stroj trebao poslužiti za Pavićevu likvidaciju: aktiviran je u doba noći kad je više nego sigurno da je novinski magnat ušuškan u krevetu. Iz svega slijedi da je eksplozija, barem zasad, tek prijeteća poruka koju bi vlasnik uništenog automobila morao razumjeti.

Ipak, što je više političke prašine oko Pavićeva automobila, to su manje šanse da policija identificira počinitelja. Jedan od glavnih razloga bio je sadržan u tome da je Pavić – da li zbog straha od nove, drastičnije osvete ili strepeći za svoju javnu reputaciju – vrlo demonstrativno, kako piše Večernji list, u prvi mah odbio bilo kakvu suradnju s MUP-ovim istražiteljima. Prema prvim izvješćima u medijima, u subotu navečer, 1. ožujka, policijskim je službenicima izjavio da mu nitko nije verbalno prijetio i da zbog toga nema pojma tko bi se s njime mogao razračunavati automobilskim bombama. U drugoj, popravnoj verziji koja je plasirana za dnevne novine u nedjelju, 2. ožujka, svoj bojkot istrage objasnio je osobnim nepovjerenjem u policijsku instituciju. Time je automobilska eksplozija iskorištena, prije svega, za otvaranje nove kampanje EPH protiv MUP-a kojem Pavić nikada neće oprostiti kaznenu prijavu u medijsko-ortačkoj aferi Grupo zbog koje je u prosincu 2000. jedan dan proveo u pritvoru. Kao finale raznih varijacija na istu temu Pavić je istoga dana navečer, u središnjem Dnevniku HTV-a, ustvrdio kako je postao žrtva hrabrosti svoje izdavačke kuće u njezinoj medijskoj borbi protiv organiziranog kriminala. Istim potezom gangsterski napad na vlastiti vozni park proglasio je napadom na hrvatsko novinarstvo u cijelosti.

U novom pak obratu situacije, Pavić se čak odlučio na suradnju s MUP-om. Budući da je okoliš Pavićeve kuće pod videonadzorom, na osnovi videosnimki istražitelji će ionako vidjeti što se događalo uoči eksplozije.

No pokušaji da se javna i istražiteljska pozornost s njegovih – očito opasnih – poslovnih aranžmana usmjeri prema simboličko-metaforičkoj razini novinarske profesije prikriva dvije notorne činjenice. Prvo: da Ninoslav Pavić spada u kategoriju krupnih kapitalista, po čemu je bliži nizu pretučenih i “reketarenih” hrvatskih tajkuna nego vlastitim novinarskim uposlenicima. U javnosti je manje poznato da je kupoprodaja nekretnina Pavićev drugi značajan biznis, u hrvatskim uvjetima možda čak opasniji od medija. I drugo: da sva iskustva pokazuju kako se gnjevni čitatelji, pa i apostrofirani kriminalci, nigdje u svijetu ne razračunavaju s izdavačima i direktorima; ili bombe postavljaju u prostorijama redakcija ili svoje osvetničke akcije usmjeravaju prema potpisanim autorima tekstova.

Svoj posljednji novinski tekst Pavić je potpisao prije dvadesetak godina, kao medijski sljedbenik i izvršitelj partijske frakcije Stipe Šuvara, tada vodećeg komunističkog ideologa u Hrvatskoj. Zadnjih desetak godina proveo je na sigurnoj distanci od svih novinarskih problema, zbrajajući izdanja EPH kao tržišnu vrijednost, novac i političku moć, što je u Hrvatskoj i danas identično. Utoliko nije čudno da između njega i MUP-a doista ne postoji povjerenje. Kako Nacional doznaje iz krugova policijskih istražitelja, mahom krutih empirista, koliko Pavić zazire od kriminalista koji istražuju slučaj njegova miniranog džipa, toliko ni oni ne vjeruju Pavićevim tvrdnjama o metaforičko-terorističkim ciljevima paklene naprave na prednjem kotaču njegova džipa u koji, uostalom, i ne zna kad je posljednji put sjeo.

Teoriji o odmazdi jedne ili druge mafijaške organizacije proturječi, zapravo, najviše Pavićevo ponašanje. Ako se aludira na EPH-ovu propagandnu podršku Državnom odvjetništvu u progonu tzv. zločinačke organizacije hrvatsko-njemačkog kriminalca Zlatka Bagarića, zagonetno je zašto Ninoslav Pavić u posljednje vrijeme intenzivno surađuje s Mićom Carićem. Današnji Pavićev poslovni partner u osvajanju gradskih zemljišta i nekretnina, Mićo Carić, nije samo bivši Bagarićev kompanjon u casinu Jocker nego i bliski prijatelj s barem dvojicom oslobođenih optuženika iz tzv. zločinačke organizacije, Nikicom Jelavićem i Zoranom Pripuzom.

A drugi gang – pod vodstvom Vinka Žuljevića Klice – nema osobitog razloga za gnjev: u većini Pavićevih izdanja zdušno je podržana priča da je bivšeg agenta HIS-a Veselina Marinova likvidirao u nužnoj samoobrani. Ako eksplozija Pavićeva džipa ima neke veze s egzekutorom iz Herceg Bosne, ona je prilično posredna. Kao najrizičniji novinarski potez vezan uz Žuljevićevu mafiju, u posljednjem broju Globusa navedena su prezimena petorice MUP-ovih specijalaca koji u fušu servisiraju Žuljevićevu zaštitarsku tvrtku “Bilić” koja trenutačno kontrolira kockarnicu hotela “Sheraton”.

Zato se, prema Nacionalovim policijskim izvorima, Pavićeva tumačenja o ataku organiziranog kriminala na njegovu osobu uzimaju mnogo šire. Kako je u subotu navečer objavljeno u prvoj informativnoj emisiji Nove TV “24 sata”, uz uzvratni udarac jedne ili druge mafije, ozbiljno se razmatraju radne hipoteze izvedene iz Pavićevih poslovno-financijskih projekata. Među ostalim, postoji mogućnost da je eksplozija džipa prijeteća poruka srpske mafije koja nastoji zaustaviti Pavićevu medijsku ekspanziju u Srbiji započetu kupnjom Politike, tamošnjeg nacionalno-izdavačkog simbola. No jednako je moguće da je eksplozivna naprava rukopis njegovih ovdašnjih vjerovnika iz tajne konglomeracije Grupo. S trojicom tajnih ortaka – Miroslavom Kutlom, Ivićem Pašalićem i Vinkom Grubišićem, tada vrlo moćnim eksponentima HDZ-ova režima – Pavić se 1997. udružio da osvoji monopol nad domaćim medijskim prostorom. Nakon njihova razdruživanja 1999. ostali su neraščišćeni računi, po kojima je Pavić svojem bivšem ortaku Pašaliću, osnivaču Hrvatskog bloka s velikim političkim ambicijama, ostao dužan medijsku potporu, a Kutli iznos od 10 milijuna eura.

Sustav podzemnih ortačkih ugovora kojima je HDZ svojedobno premrežio Hrvatsku, stvarajući paralelno gospodarstvo, paralelne tijekove novca i paralelna medijska carstva, od prvog su trenutka skopčani s nasiljem i kriminalom. Podsjećamo, kad je početkom 1988. bankar Neven Barač svjedočio o postojanju ortačkog pakta za pljačku Dubrovačke banke, iz zagrebačkog javnobilježničkog ureda Ankice Hukelj dvojica gangstera oteli su jedinih pet primjeraka ugovora koji to dokazuju.

Interni sporovi u Pavićevu ortakluku s Pašalićem, Grubišićem i Kutlom imali su još drastičnije posljedice. U proljeće 2001. dvojica batinaša pretukli su Branku Bolković, bivšu suprugu urednika OTV-a koji je uključen u isti ortački sustav. Zaskočivši je jedne noći ispred njezina stana, vezali su je lisičinama, ugurali u automobil i prebili je do krvi. “Da osjetiš kako je čovjeku u zatvoru”, rekao je jedan od batinaša, očito znajući da je Branka Bolković krunski svjedok policijske istrage o financijsko-medijskom mešetaranju četvorice ortaka iz tadašnje MUP-ove kaznene prijave. Miroslav Kutle dobio je pak, slično Nini Paviću, tek prijeteću poruku. Nekoliko tjedana nakon izlaska iz pritvora nepoznati revolveraš ispalio je metak u karoseriju njegova parkiranog automobila. Po svemu sudeći, Kutle je shvatio značenje pa HDZ-ovu tajkunu i Pavićevu ortaku nije palo na pamet da to proglasi atentatom na hrvatske medije, premda je i danas stvarni vlasnik OTV-a i znatnih udjela u domaćim radijskim postajama.

Ukratko, svaki iskusni novinar i svaki iskreniji izdavač ima sasvim jasnu svijest o rizicima savezništava i pothvata u koje se upušta. A Ninoslav Pavić nije naivac: u svojoj golemoj ambiciji da stvori medijsko carstvo koje će kreirati domaću političku scenu iza sebe je ostavio i more žrtava i more prevarenih, ali nimalo bezazlenih poslovnih ortakluka.

Ako postoji utjelovljenje hrvatskih povijesnih mijena, onda je to Ninoslav Pavić, danas poznat isključivo kao izdavač najvećeg i utoliko najutjecajnijeg novinsko-izdavačkog koncerna u Republici Hrvatskoj, uskoro i na Balkanu. Rođen 1952.u Zagrebu, u obitelji grkokatoličkih korijena sa Žumberka, u politički se život uključio sredinom 70-ih. Primjereno tadašnjem vremenu, karijeru je počeo kao srednjoškolski aktivist SSOH, kako se zvala omladinska organizacija partijskog podmlatka. Kao prva nagrada dokazane političke podobnosti uslijedila je funkcija glavnog i odgovornog urednika omladinskog tjednika Polet koja je imala vrlo malo veze sa samim novinarskim poslom. Tadašnji glavni urednici bili su, naime, prva instanca političke kontrole. U frakcijskom obračunu unutar Partije između sljedbenika Mike Špiljka i Stipe Šuvara opredijelio se za ideološki rigidniju struju koja je Pavića u eri višegodišnje dominacije instalirala za urednika u Vjesniku. Uz uredničke poslove u tada prestižnom partijskom dnevniku pisao je komentare u duhu Šuvarove ideološke struje o strahotama tzv. nacionalističkih skretanja i socijalističkim bogatašima među tadašnjim obrtnicima i sitnim trgovcima.

Kako su, unatoč njegovim medijsko-propagandističkim akcijama, te nezdrave snage, okupljene u HDZ-u tadašnjeg predsjednika Franje Tuđmana, pobijedile na izborima 1990., Paviću nije preostalo drugo nego da im se pridruži. Kao glavni adut za pristup HDZ-u poslužio je Globus, uz Slobodni tjednik, prvi privatni tjednik u postkomunističkoj Hrvatskoj koji je u doba Domovinskog rata uspio sačuvati svoju političku autonomnost. Kad je izdavačkom poduzeću uvećao političku vrijednost kupljenom Arenom i novim ženskim listom Gloria, Pavić je krenuo u trgovinu. U liku Miroslava Kutle, vodećeg meštra HDZ-ove privatizacije, režim je Paviću dao ponudu koju nije mogao odbiti: zajamčenu medijsku moć u zamjenu za njegovu političku lojalnost HDZ-ovoj desnoj frakciji okupljenoj oko Ivića Pašalića, tadašnjeg Tuđmanova savjetnika za unutarnju politiku. Bilo je to vrijeme kad je Pavić od svih sekvenci svoje iznimno bogate političke biografije rado isticao svoje poluhercegovačko podrijetlo po majčinoj liniji. Pavićev pakt s Pašalićem, Kutlom i Kutlinim vjenčanim “kumčetom” Vinkom Grubišićem, nominalnim vlasnikom OTV-a, zapečaćen je tajnim, šifriranim ortačkim ugovorima iz 1997. koji su, kao najveći medijski skandal u samostalnoj Hrvatskoj, otkriveni nakon HDZ-ova izbornog sloma. Tako se razotkrila i tzv. kritička pozicija EPH prema Franji Tuđmanu, Gojku Šušku i nizu tadašnjih HDZ-ovih prvaka koji su posljednjih pet godina HDZ-ove vlasti smetali političkim ciljevima – Ivića Pašalića.

Izbori u siječnju 2000. pokazali su da je novinsko-izdavačka moć Ninoslava Pavića ipak značajno precijenjena. Ne samo da Pašalićeva frakcija u HDZ-u nije uspjela sačuvati nekadašnju prevlast, nego je nekoć svemoćni Tuđmanov savjetnik doživio poraz čak i unutar vlastite stranke.

Već drugi put suočen s promašajem svojih političkih vizija, Pavić se opet prestrojio prema novom pobjedniku, SDP-ovu premijeru Ivici Račanu: restaurirao je komunističku epizodu svoje biografije, umjesto majke Hercegovke ističući svoju i Račanovu zajedničku partijsku prošlost. U prvom naletu novog savezništva, Pavićeva izdanja uspjela su na mjesto glavnog državnog odvjetnika instalirati Radovana Ortynskog, istražnog suca u slučaju tzv. zločinačke organizacije koji je u svojim spektakularnim istragama načinio toliko tragičnih propusta da je suđenje završilo uglavnom oslobađajućim presudama. Ortynski koji je zauzeo poziciju najmoćnijeg pravosudnog prvaka u državi, zauzvrat je funkcionirao kao Pavićevo glavno jamstvo da će mračne strane njegovih ortakluka s kompromitiranim hadezeovcima zauvijek biti zaboravljene i amnestirane.

Dogodilo se, međutim, da je unatoč svim medijskim naporima njegova izdavačkog imperija Ortynski smijenjen s funkcije. Bio je to možda najveći Pavićev poraz: izgubio je bitku protiv Šime Lučina, ministra unutarnjih poslova, prvog čovjeka koji se usudio njegove poslovne aranžmane s nekadašnjim HDZ-ovim moćnicima kvalificirati kao primjer organiziranog kriminala.

Logično i očekivano, kad je bomba eksplodirala pod njegovim džipom, prvi refleks nukao je Pavića da ustukne pred nepredvidljivim policijskim pitanjima. Na kraju je ipak presudio opravdani strah i Pavić je, kako javljaju predstavnici MUP-a, s njihovim kriminalistima počeo surađivati, shvativši napokon da je otkriće bombaša jedina zaštita i za njega osobno i za njegovu obitelj. Jer pakleni stroj odveć je opasna stvar da bi se koristio za političke igre.