Upravo u razdoblju Gregurićeve vlade počinjeni su neki od zločina koje već duže istražuje Haaški sudZbog uvjerenja da je hrvatska vlast u slučajevima generala Ante Gotovine i Janka Bobetka opstruirala suradnju s Međunarodnim sudom za ratne zločine te zbog toga što nije predala sve tražene dokumente, ali i zbog uhićenja Milana Milutinovića, bivšeg predsjednika Srbije i četničkog vojvode Vojislava Šešelja, ponovno su se dramatično zaoštrili odnosi Zagreba i Haaga. Zbog toga je glavna haška tužiteljica Carla Del Ponte krenula u novu žestoku ofenzivu protiv Vlade Ivice Račana. Njeni istražitelji, saznao je Nacional, tajno su razgovarali s bivšim predsjednikom hrvatske vlade Franjom Gregurićem, upravo završavaju optužnicu protiv Tomislava Merčepa, obavili su završna ispitivanja generala Mladena Markača, pred njima je svjedočio predstojnik Ureda predsjednika Franje Tuđmana Hrvoje Šarinić, a najavljuju se i optužnice protiv još nekoliko generala HV-a i HVO-a. Uz to je Carla Del Ponte u sjedištu Europske unije u Bruxellesu optužila hrvatsku vlast da ne želi uhititi generala Gotovinu čime je dovela u pitanje proces ulaska Hrvatske u EU.

Optužnica protiv Merčepa već je pripremljena, a istražitelji su nedavno u potpunoj tajnosti razgovarali s Franjom GregorićemIstražitelji Haaškog suda razgovarali su nedavno u potpunoj tajnosti u Zagrebu s Franjom Gregurićem, predsjednikom Vlade nacionalnog jedinstva. To je svakako velika senzacija jer je Franjo Gregurić najviši hrvatski državni dužnosnik kojega su do sada ispitivali istražitelji haaškog tribunala. Gregurić u tim razgovorima nije imao status osumnjičenika ili okrivljenika, a razgovor je obavljen izvan službenog sjedišta Haaškog suda u Zagrebu, u prostorijama koje je odabrao Gregurić.

Istražitelje Haaškog suda zanimalo je razdoblje od kolovoza 1991. do kolovoza 1992. kada je Gregurić bio na čelu prve i jedine vlade u kojoj su uz HDZ-ove ministre sjedili još i opozicijski političari Dražen Budiša, Zdravko Tomac, Ivan Cifrić, Zvonimir Baletić, Ivan Cesar, Živko Juzbašić, Stjepan Zdunić, Vladimir Veselica…

Upravo u razdoblju Gregurićeve vlade počinjeni su neki od zločina koje već duže istražuje Haaški sud. Među njima su pokolji u Pakračkoj poljani i ubojstvo obitelji Zec. Istražitelje je najviše zanimalo kako je Vlada reagirala na zločine, što je poduzimala da se oni spriječe te da se krivci sudski procesuiraju i kazne. Gregurić je istražitelje upoznao s odlukom Vlade od 19. listopada 1991. koja je “osudila pojavu formiranja neregularnih oružanih grupa i sastava pod političkim utjecajem pojedinih stranaka” te zadužilo ministarstvo unutarnjih poslova da protiv njih poduzme energične represivne mjere. Gregurić je također upozorio da je upravo njegova vlada 22. studenoga 1991. službeno zatražila osnivanje Međunarodnog suda za ratne zločine, da je nizom zakonskih odluka jačala pravnu državu te predočio je svoj odgovor na pismo kardinala Kuharića od 22. svibnja 1992. u kojemu je on Vladu upozorio na konkretne zločine počinjene nad građanima srpske nacionalnosti. Gregurić je također podsjetio na izjavu od 4. ožujka 1992. da će biti uspostavljena pravna država ili će njegova vlada dati ostavku te na činjenicu da se zbog zauzimanje za kažnjavanje počinitelja ratnih zločina i očuvanja cjelovite BiH našao na meti raznih ekstremista, pa i samoga Tomislava Merčepa koji ga je javno optužio da je kriv za pad Vukovara.

Punih sedam godina nakon što je pokrenuo istragu, sud u Haagu stegnuo je obruč oko Tomislava Merčepa. Pitanje je samo vremena, saznao je Nacional iz dobro obaviještenih izvora u Bruxellesu i Haagu, kada će glavna tužiteljica Carla Del Ponte poslati u Zagreb zahtjev za izručenje nekadašnjeg zapovjednika stožera teritorijalne obrane u Vukovaru i paravojnih jedinica koje su operirale u Pakračkoj dolini i Gospiću, savjetnika ministra unutarnjih poslova Ivana Vekića te predsjedničkog kandidata na izborima 2000. Merčep je, tvrde Nacionalovi izvori, prvi na popisu haaških optuženika iz Hrvatske. Vlada još nije primila nikakvu službenu obavijest, no u Zagrebu su, saznao je Nacional u dobro obaviještenim političkim krugovima, iz dokumenata koje su tražili haaški istražitelji, ali i iz zahtjeva za razgovore s pojedinim svjedocima, zaključili da se dovršava optužnica protiv Merčepa.

Tako će uskoro, saznao je Nacional, haaški tužitelji saslušati Ferdinanda Jukića, nekadašnjeg djelatnika SZUP-a koji je 1991. uhitio Tomislava Merčepa u Vukovaru. Do sada međutim nitko nije službeno komentirao najnovije vijesti iz Haaga, osim što je objavljeno da u Zagreb nisu stigle nikakve nove optužnice.

Haški tribunal suditi će Merčepu za zločine počinjene u Pakračkoj poljani. Pripadnicima zloglasne Merčepove postrojbe već se tri puta sudilo zbog pokolja u Pakračkoj poljani i ubojstva obitelji Zec, ali su oni svaki puta oslobođeni i pušteni na slobodu. Premda je njegovo ime isprva bilo na optužnici, Merčep na tim procesima nikada nije bio saslušan čak ni kao svjedok.

Potkraj devedesetih Ferdinand Jukić u nekoliko je intervjua izjavio da postoji fotodokumentacija o zločinima koje su pripadnici Merčepovih jedinica počinili nad srpskim civilima u Vukovaru. Jukić je potvrdio da je uhitio Merčepa po nalogu Josipa Manolića i to zbog njegove višemjesečne strahovlade u Vukovaru za koje je, po nekim procjenama, ubijeno više od stotinu Srba. Ferdinad Jukić trenutno se nalazi na liječenju u zatvorskoj bolnici u Zagrebu gdje je stavljen pod pojačani nadzor. Ali ne zbog straha od bijega, već zbog bojazni da bi mogao postati žrtva atentata. Jukića je naime u svibnju 2000., za liječenja u zagrebačkoj bolnici Rebro, usred bijela dana pokušao u bolničkoj sobi ubiti nepoznati muškarac nazubljenim nožem dugim 30 cm. Jukić se uspio obraniti kada je ispod jastuka izvukao pištolj s infracrvenim ciljnikom koji je napadača natjerao u paničan bijeg.

Ferdinanda Jukića javnost je upoznala 1996. zahvaljujući televizijskim snimaka s dobrotvorne aukcije na kojoj je ponosno platio 300 tisuća kuna za bistu predsjednika Tuđmana. Mile Dedaković Jastreb optužio ga je za krađu 1,4 milijuna DEM namijenjenih obrani Vukovara, a otkriveno je i da je Jukić u studenome 1991. dobio 3 milijuna dolara, u siječnju 1992. 1,6 milijuna dolara te potom još 700 tisuća DEM od donacija hrvatske dijaspore, također namijenjenih za kupnju oružja. Svjedoci su potvrdili da nikada nije donio oružje u Vukovar niti je vratio novac. Policija nije pokrenula istragu premda je Jukić kasnije kupio tvornicu alkoholnih pića Badel. Od 1997. Jukić ima stalna okapanja s policijom: uhićen pod optužbom da je švercao alkohol te da je na taj način pronevjerio 13.400.000 kuna.

Ovih su dana haaški istražitelji dovršili i ispitivanje generala Mladena Markača, zapovjednika specijalnih policijskih postrojbi koje su sudjelovale u svim oslobodilačkim operacijama u Domovinskom ratu, među ostalima, i u akcijama Maslenica, Medački džep, Bljesak i Oluja. Markač je bio zaprepašten količinom službenih dokumenata raznih hrvatskih vojnih, policijskih i civilnih institucija kojima raspolažu haaški istražitelji te brojem usmenih svjedočenja hrvatskih građana. Generala Markača istražitelji su zatekli citiranjem transkripta razgovora s predsjednikom Tuđmanom u kojima je on tražio od Markača da isprovocira povode za početak vojnih operacija Bljesak i Oluja. General Markač još se više iznenadio kada su mu predočene izjave nekih svjedoka, pa i visokih državnih dužnosnika, u kojima se on izravno optužuje za pojedine postupke i odluke. Markač se ovih dana požalio prijateljima kako je u posve neravnopravnoj poziciji u odnosu na istražitelje jer nema odgovarajuću pomoć Vlade pa zbog toga ne može pronaći dokumente koji su mu nužni za obranu. Žalio se i na činjenicu da je dio dokumenta izgubljen i uništen, a da se dio ne može pronaći zbog nereda u vojnoj i državnoj arhivi. General Markač je zbog svega toga potpuno demoraliziran: smatra da su u takvim okolnostima male šanse da sud u Haagu ne zatraži njegovo izručenje. “Budući da su predsjednik Tuđman, ministar Šušak i načelnik Glavnog stožera Červenko umrli, da je stožerni general Janko Bobetko obolio, a general Gotovina pobjegao, Haaškom sudu nije preostao nitko drugi osim mene”, rezignirano se požalio general Markač.

Najnovija ofenziva Haaškog suda pojačala je nervozu u vladi Ivice Račana, ali i u krugovima nekadašnjih državnih, vojnih i policijskih dužnosnika koji se pribojavaju da bi se mogli naći na sve dužem popisu Haaških istražitelja. U Zagrebu, naime, već neko vrijeme više odvjetnika i nekadašnjih tajnih policajaca siju paniku među vojnim, policijskim i državnim dužnosnicima uvjeravajući ih da su preko svojih veza u Haagu doznali da se njihova imena nalaze na širem popisu osumnjičenika. Stoga im unaprijed nude svoje usluge, a za uzvrat traže da budu angažirani u njihovoj obrani. Kada se zna da sud u Haagu, za naše prilike, bogato honorira obranu, nije ni čudo što se mnogi otimaju za nju. Problem je međutim u tomu što po nekim informacijama i dokumentima kojima raspolaže sud u Haagu, nije teško zaključiti da su se neki ljudi sami nudili kao svjedoci ili su pak predavali povjerljive dokumente koje su imali u svojim privatnim arhivama. To je i razlogom zašto su dosjei koje imaju haški istražitelji tako bogati raznim povjerljivim dokumentima i svjedočenjima, pa i onim koji nisu dobiveni iz službenih, državnih izvora.

Kada stigne optužnica protiv Tomislava Merčepa, u Vladi ne očekuju reakcije poput onih kada su optuženi generali Gotovina, Ademi i Bobetko jer je Merčep jedna od najkontroverznijih osoba Domovinskog rata. Dok je bio sumnjičen da su pripadnici njegove postrojbe činili grozne zločine, Merčep je blisko surađivao s predsjednikom Franjom Tuđmanom, ministrima Gojkom Šuškom i Ivanom Vekićem te Branimirom Glavašem, Vladimirom Šeksom, Vicom Vukojevićem…

Predsjednik Stjepan Mesić svojedobno je ispričao kako je zatražio od Franje Tuđmana da kazni one koju su likvidirali obitelj Mihajla Zeca, no on mu je odgovorio: “Pusti, pusti možda će mi ti dečki još trebati”.

Dio optuženih za pokolje u Pakračkoj dolini i ubojstvo obitelji Zec, poput Igora Mikule, Muniba Suljića, Bajramovića , već su godinama junaci crnih kronika što najbolje govori kakve su posljedice nefunkcioniranja pravne države.

Bilo je procjena da nema pravne osnove za obnove procesa u slučaju Pakračka poljana i ubojstva obitelji Zec. Međutim članak 10. Statuta Haaškog suda daje legitimitet obnovi postupka i pravo sucima Međunarodnog suda za ratne zločine da procesuiraju kaznena djela čak i kada postoji pravomoćna oslobađajuća presuda u matičnoj državi.

Zbog izravne ili posredne povezanosti mnogih ljudi s Tomislavom Merčepom, ali i njihove uključenosti u ubojstva u Pakračkoj Poljani i obitelji Zec ili pak njihova zataškavanja i prikrivanja, podizanje optužnice pred sudom u Haagu otvoriti će sasvim sigurno Pandorinu kutiju optužbi kojoj je teško nazrijeti kraja.

Do 1990. Merčep je radio kao građevinski inženjer, a imao je stari Renault 4 i kuću u Bogoslavcima kraj Vukovara. Feral Tribune objavio je svojedobno dokumente koji potvrđuju da je Merčep u rujnu 1990. tražio od Branimira Glavaša da mu pošalje “50 kg salame i što više kapsli”. “Salama” je bila šifra za eksploziv vitezit 60. Glavaš je po tvrdnjama Feral Tribunea prije toga već isporučio Merčepu 100 kg vitezita, a sam je iz jednog kamenoloma preuzeo 500 kg vitezita, 10 metara sporogorućeg štapina, tisuću metara detonirajućeg štapina i 200 inicijalnih kapsula. Od tada do ljeta 1991.dignute su u zrak brojne kuće i gostionice u vlasništvu Srba. Povjerenik hrvatske vlade za tadašnju općinu Vukovar Marin Vidić Bili uputio je 18. kolovoza 1991. pismo predsjedniku Tuđmanu i premijeru Greguriću u kojemu je upozorio da se Merčep okružio ljudima sumnjiva morala i bivšim kriminalcima koji su preuzeli vlast u Vukovaru. Merčep i njegovi bojovnici optuženi su da odvode poznatije ili bogatije Srbe iz njihovih domova i radnih mjesta i ispituju u zgradi Teritorijalne obrane, da su neki mučeni, a neki likvidirani. Šaptom se pričalo o leševima koji su plovili Dunavom. Merčep je čak kasnije priznao: “Ne kažem da u Vukovaru nije zaplivao ni jedan leš, ali to je ipak bilo manje nego što je moglo biti.” Zaključio je kako je bilo minirano tek ”šest, sedam kuća i sve gostionice”. Ferdinad Jukić, koji se hvalio da je za Gojka Šuška obavljao povjerljive zadaće, dobio je sredinom kolovoza 1991. nalog od Josipa Manolića da smijeni i uhiti Tomislava Merčepa. Po Jukićevim tvrdnjama Merčep je prije toga istjerao iz Vukovara generala Antu Rosu i načelnika zagrebačke policijske uprave Franju Đuricu koji su pokušali uvesti red u Vukovar. Jukić je u jednom intervjuu ispričao kako su on, Vinko Budimir i Blago Zadro uhitili Merčepa u njegovu uredu te ga zatočili zajedno s njegovih 15 suboraca u podrumu. No čim je Jukić javio Manoliću da je uhvatio Merčepa, stigla je naredba da ga odmah pusti na slobodu. Merčep je nekoliko dana kasnije u Zagrebu unaprijeđen u savjetnika ministra unutarnjih poslova Ivana Vekića. Jukić je kasnije ispričao da je uzalud upozoravao predsjednika Tuđmana i ministra Šuška na postupke Tomislava Merčepa i da je jedino predsjednik Vlade Franjo Gregurić izjavio da se tomu mora stati na kraj.

Tomislav Merčep 1995., uz izravnu pomoć Gojka Šuška, Vice Vukojevića i Vladimira Šeksa pučistički preuzima vodstvo nad Udrugom hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata. Otada je imućan čovjek koji, po pisanju Feral Tribunea, ima prostran stan u predgrađu Zagreba, obiteljsku kuću s ribnjakom u Dragonošcu i vozi luksuzni BMW. Kao takav kandidirao se i za predsjednika države na izborima 2000.