Haaški sud je u ponedjeljak osudio Mladena Naletilića Tutu, osnivača Kažnjeničke bojne, na 20 godina zatvoraU ponedjeljak, 31. ožujka 2003. u 15 sati popodne, sudsko vijeće Međunarodnog kaznenog suda proglasilo je krivim Mladena Naletilića Tutu, osnivača Kažnjeničke bojne sa Širokog Brijega, i Mladena Martinović Štelu, jednog od njegovih najbližih suradnika iz hrvatsko-muslimanskog rata u susjednoj BiH. Naletilić je kažnjen s 20, a Martinović s 18 godina zatvora. Ukratko, sudskom odlukom potvrđena je optužnica u kojoj se hercegovački dvojac tereti za ubojstva i progone muslimanskih civila u Mostaru i Jablanici 1993. te brojne primjere torture nad muslimanskim zarobljenicima u logoru Heliodrom.

Presudom protiv Naletilića, Haaški sud je priznao da su između Zagreba i Herceg Bosne postojale paralelne linije zapovijedanja, što bi moglo uvelike utjecati na slučaj Tihomira Blaškovića Što je još mnogo važnije, presudom protiv Naletilića Haaški tribunal faktički je ozakonio tezu o funkcioniranju tzv. paralelne zapovjedne linije između Zagreba i nekadašnje Herceg Bosne kojom je Anto Nobilo, branitelj Tihomira Blaškića, još prije nekoliko godina uzalud nastojao osporavati formalnu zapovjednu odgovornost svoga klijenta, bivšeg načelnika Operativne zone u Lašvanskoj dolini, za pokolj muslimanskih civila u selu Ahmići. U to doba – potkraj 90-ih – haaški suci nisu mogli shvatiti da postoji vojna organizacija u kojoj su službeni činovi i zapovjedne funkcije samo maska za nevidljive ratne stratege i huškaše koji provode političke naloge zagrebačke centrale HDZ-a. Sudeći po presudi protiv Naletilića, napokon su otkrili bit hrvatskog imperijalnog rata u Bosni i Hercegovini: Mladen Naletilić Tuta, službeno tek običan vojnik bez čina i zapovjednog statusa, bio je neosporni gazda ne samo Kažnjeničke bojne nego i svih tzv. antiteroritstičkih formacija, ili postrojbi s posebnim namjenama, kao udarne mašinerije u etničkom čišćenju Muslimana i stvaranju separatističke Herceg Bosne. Njegov autoritet naslanjao se na osobno prijateljstvo s Gojkom Šuškom, tadašnjim ministrom obrane Republike Hrvatske, i nizom HDZ-ovih političkih prvaka koji su stizali u Naletilićevu kuću na Ciganskom brdu da mu s Pantovčaka prenesu poruke, informacije ili čak izravne instrukcije. Naletilićeva zakulisna moć počela je kopniti tek nakon Daytonskog sporazuma, kad je zbog hrvatsko-muslimanske mirovne nagodbe Šuška optužio za izdaju.

Kazna od 20 godina zatvora malo je koga iznenadila. U Hrvatskoj Naletilić je pao u zaborav čim je izručen u Haag. U Hercegovini, gdje je punih pet godina bio nekrunjeni vojno-politički vrhovnik, također ga posljednjih dana jedva tko spominje. Nakon početnih masovnih prosvjeda, vike, prijetnji, masovnih plakata i letaka u čast hercegovačkog heroja, ostala je tek šačica lojalnih sljedbenika koji su protekle dvije godine asistirali Krešimiru Krsniku, njegovu haaškom branitelju, organizirani u mrežu privatnih istražitelja koji tragaju za svjedocima obrane i dokumentima koji bi Naletiliću eventualno išli u prilog. U taj privatni istražiteljski tim bili su, među ostalima, uključeni Petar Luburić, bivši SZUP-ovac poznat iz ortačke afere u Dubrovačkoj banci, Stipan Udiljak, bivši SIS-ovac koji je bio zadužen za kontroliranje haaške obrane Tihomira Blaškića, nekoliko bivših vojnih i civilnih policajaca HVO-a iz Mostara i Širokog Brijega. Premda takav sastav govori o jezgri elitnog koliko i opskurnog HDZ-ova špijunskog kadra, već odavno je jasno da istražiteljska ekipa Naletilićeve obrane ni približno nije obavila posao za koji je honorirana.

Dok je za domaće novine davao izjave kako su pronađeni dokumenti iz hrvatsko-muslimanskog rata koji će njegovu klijentu ishoditi, ako ne slobodu, barem ponovljeno haaško suđenje, Naletilićev odvjetnik Krešimir Krsnik u užem krugu prijatelja priznao je – i to prije manje od mjesec dana – da bi kaznu od 15 godina zatvora smatrao velikom srećom za svoga branjenika. Doduše, svoju je procjenu elaborirao argumentima tipičnima za domaću desnicu: da od takvog Suda, u kojem je institucionalizirana svjetska urota protiv hrvatskih patriota, i ne treba očekivati ništa bolje.

Iako je nakon Šuškove smrti postao nevažan za tadašnju “hrvatsku državnu politiku”, haaška priča Mladena Naletilića Tute bila je najdulja trakavica u povijesti hrvatsko-haaških odnosa u kojoj su se podjednako kompromitirali tzv. HDZ-ovi liberali i HDZ-ovi desničari, Tuđmanovi politički savjetnici i cijeli lobiji navodno vrlo časnih medicinskih stručnjaka. Naletilić je u Haag izručen 21. ožujka 2000., ravno iz remetinečkog pritvora, kamo je dospio u veljači 1997. optužen za otmicu nestalog Ljubušaka Roberta Nosića te fizičko zlostavljanje jednog vojnika HVO-a u širokobriješkoj Duhanskoj stanici. Nipošto slučajno, uhićenje je uslijedilo nakon prvih, nejavnih vijesti da je u Haagu već zgotovljena optužnica. Operaciju Naletilićeva uklanjanja iz dosega SFOR-a vodio je Miroslav Tuđman, u to doba ravnatelj HIS-a, potpuno ravnodušan prema ratnim zločinima koji su počinjeni uz prešutni blagoslov njegova oca, tadašnjeg hrvatskog predsjednika, ali silno zainteresiran da uspostavi kontrolu nad Hercegovinom. U skladu s tim frakcijskim obračunom unutar istovjetne političko-stranačke zajednice suđenje Naletiliću pred domaćim sudom pretvorilo se u cirkus u kojemu je bilo teško razlikovati razbojnika i zločinca od državnih institucija. I Naletilićevi sljedbenici i HIS-ovi agenti na isti su način otimali i ucjenjivali ljude, izvlačili istinite i lažne iskaze, prisiljavali ih da svjedoče ili da ne svjedoče.

Shvativši naposljetku da je ionako riječ o kupnji vremena do službene objave njegove haaške optužnice, Naletilić je prvi plan bijega skovao već u ljeto 1998. Prema njegovim osobnim zamislima, trebalo ga je, kao teškog plućnog bolesnika, iz Remetinca preseliti u plućnu kliniku na Jordanovcu i smjestiti u istu sobu s lažnim bolesnikom iz nekadašnje postrojbe “merčepovaca” iz Pakračke Poljane. Nakon što bi “merčepovac” iznutra svladao osiguranje koje će, po pretpostavci, čuvati bolnicu, iz dvorišta bi uslijedio juriš bivših pripadnika Kažnjeničke bojne. Naletilića bi, uz već pripremljenu lažnu putovnicu, otpremili na Siciliju, a potom u Latinsku Ameriku, gdje bi pripremao trijumfalni povratak nakon Tuđmanove smrti koja se već uvelike očekivala. Bilo je to isto ono vrijeme kad je Krešimir Krsnik uvjeravao novinare da njegov branjenik ima otvorene kaverne na plućima, da umire i da mu je neophodna stručna pomoć. No, kako je plan otkriven, Naletilić je – tek s teškim pušačkim bronhitisom – prebačen samo u zatvorsku bolnicu u Svetošimunsku ulicu.

Drugi plan bijega skovan je 1999. nakon što je u Hrvatsku već stigao nalog za njegovo izručenje Međunarodnom kaznenom sudu. Premda za javnost tajan, plan je ovaj put bio poznat nekolicini najbližih Tuđmanovih suradnika radikalno desne orijentacije, po svemu sudeći, čak i samom Iviću Pašaliću, predsjednikovu savjetniku, koji je imao zadaću “neutralizirati” tadašnjeg ravnatelja zatvorske bolnice. Nakon nove kampanje o teško ugroženom Naletilićevu zdravlju, pritvorenik je transportiran u Klinički-bolnički centar na Rebru, gdje se trebao realizirati davno zamišljeni scenarij s oslobodilačkim trupama iznutra i izvana. Netko je, međutim, Naletilića uspio uvjeriti da je pomoć Tuđmanovih suradnika siguran znak kako je riječ o klopki u kojoj će biti ubijen.

Kad je u Hrvatsku u ljeto 1999. stigla službena tjeralica Međunarodnog kaznenog suda, zaredali su razni procesno-pravni trikovi za odgodu izručenja, među ostalim – vrlo nategnutim, čak lažnim liječničkim dijagnozama. Naletiliću je čak operirano srce, kako bi se detronizirani vladar sa Širokog Brijega što dulje zadržao u Hrvatskoj, barem do parlamentarnih izbora u siječnju 2000. Premda već teško bolestan, Franjo Tuđman do posljednjeg dana života bojao se kako će Naletilićevo izručenje smanjiti broj hercegovačkih glasova u korist njegove stranke.

Nakon višegodišnje drame Naletilić se pred sudbenim vijećem Haaškog suda pojavio 21. travnja 2000. Izjasnio se, dakako, da ne osjeća nikakvu krivnju. Nije nemoguće da je svoj osjećaj iskazao iskreno. Tvorci Herceg Bosne, kako u Hrvatskoj tako i u BiH, ljudi su posebnog morala.