U Zaljevskom ratu zračna priprema trajala je čak 40 dana, a ovaj će put potrajati samo nekoliko danaAmerički predsjednik George Bush, britanski premijer Tony Blair i španjolski premijer Jose Maria Aznar u nedjelju, 14. ožujka, na Azorima su Vijeći sigurnosti UN-a postavili ultimatum da u roku od 24 sata odluči hoće li donijeti rezoluciju kojom bi odobrilo vojnu intervenciju u Iraku. U suprotnom, SAD i Britanija će same, neovisno o UN-u, početi napad radi svrgavanja Saddama Husseina i uspostave novog poretka u Iraku.

Oko grada postavljeni su bazeni s naftom koje Iračani namjeravaju potpaliti i tako stvarati dim koji će onemogućiti sofisticirano američko oružje kao i praćenje kretanja iračkih postrojbiTristo tisuća savezničkih vojnika već je na položaju. Ako SAD dobije podršku devet od 15 članica Vijeća sigurnosti, a nijedna od stalnih članica ne glasuje protiv, bit će to dobrodošla politička podrška, koja će pojačati legitimitet američke akcije. Ali čak ako netko stavi i veto, SAD neće odustati od rata.

Front u sjevernom Iraku sada će se vjerojatno otvoriti velikim desantom 101. zračnodesantne divizije i specijalaca. General Tommy Franks, zapovjednik američke Središnje komande, najavio je da će akcija biti izvedena novim oružjem, sasvim drukčije nego u Zaljevskom ratu prije 12 godina. Kako su ovih dana najavljivale američke novine, iako će i ovaj put glavnina snaga krenuti iz Kuvajta, plan napada je drukčiji. U Zaljevskom ratu zračna priprema trajala je čak 40 dana, a ovaj će put potrajati samo nekoliko dana, ali će biti iznimno razorna, pa će na Irak istodobno biti upućene tisuće preciznih bombi i raketa, kako bi se cijeli irački ratni stroj paralizirao. Američke oklopne snage pripremaju se da u prvoj fazi zaobiđu Bagdad s južne strane i što prije prodru do sjevernog Iraka, gdje će se spojiti s lako naoružanim američkim zračnodesantnim snagama, a tek potom krenulo bi se na Bagdad koji bi se već nakon nekoliko dana našao u okruženju.

Hussein se pomirio s neizbježnim, da će američko-britanske snage napasti Irak. Još donedavno nadao se da bi u zadnji čas mogao izbjeći rat velikim ustupcima i zbog toga je ponovno pozvao u Bagdad šefa UN-ovih inspektora Hansa Blixa i predsjednika Međunarodne agencije za atomsku energiju Mohammeda El Baradeija. Možda namjerava, kad bi oni stigli u Bagdad, napraviti još koji manji ustupak, kako bi zemljama koje se protive ratu pokazao da ipak surađuje, ali on je spreman za rat.

U subotu je objavio da je Irak podijelio na četiri vojna područja i obznanio imena zapovjednika tih vojnih područja kojima će dati velike lokalne ingerencije. Svojem mlađem sinu Quasayu dao je zapovjedništvo nad vojnim područjem koje obuhvaća Bagdad i njegov rodni grad Tikrit, odakle je i najviše ljudi iz vrha režima, članova tzv. tikritskog klana. Sam Hussein zadržao je zapovjedništvo nad zrakoplovstvom i protuzračnom obranom, koji će sigurno imati ključnu ulogu u ratu.

Prema tvrdnjama londonskog tjednika Sunday Times, iz načina kako je rasporedio svoje najvažnije vojne efektive vidljivo je i kakva će biti Husseinova strategija. Oko 120.000 svojih najboljih vojnika koncentrirao je oko Bagdada, jer mu je osnovni cilj da zaustavi pokušaj SAD-a da lako i brzo osvoji irački glavni grad. Očito procijenio da ne može obraniti cijeli Irak, jer su američke snage na otvorenom prostoru tehnički neusporedivo nadmoćnije, ali da bi se mogao zaustaviti njihov prodor u Bagdad, jer američka tehnička nadmoć neće biti tolika u borbi u urbanim uvjetima. Američke satelitske snimke, tvrdi Sunday Times, otkrivaju oko Bagdada tri kruga obrane. On računa da bi Bagdad mogao pretvoriti u neku vrstu “mezopotamijskog Staljingrada”, nadajući se da bi iračka vojska mogla zaustaviti Amerikance kao što su uz goleme žrtve sovjetske divizije zaustavile nadmoćne Nijemce u jesen 1942.

Prema tvrdnjama Sunday Timesa, oko 50.000 pripadnika elitne iračke Republikanske garde, sa 700 tenkova, rasporedilo se po gradu da se bore protiv Amerikanaca. Tu je još 45.000 pripadnika specijalnih postrojbi iračke vojske. Napokon, još oko 20.000 posebnih pripadnika Republikanske garde i nekoliko tisuća Husseinovih tjelesnih čuvara imaju zadatak štititi najvažnije lokacije i osobe režima.

Irački izvori tvrde da je grad pretvoren u tvrđavu, da su izgrađeni podzemni tuneli, brojne podzemne pećine i bunkeri gdje je sakriveno oružje. Tvrdi se i da su oko grada postavljeni bazeni s naftom koje iračke snage namjeravaju potpaliti i tako ne samo zaustaviti napredovanje, nego i stvarati dim koji će onemogućiti sofisticirano američko oružje i praćenje kretanja iračkih postrojbi.

Da Hussein cijelu obranu namjerava koncentrirati uglavnom na Bagdad, vidi se i po tome što je u glavni grad početkom ovog mjeseca iz sjevernog grada Mosula premjestio i jednu od svojih najelitnijih postrojbi, mehaniziranu brigadu Republikanske garde Adnan Tulfah. Za njom su u Bagdad premještene i divizija iz Kuta i tenkovska brigada Republikanske garde iz Fallujaha. Prema Sunday Timesu, snimke izraelskog satelita pokazuju tenkove raspoređene po Bagdadu.

Strategija je Saddama Husseina, čini se, da uvuče Amerikance u krvavu bitku po ulicama Bagdada, gdje bi mogli imati velike gubitke budu li Iračani spretno postavili zamke američkim snagama, nenaviknutima na borbu u gradovima. U gradu će se izgubiti američka prednost sofisticiranog oružja, borbe će se voditi izbliza pa će Iračani moći Amerikancima nanijeti gubitke i zaustaviti njihovo napredovanje. Ako u Bagdadu Iračani zaustave Amerikance i rat se odulji, mogli bi se ponovno umiješati Ujedinjeni narodi, a to Hussein smatra svojim spasom.

Hussein je odbio sve javne i tajne ponude da iz Bagdada ode u izgnanstvo i spasi svoj život i živote svoje obitelji. Ta ponuda vrijedi i dalje. U subotu ju je posredno ponovio i Bush. U nedjelju je New York Times objavio da je američka vlada odlučila suditi najvažnijim ljudima iračkog režima pa je objavljena lista tih ljudi. Tu je listu New York Timesu očito dala američka vlada kako bi se povećao pritisak na Husseina i njegove suradnike da napuste Bagdad. Ovih dana američki mediji rpišu i o zadacima američkih vojnika kad je Saddam Hussein u pitanju, da li da ga ubiju ili pokušaju uhvatiti. Službeno iz vrha američke vojske o tome nitko ništa ne želi reći.

Hussein se, međutim, uzda da bi strategija odlučnog otpora u Bagdadu ipak mogla dati rezultata, naravno, ako uspije zaustaviti američki prodor i nanijeti Amerikancima gubitke. Pritom jako riskira, jer odgovor Amerikanaca na to može biti samo što energičniji udar na njegove snage od prvog trenutka, makar to značilo i teška razaranja Iraka i veliku pogibelj za iračke civile. Jer predstojeći rat nije sudbonosan samo za Husseina nego i za političku budućnost Busha koji ratuje i protiv stavova UN-a i svjetskog javnog mnijenja, a pogotovo za političku budućnost njegova jedinog partnera Tonyja Blaira.

Prema američkim procjenama, rat će trajati od deset dana do nekoliko tjedana. No ono što će uslijediti bit će mnogo neizvjesnije. S jedne se strane planira višegodišnja američka okupacija Iraka, ali je premijer Blair prošlog tjedna u britanskom parlamentu ipak govorio o tome kako bi u upravljanju Irakom ključnu ulogu mogao imati UN. Neki mediji javili su prošlog tjedna kako je UN pripremio povjerljiv izvještaj na 60 stranica o tome kako će se uključiti u upravljanje Irakom.

Bushovi politički teoretičari smatraju da globalnu sigurnost više ne mogu štititi međunarodne institucije nego integracija razvijenog demokratskog svijeta, koja se danas uobičajeno naziva globalizacijom. Oni su uvjereni da sama globalizacija – širenje parlamentarne demokracije, ljudskih prava i slobodnog tržišta bez granica – koja je već zahvatila goleme prostore razvijenog svijeta, a u nju se uključuju čak i Rusija i Kina, i bez UN-a stvara nove temelje sasvim drukčije kolektivne sigurnosti. Klasičnih ratova među globaliziranim državama, koje je dosad sprečavao UN, više nema, jer sve one djeluju na istim načelima. Sigurnost će se širiti usporedo s globalizacijom, stoga globalizirani svijet stalno privlači nove zemlje, kao što se vidi i po primanju novih zemalja u Europsku uniju i NATO. Sigurnosti globaliziranih zemalja najveća su prijetnja zemlje izvan globalizacijskog procesa jer se u njima najviše stvaraju terorističke jezgre. Po toj teoriji, svijet će biti to sigurniji što veći broj zemalja bude obuhvaćen globalizacijom, makar i silom, što se sada namjerava učiniti s Irakom, neovisno o zaključcima UN-a.