Ivica Rožić je nakon završetka Domovinskog rata, između 1996. i 2000., "minama iznenađenja" ubio šestero srpskih civila, a sedam ih je teško ranioProtiv Ivice Rožića, jedinog optuženika iz tzv. gospićke skupine koji je oslobođen pred Županijskim sudom u Rijeci, počeo je kazneni postupak za niz teških zločina koji nisu bili obuhvaćeni riječkom optužnicom za ratne zločine. Prema kaznenim prijavama što ih je MUP još 2001. proslijedio Državnom odvjetništvu, Rožić je nakon završetka Domovinskog rata, između 1996. i 2000., “minama iznenađenja” ubio šestero srpskih civila, a sedam ih je teško ranio. Doduše, ovaj se put ne govori o ratnim zločinima – čak ni o mirnodopskim ubojstvima – nego mu se stavlja na teret samo “općeopasna radnja sa smrtonosnim posljedicama”. Kao da je riječ o slučajnim žrtvama automobilske nesreće u prebrzoj vožnji na autocesti.

Kako je priznanje dao bez odvjetnika, ne može se koristiti na sudu, pa bi u nedostatku dokaza Rožić mogao biti oslobođen Rožić se po Gospiću često hvalio svojim smrtonosnim minama iznenađenja i brojem ubijenih Srba Gospićki sud vrlo je benevolentan prema Rožić: u kaznenom postupku za šesterostruko ubojstvo pušten je da se brani sa slobode Nije čudo što neki pravni stručnjaci smatraju da je takva kaznena prijava već sama po sebi gesta maksimalne benevolentnosti prema serijskom ubojici koji je zapravo posegnuo za klasičnim terorizmom s ciljem zastrašivanja i etničkog čišćenja gospićkih Srba. No uz tu najblažu moguću kvalifikaciju, Rožić je još i dodatno nagrađen: točno u skladu s predviđanjima skeptika koji poznaju mentalitet lokalnog suda, odlukom nadležnog sudskog vijeća u Gospiću od pretprošloga tjedna pušten je iz zatvora da se u kaznenom postupku za šesterostruko ubojstvo brani sa slobode. Utoliko nije teško predvidjeti što će se dogoditi ako u Gospiću opet zaredaju smaknuća eksplozivnim naprava: kao i dosad, svi mještani nepogrešivo će prepoznavati bombaški rukopis, ali se Rožiću – po mnogima, čudaku nepredvidljiva ponašanja koji već odavno ne razlikuje dobro i zlo – neće moći dokazati čak ni “općeopasna radnja sa smrtonosnim posljedicama”. Postoji vrlo zoran primjer: lokalno stanovništvo, uključujući policijske istražitelje, čvrsto vjeruje da je Ivica Rožić 2000. jednom od svojih eksplozivnih instalacija smaknuo Milana Levara, potencijalnog svjedoka optužbe u suđenju protiv tzv. gospićke skupine, ali se to ne može potkrijepiti dokaznim materijalom koji pred sudom ima snagu valjanog argumenta. Perfidnost “mina iznenađenja”, kako tvrde kriminalisti, i sastoji se u tome što onaj tko ih konstruira i podmeće ne ostavlja otiske prstiju ili biološke tragove. Pakleni strojevi što ih je Rožić godinama postavljao u stogove sjena, vrtove, na kućne pragove eksplodirali su i ubijale ljude kad je on već bio jako daleko od mjesta zločina. U vrijeme HDZ-ova režima, pravosudne institucije bile su ravnodušne prema njegovim bombaškim akcijama. Mnoštvo ljudi koji su poslije bili čak spremni posvjedočiti kako im se Rožić osobno hvalio brojem svojih žrtava, zašutjeli su prestrašeni Levarovom sudbinom, kao jasnom prijetećom porukom.

Ni MUP-ova kaznena prijava za likvidaciju srpskih civila nije utemeljena na obilju dokaza nego uglavnom na tvrdnjama gospićkog policajca, jednog od rijetkih koji je smogao dovoljno hrabrosti da pred istražnim sucem ispriča kako se Rožić – pri pivu u jednoj krčmi – junačio svojim smrtonosnim zamkama i brojem trofejnih srpskih glava. Iskaz je savršeno podudaran s osobnim Rožićevim priznanjima policijskim inspektorima uoči riječkog kaznenog postupka za ratne zločine. Uhićen u proljeće 2001. kao suučesnik Mirka Norca i Tihomira Oreškovića u egzekucijama Srba što su ih u listopadu 1991. lovili po Karlobagu, Gospiću i Perušiću, Rožić je u prvim policijskim saslušanjima opširno, podrobno i gotovo ponosno opisao gotovo sva svoja zlodjela. Zašutio je čim se u postupak uključio njegov odvjetnik. Policijske bilješke, kao nezakonito prikupljen dokaz u odsutnosti branitelja, time su se morale izdvojiti iz sudskog spisa. Premda se faktički ispovjedio u Policijskoj upravi gospićkoj, u formalnopravnom smislu Rožić kao da ništa nije priznao.

Ipak, upravo zbog situacije u kojoj svi sve znaju, ali su male šanse da se u okviru postojećih zakona i formalnopravne procedure višestruki ubojica primjereno kazni i spriječi u daljnjim ubojstvima, “slučaj Rožić” izazvao je dalekosežne posljedice. Nakon identičnih primjera u “slučaju Zec”, kad su zbog sličnih razloga oslobođeni egzekutori obitelji zagrebačkih Srba, te “slučaja Bulj”, koji se upravo raspleće u Sinju, Ivica Rožić poslužio je kao neposredan povod za novu kaznenu reformu koju je već davno trebalo inicirati. Agitirajući za ukidanje sudskih istražitelja, MUP-ovi čelnici ujedno zahtijevaju da nalazi i otkrića njihovih inspektora napokon dobiju status dokaznog materijala pred sudskim vijećem. Iskustvo, naime, uči da je zahtjev višestruko opravdan. U isto doba kad je Gospić bio poprište masovnih egzekucija srpskih civila, skupina “merčepovaca” priznala je pred policijom likvidaciju bračnog para Zec i njihove 12-godišnje kćeri; priznanja su pak proglašena bezvrijednima, nepostojećima, jer ih nisu ponovili u nazočnosti svojih odvjetnika i pred istražnim sucem. Ubojice su oslobođeni, da bi se nakon te neizrečene amnestije pretvorili u klasične mirnodopske kriminalce, ucjenjivače i reketaše koji u nedostatku Srba teroriziraju vlastite sunarodnjake. I braća Bulj priznala su pred policijom silovanje i ubojstvo svoje mlade sugrađanke u Sinju. Nakon što su u nazočnosti svoga odvjetnika potom zanijekali vlastita priznanja, Državno se odvjetništvo i nakon dvije godine muči da dokaže ono što svi Sinjani znaju: da je riječ o nesumnjivim ubojicama koji su zastrašivali i ucjenjivali svoga susjeda, ali je u jednom trenutku stvar izmakla kontroli… A policijski inspektori, koji su slušali mučne pojedinosti o njihovu mrcvarenju 17-godišnje djevojke, u suđenju nemaju pravo nastupiti čak ni kao svjedoci.

Ukratko, utemeljeni uglavnom na iskazu policajca koji je njegovu ispovijest slušao u lokalnoj gospićkoj krčmi, zasad su male šanse da se novi kazneni postupci protiv Ivice Rožića okončaju pravednom presudom za zlodjela koja je, prilično nesumnjivo, počinio. Kukavičluk gospićkog suda koji ga je u hipu pustio da se brani sa slobode tek je jedan od razloga. Drugi, mnogo značajniji razlog jest činjenica da će Rožić uspjeti izbjeći najavljene i zakašnjele promjene u istražnom postupku. Zato će kao jedina sankcija protiv serijskog ubojice ostati, po svemu sudeći, kolektivna moralna osuda okoline koja već odavno ne misli da su “mine iznenađenja” na pragovima srpskih kuća herojsko djelo. Kad je sudsko vijeće riječkog Županijskog suda nekadašnje pripadnike HV-a u Gospiću proglasilo krivima za ratni zločin protiv srpskih civila, stanovništvo Like nije reagiralo ni najmanjim prosvjedom.

Kako svjedoče njegovi znanci, Ivica Rožić vjerojatno nikada ne bi postao zločinac da 1991. nije pronašao pogrešne ratne i patriotske uzore u tzv. genetski i politički besprijekornim Hrvatima, kako su u njegovu gradiću predstavljeni dvojica došljaka: Tihomir Orešković, nekadašnji politički emigrant promoviran u lokalnog tajnika Operativnog štaba, te Mirko Norac, zapovjednik 118. brigade HV-a koji je stigao iz navodno ustaškog sela Otok. Rođen 1962., Rožić je rastao u obitelji koja je egzistencijalno bila vezana uz JNA. Otac Stjepan, kojeg su susjedi zvali Štef, sa statusom civilne osobe u tadašnjoj jugoslavenskoj vojsci, radio je kao domar gospićkog Doma JNA koji se nalazio tik uz njihovu obiteljsku kuću. Za prilike provincijskog gradića gdje se svi međusobno poznaju, posjećuju i druže, Rožićevi roditelji i mlađi brat živjeli su prilično povučeno, što su Gospićani pripisivali njihovoj bliskosti sa zatvorenom kastom oficira-došljaka. Ni Ivica Rožić nije dijelio život svoje generacije. Nisu ga viđali po kafićima, nije išao na plesnjake, nije imao bliske prijatelje.

Ivica Rožić sigurno nije odgajan da mrzi Srbe. Štoviše, njegovi znanci skloniji psihologiji tumače da bi se njegova kasnija opsesija mogla protumačiti klasičnom pubertetskom traumom neuzvraćene prve ljubavi, po kojoj je, sve do “bombi iznenađenja”, ostao zapamćen u svojoj generaciji. U srednjoj školi bolno se zaljubio u kćer lokalnog milicionara, ličkog Srbina. Dok je Roka, kako su ga tada zvali, učio autolimarski zanat, djevojka je pohađala gimnaziju. Kako je zgrada bila pokraj gradskog drvoreda, čije su krošnje dosezale prozore njezina razreda, imao je običaj penjati se na stablo i očevim dalekozorom satima je fiksirati kroz školski prozor. Nakon završetka nastave, psećom upornošću svakodnevno bi je pratio do kuće na pristojnom odstojanju. Trajalo je to mjesecima. Vršnjaci su zbijali šale na njegov račun, no djevojčin otac, sve zabrinutiji tim iskazivanjem fanatične privrženosti, intervenirao je kod njegovih roditelja. Završetak melodrame nije poznat, jer je onako povučen uskoro ispao iz kruga interesa svoje generacije.

Tek mnogo kasnije epizoda će postati dokaz da je Ivica Rožić već u najranijoj dobi pokazivao ozbiljne simptome neuračunljivosti koji su ga u razdoblju najvećeg ratnog kaosa učinili lakim plijenom navodne “državotvorne” avangarde među hrvatskim braniteljima i osloboditeljima Gospića. Tihomir Orešković, koji se u Gospiću pojavio u rujnu 1991., pokazao je osobitu sklonost prema lokalnim čudacima. U najuži krug svojih suradnika u Operativnom štabu, osim Rožića, regrutirao je nekoliko lokalnih pijanaca, jednog bolničara koji je “u fušu” trgovao lijekovima, gospićkog grobara kojeg su mještani optuživali za pljačku grobova. Službeno, Rožić je uključen u diverzantski vod HV-a, a Orešković, sklon takvim mistifikacijama, osobno je za njega izmislio “konspirativni” nadimak Bijeli Vuk. U prvim mjesecima rata u optjecaj su puštene glasine kako je riječ o vrsnom snajperistu koji ubija Srbe kao glinene golubove. Nakon dolaska mirovnih trupa UN-a Rožić je dobio status profesionalnog vojnika Hrvatske vojske, što je ostao gotovo do uhićenja tzv. gospićke skupine 2001.

Prva “mina iznenađenja” koja je identificirana kao njegova kreacija potječe iz 1994. kad je njome ubijen starac, član obitelji Stojanović. U nekoj vrsti interne, vrlo diskretne istrage s Rožićem su, kao profesionalnim vojnikom, tada razgovarali nadležni pripadnici SIS-a i Vojne policije. Pretresli su njegovu kuću, zaplijenili poveću količinu eksploziva i zamolili ga da prekine sa svojom bombaškim akcijama. Budući da je molba, očito, bila tek prigodna retorička figura državnih ustanova koje ga i nisu namjeravale kazniti, Rožić je nastavio svoje aktivnosti. Do 1996. žrtve su identificirane isključivo u izvješćima Hrvatskog helsinškog odbora, jedine organizacije koja je bilježila broj spaljenih i srušenih srpskih kuća, zajedno s leševima srpskih civila, mahom staraca koji se tijekom “Oluje” nisu evakuirali s hrvatskog teritorija. Tako je Rožić ušao u obzor ozbiljnijeg interesa policije i pravosuđa tek u kolovozu 1996., kad je u eksploziji podmetnute bombe u dvorištu seoske kuće u Vrapcima ubijen 75- godišnji general Milorad Miščević, osobni prijatelj tadašnjeg predsjednika Franje Tuđmana. Umirovljeni partizanski general rat je proveo u Zagrebu, a svoju drugu ličku kuću – onu u Novom Ličkom Osiku – dobrovoljno je stavio na raspolaganje hrvatskim braniteljima. Pošto su je hrvatske snage napustile, do temelja je minirana. Rožićeva mina usmrtila je Mišćevića dok je u kraćem posjetu pokušao dovesti u red zapušteno i opljačkano dvorište.

Bilo je to prvi put da je Policijska uprava Ličko-senjske županije sazvala konferenciju za novinare na kojoj se javno i službeno priznalo da Likom krstare ubojice i bombaši koji nastoje spriječiti povratak izbjeglih Srba. Pred javnošću je pak opet prešućeno da je Miščevićev ubojica dobro poznat i da je MUP-ov Odjel za ratne zločine faktički završio posao, identificirajući većinu ljudi koje je Rožić pobio i većinu kuća koje je srušio. Istražni rezultati proslijeđeni su tadašnjem MUP-ovu vrhu; građa je označena etiketom državne tajne i zataškana. Kao jedina reakcija, tadašnjem šefu gospićke policije Ivanu Dasoviću – poslije svjedoku optužbe protiv tzv. gospićke skupine vrlo slaboga pamćenja – dan je nalog da od Rožića i drugi put zaplijeni eksploziv koji je u međuvremenu opet uskladištio u svojoj kući.

U siječnju 2000., kad je HDZ morao prepustiti vlast koalicijskoj vladi, u naslijeđe je ostavljena i faktički zaokružena istraga o Ivici Rožiću, upotpunjena još jedino Levarovim ubojstvom koje se još i danas nastoji riješiti. Kako se, međutim, odveć dugo čekalo, posve je neizvjesna budućnost kaznenog postupka za “općeopasne radnje sa smrtonosnim posljedicama” protiv serijskog ubojice koji, za razliku od svojih ratnih mentora, iskreno vjeruje da su “mine iznenađenja” dale viši smisao njegovu životu.