Objavljeno u Nacionalu br. 390, 2003-05-06

Autor: Jasna Babić

Nacional otkriva

Tko je vlasnik najraskošnije zagrebačke vile

Nacional otkriva: vlasnik najraskošnije vile u Zagrebu je Milan Jakovljević koji je do devedesetih radio kao poslovođa u PPK-u

Milan Jakovljević, vlasnik kuće na obroncima Zagrebačke gore, stigao je do Nacionalove redakcije u mercedesu S-klaseMilan Jakovljević, vlasnik kuće na obroncima Zagrebačke gore, stigao je do Nacionalove redakcije u mercedesu S-klaseMilan Jakovljević, vlasnik kuće na obroncima Zagrebačke gore, stigao je do Nacionalove redakcije u mercedesu S-klase, u pratnji tamnokosog mladića koji ga opslužuje kao vozač i tjelohranitelj. Iz automobila, koji je i pod oblačnim svibanjskim nebom blještao poput dobro ulaštenog srebra, izašao je na štakama.

Objavljujući u broju od 22. travnja fotografije i tekst o 33 najskuplje hrvatske vile, Jakovljevićeva je, kao najupadljivija, objavljena na Nacionalovoj naslovnici. Ipak, u tom trenutku novinari nisu imali pojma tko je vlasnik luksuzne dvokatnice na zagrebačkom Prekrižju. Kao reprezentativan primjerak domaće novokapitalističke arhitekture, ružičasto-bijela kuća predstavljena je, koliko se u najkraćem roku moglo doznati, kao vlasništvo Milana Jakovljevića, nepoznatog “poduzetnika”, koji je, prema gruboj procjeni, u nju dosad već utrošio 1,75 milijuna eura. Okružena s 5000 m2 zemljišta što ih je Jakovljević za 900.000 DEM otkupio od dvadesetak prijašnjih vlasnika, bogataška nastamba uz ostalo ima bazen, trim-kabinet i saunu. Tajkunski dom teškog invalida funkcionira, navodno, poput ekskluzivnog sanatorija u kojem njen stanar svakodnevnim terapijama pokušava vratiti barem malo pokretljivosti muškarca u naponu snage.

Tek kao reakcija na naslovnu fotografiju velebnog ružičasto-bijelog zdanja, u Nacionalovu redakciju – kako to obično biva – slile su se informacije koje su njezinu vlasniku dale potpuniju fizionomiju. Pokazalo se da “poduzetnik”, poput nekolicine svojih najbližih susjeda, nije anoniman u zagrebačkom podzemlju. Iz kriminalnog miljea godinama su se regrutirali Jakovljevićevi tjelohranitelji, prijatelji, poslovni ortaci, dužnici, vjerovnici, pa i fatalni protivnici. Riječ je, javljali su upućeni čitatelji, o nekadašnjem poslovođi PPK, današnje Dione, bosanskom Srbinu koji je postao, eto, bogataš u srcu “etnocentrične” Hrvatske. Primjer višestruko poučan: dok je znatan broj njegovih sunarodnjaka u ratna vremena protjeran iz Hrvatske, opljačkan ili čak pobijen, Milan Jakovljević doživljavao je uzlet tipičnog hrvatskog kapitalista i ratnog profitera. Hrvatski desničari, očito, opraštali su Srbima nacionalnu pripadnost ako su pripadali zajedničkom polusvijetu hrvatske metropole.

Dvokatnica na Prekrižju nije jedina imovina koju je bivši poslovođa PPK osvojio u proteklih deset godina. U Samoboru također ima kuću, na Krku je posjedovao apartman i brod, u Sigetu pak solidan stan u kojem posljednjih godina živi s maloljetnim sinom i drugom ženom. A odnedavno je i vlasnik bivše gumare “Marijan Čavić” na Trešnjevci, koja uživa povlaštene kredite Hrvatske banke za obnovu i razvoj. Zavidan broj nekretnina stekao je kao prosječni akter hrvatskog kapitalizma, koji je “kasirao” i varao slabije, plaćao jačima, provodeći svoje vlastite tržišne i financijske zakone. Čak i ta kuća na Prekrižju – od 1000 četvornih metara stambene površine – posjeduje građevinsku dozvolu za upola manju gradnju, a njena gradnja povezana je s nizom sumnjivih usmenih nagodbi, neplaćenih poreza i barem isto toliko prevarenih izvođača. Unatoč razmetljivom bogatstvu kojim demonstrira pripadnost zagrebačkoj kapitalističkoj eliti, u Jakovljeviću, očito, i nadalje čuči bivši poslovođa PPK koji se vrlo teško odvaja od svake kune. Oko svoje kuće cjenkao se s više projektanata, izabravši na kraju, kako će se osobno hvaliti, profesora Arhitektonskog fakulteta koji je svaki ponuđeni honorar, u usporedbi sa svojom profesorskom plaćom, smatrao velikim dobitkom. Zato Jakovljevićeva rezidencija, kao spomenik intimnog sukoba između strasti za luksuzom i ”štedljive” prirode, još nije dovršena, premda se gradi već više od dvije godine. Troškove gradnje najradije plaća “u naturi”, kompenzacijama, ili ih samovoljno smanjuje, nezadovoljan, navodno, njihovom realizacijom. Građevinari odlaze, tužakaju ga, on pronalazi nove, dok ga i oni ne napuste.

Samo ga jedna pojedinost izdvaja iz domaćeg tajkunskog prosjeka: trajni invalid postao je 1993. kad ga je u sporu oko novca zamalo ubio izvjesni Tomislav Šarko, sitni ”šaner” od kojeg je štedljivi Jakovljević prilično redovito otkupljivao odjeću ukradenu po austrijskim buticima. Bila je točno po njegovu ukusu, okićena dovoljno prestižnim modnim markicama, ali i dovoljno jeftina. Jakovljević se opet zainatio oko cijene. Šarko se pojavio u Jakovljevićevu tadašnjem sjedištu u Draškovićevoj ulici, tvrdeći da mu je za isporučene artikle ostao dužan 30.000 DEM, premda Nacionalov izvor tvrdi da je zapravo bila riječ o 2000 DEM. Kako dužnik nije bio spreman platiti cijeli dug, ”šaner” je izvukao pištolj i pucao. Ranjen kroz vrat u gornji dio kralježnice, Jakovljević je godinama ostao vezan za invalidska kolica. Stao je na štake nakon višegodišnjih terapija u Varaždinskim Toplicama, potom u Harkanju, mađarskom lječilištu za balkanske instant bogataše. A Šarko je, upravo ovih dana, zbog te pucnjave osuđen na 15 godina zatvora.

Dok se, ukratko, u Nacionalovu dvorištu izvlačio iz impresivnog mercedesa, Jakovljević je na prvi pogled izazivao sućut. Promatrač se ne može oteti dojmu da je velebna dvokatnica na Prekrižju – čak da je upadljivija i skuplja nego što jest – slabašna naknada za sve ono što će mu do kraja života biti uskraćeno. Dojam se mijenja čim progovori. Nakon dvosatnog razgovora koji je mješavina raznih taktika i pristupa – hvalisanja, junačenja, slatkorječivosti, sitnog potkupljivanja i umivenih prijetnji – Jakovljević pokazuje da iz vlastite tragedije nije ništa naučio.

“Svatko danas ima onoliko koliko zaslužuje. Život nije ništa drugo nego kocka i trgovina. Po meni, jedino nisu dopušteni trgovina drogom i ubojstvo. Evo, ja sam, na primjer, spreman platiti dvije, čak tri tisuće DEM, da mi se ne naškodi u novinama. A može se dogoditi i obratno, da novine moraju sudski odgovarati za ono što se o meni objavi”, filozofski podučava, a potom opominje Nacionalovu novinarku koja, po nesumnjivo znalačkoj procjeni bivšeg poslovođe, od glave do pete ne vrijedi ni pišljivu trećinu ponuđenog deviznog iznosa.

Milan Jakovljević, poznatiji kao Miki, rođen je u selu nedaleko od Dervente. U Zagreb je stigao prije 30-ak godina s tri starija brata i jednom sestrom. Jedan od braće otvorio je ćevabdžinicu blizu bolnice Rebro. Ipak, najveću snalažljivost u velikom gradu i u socijalističkim uvjetima pokazao je Jakovljević koji se zaposlio u tzv. društvenom sektoru. Posao poslovođe u jednoj od PPK-ovih robnih kuća koji je pružao izvanredne šanse za financijsko-robne malverzacije, budući tajkun s Prekrižja vrlo je spretno i unosno kombinirao s dopunskim privatnim aktivnostima. U Prečkom je otvorio restoran koji je, po svom nadimku, nazvao Miki. Trgovačku tvrtku u društvenom sektoru napustio je u posljednjim godinama komunističkog režima da bi ugostiteljske poslove proširio podrumskim restoranom Central u Draškovićevoj ulici. Lokal u zagrebačkom središtu stekao je, opet tipično za to vrijeme, zahvaljujući privilegiranom kumstvu s direktorom Poslovne zajednice za malu privredu. Poslovna zajednica za malu privredu, smještena na višim katovima, isti je poslovni prostor koristila kao gradsku imovinu, pa je nekoliko prostorija Jakovljeviću dala u podnajam.

Godine 1993., kad se našao na bolničkim aparatima, posjetio ga je Ivica Orešković, tada djelatnik SIS-a, dajući ponudu koju on, kao već teško ranjeni Srbin u opasnim vremenima hrvatsko-srpskog rata, nije mogao odbiti: da Central prepusti njemu i njegovu bratu Tihomiru, istom onom koji je nedavno osuđen zbog ratnih zločina nad srpskim civilima u Gospiću. Premda prijetnja nije bila eksplicitna, zahtjev je smrdio na ucjenu.

Svjestan da pred sobom ima utjelovljenu silu HDZ-ova režima, Jakovljević je u hipu pristao na uvjete koji su radikalno proturječili i njegovu karakteru i njegovu trgovačkom etosu. Tako je braći Orešković svoj podrumski kafić ustupio bez ikakve naknade, samo uz uvjet da plaćaju režijske troškove. Kako su “tvrdi” hrvatski nacionalisti ugostiteljski lokal pretvorili u neku vrstu izoliranog kluba za svoje političke sljedbenike – s ustaškim simbolima i slikom Ante Pavelića – očekivana zarada pretvorila se u bankrot. Nakon manje od godinu dana Central im je donosio samo obilje troškova i neplaćenih računa koji su, zbog neobaveznog, usmenog dogovora, pali Jakovljeviću na teret.

Osvetio se na jedini mogući način: odjavio se kao najmoprimac, Oreškovići su bili prisiljeni dići ruke od ugostiteljskog eksperimenta, a Jakovljević se, navodno, posvetio trgovini koja ga je zbližila sa Safetom Šarićem Šargom, korpulentnim Romom iz Dubrave, u zagrebačkom podzemlju poznatom kao jedan od većih kamatara. Za Jakovljevića partnerstvo se svelo na nerizičnu podjelu rada. Dok je Šargo posuđivao novac i brinuo se za njegovu pravdobnu naplatu, Jakovljević je za njega, uz određeni postotak, pronalazio klijente, uvjeravajući ih kako nema ništa s njihovim dužničko-vjerovničkim nevoljama. Bogateći se na račun posredovanja u “kamatarenju”, pred zakonom je, dakle, ostao čist.

“Pa što ako sam sa Šargom dugogodišnji prijatelj. Kad sam bio ranjen, on je jedini sa mnom nastavio komunicirati. Svi ostali smatrali su da sam otpisan. Nitko mi nije htio posuditi ni marku, vjerujući kako teški, nepokretni invalid nije u stanju vratiti dugove. Ja osobno nisam kamatario. No ako nekome treba posudba, zašto mu ne bih učinio prijateljsku uslugu i uputio ga na Šarga? Pa mnogim ljudima treba novac na kratak rok. Kad bankama plate učešće, popune sve potrebne obrasce, ispada da im se čak više isplati posuditi od kamatara. Osobno, teško sam radio gotovo 40 godina, i ta kuća na Prekrižju nije ništa drugo nego rezultat mog višegodišnjeg truda. Zbog nje sam prodao brod, apartman na moru, a morat ću prodati i stan u kojem sada živim. Istina, volim skupe automobile, volim ručati u Asu, ali to mnogo košta i ne znači da sam bogat kao Ivica Todorić”, govori Jakovljević, sjedeći na improviziranoj Nacionalovoj terasi i primjenjujući novu varijantu strategije kojom bi novinarku valjalo uvjeriti da mu sačuva status anonimnog “poduzetnika”. Uz partnerstvo sa Šargom, slatkorječivost je drugo svojstvo po kojem je Milan Jakovljević, od milja Miki, slavan u zagrebačkom polusvijetu.

“Onda, što smo se dogovorili?”, pita na kraju razgovora, oklijevajući da ode bez decidiranog odgovora čak i nakon oproštajnog rukovanja. A onda napokon opet ulazi u srebrni mercedes koji, uzgred rečeno, još nije registriran na njegovo ime nego na autokuću Baotić. Jer vlasnik najupadljivije kuće u elitnoj zagrebačkoj četvrti već mjesecima dvoji je li automobil dovoljno raskošan za trošak od 120.000 DEM koji se od njega traži.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika