Akademik Vlatko PavletićPoseban saborski Odbor kojim predsjedava Zlatko Tomčić, šef hrvatskog parlamenta, udijelio je Vlatku Pavletiću, ugledniku HDZ-a, nagradu Zlatni grb koja se sastoji od povelje, zlatnika i 100.000 kuna proračunskog novca. U obrazloženju nagrade piše, među ostalim, da je Pavletić zaslužan autor i inicijator Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967., koja se danas smatra jednim od povijesno značajnih dokumenata u kontinuitetu hrvatske državotvorne ideje. Prva je istina potpuno suprotna: Vlatko Pavletić ne samo da se odmah, još 1967., odrekao čuvene Deklaracije o hrvatskom jeziku, već je svoje partijske kolege iz tadašnjeg Gradskog komiteta SK uvjeravao da je kao odgovoran komunist čak sprečavao njezinu javnu distribuciju.

Nakon što se odrekao Deklaracije o hrvatskom jeziku, Pavletić je svoje partijske kolege uvjeravao da je na vse načine pokušavao sprječiti njenu distribuciju Drugim riječima, Pavletić je dobio ugledno i unosno državno priznanje uz obrazloženje koje sadrži tešku laž. U Prijedlogu odluke o dodijeli priznanja hrvatskog sabora Zlatni grb ta je laž izložena ovako: “Od 1965. do 1967. bio je član Gradskog komiteta SK Zagreb, ali je izbačen iz Komiteta i partije kao hrvatski nacionalist zbog Deklaracije o položaju i nazivu hrvatskoj jezika kojoj je bio sastavljač. Akademik Vlatko Pavletić javnosti je poznat kao jedan od inicijatora i autora Deklaracije o hrvatskom književnom jeziku”.

Sam Pavletić drukčije je govorio prije trideset šest godina: “Neki su me smatrali čak autorom, neposrednim autorom i piscem ove deklaracije, iako to nema nikakve veze sa stvarnim činjenicama… U trenutku kada su nas odgovorni drugovi upozorili na političku neprihvatljivost, makar i jednu minutu prije dvanaest, ja sam odgovorno prihvatio i inzistirao na tome da Deklaracija ne ide u javnost. Uzeo sam na sebe obavezu da ću svima, koji se u vezi s tim jave meni, reći da se deklaracija ne štampa i ja sam to učinio. Kako je ona ipak prodrla u javnost ne znam i to nije moja krivnja”, gorljivo se opravdavao Pavletić kao član Gradskog komiteta SK 24. ožujka 1967. Istina, nazočni partijci nisu povjerovali u iskrenost njegove komunističke samokritike, pa je nakon tog istupa Pavletić doista izbačen iz Partije. Ipak, u istom potezu nije ostao i bez posla. Sve do 1972. i sloma hrvatskog proljeća Pavletić je nastavio raditi kao glavni urednik izdanja Matice Hrvatske, objavljujući i vlastita književno-teorijska djela.

Članovi Odbora, pod predsjedavanjem Zlatka Tomčića, koji Pavletiću danas dodjeljuju Zlatni grb, dovoljno su stari da pamte i političku dramu i partijske čiste što ih je pokrenula Deklaracija u uvjetima još jake i naoko vrlo homogene Jugoslavije. A onim mlađima na raspolaganju stoji obilje dostupne građe iz toga vremena po kojoj se lako može rekonstruirati tko je što govorio o toj političkoj temi. Osim Tomčića Odbor čine potpredsjednici Sabora i predsjednici klubova zastupnika, poput SDP-ovca Mate Arlovića, HDZ-ovca Vladimir Šeks, Ive Škrabala iz Libre, uključujući samog Vlatka Pavletića i drugonagrađenog Baltu Jalšovca. I bivšim komunistima i bivšim disidentima u tom žiriju, dobro je poznata i geneza i propast Deklaracije.

Ne samo Pavletić, već svi pisci i javni djelatnici – danas lažni heroji nacionalne borbe – odricali su se tog dokumenta čim su to zatražili vladajući partijski ideolozi koji su se, među ostalim, miješali i u lingvistička pitanja. Deklaracija se već po tome smatrala subverzivnim nacionalističkim aktom, jer je predlagala da se hrvatsko-srpski jezik, kako se službeno nazivao, u Hrvatskoj naziva samo hrvatskim.

Štoviše, Deklaracija nikada ne bi bila napisana da književnici i pisci nisu odveć doslovno shvatili novu partijsku retoriku nakon Brijunskog plenuma i rušenja ozloglašenog šefa udbe Aleksandra Rankovića 1966., te proglas o slobodnoj javnoj raspravi o budućem ustavu, kao prvom koraku u društvenoj i gospodarskoj liberalizaciji zemlje. Vjerujući kako je sama Partija pomaknula granice slobode, tadašnji hrvatski intelektualci, navodno desidenti, Deklaraciju su ipak za svaki slučaj sastavljali u dubokoj konspiraciji, u krugovima oko Matice Hrvatske i Društva književnika Hrvatske, ozbiljno dvojeći treba li ona ikada biti objavljena. Puštena je u javni opticaj kada joj je svojim potpisom dao podršku Miroslav Krleža, tada miljenik komunističkog režima. Politička hajka koja je iznenada krenula iz Centralnog komiteta SK izazvala je kolektivnu konsternaciju i masovna pokajanja. Dok su se neki, slično Pavletiću, opravdavali da s Deklaracijom o hrvatskom jeziku nemaju nikakve veze, drugi su se kleli da, ideološki zavedeni, nisu shvatili njezine nacionalističke konotacije.

Zato je Pavletić sigurno znao mnogo više o nastanku nepoćudnog dokumenta od onog što je, onako ustrašen, bio spreman priznati svojim kolegama u partijskom Gradskom komitetu. No, uz njegovo pokajanje, kao dio masovne pokore, Deklaracija je postala nerealizirano, mrtvo slovo na papiru, tek simbol slabašnog pokušaja i munjevitog uzmaka od borbe za nacionalno-jezične slobode.

Naknadno uljepšavanje Vlatka Pavletića tobožnjom borbom za hrvatski jezik ponajbolje svjedoči o prirodi Zlatnog grba i Odboru koji ga dodjeljuje. Bez te izmišljene sekvence, naime, Odbor u Pavletićevoj biografiji nije ponudio ništa što bi ilustriralo “osobite doprinose razvoju parlamentarizma, demokracije, tolerancije, snošljivosti i zaštite ljudskih prava”, kako glasi službeno tumačenje priznanja koje se od ove godine dodjeljuje na Dan hrvatskog Sabora. Objašnjavajući razloge svoje odluke, uz Deklaraciju, Tomčićev Odbor spominje da je Pavletić 1972. kao nacionalist bio osuđen na 1,5 godina zatvora; zatim nabraja Pavletićeva književno-teorijska djela i eseje, bivša urednička mjesta u Matici Hrvatskoj, Krugovima, Telegramu, Vjesniku, članstvo u Hrvatskoj akademiji znanosti i PEN-u, te na kraju i njegove političke funkcije u posljednjih deset godina. Bio je, podsjećaju, ministar znanosti, zatim predsjednik Sabora, pa privremeni šef države nakon smrti predsjednika Franje Tuđmana, a danas je potpredsjednik hrvatskog parlamenta. Osim Deklaracije o položaju i nazivu hrvatskog jezika koja je stara već nekoliko desetljeća, nema ni jedne riječi o Pavletićevim stvarnim, praktičnim aktivnostima za razvoj parlamentarne demokracije. Štoviše, sve knjige, urednička i politička mjesta koja je uživao, odavno su već obilato nagrađeni: za njih je dobivao plaće, honorare, privilegije, akademsku titulu i jeftine stambene kredite.

O drugom laureatu – Baltazaru Jalšovcu, članu Libre – još je manje činjenica koje ukazuju na osobite zasluge za osvajanje Zlatnog grba i 100.000 kuna. Obrazloženje od jedne kartice svodi se zapravo na samo jednu tvrdnju: pošto je već 1986. postao zastupnik u jednom od tri Vijeća koja su činila Sabor Socijalističke Republike Hrvatske, Jalšovec je zaslužio visoko državno priznanje kao parlamentarac s najdužim saborskim stažem.

Utoliko je zanimljivije da je trećenagrađenom Gongu, koji je doista ostavio vidljivi trag u kreiranju demokratske Hrvatske, Tomčićev Odbor posvetio tek nekoliko redaka. Riječ je o nevladinoj organizaciji koja je prva u Hrvatskoj počela provoditi nadzor nad izborima, te raditi na izravnoj komunikaciji građana i saborskih zastupnika iz svoje izborne jedinice, kaže se u Prijedlogu odluke Tomčićeva Odbora. Očito, zasluženo priznanje nije ni potrebno naširoko elaborirati. Cijela hrvatska javnost zna da su Gongovi entuzijasti omogućili da se tek 2000. održe prvi pošteni parlamentarni izbori u deset godina samostalne Hrvatske. Utoliko prva dodjela Zlatnog grba nije samo blamaža s Odborom koji dodjeljuje nagrade dvojici vlastitih članova i lažnom pričom o Pavletićevim zaslugama u kreiranju Deklaracije o hrvatskom jeziku, već i primjer vrlo nepravedne distribucije novca među tri laureata. Naime, 100.000 kuna što ih je Tomčićev Odbor udijelio Jalšovcu i Pavletiću završit će u njihovim džepovima, čak ako ih oni svojevoljno i razdijele u humanitarne svrhe, dok će Gong, kao kolektiv i organizacija sastavljena od neplaćenih aktivista, svoju nagradu utrošiti na daljnje aktivnosti i promicanju demokracije i ljudskih prava. U krajnjoj liniji Pavletić i Jalšovac doista su dobili financijsku nagradu, Gongu je njome tek povećan budžet.

Tomčićev Odbor sastavljen je od ljudi koji, s obzirom na svoju dob, imaju nerazriješena pitanja iz prošlosti. Jedno je od njih i Deklaracija o nazivu hrvatskog jezika za koju se nikada nitko nije ozbiljno borio. Izvučena je iz sjećanja i pridodana Pavletićevoj biografiji kao povijesna zasluga tek kada je za cijelu njegovu generaciju intelektualaca, književnika i političara to prestalo biti rizično i opasno.