Nacional je od krugova bliskih državnom vrhu doznao da su pregovori između Carle Del Ponte i premijera Ivice Račana zapravo ponovno bili neugodni i teški. Čak ni obećanje premijera Ivice Račana da će Vlada uskoro raspisati novčanu nagradu za informacije o generalu Anti Gotovini, kao ni najava da će se vrlo brzo Haagu dostaviti tisuću stranica dokumenata Ministarstva obrane i transkripata razgovora predsjednika Tuđmana, nisu uspjeli ublažiti atmosferu napetosti i nepovjerenja koja je vladala na nedavnim pregovorima glavne tužiteljice Međunarodnog suda za ratne zločine Carle Del Ponte i vladinog izaslanstva u Zagrebu. Za razliku od optimističnih izvještaja u medijima, Nacional je od krugova bliskih državnom vrhu doznao da su pregovori između Carle Del Ponte i premijera Ivice Račana zapravo ponovno bili neugodni i teški.

Pregovori su bili napeti i puni nepovjerenja, a odmah nakon sastanka s premijerom, tužiteljica je zatražila od veleposlanika EU da pojačaju pritisak na RačanaUostalom, to je potvrdila i sama tužiteljica: odmah nakon sastanka s premijerom Račanom zatražila je od veleposlanika država članica EU u Zagrebu da pojačaju pritisak na Hrvatsku. Razlog: u Haagu su uvjereni da Vlada Ivice Račana, na isti način kao i nekada Franjo Tuđman, sustavno odugovlači s izvršenjem preuzetih obveza te da ih ispunjava tek nakon dugotrajnog snažnog pritiska i natezanja. Stoga ne čudi što niti nedavno uhićenje Ivice Rajića nije uspjelo ukloniti nesporazume koji već mjesecima opterećuju odnose Zagreba i Haaga.

Premda je Carla Del Ponte na početku razgovora s premijerom Račanom pozdravila hapšenje Ivice Rajića, ipak nije propustila postaviti pitanje kako se mogao tako dugo skrivati. Glavnu hašku tužiteljicu zanimalo je također jesu li hrvatske vlasti otkrile tko je i na koji način pomagao Rajiću. To pitanje u Haagu smatraju iznimno važnim: vjeruju da će otkrivanje članova Rajićeva logističkog tima odvesti istražitelje do drugog haškog bjegunca, generala Ante Gotovine. Premijer Račan obavijestio je Carlu Del Ponte da je već do sada mnogo toga otkriveno, ali da se nastoji proniknuti u jatačku mrežu koja je štitila Rajića. Premijer Račan pokazao je Carli Del Ponte pripremljenu potjernicu s raspisanom nagradom za informacije o generalu Anti Gotovini. Vlada još jedino nije odredila visinu nagrade: teško je, naime, odrediti pravu mjeru budući da u Hrvatskoj ne postoje iskustva s raspisivanjem takvih nagrada. Svi se slažu da nagrada ne smije biti preniska, ali ni previsoka, jer oboje znači jasnu političku poruku.

Carla Del Ponte požalila se također da još jedino u Hrvatsku dolazi rješavati tehničke probleme, kao što je, primjerice, isporuka davno zatraženih dokumenata. Glavna tužiteljica nije krila nezadovoljstvo što Vlada već gotovo desetak mjeseci ne predaje zatraženu dokumentaciju Ministarstva obrane o vojnoj i financijskoj pomoći Hrvatske paradržavnoj tvorevini Herceg Bosni. Posebno je bila ogorčena što Sudu još nisu dostavljeni ni transkripti razgovora predsjednika Franje Tuđmana s njegovim suradnicima, a koji se odnose na Slobodana Miloševića i Srbiju.

I dok je premijer Račan još nekako mogao objasniti da dokumentacija MORH-a nije mogla biti predana jer je klasificirana kao državna tajna, nije mogao suvislo rastumačiti zašto Haagu još nisu predani transkripti razgovora u Predsjedničkim dvorima o Slobodanu Miloševiću. Opravdanje da i s njih nije skinuta oznaka državne tajne, doista je ispalo smiješno. Stoga je, nemajući kuda, premijer Račan obećao Carli Del Ponte da će Vlada odmah riješiti te probleme.

I doista, samo dan nakon susreta premijera Račana i Carle Del Ponte, Vlada je u četvrtak, 17. travnja, skinula oznaku državne tajne s tzv. Šuškovih dokumenata koji se odnose na vojnu i financijsku upletenost Hrvatske u rat u BiH. Riječ je od oko tisuću stranica raznih dokumenata koji se odnose na angažiranje Hrvatske vojske u BiH te financiranje institucija i pojedinaca Herceg Bosne iz hrvatskog državnog proračuna. Haške tužitelje, među ostalim, posebno zanimaju aktivnosti 115. i 117. brigade Hrvatske u BiH. Objašnjenja premijera Račana kako je ta dokumentacija nepotpuna jer nije vođena ili je pokradena, također nije baš impresionirala haaško izaslanstvo. Kao uostalom ni njegovo upozorenje da nema najvažnijih transkripata predsjednika Tuđmana jer su ih otuđili njegov sin Miroslav i vodstvo HDZ-a. Haškim tužiteljima nikada nitko neće moći objasniti zašto se dokumenti za koje se zna tko ih je ukrao ne mogu pronaći. Doduše, premijer Račan već je više puta pokušavao relativizirati vrijednost transkripata snimljenih u predsjedničkim dvorima. Pri tomu se uvijek pozivao i na zapise svojih razgovora s predsjednikom Tuđmanom tvrdeći da ni oni nemaju neku posebnu vrijednost.

Vlada je istodobno najavila da će Saboru do ljetnih praznika, na temelju tzv. Šuškovih dokumenata, podnijeti izvješće o tomu koliko je novaca tijekom devedesetih godina otišlo iz Zagreba u Mostar. Tako će zahvaljujući pritisku Carle Del Ponte građani Hrvatske napokon i službeno doznati s koliko su novaca financirali neuspjeli pokušaj Hercegovine da se pripoji Hrvatskoj. Bit će međutim neoprostivo ako izvješće o financiranju Herceg Bosne bude temeljeno samo na dokumentima Ministarstva obrane. Nekadašnji ministar obrane Jozo Radoš upozorio je u razgovoru za Nacional da je, ako se želi dobiti cjeloviti izvještaj, nužno također prikupiti podatke koliko je novaca proslijeđeno iz Zagreba u Mostar i iz ondašnjih ministarstava financija, razvitka i obnove, gospodarstva, kulture, pomorstva, prometa i veza, povratka i useljeništva, prostornog uređenja, graditeljstva i stanovanja te rada i socijalne skrbi.

Po njegovu računu, riječ je o najmanje 20 milijardi kuna hrvatskih građana koje su od 1991. do 2000. otišle iz Hrvatske na račune paradržavnih institucija Herceg Bosne. Od te svote, po najbenevolentnijim procjenama, pojedinci, politički i kriminalni karteli strpali su u svoje džepove najmanje četvrtinu. To znači da je na privatne račune otišlo više od 5 milijardi kuna ili tadašnjih gotovo 1,5 milijardu DEM. Upravo je taj novac pretvorio nekadašnju hercegovačku gastarbajtersku sirotinju, ljude bez dinara u džepu, vozače, sitne švercere i kriminalce, u tajkune i bogatune. Budući da Vlada godinama nije učinila ništa da otkrije tko je sve osiromašio i opljačkao građane Hrvatske, kriminalci su se toliko ohrabrili da danas čak i u Saboru dijele lekcije o moralu i poštenju.

Premda upućeni tvrde da je dokumentacija MORH-a pročišćena i opljačkana jer su iz nje ukradeni svi relevantniji dokumenti, ona će sasvim sigurno potvrditi brojne zloporabe i kriminal hadezeovske vlasti. Ali i potpunu promašenost saborske deklaracije o Domovinskom ratu u kojoj je istaknuto kako Hrvatska nije bila upletena u ratne sukobe u BiH. Dokumentacija će, naime, potvrditi da je Hrvatska bila itekako umiješena u rat u BiH te da je kroz stvaranje Herceg Bosne željela podijeliti tu državu. Premda premijer Račan ponavlja tezu da hrvatska država nije bila agresor na BiH već da je tamo djelovao samo dio vrha HDZ-a, ipak je pod pritiskom Haaga, ali i zbog skorih izbora, odlučio staviti na dnevni red Sabora vruće pitanje BiH. Da SDP-u rejting nije toliko dramatično pao, a da HDZ ne stoji tako dobro, premijer Račan nikada ne bi u Saboru ponovno otvarao tako delikatno pitanje.

Nedavno vladino otkazivanje već dogovorenog sporazuma o luci Ploče i prolazu kroz Neum, pokazuje da će BiH još dugo biti kamen spoticanja hrvatske politike. Taj je Sporazum dogovorio još predsjednik Tuđman, ali zbog pritisaka raznih političkih i poslovnih lobija, Vlada ga nikada nije potpisala i ratificirala. Premda se protivnici tog sporazuma kunu da tako čuvaju hrvatski suverenitet nad lukom Ploče, posrijedi je nešto sasvim drugo. Američke obavještajne službe utvrdile su da oko 65 posto ukupno švercane robe u BiH, u tu državu dolazi upravo preko granice u blizini Neuma i Ploča. Uz to, utjecajni lobiji žele se kroz privatizaciju luke Ploče jeftino dokopati objekata koje su svojedobno izgradile tvrtke iz BiH, sačuvati kontrolu nad teritorijem kroz koji se odvija najveći dio uvoza i izvoza BiH, ali i krijumčarenja u tu državu. Nije, dakle, posrijedi nikakav strah od gubitka suvereniteta, već poslovni i financijski interesi pojedinaca. Njih pokrivaju i razni politički lobiji koji sakupljaju političke poene demagoški se predstavljajući kao borci za očuvanje suvereniteta Hrvatske. Ti su lobiji, nakon što su izaslanstva Hrvatske i BiH napokon uskladila stajališta, ponovno nametnuli neodlučnoj Vladi svoju volju premda je u hrvatskom državnom interesu da se srede odnosi s BiH i uklone sporne točke. Takvo ponašanje Vlade Ivice Račana ruši njenu vjerodostojnost, ali ne samo u BiH, već i u međunarodnoj zajednici. Na isti je način Vlada u posljednji trenutak odustala od već dogovorenog sporazuma sa Slovenijom oko Piranskog zaljeva i nuklearke Krško, ali i povukla potporu američkoj vojnoj intervenciji u Iraku.

Istodobno kada je Vlada odustala od potpisivanja sporazuma s BiH, mediji su najavili da je pred hrvatskim građevinarima posao stoljeća: gradnja dijela koridora C5 od Budimpešta do Ploča kroz BiH. Objavili su da je Vlada u Sarajevu spremna prihvatiti ponudu hrvatskih tvrtki za izgradnju više stotina kilometara autoputa kroz BiH, a da međunarodna zajednica želi financirati taj projekt pod iznimno povoljnim uvjetima budući da je riječ zajedničkom projektu dvije susjedne države. Ta vijest bila je točna, ali samo do trenutka dok Hrvatska nije odustala od potpisivanja Sporazuma o luci Ploče i Neumu. Nakon toga situacija se iz temelja promijenila: Sarajevo, naime, sasvim sigurno neće dati posao tvrtkama iz države koja izigrava postignute sporazume Tako se opet ponavlja priča s početka rata u Iraku. Službeni Zagreb javno je kritizirao američku vojnu intervenciju u Iraku, no odmah po završetku rata hrvatske tvrtke počele su grozničavo tražiti poslove u toj državi. Logično je međutim da prioritet imaju tvrtke iz država koje su podupirale SAD. Uostalom u međunarodnoj politici najviše se cijene dosljednost, uvjerljivost i lojalnost. Stoga ne treba čuditi što hrvatskim tvrtkama, zbog ponašanja Vlade, izmiču i tako unosni poslovi kao što je obnova Iraka i gradnja autoputova kroz BiH.