Hrvoje i Andrea Čermak presudu Hrvojevom ocu pratili su u Muenchenu, gdje žive sa svoje troje djece“Od 15. travnja 2011. godine moj sin konačno može ponosno nositi svoje ime Ivan Čermak, koje sam mu i dao po mom ocu”, bilo je prvo što je u razgovoru za Extru rekao, 37-godišnji Hrvoje Čermak, sin generala Ivana Čermaka koji je prošli petak na Haaškom sudu oslobođen svih optužbi za ratne zločine. Dan nakon čitanja presude cijela se obitelj Hrvoja Čermaka iz Münchena, u kojem Hrvoje već godinu i pol dana živi sa suprugom Andreom i njihovo troje djece, automobilom uputila u Zagreb kako bi čim prije bili uz svog voljenog oca, svekra i djeda. Osim Hrvoja, Andree te šestogodišnjeg Ivana i četverogodišnje Sare na put su se uputili i sa svojom najmlađom kćerkicom, devetomjesečnom Ani te sa čak svoja tri psa. Iako vidno umoran i iscrpljen od višesatne vožnje i emocija koje su ga svladale, Hrvoje Čermak ipak je našao vremena za razgovor.

EXTRA: Kako se osjećate? Vidim da ste još uvijek silno uzbuđeni.

- Još uvijek sam u šoku od svih emocija koje su mi se pomiješale. Ljudi koji su me danas vidjeli kažu da mi je lice dobilo posve novi izraz, da je vedrije.

EXTRA: Gdje ste pratili izricanje presude?

- Presudu smo gledali u Njemačkoj, u Münchenu u koji smo se ja i supruga doselili prije nešto više od godinu dana.

EXTRA: Kako ste se osjećali kad ste čuli da vam je otac proglašen nevinim po svim točkama optužnice? Jeste li očekivali takav kraj?

- Nisam ništa očekivao, nisam ni znao što mogu očekivati. Znao sam da mi je otac nevin jer sam od svoje sedamnaeste godine, kad je počeo rat, bio s njim na bojištima i sve sam vidio. Ipak, moram reći da sam imao loš osjećaj kako će proći Ante Gotovina i Mladen Markač. Kada su pročitali presudu Gotovini na 24 godine zanijemio sam, propao sam u zemlju. Osjećao sam se kao što su se osjećali i ostali Hrvati u tom trenutku. Osjećao sam nepravdu i tugu. Čak ni kad sam čuo da je sudac rekao da moj otac nije kriv nisam vjerovao ni u što. Kad sam malo došao sebi i shvatio da moj otac izlazi na slobodu svi su mi se osjećaji pomiješali. Naravno da sam bio sretan, ipak je riječ o mom ocu. Sretan sam bio što je ta agonija završila, što konačno može doći kući i što će moja djeca odrastati uz djeda.

Cijeli intervju pročitajte u tiskanom izdanju Extre!