Hrvatski premijer Ivica RačanOvih su se dana, saznao je Nacional u diplomatskim krugovima u Zagrebu, nakon što tri godine nisu imali nikakve kontakte, prvi puta sastali predsjednik HDZ-a Ivo Sanader i američki veleposlanik u Hrvatskoj Lawrence Rossin. Nacional je iz dobro obaviještenih diplomatskih izvora saznao da je Rossin pozdravio principijelno stajalište HDZ-a, ali u razgovoru nije propustio priliku upozoriti Sanadera kako to ipak neće biti dovoljno da State Department javno podupre povratak HDZ-a na vlast. Među ostalim, saznao je Nacional, Rossin je upozorio da američka politika zadržava rezerve spram HDZ-a sve dok u njegovu vodstvu sjede kompromitirani političari poput, konkretno je spomenuo, Branimira Glavaša. Rossin je također upozorio Sanadera da je za SAD neprihvatljiva svaka vlast koja nije spremna ispunjavati preuzete međunarodne obveze, ponajprije izručiti Međunarodnom sudu za ratne zločine u Haagu sve osumnjičenike za ratne zločine, osigurati uvjete za povratak izbjeglica te povrat njihove imovine, kuća i stanarskog prava. U diplomatskim se krugovima čak tvrdi da je veleposlanik Rossin savjetovao Sanaderu da javno podrži napore Vlade da se pronađe i uhiti general Ante Gotovina te da se ubrza proces povratka izbjeglica, njihove imovine i prava. Bez toga, navodno je ustvrdio veleposlanik Rossin, ne mogu se normalizirati odnosi State Departmenta i HDZ-a.

Američka diplomacija i u tako iznimno teškoj situaciji kada joj je dragocjena svaka, pa i HDZ-ova potpora vojnoj intervenciji u Iraku, ipak vodi računa o principijelnosti svoje pozicije i ukupnosti odnosa u Hrvatskoj. Za vodeće hrvatske političare to se međutim nikako ne može ustvrditi. Oni, potvrdio je to rat u Iraku, na umu imaju ponajprije vlastite interese.

Trojica najodgovornijih hrvatskih političara, predsjednik Stjepan Mesić, premijer Ivica Račan i predsjednik Sabora Zlatko Tomčić, zbog nerazumijevanja principa na kojima su zasnovani odnosi u međunarodnoj zajednici, ali i radi vlastitih političkih probitaka, ugrozili su ostvarenje dugoročnih strateških nacionalnih interesa. Oni su, naime, rat u Iraku pokušali iskoristiti za skupljanje političkih bodova na domaćoj sceni.

Predsjednik Mesić, u želji da preduhitri premijera Račana te da ima prvenstvo u tumačenju stajališta Hrvatske o ratu u Iraku, bez ikakve se potrebe istrčao u optuživanje SAD-a i Velike Britanije. On je akciju nazvao nelegitimnom, a tako teške optužbe nisu izrekli ni najveći protivnici američke intervencije u Iraku. Uostalom mnoge važne i ozbiljne zemlje i njihovi državnici nisu se žurili s izjašnjavanjem, mnogi se uopće nisu izjašnjavali, vodeći računa o tomu da situacija nije crno-bijela te brinuvši za interese država na čijem su čelu.

Umjesto da mu televizijsko obraćanje naciji donese prednost, predsjednik Mesić doživio je neugodan udarac: premijer Račan iskoristio je njegov kiks kako bi mu održao lekciju iz političkog ponašanja. Upozorio je Mesića da je njegova retorika neprihvatljiva te da Hrvatskoj nije u interesu zaoštravati odnose s SAD-om, Velikom Britanijom, Španjolskom i njihovim savjetnicima. No upravo je premijer Račan odgovoran što je došlo do konfuzije među vodećim političarima. Prije predsjednika Mesića i on je napravio sličnu, ako ne i puno veću pogrešku.

Nacional je doznao u diplomatskim krugovima da unatoč najavljenog napada savezničkih snaga na Irak, Foreign Office nije inzistirao na otkazivanju posjeta premijera Račana Londonu. No kako premijer Račan u atmosferi nadolazećeg rata nije iskazivao pretjerani interes za razgovore s britanskim premijerom Tonyjem Blairom, njihov je susret u posljednji trenutak otkazan. To se ocjenjuje kao velika pogreška premijera Račana jer je posjet Londonu mogao iskoristiti za objašnjenje pozicije Hrvatske i građenje mostova prema Velikoj Britaniji. Tim više što se Blair nije pridružio predsjedniku Georgeu Bushu zato što je morao ili iz nekih računica, već iz iskrenog uvjerenja da se time slama kičma terorizma te izvor opasnosti po mir i stabilnosti na Bliskom istoku i svijetu. Ako se premijer Račan uplašio da će njegov posjet Londonu biti loše prihvaćen u Francuskoj i Njemačkoj, pogriješio je: aktualni sporovi između Londona, Pariza i Berlina ipak su svađe unutar obitelji koji će se zagladiti, a deblji kraj mogle bi izvući samo države koje su se u te sporove bez potrebe uplitale.

U političkim i diplomatskim krugovima smatra se da se premijer Račan pribojavao da će se naći u neugodnoj situaciji te da će susret između njega i premijera Blaira propasti zbog različitih stajališta oko rata u Iraku. Hrabar i odlučan političar, uvjeren u ispravnost svojih stajališta, nikada ne bi tako postupio: smogao bi snage suočiti se s drugačijim stajalištima, ali i objasniti poziciju Hrvatske. To je vrlo važno jer bez suglasnosti Velike Britanije, Španjolske, Portugala i Nizozemske neće biti ubrzanog procesa prijema Hrvatske u EU i NATO pakt. A kao što se zna, London još nije ratificirao Pakt o stabilizaciji i pridruživanju bez čega ne može ni započeti postupak približavanja Hrvatske EU.

Svi ti promašaji predsjednika Mesića i premijera Račana nisu bili dovoljna pouka za ostale hrvatske političare. Predsjednik Sabora Zlatko Tomčić, uz pomoć SDP-a, isforsirao je održavanje sjednice Sabora na kojoj će se raspravljati o američkoj vojnoj intervenciji u Iraku premda je jasno da će rasprava raspiriti antiameričku histeriju. Unatoč toga predsjednik Sabora Zlatko Tomčić i premijer Račan ustrajali su na zahtjevu da se sjednica Sabora održi već u srijedu 26. ožujka, uvjereni da će na njoj doći do sukoba dviju suprotstavljenih struja unutar HDZ-u te da će to Sanaderovu stranku dodatno kompromitirati u očima javnosti. Očekuju također da će zastupnici vladajuće koalicije i opozicije zajednički pribiti HDZ na stup srama zbog potpore SAD-u. Budući da u Saboru već duže dominiraju Ljubo Ćesić Rojs, Anto Kovačević, Miroslav Rožić i Drago Krpina, jasno je da će oni i ovaj puta maltretirati javnost svojim eksibicionističkim ispadima. Nije teško pretpostaviti da će to biti novi uteg na odnose Hrvatske i SAD-a i njegovih saveznika te da će dodatno zakomplicirati ionako dobrano zahlađene između Washingtona i Londona te Zagreba.

Takvo ponašanje najviših državnih dužnosnika potpuno je nerazumljivo posebice kada se zna da je vlada Ivice Račana odobrila SAD-u veću logističku potporu od dijela država koje se javno zaklinju u solidarnost s američkom vojnom intervencijom. Uostalom Zagreb je odobrio civilnim zrakoplovima koji prevoze američke vojnike pravo preleta hrvatskim zračnim prostorom, a dao im je i mogućnost da se po potrebi spuštaju u hrvatske zračne luke kako bi se opskrbili gorivom. Licemjerno je stoga optuživati SAD zbog intervencije u Iraku, a istodobno mu davati logističku potporu za napade. Takva nedosljednost i kontradiktornost vuče svoje korijene iz domaće političke scene. Dok se na njoj još i tolerira takvo ponašanje, na međunarodnoj pozornici ne može proći. Zbog toga najvažniji politički čimbenici kabinet Ivice Račana ne mogu doživjeti kao pouzdanog partnera: oko krize u Iraku nekoliko je puta mijenjao stajalište pa kredibilitet toliko neodlučne vlade ne može biti bog zna kakav. Ponašanje vlade Ivice Račana tumači se samo na jedan način: kao nesposobnost da se odrede okviri unutar kojih se djeluje te ciljevi koji se žele ostvariti.

Neki od vođa vladajuće koalicije sastali su se posljednjih dana s američkim i engleskim diplomatskim predstavnicima što je pozitivan znak. Za vladajuću koaliciju, ali i strateške državne interese, bilo bi doista poražavajuće kada bi odnose između SAD-a i Hrvatske određivalo trenutno antiameričko raspoloženje SDP-a, HSS-a, Libre ili pak proamerikanizam HDZ-a. Stoga se u diplomatskim krugovima u Zagrebu od drugih stranaka, posebice HNS-a i LS-a, očekuje inicijativa za premošćivanje trenutačnih problema između Zagreba i Washingtona. Jer državnu politiku ne smije određivati glasnost ideologizirane ljevice koja SAD i dalje doživljava kao imperijalističku silu što želi pokoriti svijet, pritisak rigidne desnice koja ne može oprostiti SAD-u što nije stao iza njenih nacionalističkih i teritorijalnih pretenzija u BiH ili pak razumljivi pacifizam većine građana. Kao što je ovih dana upozorio donedavni češki predsjednik Vaclav Havel, nikako se ne smije zaboraviti da je upravo pacifizam utro put zločinima i teroru Adolfa Hitlera, Slobodana Miloševića, korejske diktatorske obitelji Kim ili pak Sadama Husseina. Pacifizam, po Havelu, nema opravdanja kada priječi da se na vrijeme stane na put diktatorima, osvajačima i zločincima.

Oni u Hrvatskoj koji optužuju SAD ne smiju zaboraviti da je na isti način slomljena kičma Miloševićeva zločinačkog režima, da je pitanje kako bi bez izravne američke vojne i političke intervencije završio rat u BiH, tko bi zaustavio pokolj na Kosovu i tko bi spriječio da se taj sukob ne pretvori u novi regionalni rat na Balkanu. Europska unija svakako ne jer je upravo podijeljenost u njenim redovima kriva što je Milošević godinama nekažnjeno harao i ubijao na prostorima bivše Jugoslavije. Osim toga bez izravne američke pomoći teško da bi oslobodilačke akcije Bljesak i Oluja bile toliko učinkovite.

Uz to mudri državnici moraju voditi računa da demokrati u SAD još nisu ugrozili republikance, da će zbog toga predsjednik Bush gotovo sigurno pobijediti i na sljedećim predsjedničkim izborima te da će republikanci voditi SAD sve do 2008. godine. Dugoročno gledano protagonisti i zagovornici američke intervencije još će dugo obnašati vlast u svojim državama pa je upitan smisao sukoba s njima, kao što je posve nerazumno, sagledavajući problem s državne razine, zaoštravati odnose s SAD-om. Pogotovo kada su se oni do sada razvijali vrlo uspješno. Zbog jednog okrutnog zločinca doista je nerazumno dovesti u pitanje cijeli niz zajedničkih projekata i akcija. Stoga umjesto daljnjeg zaoštravanja Zagreb mora uložiti maksimalne napore da se odnosi s Washingtonom i Londonom što prije srede i uravnoteže.