Objavljeno u Nacionalu br. 389, 2003-04-29

Autor: Jasna Babić

Afera Croatia Bus

Mario Iveković optužio Crkvenca, Bandića i Tojčića za prikrivanje pljačke u Croatia Busu

Nacional donosi pismo koje je sindikalni lider Mario Iveković 28. ožujka 2003. poslao saborskom Odboru za nacionalnu sigurnost i unutarnju politiku kojim optužuje dvadesetak državnih i pravosudnih dužnosnika zbog pljačke u Croatia Busu

Iveković optužio Crkvenca, Bandića i Tojčića za prikrivanje pljačke u Croatia BusuIveković optužio Crkvenca, Bandića i Tojčića za prikrivanje pljačke u Croatia BusuSindikalni lider Mario Iveković uputio je 28. ožujka 2003. pismo saborskom Odboru za nacionalnu sigurnost i unutarnju politiku kojim, imenom i prezimenom, optužuje dvadesetak političkih, pravosudnih i državnih “uglednika” za pljačku u transportnom poduzeću Croatia Bus koja traje već punih devet godina. Ivekovićevo pismo – na tri i pol gusto pisane stranice – prvi je službeni dokument koji za privatizacijske malverzacije ne tereti samo prvake bivšeg HDZ-ova režima nego i dobar dio garniture koja je danas na vlasti. Koliko je HDZ aktivno sudjelovao u grabežu u bivšem društvenom poduzeću i pokrivao ga, toliko današnje institucije i ministri nastavljaju prešućivati i zataškavati grijehe svojih prethodnika – to je Ivekovićeva poruka saborskim zastupnicima koja je, kako doznaje Nacional, prilično uzburkala kuloarske krugove HNS-a i SDP-a. Jer pismo nije samo načelna politička optužnica nego i precizna rekonstrukcija uloga i poteza nekolicine HNS-ovaca i SDP-ovaca u najduljoj i najdramatičnijoj pretvorbenoj aferi prvog desetljeća hrvatskog kapitalizma.

Iveković u pismu Saboru rekonstruira ulogu nekolicine HNS-ovih i SDP-ovih uglednika u najduljoj pretvorbenoj aferi Ivekovićevo pismo je prvi dokument u kojem se za privatizacijske malverzacije u Croatia busu ne tereti samo prvake bivšeg režima, već i dio sadašnje vladajuće garniture Na popisu moćnika koji su, kako tvrdi Iveković, Leonu Suliću izravno pomogli ili pak oprostili što je uz fiktivnu dokapitalizaciju, falsifikate, sumnjive financijske transakcije – još sumnjivije ortačke aranžmane, carinske i porezne prijevare – postao i ostao većinski vlasnik Croatia Busa, navedeni su redom: Mato Crikvenac, SDP-ov ministar financija, Milan Bandić, bivši SDP-ov zagrebački gradonačelnik, Stipe Tojčić, HNS-ov dogradonačelnik, Jozo Matanović, pravnik Hrvatskog fonda za privatizaciju, Radovan Ortynski, nekadašnji glavni državni odvjetnik, Krunoslav Canjuga, upravo smijenjeni zagrebački županijski državni odvjetnik, njegov zamjenik Radovan Šantek, Vesna Abramović, općinska državna odvjetnica u Zagrebu, Milan Trbojević, ravnatelj Porezne uprave, i Marko Buljan, šef zagrebačke porezne ispostave, Ante Uljar, ravnatelj Carine, sudski vještak Dragutin Župančić, Josip Mejaščić, inspektor Ministarstva financija, i Vatroslav Pleić, stečajni upravitelj Diona-prijevoza.

Pismo je svojevrsna nadopuna nizu kaznenih prijava protiv Leona Sulića koje su od 1996. pohranjene u ladicama Državnog odvjetništva i, činilo se, zauvijek zaboravljene. Iveković je svoju političku optužnicu poslao Saboru nakon posljednjih demonstracija radnika Croatia Busa koji su, zahtijevajući smjenu Sulićeve uprave, puna dva mjeseca – u studenom i prosincu prošle godine – blokirali sjedište poduzeća u Heinzelovoj ulici. Neposredan povod tih prosvjeda bila je vijest da je Sulić poduzeće osudio na stečaj kako bi na njegovu zemljištu izgradio robnu kuću. To znači da je radnike kanio proglasiti tehnološkim viškom i otjerati ih na ulicu.

I doista, kako će se uskoro otkriti, zagrebačka gradska uprava, pod kontrolom tadašnjeg gradonačelnika Bandića i njegova zamjenika Tojčića, Suliću je 2002. čak izdala lokacijsku dozvolu za gradnju trgovačkog centra u Heinzelovoj. Po svemu sudeći, to je jedan od razloga zašto su se njihova imena našla u Ivekovićevu pismu: budući da je Iveković godinama obilazio sve političke čelnike i upozoravao ih na uzroke “afere Croatia Bus”, prilično pouzdano možemo zaključiti da je lokacijska dozvola posljednji u nizu pokušaja da se protežiraju Sulićevi nezajažljivi vlasnički apetiti. Kako se vidi, zaštitnici HDZ-ovih tajkuna koji su ugrabili najveće transportno poduzeće u Zagrebu nisu razmješteni samo u redovima bivših vladara nego i u deklarirano “lijevim” strankama koje danas kroje sudbinu hrvatskog kapitalizma.

Demonstracije vozača završile su sredinom prosinca 2002. zahvaljujući Mladenu Bajiću, glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske, koji je od Trgovačkog suda zatražio da Suliću “zamrzne” vlasnička prava i da se u Croatia Busu postavi privremena uprava sve dok se temeljito ne provjere sve sindikalne optužbe protiv pljačkaške metode kojom je privatiziran najveći segment bivšeg društvenog poduzeća Zagrebački transporti. Osim policije koja je još 1996. završila dio istrage, Bajiću u ovom trenutku svestrano pomažu sami radnici Croatia Busa okupljeni u Ivekovićev Novi sindikat.

Croatia Bus, kao dio nekadašnjih Zagrebačkih transporta, počeo se privatizirati 1994., prema zakonu koji je jamčio pravo prvenstva i znatan popust zatečenim i umirovljenim uposlenicima poduzeća. Nominalna vrijednost tvrtke procijenjena je na 19,5 milijuna DEM, pri čemu nije uračunato zemljište vrijedno 50 milijuna DEM, što znači da se nije ni prodavalo. Pedeset posto dionica trebalo je ponuditi na otkup radnicima, a 50 postao zadržano je u vlasništvu države. No čim je iz Hrvatskog fonda za privatizaciju stiglo rješenje o pretvorbi tvrtke u mješovito dioničko društvo, nastala je jagma za radničkim dionicama. Pojavila su se dva pretendenta: Ante Marijan, jedan od dotadašnjih direktora Croatia Busa, i Stjepan Lelas, vlasnik privatnog poduzeća Drava. Još prije nego što je prodaja službeno oglašena, obojica pretvorbenih meštara ponudili su radnicima da od njih otkupe njihove dioničke pakete. Kako će se poslije otkriti, nakon što se tajnim predugovorima 117 radnika obvezalo da će svoje dionice ustupiti Anti Marijanu, iz štedionice Dukat stigao je novac koji je, tobože u ime vozača i administracije, uplaćen na račun Hrvatskog fonda za privatizaciju.

Prava je istina da su i Ante Marijan i štedionica Dukat bili paravan za Miroslava Kutlu, HDZ-ova tajkuna koji je tada bio na vrhuncu pretvorbene ekspanzije. Utoliko nije čudno da su 1996. sve nadležne institucije Kutlinu direktoru Anti Marijanu priznale vlast nad Croatia Busom, potvrđujući njegove upravne ovlasti. A iza Srećka Lelasa skrivao se Leon Sulić, poznatiji kao brat Gordane Turić, tadašnje saborske zastupnice i utjecajne pripadnice desne HDZ-ove frakcije. Ne mireći se s porazom, Sulić je Kutli uzvratio dugotrajnim štrajkom “svojih” radnika, pa je 1996. umalo planuo oružani sukob između dva HDZ-ova klana unutar Croatia Busa, pri čemu su na Sulićevoj strani bili i neki pripadnici po zlu glasovite Kažnjeničke bojne današnjeg haaškog osuđenika Mladena Naletilića zvanog Tuta, odjeveni u maskirne uniforme i naoružani do zuba.

Sukob je okončan nagodbom što su je Kutle i Sulić potpisali u formi tajnog ortakluka, tada temeljnog instituta zakulisnih financijskih i privatizacijskih muljaža: tajnim ortačkim ugovorom Kutle je Suliću prepustio izvjesna suvlasnička prava u Croatia Busu i postavio ga čak za novog direktora. A potom se isto transportno poduzeće pojavilo kao ulagač i osnivač Hercegovačke banke u Mostaru koja je, prema posljednjim nalazima SFOR-ovih istražitelja, služila uglavnom kao golema praonica hrvatskog državnog novca na prostorima ukinute Herceg Bosne.

Unutar samog Croatia Busa podzemna ortačka transakcija Sulića i Kutle pokrivena je tzv. dokapitalizacijom u formi osam autobusa, koji su, tobože, kao “materijalno” ulaganje stigli iz Njemačke. Premda su sami radnici jako dobro znali da su isti autobusi već davno uvezeni i da su odavno dio voznoga parka samog Croatia Busa, Sulić i Kutle uspjeli su od carinske uprave ishoditi lažne papire o njihovu transportu preko graničnog prijelaza Macelj i krivotvorene potvrde o plaćenim porezima: zatečena imovina poduzeća lažno je prikazana kao nova investicija koja implicira i veća Sulićeva vlasnička prava.

Kad je zbog takvog lopovluka Državnom odvjetništvu upućena prva kaznena prijava, Marko Buljan, šef zagrebačke porezne ispostave, zatražio je naknadnu uplatu poreza, ali je propustio prijaviti krivotvoritelje. Na sličan način vještak Dragutin Župančić, tobože, nije uspio utvrditi koliko su autobusi stari, ali ih je ipak proglasio investicijom vrijednom 4,5 milijuna DEM. Naposljetku, radi konačne legalizacije te privatizacijske čarolije, u službenoj se dokumentaciji – na virmanima i prometnim knjižicama – kao godina proizvodnje pojavila 1995.

Unatoč nezavršenoj istrazi o spornim autobusima, Fond za privatizaciju priznao je Sulićevu dokapitalizaciju, Kutle je prihvatio Sulića za novog direktora Croatia Busa, a sve njihove podzemne aranžmane blagoslovio je Trgovački sud. Štoviše, kad je 1998. zbog silnih dugova i sve brojnijih vjerovnika blokiran račun poduzeća, Kutle je iz poslovnog budžeta svog Dione-prometa – kao stvarni većinski vlasnik – na privatni Sulićev račun uplatio 7 milijuna DEM koji su potom dijeljeni radnicima kao minimalna plaća. Drugi račun, preko kojeg su se obavljale financijske transakcije blokiranog Croatia Busa, “posuđen” je od Zagrebačkog kolodvora kojim je tih godina upravljao današnji čelnik zagrebačke gradske uprave Stipe Tojčić. Tijekom četverogodišnje blokade Croatia Busa Sulić je, vjerojatno u dogovoru s Kutlom, prodao radnu jedinicu tog poduzeća na Korčuli. Novac od prodaje nije uplaćen na blokirani račun zagrebačke centrale Croatia Busa, nego u korist Autobusnog kolodvora koji je iz istoga iznosa u potaji podmirivao razne Sulićeve troškove, uključujući i kupnju poduzeća Radnik-inženjering.

Ipak, zbog svih tih financijsko-vlasničkih operacija pobunili su se samo preostali mali dioničari, uzalud podnoseći kaznene prijave. Od 1996. čak su, istina, pokrenute neke istrage. Ali su se istražni spisi o prvoj dokapitalizaciji Croatia Busa, bez ikakvih pravosudnih posljedica, sljedećih godina selili iz ruke u ruku službenika Državnog odvjetništva, kao jasan dokaz efikasnog zataškavanja. U doba HDZ-ova režima bili su u ladici Radovana Šanteka i Vesne Abramović, a nakon HDZ-ova izbornog sloma – Krunoslava Canjuge, Radovana Ortynskog i njihovih najbližih suradnika.

“Dokumentacije o navedenim nezakonitostima predana je u Državno odvjetništvo Radovanu Orynskom, koji je odmah stupio u telefonski kontakt s ravnateljem carine Antom Uljarom. Rezultat toga kontakta je smjena Ante Mihaljevića koji je razotkrio carinske malverzacije. Na predmetu su u Državnom odvjetništvu bili angažirani Radovan Šantek, Krunoslav Canjuga, Davorin Budin, Željka Musteščak, Vesna Abramović. Zanimljivo je da su svi radnici Croatia Busa koji su surađivali s djelatnicima Državnog odvjetništva dobili otkaze u tvrtki, a uvjereni smo i da je zaštićene svjedoke izdala općinska državna odvjetnica Željka Musteščak. Svi navedeni državni odvjetnici imali su komplet dokaznih materijala od kojih je veći dio nestao. Stječe se dojam da je Državno odvjetništvo namjerno i sustavno prikrivalo kriminal, a posebno je važno to što ni jedna optužnica protiv Leona Sulića i ostalih umiješanih osoba nije bila pravomoćna do dolaska Mladena Bajića na mjesto državnog odvjetnika, dok su danas već tri pravomoćne, a novih pet podignuto je u posljednjih nekoliko mjeseci”, piše u Ivekovićevu pismu članovima saborskog Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost.

Druga, podjednako problematična dokapitalizacija, uslijedila je 1998. Kao ulog za povećanje Sulićeva portfelja dionica u Croatia Busu opet su trebali poslužiti autobusi. Premda je 16 autobusa malo prije kupljeno od tvrtke Neoplan kreditom što ga je dobilo poduzeće Croatia Bus, oni su uknjiženi kao Sulićeva osobna investicija kojom se Hrvatskom fondu za privatizaciju oduzima novi dio upravljačkih prava. Kako piše Iveković, opet uz krivotvorene račune i uvozne dozvole, autobusi su prikazani kao vozila što ih je Sulić svojim novcem kupio od njemačke tvrtke Centra. Štoviše, na osnovi tih istih falsifikata Ministarstvo financija oslobodilo je Sulića carinskih i poreznih obveza.

Pismo sindikalnog lidera Marija Ivekovića, ukratko, ne sadržava mnogo novih činjenica o Sulićevim i Kutlinim pretvorbenim marifetlucima koje u proteklih devet godina nisu bile poznate domaćoj javnosti. Ali značajan su doprinos rasvjetljavanju najdulje afere u povijesti hrvatskog kapitalizma nova imena lidera danas vladajućih stranaka koji, uz štošta drugo, uspješno održavaju kontinuitet HDZ-ova političkog i pretvorbenog bezakonja.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika