Micro i mini uziOvih dana Nacional se domogao izvješća jedne od nacionalnih ispostava Interpola iz 2002. u kojem se vrlo opširno govori o značaju Hrvatske u ilegalnoj proizvodnji i distribuciji oružja za europsko crno tržište. Otkriva šokantnu činjenicu: da je jezgra te vrste podzemne industrije godinama u Hrvatskom zagorju, u naoko pastoralnoj regiji koja je u percepciji hrvatske javnosti primjer osobito pitomog i miroljubivog mentaliteta.

Najkrupniji punkt za šverc ilegalnog oružja nalazi se navodno u tvornici IM Metal iz Ozlja Izvješće je pisano engleskim jezikom i sadržava tri poglavlja. Prvo se bavi opsegom hrvatske produkcije automata «uzi», mikro-uzi, ero, mikro-ero, «bereta» i TEC 9, drugo je posvećeno zlouporabama američkih i izraelskih licenci pod pokroviteljstvom nekadašnjeg vojnog poduzeća RH Alan kojim je upravljao general Vladimir Zagorec. Treće je pak sastavljeno od imena 30 hrvatskih državljana – zajedno s njihovim adresama, godinama i mjestom rođenja, te registarskih brojeva njihovih automobila – koji su utemeljili ilegalne oružarnice. Na pojedinim mjestima izvješće se poziva čak na informacije što su ih prikupile “hrvatske tajne službe”, najvjerojatnije HIS, koji se do 2000. intenzivno bavio rekonstrukcijom mreže hrvatskih krijumčara oružja.

Uz foto-priloge i popis zaplijenjenih automata dokument je komponiran od 17 gusto tipkanih stranica. U usporedbi sa svim onim što je dosad dospjelo u javnost, to je najiscrpnija građa o “hrvatskoj vezi” u međunarodnom švercerskom lancu. Dokazuje, prije svega, da u gotovo svakom zagorskom selu postoji skrivena podzemna oružarnica u kojoj se izrađuju prigušivači, originalni “agrami”, lažne “berette” i “uziji”, “walteri” ili kopije češke “zbrojovke”. Iz radionica u podrumima i garažama seoskih kuća, pištolji i puške plasiraju se ne samo europskim gangsterima i teroristima, nego i kao asortiman spy-shopova u Austriji i Nizozemskoj koji se kupcima nudi “ispod pulta”.

Kako tvrde Nacionalovi domaći izvori, cijela sela u zagrebačkom zaleđu, navodno nepopravljivo siromašnom i s golemim postotkom nezaposlenog stanovništva, doista tradicionalno žive od ilegalne proizvodnje oružja. U doba Austro-Ugarske i kult puške i vještina njene ručne, a poslije zanatske izrade stjecala se kao logistička podrška ratnim dezerterima iz “zelenog kadra”, u prvoj i drugoj Jugoslaviji tu su se masovno regrutirali žandari, potom milicajci. Tada još industrija nije bila tako širokih razmjera. Do 1990. Zagorje se spominjalo u crnim kronikama tek kada bi se u kavanskoj svađi posegnulo za domaćom sačmaricom ručne izrade. U razdoblju HDZ-ova režima proizvodnja se nesmetano razvijala jer su iz Hrvatskog zagorja potekli jedan premijer, jedan ministar unutarnjih poslova i šef MUP-ovih specijalaca, koji su nesumnjivo bili odlično upućeni u tradiciju svoga zavičaja, ali su valjda zbog sentimentalnih razloga smatrali da je u ratnim uvjetima to zanemariv krimen.

Ukratko, prema zemljovidu inozemnih policija, oružje se ilegalno proizvodi u Donjem Macelju, Ivancu, Krapini, Žarovnici, Lepoglavi, Budinščaku, Radoboju, Klanjcu, Gornjem Jesenju, Prigorju, Zaboku, Novom Golubovcu i Velikom Trgovišču. Lanac je povezan s punktovima u Sesvetama, Ivanić Gradu, Samoboru i Ludbregu. No najkrupnije središte čini, navodno, IM Metal iz Ozlja koji je nedavno preimenovan u HS Produkt. Ozaljska tvornica poznata je po izradi proslavljenih polu-automatskih pištolja HS 95 i HS 2000. Uz registrirane i prijavljene kontingente HS-a, tvrde inozemni istražitelji, u IM Metalu se izrađuju i znatne količine pištolja namijenjenih švercu.

Uz oružje klasičnog oblika, zagorski oružari posljednje tri godine crnom tržištu nude i mobitele iz kojih se puca. Kao jedan od njegovih preprodavača identificiran je Darko Sučevac iz Zagreba. Dana 16. rujna 2000. ulovljen je na graničnom prijelazu Obrežje u pokušaju da prokrijumčari 31 primjerak lažnog mobilnog telefona marke Nokitel koji zapravo funkcionira kao pištolj kalibra 22 mm. U Izvješću kojim raspolaže Nacional tvrdi se da se “vatreni” Nokiteli prepariraju u Vinici, a da su proizvodni troškovi za tih tridesetak komada iznosili 60.000 DEM. Utoliko su europska policijska otkrića kompatibilna s dva javno poznata domaća slučaja. Kako su nedavno izvijestile domaće crne kronike, u Ivancu je otkrivena skupina konstruktora privjesaka za ključeve iz kojih se može savršeno dobro pucati i ubiti. A prema pisanju nekih austrijskih novina, njemačka specijalna kriminalistička jedinica Strijela uhitila je 2001. šestero ljudi – među njima i jednog Hrvata – koji su u Njemačku, uz 19 kilograma heroina, unijeli 29 ubojitih privjesaka za ključeve potpuno nalik onima iz Ivanca. Hrvatska verzija Nokitela iz kojih se puca, prema navodima istih novina, otkrivena je čak u Nizozemskoj. Oružje je 14 centimetara dugačko, a pet centimetara široko; ima šest metaka koji se ispaljuju pritiskom na tipkovnicu. Prikrivena konstrukcija pištolja kroz metalnu masku mobitela vidljiva je isključivo pod X-zrakama. Ti novi modeli ubojitih naprava svjedoče da su zagorski ilegalci, očito nadahnuti špijunskim filmovima o Jamesu Bondu, postali čak veliki inovatori.

Dobro je poznato da je Hrvatska nakon Domovinskog rata postala jedan od većih dobavljača oružja za bjelosvjetske gangstere. Sam Nacional proteklih je godina pisao o “agramu” proizvedenom u zagorskom selu Novi Golubovec kao vrlo traženoj robi među zagrebačkim kriminalcima, o ozaljskim HS-ovima koji su dospjeli u ruke IRA-a i ETA-e i zagrebačkim kafićima na Malešnici i u Španskom koji su do 2000. funkcionirali kao distributivni centri za domaće ilegalno tržište. “Agram” je konstruirao zagorski tehničar Mirko Vugrek, usavršio ga je njegov sin Ivan, kao ponudu Hrvatskoj vojci. Zbog mnogo boljih političkih veza u Ministarstvu obrane kojim je tada upravljao nedodirljivi Gojko Šušak, za službenu vojnu pušku 1992. ipak je izabran konkurentski automat “ero”, hrvatska varijanta uzija koja je stvorena u poduzeću “Arma” Ivana Glavaša. No, kao svojevrsna kompenzacija za nerealizirani posao, Vugrekova radionica izabrana je za MUP-ovu oružarnicu u kojoj se popravljalo policijsko oružje. Tako je svaka racija u Vugrekovu kuću, sasvim logično i očekivano, završavala MUP-ovom konstatacijom da se u njoj ne događa ništa sumnjivo.

Nakon siječnja 2000. i sloma HDZ-ova režima priče o crnoj industriji pušaka i pištolja, pod pritiskom europskih policija i Interpola, konačno su postale prioritetne teme nadležnih državnih institucija, pa je MUP, kao najkrupniju lovinu, početkom 2001. uhitio skupinu švercera pod vodstvom Brune Zorice zvanog kapetan Zulu, bivšeg legionara i plaćenika Hrvatske vojske. Uz standardnu robu iz arsenala nekadašnjeg HVO-a, švercerski gang trgovao je čak raketnim bacačima. Drugi najpoznatiji slučaj bio je povezan s IM Metalom. U siječnju 2001. na hrvatsko-slovenskom graničnom prijelazu zaustavljen je automobil u kojem su direktori ozaljske tvornice pokušali prokrijumčariti 5000 cijevi, izrađenih u Njemačkoj, koje se montiraju na dijelove HS-a. Među osumnjičenim švercerima bio je i sam Ante Jerčić, čovjek koji je samo dvije godine prije sudjelovao u svečano utemeljenju mješovite hrvatsko-američke tvrtke HS America u nazočnosti Pavla Miljavca, tadašnjeg ministra obrane, i Williama Montgomeryja, bivšeg američkog ambasadora u Hrvatskoj, te posredstvom generala Vladimira Zagorca koji je uspostavio prve kontakte s američkim poduzećem za prodaju pušaka TEC 9. Kako je poznato, MUP-ova kaznena prijava za šverc oružja, vještim pravosudnim manevrom prekvalificirana je u znatno bezazleniji carinski prekršaj. Razlog za takvu amnestiju djelomice je to što je Jerčićevu obranu preuzeo odvjetnik Mirko Batarelo, u to vrijeme siva eminencija Državnog odvjetništva. No, prema Nacionalovim saznanjima, Batarelo je u toj operaciji imao jaku podršku skupine MUP-ovaca, dakako iz Hrvatskog zagorja, koji su tvrdili da je riječ o “namještaljci” austrijske konkurencije. Kako postoji austrijski pištolj “glock”, vrlo sličan HS-u, kako tumače oni, neki se inozemni krugovi osjećaju ugroženima od uspješnog ozaljskog proizvoda koji je dospio čak do Amerike. Zato svim snagama, uključujući svoju policiju i špijunske službe, nastoje kompromitirati jednu od najuspješnijih tvornica u Hrvatskoj.

Posljednji put hrvatski je državljanin uhićen zbog krijumčarenja oružja potkraj prošle godine u Britaniji, kad je u kamioni sa smrznutim pizzama zaplijenjeno 19 pušaka “ero”. Budući da je u okršaju reperskih bandi takvm oružjem ubijena jedna tinejdžerica, “hrvatska veza” postala je stalna tema britanskih istražitelja. Štoviše, nakon Austrije, Njemačke i Nizozemske, Hrvatska je dospjela i na britansku crnu listu.

Prvo poglavlje izvješća kojim raspolaže Nacional objašnjava švercerski historijat ozaljske tvornice: prvu varijantu svoga originalnog pištolja HS hrvatski konstruktori IM Metala načinili su 1995., kad su ujedno počeli kopirati američke poluautomatske puške TEC 9, te izraelskog uzija i mikro-uzija. Proizvedeni kontigent HS 95 nije, kako nadalje stoji, donio je očekivani uspjeh na međunarodnom tržištu: zbog niza nedostataka i loše kvalitete pištolj nije prošao na međunarodnom natječaju što ga je raspisala američka vojska. Tako se IM Metal našao u velikim problemima s priličnom količinom robe koju nije imao kome prodati. U tri slijedeće godine, samo u Njemačkoj, zaplijenjeno je 35 prošvercanih ozaljskih pištolja HS-95 sa serijskim brojevima koji su se kretali između 83200 i 86800, što znači da je iz Hrvatske podzemnim kanalima izvezeno barem tri tisuće primjeraka iz preobilnih ozaljskih skladišta. Iz istoga izvora u nekim su europskim državama otkriveni automati načinjeni po uzoru na američke TEC 9, ali bez ikakvih serijskih brojeva. Mini-ero i mini-uzi koji su se našli u ilegalnoj ponudi istih hrvatskih distributera također se donekle razlikuju od svojih originala: za razliku od legalno proizvedenog automata mini-ero, primjerci izrađeni za crna tržišta nemaju obojen regulator paljbe, a lažni mini-uziji u svojoj metalnoj maski nemaju ugraviran standardni natpis IMI Izrael.

Posao s SAD-om realiziran je tek 1999. nakon što je u drugoj polovici 90-ih usavršena izvorna verzija ozaljskog proizvoda i ponuđena kao HS 2000. Unatoč ugovoru vrijednom 8,6 milijuna dolara, ni HS 2000 nije zaobišao ilegalne kupce vatrenog oružja, pa je u kolovozu 1999. uhićen vozač Vladimir Devčić koji je kamionom, tobože za prijevoz kruha, u Bosnu i Hercegovinu pokušao transportirati 200 komada novog ozaljskog pištolja. U kasnijoj istrazi Nigerija je locirana kao krajnje odredište kontingenta.

Prema saznanjima europskih policija, replike “beretta” dolaze pak iz Novog Golubovca iz oružarnice oca i sina Vugreka. Od talijanskog uzora, vjerojatno zbog nedovoljno prilagođenih strojeva, cijev zagorske “berette” duža je 7 mm. Iz istog industrijsko-švercerskog kruga oko Zaboka potječe i aluminijski prigušivač za pištolje jako dobre izrade. Vugrekova mreža preprodavača rasprostire se i po slovenskom teritoriju, gdje je 1999. i 2000. identificirano, imenom i prezimenom, šest njegovih “kurira”. Mirko i Ivan Vugrek izvjesno su vrijeme, očito, bili pod tajnim policijskim nadzorom, jer se u Izvješću spominju fragmenti njihovih telefonskih razgovora sa slovenskom distributerskom skupinom. Pregovore i dogovore o isporuci oružja obavljali su u internim šiframa, koristeći šahovske izraze i fraze.

U drugom poglavlju ukratko su opisani kronologija hrvatsko-američkog aranžmana za HS 2000, suradnja s američkom tvrtkom Intratec International te službeni posjeti izraelsko-hrvatskih delegacija u IM Metal. Izraelsku stranu zastupao je, tvrdi se, izraelski general Ben Hanan, s kojim je Hrvatska ujedno ugovorila reparaciju MIG-ova u izraelskim vojnim tvornicama. Ujedno je Hrvatska dobila licencu za proizvodnju uzija koji su, eto, obogatili ilegalnu ponudu zagorskih i ozaljskih preprodavača.

Treće poglavlje sastoji se od imena ljudi koje europske policije smatraju pripadnicima golemog švercerskog lanca sa sjedištem u Hrvatskoj. U formi kratkih “osobnih iskaznica” uz svako ime upisan je datum i mjesto rođenja, formalno zanimanje, marka i registarski broj i boja svih automobila kojima se služe, nazivi transportnih poduzeća koje su osnovali, te osnivači i šefovi njihovih švercerskih kanala. Osim Ivana Vugreka koji je naveden kao zabočki šef, kao drugi najjači krug spomenut je punkt u Donjem Macelju koji navodno predvodi Vlado Malogorski, te manja sesvetska grupacija Josipa Golubića, osnivača transportne tvrtke “Lubić Majer”.

I taj popis svjedoči da za europske policije nema mnogo tajni o hrvatskoj ulozi u međunarodnim švercerskim aktivnostima.