Ivica KrijanPrije desetak dana Općinski sud u Slavonskom Brodu osudio je na višegodišnje zatvorske kazne četvoricu hrvatskih državljana zbog ilegalnog prebacivanja 20 iranskih državljana iz Bosne i Hercegovine u Hrvatsku preko Save 28. kolovoza 2000., pri čemu se plovilo zbog preopterećenosti prevrnulo i utopilo se 12 Iranaca, među kojima i četvero djece. Ivica Krijan, kao organizator skupine, osuđen je na sedmogodišnju zatvorsku kaznu, Pejo Matković i Dario Barišić na šest godina i šest mjeseci i Ante Prikaski na tri godine.

Ivica Krijan trenutačno se skriva u jednoj zapadnoeuropskoj državi, a s Nacionalovim se reporterima u najstrožoj tajnosti sastao u jednoj državi, koju ne možemo imenovati, u blizini Hrvatske.

Iznenađen drastičnom kaznom zatvora i osjećajem da je žrtvovan i prevaren od svog odvjetnika Zorana Mataića i bivšeg slavonskobrodskog šefa granične policije Ivana Raguža, Ivica Krijan odlučio je, prvi put nakon tri godine bijega, ekskluzivno za Nacional iznijeti dosad nepoznate pojedinosti slučaja koji je punio stranice novina prije tri godine. Za Nacional govori i kakvu mu je pomoć nudio bivši šef slavonskobrodske granične policije Ivan Raguž i koliko je tražio zauzvrat.

NACIONAL: U Hrvatskoj ste osuđeni na sedmogodišnju kaznu zatvora za pokušaj organiziranog ilegalnog prebacivanja 20 iranskih državljana, od kojih se njih 12 pri pokušaju prelaska Save utopilo. Kakva je bila vaša uloga u toj operaciji? – Nevjerojatno je da sam dobio toliku kaznu zatvora i čak proglašen organizatorom skupine za prebacivanje stranih državljana. Sud smatra da sam te noći, kad se čamac prevrnuo a ljudi utopili, bio u čamcu, a to je laž. Ako sam kriv za prevoženje Iranaca svojim automobilom od Zenice do Bosanskog Broda, spreman sam odgovarati i odležati kaznu, ali nisam bio te noći u čamcu i nisam bio organizator prebacivanja ljudi. Iz Dervente sam se autom uputio u Hercegovinu i pri povratku stao kraj restorana u Zenici. Skupina ljudi pitala me bi li ih mogao prebaciti do Bosanskog Broda.

NACIONAL: Koliko je stranih državljana bilo u toj skupini? – Ne sjećam se točno, ali povezao sam dvojicu muškaraca i dvije žene. Dovezao sam ih do Bosanskog Broda oko 7-8 navečer, iskrcao i krenuo u Derventu na sajam. Otišao sam spavati u hotel, sutradan sam ustao kad me majka nazvala i rekla mi da me traži policija jer su se prošle noći utopili neki Iranci, a ja da sam bio u čamcu koji ih je prevozio. S tim nisam imao nikakve veze.

NACIONAL: Kako je policija došla na ideju da vas poveže s iranskim utopljenicima? – Jedna od preživjelih osoba iz čamca potvrdila je policiji da ih je do Bosanskog Broda osobnim automobilom peugeot 405 bosanskih registracijskih pločica dovezao onizak debeo muškarac s kapom koji se nakon toga okrenuo i otišao.

NACIONAL: Jeste li ikad o tome razgovarali s policijom?
Ako je svjedok izjavio da ste skupinu ostavili i otišli, što vam ide u prilog, mogli ste i vi dati iskaz policiji. Zašto ste pobjegli? – Nikakav iskaz nisam dao policiji nego sam angažirao odvjetnika Zorana Mataića iz Slavonskog Broda da vidi o čemu se radi. Nije mi jasno tko je i zbog čega rekao da sam te noći bio u čamcu s Irancima, no pouzdano znam da priča potječe od istih ljudi koji štite Marija Bašića, čestog gosta slavonskobrodske policije. Posve sam siguran da je on bio u čamcu te noći, a moj bijeg dobro im je poslužio da mene uvale na njegovo mjesto. Imao sam povjerenja u odvjetnika da će s mene skinuti teret lažne optužbe da sam te noći bio u čamcu, no on je stao na stranu ljudi koje pod kontrolom drži Mario Bašić. Bašić i Mataić svakodnevno se sastaju, možda mu je Bašić dao i novac kako bi sa mnom odugovlačio dok sud ne donese presudu protiv mene. Neki kažu da ga štiti ujak koji radi u tajnim službama. Prije dvije godine Bašić je imao auto vrijedan tisuću eura, a sada ima stotinu tisuća eura vrijednosti samo u autima. Iako sam pobjegao iz Hrvatske, čujem vrlo često da i danas Bašić trguje cigaretama i organizira ilegalne prelaske granice.

NACIONAL: Zbog čega sumnjičite svog odvjetnika? – Od osuđenika Darija Barišića iz Lepoglave doznao sam da nam je potvrđena presuda, dok me moj odvjetnik o tome ne obavještava. Rekao sam mu i za popis svjedoka koji su vidjeli mene i Darija Barišića na benzinskoj crpki u Bosanskom Brodu kako sjedimo i odlazimo u Derventu toga dana navečer, no Mataić je kao svjedoka uzeo mog bolesnog oca koji nema nikakve veze sa slučajem niti mi može pomoći. Trivo Pivaš, Zoran Čerek, Mario Vidić svjedoci su s kojima Mataić uopće nije kontaktirao. Gotovo me nikada nije zvao, a kad bih ja nazvao njega, rekao bi mi: “Vi ste zaboravili svog odvjetnika”, misleći valjda na novac. Nikad nisam pitao za što mu treba novac, koliko je tražio, toliko sam poslao. Kad sam mu predložio da uzmem još jednog odvjetnika iz Zagreba, rekao je da ne treba i da mene mogu spasiti samo on i dragi Bog. Međutim, nije me on jedini razočarao.

NACIONAL: Na koga još mislite? – Obratio sam se bivšem načelniku granične policije Ivanu Ragužu da mi pomogne ako je ikako moguće, jer zaista nisam bio u čamcu one noći i sve smatram namještaljkom. Raguž se lani sastao sa mnom u Njemačkoj i rekao: “Ivice, ja sam nemoćan, nemam toliko novca da razgovaram s ljudima i da ih uvjerim da nisi bio na čamcu one noći. Treba mi za troškove.” Rekao sam mu da ću mu dati nekoliko tisuća eura da ima za kretanje i ako treba počastiti ljude, iako nema razloga da bilo koga častim kad nisam kriv.

NACIONAL: Jeste li mu tada dali novac? – Jesam, 3000 eura. Poslao sam mu po svojoj ženi još 200 eura za prošli Božić. Nisam ga zvao da mu ne smetam, no nakon što sam osuđen na sedam godina zatvora, ipak sam ga nazvao. Počeo se prenemagati da je to nemoguće i da će novac vratiti, na što sam mu ja rekao da novac ne vraća i da ga može zapaliti. Rekao mi je da sam dobro i prošao za novac što sam mu ga dao. On i njegovi ljude traže 30.000 eura po godini zatvora, što je ukupno 210.000 eura kako bih bio oslobođen kazne. Raguž točno zna tko je bio u čamcu, a osoba koju sam spomenuo, Mario Bašić, nikada nije osumnjičena ni privedena na sud. Tri dana prije nego što je presuda donesena Raguž je od mene zatražio da kupim limuzinu mercedes 123 za njegova oca, a on bi sredio dokaze da one noći nisam bio u čamcu. Prije nekoliko dana, 27. travnja, kad sam ga nazvao i najavio da ću sve ispričati za novine, Raguž mi je odgovorio: “Daj da i to vidim.” Vjerojatno se osjećao vrlo sigurno. Nakon toga obratio mi se izvjesni gospodin, odnosno njegov suradnik, i ponudio mi novac da ništa ne iznosem u javnost ili pak da povučem sve što sam rekao.

NACIONAL: Kanite li i dalje bježati ili ćete odslužiti kaznu ako se za vama raspiše međunarodna tjeralica? – Najvjerojatnije ću bježati sve dok se slučaj ne riješi, angažirao sam drugog odvjetnika iz Zagreba i iscrpit ću sve pravne lijekove. Odležat ću i 20 godina ako mi se dokaže da sam te noći bio u čamcu. To nisu bili nikakvi dokazi, čak i oni osuđenici za koje se tvrdi da su bili u čamcu nisu me vidjeli u njemu. Pitam se gdje su svjedoci iz Irana, zašto ih sud nije pozvao? Kako je moguće da u istrazi nisu bili nazočni odvjetnici pri saslušanju preživjelih kada je u Slavonskom Brodu pedesetak odvjetnika?