Zaštićeni svjedok br. 1 Zoran Miletić priznao da je lažno svjedočio u dogovoru s Radovanom Ortynskim i Dunjom Pavliček-PatakPrema Nacionalovim izvorima u pravosudnim krugovima, Zoran Miletić, zagrebački narkodiler, prošloga je tjedna uputio pismo Ratku Šćekiću, sucu zagrebačkog Županijskog suda, i Mladenu Bajiću, glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske, kojim poriče značajan dio vlastitog svjedočenja u suđenju protiv tzv. zločinačke organizacije. Miletić tvrdi da je – prisiljen ucjenama i pritiscima, a ponešto namamljen i lijepim obećanjima – skupinu navodnih mafijaša pokojnog hrvatsko-njemačkog gangstera Zlatka Bagarića lažno teretio za neka ubojstva.

Zaštićeni svjedok br. 1 Zoran Miletić priznao da je lažno svjedočio u dogovoru s Radovanom Ortynskim i Dunjom Pavliček-Patak Pokaže li se da je Miletićevo pismo istinito, nedavna smjena Krunoslava Canjuge samo je uvod u radikalnu kadrovsku čistku u Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu koje je u razvikanom “suđenju desetljeća” ionako doživjelo težak poraz. Nakon enormnih troškova i trogodišnjeg sudskog spektakla veći dio optuženika iz tzv. zločinačke organizacije pušten je na slobodu, jer kreatori optužnice, uza sve manipulacije istražnim nalazima i svjedocima, nisu bili u stanju dokazati ni da je riječ o ucjenjivačima i reketarima, a kamoli o jedinstvenoj mafiji koja je organizirala i počinila desetak atentata i ubojstva.

Pokrene li Miletićevo pismo pravosudne mehanizme, bit će to ujedno vrhunac akcije Mladene Bajića koji se već neko vrijeme sprema za veliko raščišćavanje državnoodvjetničkog aparata, ustrojenog uglavnom po političkim kriterijima HDZ-ove diktature iz proteklih vremena. To znači da se funkcioniranje moćne pravosudne institucije svodilo na “pakiranje” što obilnijih kažnjivih djela onim gangsterima koji nisu više bili u milosti vlasti, da bi neke druge kriminalne skupine pod HDZ-ovom zaštitom i nadalje nesmetano djelovale.

Kako je već potkraj travnja najavljeno u Slobodnoj Dalmaciji, u istom valu smjena i suspenzija očekuje se i prisilni odlazak pulskog državnog odvjetnika Vlatka Nuića, zadarskog državnog odvjetnika Ivana Galovića i gospićkog državnog odvjetnika Pave Rukavine. U pravosudnim krugovima tvrdi se da Vlatku Nuiću prijeti vrlo ozbiljan kazneni progon za ucjenu i korupciju u “slučaju Herak i Majić”, Ivana Galovića očekuje suspenzija, među ostalim, zbog višegodišnjeg zataškavanja kaznene prijave protiv falsifikatora izbornih rezultata u Zadru 1997., a Rukavina bi se trebao premjestiti na niže rangiranu dužnost zbog krajnje ravnodušnosti prema bombaškim akcijama Ivice Rožića zvanog Bijeli Vuk u kojima je likvidirano desetak ljudi. Krunoslav Canjuga, kako je već poznato, osumnjičen je kao suučesnik privatnog odvjetnika Mirka Batarela u svojevrsnom “pravosudnom reketu”. Podignuta je i kaznena prijava kojim se Canjuga optužuje da se, nastavljajući tradiciju Radovana Ortynskog s Batarelom, dogovarao kako njegovim klijentima osigurati što blaži kazneni tretman.

Miletićevo pismo, kao novi moment u toj velikoj kadrovskoj aferi, moglo bi pak dokrajčiti još nekoliko karijera u Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu: Dunje Pavliček-Patak, donedavno proslavljene antimafijaške tužiteljice u suđenju protiv tzv. zločinačke organizacije, ali i dvojice njezinih asistenata u istom procesu, Janjka Grlića i Petra Dragosavca. Jer zaštićeni svjedok “broj 1”, donedavno njihov vjerni saveznik, piše danas da su brojni fragmenti njegova iskaza rezultat “pakiranja” u dogovoru s Dunjom Pavliček-Patak, Radovanom Ortynskim, bivšim glavnim državnim odvjetnikom i kriminalcem Zdravkom Šiškićem, pripadnikom kriminalnog ganga ubijenog Vjeke Sliška. Ako je to točno, pomoćnici proslavljene antimafijaške tužiteljice za to su također morali znati.

Zoran Miletić u spomenutom pismu navodi sve datume i imena policijskih i pravosudnih službenika koji su od njega zahtijevali da izmišljenim pričama “pojača” one točke optužnice o kojima osobno nije imao pojma. Prema svjedočenju onih koji su ga čitali, Miletić spominje policijskog inspektora Željka Dolačkog, a otkriva i neke pojedinosti o Sliškovoj podzemnoj sprezi s dijelovima policije i pravosuđa. Objašnjava, štoviše, motiv i za ranije krivokletstvo i za sadašnje priznanje o lažnom svjedočenju. Navodno: sudjelovao je u montiranju dijelova optužnice protiv tzv. zločinačke organizacije jer je iz Županijskog državnog odvjetništva dobio obećanje da će ga nagraditi oslobađanjem iz Lepoglave, gdje je služio kaznu zbog ilegalne trgovine drogom. A na sadašnje “drukanje” Radovana Ortynskog, Dunje Pavliček-Patak, Zdravka Šiškića i policajca Željka Dolačkog odlučio se, proizlazi iz pisma, kad je shvatio da nitko od njih ta obećanja ne želi ili ne može ispuniti.

Pismo Zorana Miletića sadržava desetak stranica, ovjereno je kod javnog bilježnika, a sudac Ščekić ga je, kao relevantan dokazni materijal, uvrstio prošloga tjedna u sudski spis protiv tzv. zločinačke organizacije koji je proslijeđen Vrhovnom sudu na drugostupanjsku presudu. Za pažljivije promatrače uzaludnog “suđenja desetljeća” čak nije iznenađenje. S obzirom na moralni profil njegovih krunskih svjedoka, regrutiranih uglavnom iz zagrebačkog kriminalnog miljea, nije bilo teško predvidjeti da će se sumnjivi “pokajnici” kad-tad opet pokajati nakon što su Radovan Ortynski i Dunja Pavliček-Patak izgubili svoju nekadašnju pravosudnu i medijsku moć.

Mladen Bajić, mnogo oprezniji i inteligentniji od svog prethodnika Radovana Ortynskog, dao je nalog da se ispita Miletićeva vjerodostojnost. Po svemu sudeći, Miletiću će biti ponuđeno testiranje detektorom laži. Pokaže li se da je ovaj put iskreniji nego u “suđenju desetljeća”, bit će to siguran znak da niz zagrebačkih državnoodvjetničkih prvaka očekuje kaznena prijava ili barem suspenzija zbog zloupotrebe pravosudnih moći i ovlasti.

Ako se, naprotiv, otkrije da Miletić lažno optužuje bivšu i sadašnje elitu Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu, kreatori propalog “suđenja desetljeća” opet su u gabuli: ako Miletić laže sada, tko će vjerovati da doista nije lagao i prije, dok su zagrebački tužitelji, potpuno nekritički, na njegovim pričama gradili dobar dio optužnice protiv tzv. Bagarićeve mafije.

U svakom slučaju, Mladen Bajić dobio je vrlo nezahvalan zadatak: da tri godine nakon sloma HDZ-ova režima nadoknadi izgubljeno vrijeme i uhvati se u koštac i s naslijeđenim kriminalom, ali i vlastitim pravosudnim aparatom. Nakon propasti “suđenja desetljeća” Ortynski je, doduše, promijenio profesiju, Dunja Pavliček-Patak marginalizirana je i zaboravljena, ali su ostali njihovi saveznici koji – bilo da su korumpirani, bilo da su nedorasli poslu – blokiraju Bajića u njegovoj osnovnoj misiji. Tako je Bajić, za razliku od Ortynskog, svoju borbu protiv HDZ-ove društvene i političke ostavštine započeo spektakularnim sređivanjem vlastite “kuće”.

Vlatko Nuić, županijski državni odvjetnik u Puli, imenovan je na to mjesto početkom 90-ih, kao kadar Željka Olujića, prvog šefa državnoodvjetničke institucije nakon uspostave HDZ-ove vlasti, danas deklariranog desničara. Optužnicu protiv Ivana Heraka i Mateja Majića podigao je početkom 1999., u skladu s odlukom tadašnjeg VONS-a, da se za potrebe sljedećih parlamentarnih izbora biračkom tijelu ponudi nekoliko najbezbolnijih sudskih procesa iz domene gospodarskog kriminala. Herak, bivši ministar turizma, i Majić, poduzetnik, optuženi su za financijske malverzacije oko izgradnje golf-terena. Konačni iznos štete koji im se stavljao na teret iznosio je 250.000 kn, no obojica su proveli u zatvoru više od godinu dana. Prema kasnijem Majićevu svjedočenju, Nuić je od njega tražio mito od 100.000 DEM da ga pusti iz zatvora. Kako je pritvorenik o tome izvijestio Nuićeva šefa Radovana Otrynskog, pulski državni odvjetnik počeo je povlačiti panične poteze koji su ga sve dublje vukli u pravosudni kriminal. Na kraju se otkrilo da je zataškavajući ucjenu Nuić čak dvojicu policajaca nagovorio da lažno posvjedoče kako je Majić u dosluhu s ravnateljem pulskog zatvora šetao na slobodi… Istodobno, Mirko Batarelo, kasniji suučesnik Krunoslava Canjuge, nudio je Heraku da ga riješi problema s Državnim odvjetništvom za honorar od 60.000 DEM i pod uvjetom da se riješi svog dotadašnjeg branitelja Čede Prodanovića. Dok je Radovan Ortynski bio glavni državni odvjetnik, Majićeve optužbe uporno su ignorirane, a ravnatelj pulskog zatvora koji je odbio sudjelovati u njegovim montažama najuren je s posla. Tek nakon smjene Radovana Ortynskog mogla je početi ozbiljna policijska istraga o Nuićevu “reketu” koja je, kako se čini, uglavnom potvrdila Majićeve i Herakove navode.

Ivan Galović, županijski državni odvjetnik u Zadru, neće biti izložen kaznenom progonu, ali će, kako Nacional doznaje, odgovarati za krimen zataškavanja potpuno dokazanog , utoliko i najvećeg izbornog skandala u deset godina hrvatskog višestranačja u doba HDZ-ove vlasti. Navodno nepoznati HDZ-ovi članovi izborne komisije 1997. pokupili su vreće s glasačkim listićima iz izbornih jedinica na zadarskim otocima, i na policijskom gliseru “Brzi” dopisivali glasove u korist HDZ-a. Krivotvorina je bitno izigrala stvarnu volju birača, lažno prikazavši HDZ-ove kandidate kao izborne pobjednike u gradskoj i županijskoj skupštini. Kako su pronađeni i originalni i “prepravljeni” listići, lokalna organizacija SDP-a podnijela je kaznenu prijavu Županijskom državnom odvjetništvu u Zadru za jedno od najtežih kriminalno-političkih zlodjela protiv Izbornog zakona i ustavnog poretka Republike Hrvatske. No, kaznena prijava zauvijek je zaboravljena, a HDZ je nastavio vladati Zadrom sve do današnjeg dana.

Pavao Rukavina, županijski državni odvjetnik u Gospiću, specijalizirao se za pravosudni zaborav ne samo zato da pomogne HDZ-u prikrivanju ratnih zločina protiv ličkih civila srpske nacionalnosti, nego i zato da eskivira neke HDZ-ove naloge o “pakiranju” političkim oponentima stranke ili pak suparnicima HDZ-ove desnice. Osobno nije nikada bio član HDZ-a i strategiju potpune pasivnosti doživio je, po svemu sudeći, kao jedini način vlastitog opstanka na toj dužnosti. Odjel za ratne zločine pri Ministarstvu unutarnjih poslova već je 1996. imao prilično brojne dokaze da je Rožić postavio “minu iznenađenja” koja je usmrtila umirovljenog generala JNA Milorada Miščevića koji je došao u Liku samo kako bi posjetio rodnu kuću. Gospićkom državnom odvjetništvu već je tada dostavljena policijska kaznena prijava. Ipak, sve do izbornog poraza HDZ-a na izborima 2000. Rukavina nije poduzeo ništa. Logična je posljedica pravosudnog defetizma Pavla Rukavine, kojim je čuvao svoje mjesto županijskog državnog odvjetnika, to što je Rožić nakon toga pobio još nekolicinu ljudi.

Utoliko je Bajićeva lista najgrješnijih prvaka državnoodvjetničke institucije savršeno logična.

PRIZNANJE ZAŠTIĆENOG SVJEDOKA
Zoran Miletić u pismu navodi sve datume i imena policijskih i pravosudnih službenika koji su od njega zahtijevali da lažno svjedoči u zamjenu za njegovo oslobađanje iz Lepoglave