Magali Boers Čučić i Neva Tolle“Kad je Nacional objavio priču o Ljubomiru Čučiću, od zastupnica u Saboru očekivala sam da će, jer su sve upoznate s problemom opstanka skloništa, pitati što je sa sustavnim rješenjem i opstankom tog minijaturnog skloništa s 10 kreveta i 19 krevetića. Ne možemo reći da naše političarke nisu informirane o problemu. Permanentno i sustavno ih informiramo i ako im sad nije jasno da se trebaju angažirati oko opstanka skloništa, a potom i oko pronalaženja sredstava za nove prostore, ne znam zašto se zapravo u javnosti deklariraju kao da nas podržavaju i imaju razumijevaju”, rekla nam je Neva Tole, koordinatorica Ženske kuće Zagreb, komentirajući reakcije javnosti na Nacionalov tekst o višegodišnjem zlostavljanju kojem je bila izložena supruga veleposlanika Ljubomira Čučića. Magali Boers Čučić sklonila se s djecom, kao i 15.000 drugih zlostavljanih žene i djece, u Autonomnu žensku kuću, jedinu instituciju te vrste u Hrvatskoj, kojoj prijeti zatvaranje, zbog čega Neva Tole ogorčeno dodaje: “Dosta nam je akademske podrške, teorije i osmijeha. Vrijeme je za konkretne korake. Naša javnost mora, nakon 13 godina rada Autonomne ženske kuće Zagreb naučiti distinkciju između skloništa i drugih tipova alternativnog smještaja, kao što je onaj dom nedavno otvoren u Bjelovaru. Takvi se domovi od našeg skloništa razlikuju po tome što im je adresa javna, što primaju zanemarene starce, muškarce, samce… A mi štitimo i skrivamo prebijene, uplašene i traumatizirane žene koje bježe od svojih nasilnih partnera. Odgovorno tvrdim da u Hrvatskoj postoji samo jedno jedino sklonište, ovo naše, i ako se ono zatvori zbog manjka novca, o tome ću obavijestiti međunarodnu mrežu srodnih organizacija, pa i specijalnu reporterku za ženska prava pri UN-u. Onda će naša vlast morati odgovarati zašto je i kako dopustila da jedino sklonište za žene, sa 10 kreveta na 4 milijuna ljudi, zatvori svoja vrata.” S Nevom Tole razgovarali smo o nerazumijevanju hrvatskih državnih tijela za financijske probleme Autonomne ženske kuće, ignoriranju s kojim se svakodnevno susreće te njenoj vlastitoj životnoj priči koja ju je potaknula da se angažira na pomaganju ženama koje su žrtve obiteljskog nasilja.
NACIONAL: Kad ste i kako počeli pomagati zlostavljanim ženama? – Feministkinja sam, aktivistkinja i odabrala sam svjesno raditi sa ženama i za žene. Živjela sam u Njemačkoj, tamo sam se udala i rodila prekrasno dijete. U mom braku nije bilo nasilja, nego smo se moj prvi muž i ja odljubili, a ja sam vjerovala da tu vezu mogu civilizirano prekinuti. No kad sam oca svog djeteta upoznala s činjenicom da ga više ne volim i da je osjećaj očigledno obostran tada mi je prvi put opalio šamar. Nakon toga sam ja lupila njega, izašla iz stana i prespavala kod prijateljice. Kad je on ujutro otišao na posao, vratila sam se u stan, promijenila bravu, otišla odvjetniku i predala zahtjev za razvod. Tad je počela gadna frka. Rekao mi je da se predomislim ili ću požaliti. Ponavljao mi je da sam na njegovu terenu, u državi čije zakone on poznaje, a ja ne, u kojoj on vlada jezikom, a ja ne, u kojoj on ima posao i plaću, a ja ne – i htio je da dijete pripadne njemu. Priča je vrlo slična Magali. Bila sam zabrinuta što ću i kako ću, nije mi padalo na pamet da živim u Njemačkoj ako nisam s njim u braku. Kad sam ga prestala voljeti i donijela odluku da se želim rastati, odlučila sam se vratiti doma. On je tražio da ostanem živjeti u Njemačkoj ili da mu dam dijete. Radio mi je svašta. Usred noći slao je djelatnike socijalne skrbi kojima je, lažno se predstavljajući kao moj susjed, prijavljivao da dijete plače, da je ostavljeno u stanu dok se ja prostituiram. Kad ih je drugi put poslao i kad su vidjeli da je sve u redu, ispričali su mi se i rekli da više neće dolaziti. U Njemačkoj ne postoji proces mirenja, ali je strana što traži skrb nad djetetom obavezna doći zajedno s djetetom na razgovor kod stručne osobe koja će procijeniti da li roditelj adekvatno brine o djetetu. Prošla sam to testiranje i bila najsretnija na svijetu.
NACIONAL: Tko vam je pomogao u Njemačkoj? – Jednog dana našla sam u njemačkim novinama oglas za Žensko savjetovalište. Nisam imala pojma što je to žensko savjetovalište, što je to ženski pokret, feminizam. Nazvala sam i ispričala im svoj slučaj, pozvale su me i odmah sam dobila besplatno odvjetnika, objašnjavale su mi zakonske norme, ukratko, pomagale na svakom koraku. Zahvaljujući njima dobila sam razvod, dijete je pripalo meni i ja sam se mogla vratiti u Hrvatsku. Danas iz tog braka imam divnog sina.
NACIONAL: Kad ste se aktivirali u Zagrebu? – Sredinom ‘80-ih u časopisu Svijet naišla sam na apel Vesne Mimice kojim je pozvala sve žene žrtve nasilja u obitelji da se jave. Odaziv je bio neočekivano velik, zasula ih je lavina pisama, pa je Mimica dala oglas u novine kojim je pozvala žene na osnivanje Ženske grupe i SOS telefona za pomoć zlostavljanim ženama. Čim sam vidjela oglas, javila sam se Neli Pamuković i Biljani Kašić, koje su već tamo radile, ušla sam u grupu i do danas sam tu. Godine 1987. na Trešnjevci je pokrenut prvi SOS telefon u Istočnoj Europi, a 1990. otvoreno je prvo sklonište koje još i danas radi.
NACIONAL:Zanimljiva je priča kako ste došli do prostora za sklonište. – Te godine već je počela grabež svih prostora u vlasništvu Grada, Županije ili Republike. Useljavalo se po sistemu tko jači taj tlači, a mi smo uporno obilazile sve institucije i molile prostor za rad skloništa. Svi su nas uljudno primali, obećavali, govorili da će učiniti sve za nas, ali rezultata nije bilo. Onda je počeo rat, pa opet nije bio pogodan trenutak, a mi smo gledale kako se prostori šakom i kapom grabe. Konačno smo saznale za prazan prostor u vlasništvu Grada i skvotirale smo stan u kojem smo i danas. U vrijeme HDZ-a, deset godina, gradske se vlasti nisu udostojale potpisati s nama ugovor, pa smo unutra boravile ilegalno. Tek s dolaskom nove vlasti to smo uspjeli. U proteklih 13 godina radili smo s više od 30 tisuća žena i djece, a više od 1500 ih je bilo smješteno u skloništu.
NACIONAL: Tko su žene koje su tražile pomoć i tko su bili njihovi zlostavljači? – Česta je predrasuda u našem društvu da u obrazovanim slojevima društva muževi ne tuku žene, no u skloništu je živjelo puno žena čiji su muževi bili vrlo ugledni članovi našeg društva s akademskim obrazovanjem. Tad je problem još veći jer zlostavljači uživaju ugled, imaju dobre veze, a oni koji bi ih trebali osuditi ili zbog toga kazniti, kao što je, primjerice radna sredina, to se ne usuđuju.
Sjećam se slučaja jednog uglednog zagrebačkog pedijatra čija je žena imala srednjoškolsku naobrazbu i to je bio jedan od razloga zbog kojih ju je neprestano ponižavao i tukao. Neprestano joj je ponavljao da je glupa jer da nije, valjda bi završila neki fakultet. Šutirao ju je u zid kad i kako se sjetio, a jednog dana kad je bio nervozniji nego inače, prvi je put napao i vlastito dijete. Njihov sinčić imao je tad jedva deset mjeseci i zaplakao je. Njegov otac – pedijatar – dohvatio ga je i bacio tako snažno o zid da je djetetu slomio ruku. Tek je tad žena odlučila pobjeći. Uzela je dijete i sklonila se kod nas.
NACIONAL: Jeste li kontaktirali njegovog šefa, je li snosio konzekvence? – Žena je javila njegovom šefu što se dogodilo, no on ju je zamolio da u interesu ugleda bolnice i odjela na kojem je radio ne stvara hajku, pa je organizirao saniranje djetetove ozljede. Smjestili smo je na tajnu adresu jer u skloništu nije bilo mjesta, a on je svakodnevno obilazio kuću njezinih roditelja i zastrašivao ih. Nakon godina sakrivanja i života u strahu, uspjela je dobiti razvod.
NACIONAL: Je li moguće prepoznati zlostavljača u društvu, na ulici, na radnom mjestu? – Na vlastitom primjeru znam da je to vrlo teško. Moj sadašnji suprug i ja imamo veliko društvo s kojim subotom ujutro ispijamo u lokalnom kafiću kavu i čitamo novine. Jednog dana izostao je jedan par, pa sam pitala prijatelje gdje su, na što su me u čudu pitali: Zar ti ne znaš? Nisam nitilutila da u društvu imamo klasičnog zlostavljača, sve dok jedne večeri njegova žena, sva prebijena,nije pozvonila na moja vrata. Unatoč tome vratila mu se i zamolila me da to više nikad nikom ne spomenem.
NACIONAL: Spomenuli ste i slučaj jednog časnika MORH-a. Sjećate li se kako je završio bijeg njegove supruge? – Jako se dobro sjećam tog slučaja jer je osim fizičkog bilo i psihičkog i seksualnog zlostavljanja. Nakon batina pred malodobnom ju je djecom znao usred zime svući kraj otvorenih prozora, zalijevati hladnom vodom i ostaviti da kleči na riži. Kad su uslijedila okrutna silovanja, odlučila je pobjeći s dvoje malodobne djece k nama u sklonište. Uspjeli smo joj s vremenom naći posao, ali je on otkrio tvrtku i njezinom šefu s pištoljem zaprijetio, pa je odmah dobila otkaz. Zbog straha dva mjeseca nije izlazila iz skloništa, a onda je još dva puta promijenila posao, ali bi je on uvijek pronalazio i scena se ponavljala. Nakon toga popustila je i vratila se kući. Prije nekoliko mjeseci jedno mi je njihove djece javilo da je majka opet loše, ali je procedura takva da se žena mora javiti sama. Nije se javila i danas, na žalost, ne znam što je s njom.
NACIONAL: Možete li ispričati slučaj jednog hrvatskog glumca i njegove supruge? – On je bio vrlo zgodan i šarmantan muškarac, ali patološki ljubomoran, pa je žena morala juriti kući ravno s posla i nikad nije smjela kasniti. Inače je slijedila kontrola njezinog donjeg rublja ne bi li našao ‘tragove spolnih odnosa’. Satima mu je morala objašnjavati zašto je kasnila koju minutu, a on nije prekidao s prijetnjama. Na kraju su slijedile batine, a zatim i krvoločno spolno zlostavljanje s nanošenjem teških fizičkih povreda. Nije imala djece, pa je bijeg bio lakši. Najprije se sklonila u našu kuću, a zatim pobjegla u jednu daleku zemlju gdje i danas živi i odakle nam se povremeno javlja.
NACIONAL: Jesu li to samo najteži primjeri ili su svi zlostavljači jednako okrutni? – Problem i jest u tome što zlostavljači s vremenom postaju sve okrutniji i što žene dulje čekaju, to su i traume veće. Ovo što sam nabrojila su, nažalost, uobičajene torture kroz koje prolaze skoro sve zlostavljane žene koje su nam se do danas obratile. Sjećam se i slučaja jednog uglednog poduzetnika iz zapadne Hrvatske, koji je maltretirao svoju ženu tako da ju je mjesecima držao zaključanu u podrumu, bez telefonskih ili bilo kakvih drugih kontakata s vanjskim svijetom. Prebijao ju je tako jako da joj je nerijetko nanosio vrlo teške fizičke ozljede, lomio ruke i slično. Terorizirao je i vlastitu djecu, pa je svog sina izvukao s nastave i isprebijao ga kad čuo da je dao ključeve kuće majčinoj sestri. Kad je ženina sestra na prijevaru, u pratnji policije ušla u kuću, zatekli su je u podrumu svu isprebijanu. Uspjela je pobjeći i zatražiti razvod, ali je on zaprijetio i njezinom odvjetniku dizanjem auta u zrak. Dapače, ispunio je obećanje i razbio odvjetnikov auto, no ovaj je odolio prijetnjama. Brakorazvodna parnica bila je mukotrpna, ali je uspjela.
NACIONAL: Izuzme li se ekonomski aspekt problema, smatrate li da državne institucije pružaju žrtvama nasilja adekvatnu pomoć? – Odnos državnih službenika prema žrtvama obiteljskog nasilja izuzetno je loš. Pretučene žene jako često dožive da im policajci kažu da to nije njihov problem, da oni ne mogu intervenirati, da postoji sud i neka to rješavaju tamo. Suci, pak, kad im žena kaže da se želi razvesti, odgovaraju da neka razmisli prije te odluke, da pričeka, da će vidjeti na drugom ročištu. U službama za socijalni rad obavezan je tzv. proces mirenja, službeno nazvan posredovanje, koji prethodi brakorazvodnoj parnici. Nije nimalo ugodan s psihološkog aspekta, ali je i vrlo opasan zato što svaki susret žene sa zlostavljačem dovodi u opetovanu opasnost da je pretuče. To nam se često događalo. Imali smo situaciju kad smo ženu pratili na službu socijalnog rada, a zlostavljač joj je prije procesa mirenja poslao pismo i paket na adresu našeg poštanskog pretinca. U paketu je bila njezina odjeća, razrezana škarama, i pismo u kojem je pisalo: “Ovako ćeš i ti izgledati kad te sretnem na mirenju”. Naravno da žena nije htjela ići na mirenje, silno se bojala, a službenu pratnju policije nismo mogli dobiti jer po zakonu za to nema osnova, nego kad se nešto dogodi. A ako se dogodi, neka ih pozovemo, pa će policija doći, zabilježiti stanje i otići. Ženu je pred zgradom Centra dočekao suprug, djevojci koja ju je pratila zalijepio je dva šamara, a ženu odvukao za kosu u automobil koji je parkirao ispred zgrade Centra. Otvorio je vrata, ali ona nije htjela ući pa joj je prikliještio glavu između vrata i dovratka i nekoliko puta lupio vratima dok joj nije slomio dva vratna kralješka. Sve se to, ponavljam, zbivalo ispred zgrade Centra za socijalnu skrb. Bilo je to 1996., ali mislim da nakon masakra na Općinskom sudu gdje su ubijene tri, a teško ranjena jedna žena, doista ne trebam više ništa reći. Žena je ubijena samo zato što je tražila razvod. Druge su žene u sudnici ubijene jer ih je on, u svojoj glavi, shvatio kao njezine pomagače. Žene volju za odlaskom od zlostavljača nerijetko doslovno plaćaju životom. Toliko o institucijama i njihovom senzibilitetu prema žrtvama.
NACIONAL: Kako zakon tretira nasilje u obitelji? – Zakon je loš. Obiteljsko nasilje smatra se prekršajem s čime se, mislim, nitko normalan ne može složiti, pogotovo ako na umu imamo činjenicu da se krivo parkirani auto po zakonu tretira jednako kao i pretučena žena. Dakle: parkiram se na pješački prijelaz, platim tisuću kuna pauk i kaznu i odvezem si auto doma, a onda, nervozan zbog tog auta, isprebijam ženu, razbijem joj nos, odvedem u bolnicu, platim još tisuću kuna prekršajne kazne i opet je odvučem doma. Da ne bude zabune, prekršajem se smatra nanošenje lakih tjelesnih ozljeda, ali slomljena nosna kost bez dislokacije klasificira se kao ‘laka’ ozljeda. Ako je pak žena imala sreću da joj se slomljena kost pomakne koji milimetar lijevo ili desno, stvar je ozbiljnija – tada su posrijedi teške tjelesne ozljede. Sudska je praksa da za lake ozljede počinitelj prekršaja dobije usmeni ukor i maksimalno 30 dana zatvora.
Čitavo se vrijeme pitam zašto policija – ako postoji zakon koji omogućava policiji da zlostavljača privede i ispita u stanici, ili da ga privede istražnom prekršajnom sucu koji mu može dati 30 dana prekršajnog zatvora – gospođu Magali Boers Čučić satima ispituje je li je udario suprug ili je pala niz stepenice, premda ona ima liječničku dokumentaciju i povijest bolesti, umjesto da nju puste na miru da zaliječi svoje ozljede a on da bude u zatvoru. Situacija je perverzna: on je na slobodi, organizira tiskovne konferencije, okupira medijski prostor, a ona mora dokazivati da nije pala na stepenice. Govorim o tome da je na ženi koja je žrtva nasilja sav teret dokaza. Ona mora pribaviti liječničku potvrdu, zaliječiti ozljede, pa biti još i dovoljno hrabra i jaka da ignorira njegove prijetnje smrću i da smogne hrabrosti da ga prijavi. No, ni to nije sve jer joj onda treba još i novac za odvjetnika, jer bez odvjetnika ne može. Posljedica je da se nasilnici najčešće izvuku.
Žene koje žive u skloništu ili dolaze k nama po savjet kažu da im se nijednom nije dogodilo da policija koja je došla intervenirati u slučaju obiteljskog nasilja privede nasilnika istražnome sucu ako toj tučnjavi nisu prisustvovala maloljetna djeca. Nije to zato što zakon želi zaštititi žene ili majke, nego što štiti psihičko zdravlje malodobne djece.
Dakle, samo ako si rodila, i ako dijete gleda dok te on mlati, uz malo sreće policija će ga odvesti istražnom sucu koji će mu, u najboljem slučaju, dati 30 dana zatvora. Premda istražni suci često samo ukore prekršitelja i pošalju ga natrag kući.
Mi uopće ne možemo govoriti o kaznenopravnoj zaštiti žena u našem društvu. U kaznenom zakonu postoji samo jedan član o tome. Ako je moguće unutar kaznenog zakona imati poseban zakon o dionicama, ne vidim razloga zašto nije moguće imati i poseban zakon o obiteljskom nasilju.
Tvrdim da država na taj način blagonaklono gleda na zlostavljanje žena i indirektno zlostavljačima šalje poruku da i nisu napravili ništa posebno strašno, to je sve u rangu kavalirskog delikta. Da je država ozbiljno zainteresirana da sankcionira zlostavljače, da kroz te sankcije prevenira novo nasilje, i zaštiti žrtvu, onda bi se zakonske odredbe o obiteljskom nasilju nalazile u kaznenom, a ne prekršajnom zakonu. Moram napomenuti da Bosna i Hercegovina, Srbija i Crna Gora, pa čak i Albanija, to imaju u kaznenom, a ne kao Hrvatska u prekršajnom zakonu.
Milanka Opačić, predsjednica saborskog odbora za ravnopravnost spolova, najavila je da bismo uskoro mogli imati zakon protiv nasilja u obitelji koji predviđa i mjere zabrane pristupa zlostavljača žrtvi. Problem je međutim u tome što će i taj zakon biti prekršajni, a ne kazneni. Stoga poručujem saborskim zastupnicima da kad su već mogli donijeti kazneni zakon o dionicama, ne vidim razloga da ne naprave isto to kada je u pitanju nasilje. Zašto zakon o dionicama nije prekršaj? Zato što se dionice smatraju vrijednima. Život žene u Hrvatskoj manje vrijedi od dionica.

I sama sam u Njemačkoj prošla sličnu priču kao Magali Boers Čučić: bivši suprug je pokušao sve kako bi mi oduzeo dijeteUKLJUČIO SE I MUP
Magali Boers podnijela prijavu zbog nasilja

Nacionalov tekst u kojem je Magali Boers Čučić ispričala kako ju je njezin suprug Ljubomir Čučić godinama zlostavljao izazvao je burne reakcije javnosti i medija koji su toj mučnoj temi posvetili velik prostor, a potaknuo je na akciju i pravosuđe i policiju. Nacional donosi kratku kronologiju događaja koji su bitni za daljnji razvoj slučaja: – srijeda, 21. svibnja: Ljubomir Čučić zbog članka je sazvao sjednicu Središnjeg odbora Europskog pokreta Hrvatska i ponudio ostavku koju je 11 nazočnih od 35 članova odbacilo “zbog nepoznavanja svih činjenica” – srijeda, 21. svibnja: Čučić je održao press konferenciju, svoju suprugu proglasio mentalno bolesnom, modrice pripisao padu niz stepenice, zanijekao je obiteljsko nasilje, ali je priznao “jedan šamar” – četvrtak, 22. svibnja: Magali Boers održala je press konferenciju na kojoj je potvrdila sve izrečeno u Nacionalu te demantirala Čučićevu tvrdnju da je pala niz stepenice i da je bolesna – petak, 23. svibnja: Magali Boers podnijela prijavu zbog obiteljskog nasilja Općinskom državnom odvjetništvu, što znači da je policija obavila s njom obavijesne razgovore. Ako Državno odvjetništvo procijeni da treba procesuirati po službenoj dužnosti, zbog nasilja u obitelji predviđena je kazna od 3 mjeseca do 3 godine zatvora. Također smo informirani da će idućeg tjedna biti zakazano prvo ročište pri Centru za socijalnu skrb Trešnjevka zbog odlučivanja o privremenom skrbništvu nad djecom.

DADILJINA ULOGA
Lažno svjedočenje

Julija Turk, 30-godišnja dadilja iz Zagreba, u obitelj Ljubomira Čučića i Magali Boers Čučić stigla je prije dvije i pol godine javivši se na oglas. Navodno je već i ranije jednom bila baby-sitter nekoj obitelji u Njemačkoj, a preko ljeta je obično radila u kafićima kao konobarica. S obitelji Čučić boravila je u Belgiji za Čučićeva veleposlaničkog mandata u Bruxellesu koji je svojevoljno prekinuo nakon šest mjeseci .
Po povratku u Hrvatsku nastavila je kod njih raditi kao dadilja, sve do Magalinog odlaska u Francusku, pa ju je Čučić, zahvaljujući svojoj funkciji, honorarno zaposlio kao čistačicu u Europskom domu, gdje je, u ostalom, i viđena.
Zauzvrat se Julija Turk odazvala njegovu pozivu da mu bude svjedok u sudskom procesu u Francuskoj, gdje je Magali Boers Čučić zatražila razvod. Tako je potpisala lažnu izjavu u kojoj tvrdi da Čučić nikad nije zlostavljao svoju suprugu, već da je Magali Boers nervozna osoba. Također, da bi se mogla pojaviti pred francuskim sudom kao Čučićev svjedok, lažno je izjavila da nije ekonomski ovisna o Čučiću. Iako u to vrijeme nije za njega radila privatno, nego honorarno u Europskom domu, unaprijed je znala da će, vrati li Čučić djecu, ponovno raditi kod njega kao dadilja, što se na kraju i dogodilo.

DONOSIMO ZAKON O SPREČAVANJU NASILJA U OBITELJI
Milanka Opačić, predsjednica saborskog Odbora za ravnopravnost spolova

U četvrtak smo na sjednici saborskog Odbora za ravnopravnost spolova razgovarali o tome kako da reagiramo u konkretnom slučaju Čučić, i to ćemo i učiniti. Što se tiče ostavke gospodina Čučića na mjesto predsjednika Europskog doma, osobno ne očekujem da on sam podnese ostavku. Hoću reći – čovjek koji može tući ženu ne mislim da ima svijest i savjest da je to nešto loše, pa da treba odstupiti s takve funkcije. Ali Europski bi dom trebao pokrenuti određeni postupak za to – iz onoga što se moglo pročitati mislim da takav čovjek ne može biti na čelu Europskog doma. On je dovoljno o sebi rekao i time što je priznao i jedan šamar. On nije djelatnik Ministarstva vanjskih poslova pa mi kao saborski odbor nemamo ingerencije zatražiti njegovu ostavku, jer Europski pokret je udruga građana.
Što se tiče izlaska Magali Čučić u javnost, mislim da je to dobro, jer mi možemo donijeti najbolje zakone, ali ako žena šuti i trpi, ne može se postići ništa. To nije sramota reći, a mislim da je njen primjer pokazao ženama da uvijek ima put prema izlazu. Potrebno je senzibilizirati javnost na taj problem, a pokazalo se i na primjeru zlostavljanja djece da mediji mogu mnogo učiniti. Potrebna je i edukacija određenih dijelova sudstva i policije – smatram da bi trebalo formirati i educirati posebne timove u policiji koji bi se bavili obiteljskim nasiljem. Ali i bez posebne edukacije svima je jasno da je priča o padu sa stepenica klasična zlostavljačka priča, kao i ona o mentalnoj neuravnoteženosti žene.
Inače, iz obiteljskog zakona potpuno smo izdvojili obiteljsko nasilje i stavili ga u poseban zakon koji se zove Zakon o sprečavanju nasilja u obitelji. To je zakon u kojem se predviđaju određene kazne za zlostavljače u obitelji. Dvije najvažnije mjere su mjere izdvajanja zlostavljača iz obitelji, neovisno o tome je li vlasnik stana ili nije, te mjera zabrane približavanja žrtvi, što je također jako važno, posebno kad je riječ o djeci žrtvama nasilja, jer ih često mogu dočekivati pred školom i vrtićima. Na ovaj način i ta se mogućnost svodi na najmanju moguću mjeru. U saborskoj raspravi predloženo je da, ako zlostavljači krše takvu mjeru – vraćaju se u stan ili prilaze žrtvi – slijedi kazna zatvora.