Američki predsjednik George W. BushU SAD-u postoji duga tradicija da se, kad rat počne, sve stranke i političari ujedinjuju u podršci predsjedniku – osim, dakako, u slučaju ranog i dramatičnog promašaja. Od početka iračkog rata čini se da je ta tradicija zaboravljena i napadi na Busha stalno se pojačavaju.
Bijelu kuću napadaju iz brojnih smjerova i zbog raznih pitanja: napadnuti su ratni planovi i vojna učinkovitost administracije, njena provedba međunarodne politike, njena regionalna politika na Bliskom istoku i “Bushova doktrina” u cjelini. Takve napade ne upućuju samo bivši vođe i političari iz Demokratske stranke nego dolaze iz cijelog političkog spektra od mnogih respektabilnih javnih osoba.

Američko otuđenje od međunarodne zajednice

Politički napadi na Bushov pristup međunarodnoj zajednici pojačali su se od početka iračkog rata. Dok je kampanja protiv Al Qaede i talibanskog režima u Afganistanu uživala široku međunarodnu podršku, u umovima raznih američkih sigurnosnih analitičara Bush je bio nesposoban dokazati da su Irak i globalni terorizam isprepleteni. Terorističke baze iskorijenjene u Iraku nalazile su se na teritorijima izvan Saddamove kontrole. Kao dodatak razotkrivanju dokaza da je Bagdad razvijao oružje za masovno uništenje, Bijela će se kuća usredotočiti na otkrivanje dokaza o Saddamovim vezama s međunarodnim teroristima.

Neki su komentatori ustvrdili da George W. zapravo svodi osobne obiteljske račune jer je Saddam planirao ubiti njegova oca nakon Zaljevskog rata. Brojni američki akademici čak smatraju da je Bush uspio pretvoriti prezrenog diktatora poput Saddama u junaka arapskih masa, muslimanskog svijeta i općenito “potlačenih”.

Prema kritičarima, predsjednikova nesposobnost da mobilizira i oduševi Vijeće sigurnosti UN-a stajala ga je podrške svjetskog javnog mnijenja i potaknula masovne demonstracije koje će negativno utjecati na Ameriku sljedećih godina. SAD će teško dobiti podršku od svojih saveznika i drugih sila za bilo koju buduću političku inicijativu ili vojnu operaciju, osim ako ne bude marljivo obnavljao svoj kredibilitet u UN-u.

Uvjereni atlantisti, poput bivših savjetnika za nacionalnu sigurnost Zbigniewa Brzezinskog i Brenta Scowcrofta, tvrde da je UN, unatoč svim nedostacima, povremeno koristan u ostvarivanju američkih političkih ciljeva. On također pomaže Washingtonu podijeliti brojne terete u mirovnim misijama i kriznim operacijama na raznim problematičnim regionalnim točkama. UN prije svega stvara dojam međunarodnog jedinstva i konsenzusa koji je nestao uoči iračke kampanje.

Uloga UN-a u poslijeratnoj obnovi Iraka sada je također predmet oštre debate. Zamjenik američkog ministra obrane Paul Wolfowitz, jedan od arhitekata Bushove bliskoistočne strategije, odbacio je jaku funkciju UN-a u Iraku, i to unatoč inzistiranju britanskog premijera Tonyja Blaira, Europske unije i raznih međunarodnih skupina za pomoć da bi UN trebao imati ključnu ulogu u obnovi poslijeratnog Iraka.

Bushovi tvrdolinijaši radije bi UN-u dodijelili “uslužnu ulogu”, strahujući da bi međunarodno tijelo moglo razvodniti američke napore za uspostavom kvazidemokratske i proameričke vlade. Sukob SAD-a i UN-a očito je krenuo prema drugoj rundi.

Bliskoistočni kritičari

Po mišljenju mnogih promatrača s Bliskog istoka, Bijela je kuća pogriješila kad je pokušala uspostaviti demokratsku vladu u Iraku kao dodatak svom osnovnom cilju iskorjenjivanja terorističkih mreža i razoružanja bagdadskog režima. Tim je činom možda zagrizla veći zalogaj nego što ga može progutati. Tipične vlade u ovoj nestabilnoj regiji mješavina su demokracije i diktature – s autoritarnim predsjednikom, marionetskim parlamentom i širokom mrežom tajne policije koja je sposobna držati pod kontrolom nacionalni i vjerski ekstremizam.

Na primjer, kad bi Jordan, Saudijska Arabija, Egipat ili bilo koja zaljevska država bili stvarne demokracije, radikalni bi islamisti mogli posijati bitne javne nemire i čak potaknuti revolucije. U tom bi slučaju Izrael ponovno bio ugrožen sa svih strana. Na kraju, tvrde kritičari, demokracije moraju klijati prirodno ili će se na njih gledati kao na lomljivi, nametnuti uvoz koji će se srušiti kao kula od karata.

Inicijativa predsjednika Busha za sveobuhvatan bliskoistočni mirovni dogovor također nailazi na oštar otpor ključnih demokratskih i republikanskih saveznika u američkom Kongresu. Vodeći zakonodavci Bijelu kuću podvrgavaju pritisku da usvoji jasniji proizraelski stav, dok kritičari s druge strane osjećaju da je predsjednik već sad previše blizak s premijerom Arielom Sharonom.

U rijetko viđenom javnom razmimoilaženju s Bushovom administracijom oko vanjske politike, republikanski kongresni vođe pozivaju predsjednika i ministra vanjskih poslova Colina Powella da umjerenije podržavaju dugo očekivani bliskoistočni mirovni plan. Plan predviđa stvaranje palestinske države u sljedeće dvije do tri godine. Izrael se usprotivio raznim dijelovima plana koji su lani skicirali SAD, EU, Rusija i UN.

Skorašnje ostvarenje plana zabrinulo je proizraelske republikance i demokrate da administracija zakida Izrael kako bi umirila arapske vlade uoči iračkog rata. Takvo mišljenje predvodi vođa kongresne većine, republikanac Tom DeLay. Mnogi kongresmeni prigovaraju zahtjevu u dokumentu prema kojem bi izraelska i palestinska vlast poduzimale paralelne korake prema miru. Nasuprot tomu, Izraelci žele da palestinski vođe prvi dokažu da su se odrekli terorizma prije nego što židovska država napravi ijedan daljnji ustupak, uključujući i povlačenje trupa i prestanak naseljavanja na okupiranom palestinskom teritoriju.

Republikanski i demokratski kongresni vođe, natječući se za židovske glasače i donatore za izbornu kampanju, suprotstavljaju se svakom mirovnom sporazumu koji ne zahtijeva od Palestinaca promjenu njihove vlade i okončanje svih terorističkih aktivnosti. Predsjednik Bush privatno je pružio uvjeravanja kongresmenima da se slaže s tim scenarijem. Ipak, oni su i dalje duboko zabrinuti da bi ministar Powell i premijer Tony Blair mogli smekšati svoju odlučnost nakon pada Bagdada. Blair i njegovi kolege iz EU tvrde da je rješenje palestinskog problema bitan nastavak iračkog rata. Dapače, Blairova potpuna podrška sadašnjem ratu dijelom je i ovisila o američkoj predanosti izraelskom mirovnom sporazumu. Ako to propadne, mogla bi i Blairova vlada.

Bushova mlaka podrška izraelsko-palestinskom planu zabrinula je EU, UN i Rusiju da Washington nije ni izbliza tako predan trajnom mirovnom sporazumu. Nekolicina republikanskih i demokratskih vođa, uključujući i demokratskog kongresnog vođu Stenyja Hoyera, šalje Bushu pismo što ga potpisuje dvanaestak članova, u kojem ga mole da podrži Sharonovu vladu. Predsjednik bi mogao imati problema u uvjeravanju glasača u mirovni plan ako mu se Kongres suprotstavlja.

Kako god bilo, predsjednik Bush suočen je s problemima i na domaćoj i na vanjskoj fronti. Opozicija mirovnom planu dodatno će udaljiti članice Vijeća sigurnosti UN-a, stvoriti ozbiljne jazove prema arapskim saveznicima i ponovno potaknuti međunarodni terorizam pod izlikom borbe protiv “američko-cionističke urote” kojoj je navodni cilj cijeli muslimanski svijet.

Devalvacija Bushove doktrine

Osim svih taktičarskih i regionalnih kritika, najozbiljniji napadi na Bushovu doktrinu tiču se strategije i ciljeva američke politike. Prije svega se američki internacionalisti i demokratsko vodstvo žale da je “Bushova doktrina” recept za katastrofu jer će izolirati SAD, stvoriti stalan jaz prema Europskoj uniji i drugim savezničkim vladama, jako pokvariti odnose s Rusijom i Kinom te zapravo naškoditi međunarodnoj suradnji na antiterorističkoj fronti. Tako će se ta politika zapravo okrenuti protiv američkih interesa nacionalne sigurnosti.

Posebno se na strategiju vojne “preventive” uvelike gleda kao na opasan međunarodni presedan, jer razne zemlje u sukobu mogu manipulirati izlikom o budućoj vojnoj prijetnji kako bi pokrenule napadačke ratove protiv svojih susjeda. Dok se “preventivni” ratovi smatraju valjanim odgovorom na umjerenu, rastuću ili neposrednu prijetnju, “preventivne” ofenzive podložne su različitim tumačenjima.

Bushovi kritičari strahuju da je napadom na Irak predsjednik pokrenuo novu, nepredvidljivu eru “međunarodne anarhije” koju će biti teško obuzdati jer Amerika jednostavno ne može intervenirati na svakom dijelu globusa. Štoviše, nema alternativnog sidra za međunarodnu sigurnost koje može silom preusmjeriti ili obuzdati rastući sukob.

Predsjednikovi pristaše tvrde da nijedna sila neće biti sposobna natjecati se s Amerikom i da bi bez američke odlučnosti spram neprijateljskih režima i izvrdavanja UN-a međunarodni odnosi postali još kaotičniji. Ofenziva protiv Iraka i nasilno uklanjanje Saddama Husseina poslat će snažan signal drugim diktatorskim režimima da su njihovi dani možda odbrojeni i da će svaka prijetnja Americi naići na silovit odgovor.

Debata o učinku “Bushove doktrine” sigurno će se usiijati nakon rata. Dvije će se suprotstavljene strane kristalizirati: tvrdolinijaši i kompromiseri. Tvrdolinijaši će irački rat proglasiti potpunim uspjehom koji pokazuje potrebu za daljnjim ofenzivama protiv posebno opasnih diktatora bez obzira na nedostatak konsenzusa u UN-u.

Kompromiseri će tvrditi da je za Ameriku najvažnije da se vrati u međunarodne institucije i iznova zadobije kredibilitet u UN-u. Dapače, irački je rat možda poslužio kao vrijedna pouka za sve strane koje odgađaju, a izvrdavanje u obračunu s brutalnim vladama stvara velike jazove među svjetskim silama i smanjuje važnost i svrhu UN-a.

A takva debata mogla bi biti središnji faktor u sljedećoj predsjedničkoj izbornoj kampanji. Prvi predsjednik Bush dobio je Zaljevski rat i izgubio mir od Billa Clintona, koji se okomio na ekonomska pitanja što su bila najvažnija za izborno tijelo. Drugi Bush također bi mogao postati žrtvom sadašnjeg ekonomskog pada u SAD-u, čak ako i pobijedi u Iraku i čak ako njegova doktrina potraje. A mnogi demokratski vođe planiraju “promjenu režima” u Washingtonu u studenome 2004. i sve su spremniji izazvati vrhovnog zapovjednika.