Objavljeno u Nacionalu br. 394, 2003-06-04

Autor: Jasna Babić

SENZACIONALNO PISMO ZAŠTIĆENOG SVJEDOKA NA REMETINEČKOM PROCESU

Miletić: Ortynski me ucijenio da lažno svjedočim

Zoran Miletić, zaštićeni svjedok u suđenju tzv. zločinačkoj organizaciji, teško optužuje Radovana Ortynskog i Dunju Pavliček-Patak

Zoran Miletić, zaštićeni svjedok u suđenju tzv. zločinačkoj organizaciji, u pismu glavnom državnom odvjetniku teško optužuje Radovana Ortynskog i Dunju Pavliček-PatakZoran Miletić, zaštićeni svjedok u suđenju tzv. zločinačkoj organizaciji, u pismu glavnom državnom odvjetniku teško optužuje Radovana Ortynskog i Dunju Pavliček-PatakNacional je došao u posjed pisma glavnom državnom odvjetniku Mladenu Bajiću u kojem narkodiler Zoran Miletić teško optužuje Radovana Ortynskog i Dunju Pavliček-Patak da su ga pravosudnim ucjenama i pravosudnom korupcijom natjerali da svjedoči u postupku protiv tzv. zločinačke organizacije. Riječ je o jednom od svjedoka zaštićenog identiteta – poznatom kao “broj 1” – na čijem se iskazu zasnivao dobar dio optužnice u navodnom “suđenju desetljeća”. Kako je najavljeno prije tri godine, njime se pravosuđe obračunavalo s najkrupnijom mafijaškom organizacijom u Republici Hrvatskoj.

Ako je pismo istinito, Miletić otkriva vrlo mračnu pozadinu trogodišnjeg sudskog procesa, na kraju promašenog, kojim je Radovan Ortynski sebi osigurao uspon od anonimnog istražnog suca do glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, a Dunja Pavliček-Patak do medijski proslavljene antimafijaške tužiteljice.

“Odmah u početku istrage protiv tzv. zločinačke organizacije od strane Vaše zamjenice Dunje Pavliček-Patak, te policajca Željka Dolačkog ucijenjen sam na tzv. pokajništvo. Od mene je traženo da iskazujem i ono o čemu nisam ništa znao… Obećan mi je oprost od zatvorske kazne u trajanju dvije godine, koliko mi je ostalo za izdržavanje… Obećali su mi odustanak od gonjenja za postupke koji su bili u tijeku, a isti nisu bili povezani sa zločinačkom organizacijom. Pripremali su me za suđenje, davši mi optužnicu zločinačke i izjave, te me upoznali s izjavama drugih svjedoka. Družili smo se privatno i to skoro svakodnevno, a isto sam morao skrivati. Kad sam od Ortynskog u kancelariji dobio 15.000 kn od pravosuđa, rekli su mi da moram reći da mi je isto dala blagajnica koja je preminula dva, tri dana ranije… Vaša zamjenica Dunja Pavliček i istražni sudac Ortynski inzistirali su da teretim neke odvjetnike kao npr. u početku Matu Matića, a kasnije Antu Nobila, te isto tako da moram osloboditi svoju bivšu odvjetnicu Jasnu Novak čuvanja odvjetničke tajne, da bi ona mogla svjedočiti… Nagovarali su me da kontaktiram sa Zdravkom Šiškićem i Anđelkom Turudićem, te da ih nagovorim da svjedoče i da razmijenimo saznanja i informacije…”, među ostalim piše Miletić.

Ukratko, pošto je u veljači 2001. u višednevnom nastupu pred Sudskim vijećem tvrdio da je optužena skupina tzv. zločinačke organizacije funkcionirala kao čvrsto ustrojena mafija koja se uz narkotrgovinu, iznude i krađe bavila i likvidacijama svojih konkurenata, Miletić je iznenada promijenio mišljenje. Pismo što ga je dvije godine kasnije naslovio na glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića, faktički je Miletićevo priznanje da je u “suđenju desetljeća” svjedočio po instrukcijama Radovana Ortynskog, tadašnjeg istražnog sudaca, i Dunje Pavliček-Patak, tužiteljice, koju Miletić, uzgred rečeno, pogrešno predstavlja kao zamjenicu glavnog državnog odvjetnika.

Prema Miletiću, i pravosudna ucjena i pravosudna korupcija bili su vrlo eksplicitni: ako ne bude dao iskaz koji se od njega traži, oni će upotrijebiti sve državno-odvjetničke mehanizme da mu se natovari ubojstvo Shpejtima Taqija uz dodatnih dvadeset godina zatvora; ako kaže što oni žele, bit će mu, naprotiv, oproštena ili bar znatno ublažena sva njegova stvarno počinjena kaznena djela. Kao kriminalac od zanata, kojeg je takva ponuda zatekla u Lepoglavi, izabrao je, dakako, unosniju soluciju.

Doduše, u pismu Miletić nigdje izrijekom ne priznaje lažno svjedočenje koje bi ga moglo uvaliti u kazneni progon zbog krivokletstva. Tvrdeći, naime, da su ga Dunja Pavliček-Patak i Radovan Ortynski tjerali da “iskazuje i ono što mu nije bilo poznato”, nigdje na navodi je li sudskom vijeću doista i plasirao sve naručene laži ili je, unatoč njihovim zahtjevima, govorio suštu istinu. Očito, pismo je sročeno pod kontrolom nekog upućenog pravnika koji je imao za cilj da se apostrofiraju isključivo grijehovi Radovana Ortynskog i Dunje Pavliček-Patak.

O postojanju Miletićevog pisma Nacional je izvijestio još prije dvadesetak dana. Kako je objavljeno, sadrži sedam kartica, ovjereno je kod javnog bilježnika 5. svibnja 2003., a upućeno je ne samo Bajiću, nego i Ratku Ščekiću, predsjedniku Sudskog vijeća koje je odlučivalo o krivnji i nevinosti tzv. zločinačke organizacije. Kao službeni dokument relevantan za drugostupanjski postupak pred Vrhovnim sudom, Ščekić je pismo uvrstio u sudski spis. Koliko je Nacionalu poznato, Miletić nije saslušavan na te “nove okolnosti”, kako bi rekli pravosudni stručnjaci, iz prilično trivijalnog razloga: premda mu je istakla četverogodišnja zatvorska kazna zbog narkotrgovine, nekadašnji svjedok “broj 1” već se nekoliko mjeseci nalazi u bijegu. Dok je, naime, kao pokajnik Državnog odvjetništva bio obasut milošću pravosuđa, dok je uživao policijsku zaštitu i razne beneficije, okrivljen je za novo zlodjelo. Službeno boraveći u zatvoru, ali s obiljem slobodnih vikenda – koji su bili nagrada za naručeno svjedočenje – Miletić je tijekom 2001. od vlasnika kafića na Novoj Savici krenuo utjerati neki dug. Postupak za Miletićevu iznudu trebao je započeti nakon završetka “suđenja desetljeća”. No, krunski svjedok “broj 1”, navodno, netragom je nestao. Iz svog tajnog skrovišta oglasio se u prosincu 2002. nakon izricanja presude u slučaju tzv. zločinačke organizacije. Tada još ekspozitura Radovana Ortynskog i Dunje Pavliček-Patak, pokajnik je u novinama i na televiziji pokušao kompromitirati Ratka Ščekića koji je oslobodio veći broj optuženika, proglasivši ga – korumpiranim sucem.

U tom trenutku Miletić je vjerovao da kreatori suđenja protiv tzv. zločinačke organizacije imaju dovoljno moći i utjecaja da ispune svoj dio pogodbe i riješe ga problema s novom kaznenom prijavom. Unatoč marginalizaciji Radovana Ortynskog i Dunje Pavliček-Patak nakon njihova poraza u “suđenju desetljeća” – jednako spektakularnog koliko i njihova optužnica – ipak je kao Županijski državni odvjetnik u Zagrebu ostao Krunoslav Canjuga, njihova kadrovska instalacija, veliki dužnik i vrlo lojalan saveznik. Tek kada je Canjuga optužen za pravosudni reket, Miletić je, čini se, shvatio da je izgubljena i posljednja šansa za realizaciju starih aranžmana. Utoliko se novo Miletićevo pokajanje nije pukim slučajem dogodilo tek u svibnju ove godine, kada su do javnosti stigle prve informacije o Canjuginoj suspenziji i kaznenom progonu.

“Vaš zamjenik Krunoslav Canjuga obećao mi je pomoći te preispitati moj slučaj, pogotovo kad je svjedok, a ujedno i oštećeni u mom slučaju iznude rekao istinu i ispričao točno što se dogodilo. Međutim, vaši zamjenici umjesto da odustanu od progona i izvrše svoja obećanja, oni traže od suca da se svjedok pošalje na psihijatrijsko vještačenje, što je morate priznati ipak svojevrstan presedan u ovom našem ponosnom Pravosuđu… Vas molim da razmotrite ovo moje pismo, te da mi pokušate pomoći u razrješenju moje životne situacije i osobne tragedije, jer smatram da sam svoj dio pogodbe vjerno i pošteno prema Vašoj instituciji izvršio, a zbog istog umjesto da sam u povoljnijem položaju, proganja me se na sve moguće načine od strane vaših poštenih zamjenika”, zaključuje Miletić, uz očitu ironiju, svoje pismo Mladenu Bajiću.

Zoran Miletić uključio se 1995. u gang braće Momčilović na zagrebačkoj Knežiji kao jedan od njihovih narkodilera. Bio je impresioniran ekspanzijom gangstera koji su autoritet među svojim “radnicima” gradili ne samo šakama i nasiljem, nego – kako je to često u svijetu kriminala – i pričama o svojim jakim političkim, policijskim i pravosudnim vezama. Nakon uhićenja 1999. Miletić je bio uvjeren kako mu Momčilovići mogu zajamčiti brzu i laku slobodu, ako im ostane lojalan i prešuti da njima pripada dobar dio droge s kojom ga je policija zatekla na djelu. Ispalo je drukčije. Braća Momčilović nisu bili ni približno bogati ni približno utjecajni kako je Miletić to zaključio iz njihovih hvalisavih priča. Osuđen je na četiri godine Lepoglave, a knežijski je gang na njega potpuno zaboravio. Na drugoj strani, početkom 2000. pojavila se Dunja Pavliček-Patak, ambiciozna tužiteljica koja je nakon 14 godina karijere anonimnog pravosudnog aparatčika, zajedno s Radovanom Ortynskim, tada istražnim sucem, odlučila stvoriti proces koji će je vinuti među pravosudne zvijezde. Za svjedočenje u korist optužbe Miletiću je obećan i oprost svih kaznenih djela i novi život u nekoj stranoj zemlji.

I tako su nastala dva velika fragmenta optužnice protiv nekadašnjih Miletićevih poslodavaca. U jednoj se, na temelju Miletićevih priča, govori o knežijskoj narkomreži braće Momčilović i njihovog kompanjona Davorina Zečevića, u drugoj je njihov vođa Rajko Momčilović predstavljen kao jedan od dvojice egzekutora koji su 1997., pucajući s “honde”, ubili Shpejtima Taqija koji se zatekao u svom BMW-u.

Sudsko vijeće ocijenilo je vjerodostojnim Miletićevo svjedočenje o trgovini heroinom u koju je i sam bio izravno uključen, ali je drugi dio njegova iskaza odbacilo zbog sumnjive vjerodostojnosti. Optužba da je Momčilović umiješan u Taqijevu likvidaciju gradila se, naime, na samo dva elementa: da je Rajko Momčilović, poput tisuće Zagrepčana, također imao “hondu” koju je čuvao u Miletićevoj garaži i da se pred svojim prijateljima hvalio kako je osobno “dokrajčio Šiptara…”

Obraćajući se danas Mladenu Bajiću, nasljedniku Radovana Ortynskog, zaštićeni svjedok “broj 1” piše da je sklapanje tih optužnih sekvenci započelo još u Lepoglavi gdje ga je prvo posjetila dvočlana prethodnica, policajci Ratko Čađo i Željko Dolački. Kako je, međutim, odbio s njima razgovarati, njegov konačni pokajnički status aranžirala je osobno Dunja Pavliček-Patak.

O tome Miletić piše ovako: “Nakon toga, drugi ili treći dan dolazi Vaša zamjenica Pavliček i policajac Željko Dolački, gdje me vode u prostorije za posjete… Naime, Dolački je znao da sam ostavljen od strane Rajka Momčilovića i da nije udovoljio mojim zahtjevima, te mi je rekao da su na motoru koji je prilikom pretresa oduzet u mojoj garaži nađeni komadi stakla od BMW-a pokojnog Tačija, te da je vještačenjem utvrđeno da su to tragovi od toga BMW-a i da znaju da ja s ubojstvom nemam ništa, ali da ću za isto odgovarati ne budem li surađivao. Na to isto vaša zamjenica govori kako će se potruditi da dobijem 20 godina zatvora za isto, te da će mi podignuti moju kaznu za najmanje sedam godina, i da će srediti da za sve duge postupke koji su u tijeku dobijem maksimalnu kaznu, a ako pristanem na svjedočenje da će mi sve srediti… Oprost od kazne su mi obećali Vaša zamjenica Pavliček te Radovan Ortynski, tako da sam bio u Đorđićevoj. Treći dan ja mislim, došao je Ortynski da me osobno upozna i onda su mi njih dvoje zajedno rekli da se ništa ne brinem, te da će sve to biti riješeno, ali da najviše ovisi o meni. Dunja mi je rekla da je to čovjek koji će mi sve srediti jer da on ima jake veze, te da može svaka vrata u državi otvoriti, samo da nikome ne smijem reći da smo se upoznali, jer da to nije po zakonu da se istražni sudac i svjedok upoznaju.”

I doista, pošto je pristao na svjedočenje, Miletić je za nagradu dobio 15.000 kn iz budžeta Ministarstva pravosuđa i gotovo sve slobodne vikende, a tijekom boravka u Lepoglavi premješten je iz zatvorske ćelije u izoliranu i mnogo udobniju karantenu. Osim većeg komfora, karantena je omogućila veću tajnost za njegove sastanke sa Zdravkom Šiškićem, kriminalcem iz kruga Vjeke Sliška, koji se našao u kaznionici kao dokazani ubojica na desetogodišnjoj robiji. Prema napucima Dunje Pavliček-Patak, kako Miletić danas priznaje, Šiškića je vrbovao u zaštićenog svjedoka “broj 2” kojem je također obećano pomilovanje. U očekivanju tog zajamčenog oprosta, Šiškić je iz Lepoglave prebačen u zatvor Lipovica, s mnogo liberalnijim režimom, gdje je boravio najviše četiri ili pet dana u tjednu.

“I Šiškić je bio zaluđen obećanjima koje mu je dala vaša zamjenica i istražni sudac Ortynski, pa tako kad nije dobio obećano pomilovanje iz protesta se nije vratio jednog vikenda na izdržavanje kazne. Kad ga je policija uhvatila i dovela u zatvor u Remetinec poručio je Vašoj zamjenici, ako ga opet ne vrate u Lipovicu da će o svim obećanjima i dogovorima obavijestiti odvjetnike zločinačke organizacije. Na isto ga Vaša zamjenica seli u Šimunsku u bolnicu, te ubrzo potom u Lipovicu. Iako on kao bjegunac automatski ide u Lepoglavu, evo ga i dan danas ide svaki vikend kući”, tako navodi Miletić u svom pismu.

Ipak, sukus Miletićeve rekonstrukcije pozadinskih zbivanja oko tzv. zločinačke organizacije izveden je iz razdoblja glavne rasprave. Točno kako su govorili neki svjedoci obrane, nastupi pred sudskim vijećem usuglašavali su se u zgradi Zagrepčanke gdje je bio smješten ured Dunje Pavliček-Patak. Tu je zaštićeni svjedok “broj 1” stizao zaobilaznim putovima kako ga ne bi registrirao pravosudni policajac na službenoj porti. Na tzv. kavicama, kako kaže, s Dunjom Pavliček-Patak uspostavio je i vrlo bliske, privatne odnose: u zajedničkim pripremama njegovih nastupa u sudnici, davala mu je na uvid zapisničke bilješke drugih svjedoka, ali i različite istražne i sudske spise iz raznih predmeta koji su Miletića zanimali.

“Pripremali su me za svjedočenje”, piše Miletić, “na način da bih najprije dobio optužnicu od Vaše zamjenice, te i moje zapisnike koje sam ranije dao kod istražnog suca i u Đorđićevoj, ali isto tako upoznali su me i sa svime što se događalo, tko je što od svjedoka iskazivao kako u istrazi, tako i na glavnoj raspravi. Kao npr. o iskazu Igora Rogine saznao sam odmah poslije njegova svjedočenja, tako da sam bio u cijelosti spreman. Žao mi je što nemam više iskaze i optužnicu kako bih vam mogao dokazati istu tvrdnju. Jer mi je vaša zamjenica kada je Vjeko Sliško ubijen rekla da isto bacim, jer da ako se meni nešto dogodi da mi ne nađu isto u pretresu kao što se dogodilo kod Vjeke Sliška, te sam je opet poslušao.”

Vjeko Sliško, “kralj poker automata”, bio je ključni saveznik Dunje Pavliček-Patak u kreiranju optužnice protiv tzv. zločinačke organizacije koju je smatrao posljednjim suparnikom u osvajanju vlasti nad zagrebačkim podzemljem. Kada je ubijen 2001. na Cvjetnom trgu, tada još slavna i moćna antimafijaška tužiteljica pokušala je spriječiti policijsku premetačinu njegova stana. Budući da su je policijski istražitelji ignorirali, u Sliškovoj privatnoj kasi pronađeno je obilje državno-odvjetničkih dokumenata. Dunja Pavliček-Patak očito je lagala da oni vjerojatno potječu od nekog privatnog odvjetnika, nipošto iz njezina ureda. Tako Miletićevo pismo u krajnjoj liniji potvrđuje tezu da je u “suđenju desetljeća” hrvatsko pravosuđe uglavnom služilo Sliškovoj mafiji u obračunu s konkurencijom.

U njemu se jasno vidi i razvoj te mafijaško-pravosudne alijanse. Vjerujući kako ponešto ucjenama, ponešto darovima mogu od gangstera načiniti pouzdane saveznike pod svojom kontrolom, Radovan Ortynski i Dunja Pavliček sami su na kraju su završili kao njihovi ucijenjeni taoci. Zato je logično da je Zoran Miletić prvo bio gangster koji se pokajao zbog svojih zlodjela, a sada je veliki preobraćenik koji Bajiću nudi svoje usluge da se riješi zaboravljenog i detroniziranog antimafijaškog dvojca.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika