Objavljeno u Nacionalu br. 805, 2011-04-19

Autor: Dean Sinovčić

Wim Wenders - prelazak u 3D njemačkog avangardnog redatelja

Poznati filmaš govori o svom prijateljstvu s čuvenom njemačkom koreografkinjom Pinom Bausch, inspiraciji za njegov prvi 3D dokumentarni film 'Pina', u čijoj realizaciji ga nije obeshrabrila ni njena nagla smrt tijekom pripremanja tog zajedničkog projekta

Prošlog tjedna, na dodjeli godišnjih nagrada Lola, najznačajnije njemačke filmske nagrade, najboljim dokumentarnim filmom proglašen je “Pina” poznatog redatelja Wima Wendersa. Već ovog tjedna film se počinje prikazivati u Engleskoj, Francuskoj i mnogim drugim europskim zemljama, i to uz prilično pompozne najave. Riječ je o filmu posvećenom Pini Bausch, jednoj od najznačajnijih predstavnica suvremene svjetske plesne scene koja je bila prijateljica Wima Wendersa koji se proslavio filmovima kao što su “Paris, Texas” i “Nebo nad Berlinom”. Pina Bausch se plesom počela baviti još kao dijete, a u svom gotovo šezdesetogodišnjem profesionalnom radu najveći je dio provela u Tanztheateru Wuppertal, čija je umjetnička ravnateljica postala 1973., nakon školovanja na Juilliardu u New Yorku, te angažmana u New American Balletu, Metropolitan Operi i Folkwang Balletu u Essenu. Plesnu je scenu zadužila uvođenjem mnogobrojnih i raznolikih, za svoje vrijeme avangardnih postupaka u vlastite predstave, koje su kombinacijom plesa, dramskog kazališta, mimike i tehnoloških dostignuća postavile temelje za stvaranje novog oblika, tzv. plesnog kazališta.


Godinama je Wenders planirao snimiti dokumentarni film o Pini Bausch. Na tome su zajedno radili, sve dok u lipnju 2009., uoči 69. rođendana, Pina Bausch nije umrla. Samo pet dana prije liječnici su joj dijagnosticirali rak. Wenders je bio očajan, želio je otkazati projekt, ali se ipak predomislio te je snimio film koji je premijerno prikazan u veljači na festivalu u Berlinu, i to u 3D tehnici. Prvotna verzija filma trebala je biti drugačija, ali nakon njezine smrti Wenders se odlučio na drugačiji koncept. Plesači njezine baletne grupe izvode njezina djela, što na sceni, što na ulicama grada Wuppertala, a između nastupa iznose svoje impresije o Pini Bausch. O svemu tome nedavno smo, ekskluzivno za Nacional, u Berlinu razgovarali s Wimom Wendersom, pri čemu nam je detaljno opisao svoj odnos s Pinom Bausch te nastanak filma.

NACIONAL: Što vas je ponukalo na snimanje filma o Pini Bausch?
- Stvaranje ovog filma pokretala je želja da njezinu umjetnost prikažem u što boljem svjetlu. Želio sam prikazati ono što je mene dirnulo i dovelo me do suza kada sam prvi put gledao predstavu Pine Bausch, ono što me gotovo uvijek dovodilo do suza u 25 godina praćenja njezina rada. Svaki put kad se suočim s njezinim radom, pomislim kako je to najljepša stvar koju sam ikada iskusio. Kada smo zajedno počeli raditi ovaj film, to je za mene bilo ispunjenje sna, a ubrzo je to postalo ispunjenje sna za nas oboje. Nakon smrti Pine Bausch, tijekom godine i pol dana dok film nije napravljen do kraja, trudio sam se prikazati njezinu umjetnost u najsjajnijem svjetlu i smatram da je ta moja odluka opravdana. Dugo sam razgovarao s Pinom Bausch kako da na pravedan način prikažem njezinu umjetnost i nisam dolazio do pravog odgovora. Osjećao sam u to vrijeme kako sa svojom kamerom nemam prilaz onome što je njezin rad činilo tako posebnim. Smatrao sam da postoji zid između onog što sam vidio na pozornici i onoga što sam osjećao, zbog čega su mi događaji na pozornici bili tako bliski. Njezina umjetnost, prikazana na pozornici, svaki put bi u meni izazvala veliku pozornost, veću nego bilo koja druga predstava, koncert ili film. No mislio sam kako moje kamere to ne mogu uhvatiti, da nemam inspiracije, da ne mogu napraviti ništa bolje od već objavljenih snimaka njezinih predstava. Pina Bausch i ja gledali smo te stare snimke, a ja sam joj rekao "mogu napraviti malo bolje, mogu popraviti neke stvari tu i tamo, ali u osnovi ne mogu napraviti ništa više". Smatrao sam da to nije dovoljno da bih snimio film, ali Pina Bausch je inzistirala da se prihvatim snimanja. Na njezino inzistiranje i uvjeravanje prihvatio sam se posla, s time da u tom trenutku nisam znao da ću napraviti 3D film. Kada sam shvatio kakve mogućnosti nudi nova tehnologija, bio sam šokiran. 3D tehnologija ponudila mi je odgovore koje sam tražio i shvatio sam da je to dimenzija koja mi je nedostajala kako bih na najbolji način prikazao plesače Pine Bausch i njezin umjetnički rad. Kada sam 2007. vidio digitalne 3D filmove, nazvao sam Pinu Bausch i rekao "sada možemo početi sa snimanjem filma. Sada vidim kako to mogu napraviti". U ljeto 2007. počele su pripreme.

NACIONAL: Jeste li se isprva suprotstavljali usvajanju 3D tehnike?
- Nisam. Bio sam vrlo entuzijastičan oko toga što tehnologija može napraviti, a što prije nisam mogao dokazati. Budući da to nitko prije nije napravio, onda to nisam mogao vidjeti. Prvi digitalni 3D film koji sam gledao 2007. imao je pogrešaka, smatrao sam da pokreti ljudi nisu dobro prikazani. No pogreške me nisu brinule, zanimao me potencijal 3D tehnologije. Ako bi se 3D tehnologija koristila na bolji način, onda ona nije samo zabava za mase nego bi 3D postao pravi medij preko kojeg se ulazi u prostor. Prije 3D tehnologije prostor je uvijek bio lažan, u stogodišnjoj povijesti filma prikazivan je dvodimenzionalno. Slijedile su dvije godine u kojima sam testirao nove naprave kako bih na najbolji način prikazao ne samo prostor nego i pokrete ljudi u 3D tehnologiji. To je bilo ključno jer su pokreti, osim prostora, ono na čemu se temelji rad Pine Bausch. Prve testne snimke bile su neuspješne, snimao sam neke svoje asistente koji nisu baletani i izgledali su kao indijsko božanstvo s četiri ruke. Izgledalo je zastrašujuće, ali smo s vremenom naučili kako koristiti novu tehnologiju. U listopadu 2009. počeli smo snimati film a kad sam dva mjeseca kasnije pogledao "Avatar" koji smatram klasikom, shvatio sam da je redatelj James Cameron imao istih problema kao i ja. Kompjuterski generirane osobe, avatari, prekrasno se kreću, osobito kada trče šumom. Međutim, kada vidite stvarne ljude kada trče, oni izgledaju kao indijska božanstva, ruke i noge im izgledaju različito.

NACIONAL: Koliko je iznenadna smrt Pine Bausch utjecala na stvaranje filma?
- Godinama smo Pina Bausch i ja planirali ovaj film, a zatim se dogodilo nešto što nisam mogao zamisliti i, iznenada, Pine Bausch više nije bilo. Sjećam se da sam osam dana prije večerao s njom, izgledala je umorno, ali nisam bio zabrinut jer je ona uvijek tako izgledala. Otišla je u bolnicu obaviti pretrage za koje sam mislio da će biti rutinske. Pet dana kasnije bila je mrtva. Želio sam otkazati snimanje filma, ali nakon nekog vremena sam se predomislio i odlučio da ću ga ipak snimiti. Polako sam shvaćao da ga trebam napraviti onako kako sam ga isprva zamislio. Pina Bausch je na neki način bila stalno s nama, imao sam osjećaj da nas cijelo vrijeme gleda. Činilo mi se da gleda preko mog ramena tako da sam na kraju svakog dana smatrao da je moram pitati radim li na pravi način ili bih joj obećao nešto što ne mogu ostvariti. I ja i svi drugi ljudi uključeni u ovaj film osjećali smo da sve što radimo, radimo za Pinu Bausch.

Režiser i
kancelarka
Wim Wenders i Angela
Merkel film 'Pina' tijekom
Berlinskog filmskog
festivala gledali su kroz
3D naočale Režiser i kancelarka Wim Wenders i Angela Merkel film 'Pina' tijekom Berlinskog filmskog festivala gledali su kroz 3D naočale NACIONAL: Što je bila glavna prepreka snimanju filma bez Pine Bausch?
- Glavni problem bio je u tome što film koji smo nas dvoje planirali godinama nije bilo moguće napraviti. Kada smo se ipak odlučili na snimanje filma, počeli smo snimati plesne scene onako kako je to Pina Bausch svojedobno zamislila. Međutim, kako ona nije na papir stavila sve plesne scene, tako nam se dogodilo da nismo znali kako popuniti rupu koja je nastala njezinom smrću. Zato sam morao stvoriti potpuno novi koncept pa sam zamislio da njezini plesači budu njezin glas, da govore o njoj i njezinim metodama. Sve ono što sam želio pitati Pinu Bausch, pitao sam njezine plesače, tako smo prebrodili glavni problem.
NACIONAL: Kako je film trebao izgledati dok je Pina Bausch bila živa?
- Pina Bausch trebala je biti glavni lik. Ona je zajedno sa mnom pripremala film, smatrao sam da bi trebala sjediti kraj mene dok bih ga snimao. Planirali smo s njezinom plesnom grupom putovati na turneju u Južnu Ameriku i Aziju, stoga bi to bio "film ceste" a svi mi putovali bismo s njom. Bilo je tu još mnogo razrađenih detalja s time da ona nije nikada željela objašnjavati svoj rad, a ja sam se složio da to ne treba raditi ni u ovom filmu. Obećao sam joj da je nikada neću to pitati, niti će se film time baviti. Dakle, da smo otišli s njom na turneju njezine plesne grupe, to bi bio potpuno drugačiji film.
važnost tijela glumca
NACIONAL: Sjećate li se trenutka kada ste otkrili rad Pine Bausch?
- Naravno da se sjećam, bilo je to u ljeto 1985. u Veneciji. Tadašnja djevojka natjerala me da gledam njezinu predstavu koju je prije toga pogledala u Francuskoj. Do tada nisam imao nikakve veze s plesom, balet me nije privlačio, a u Veneciji sam to ljeto pogledao dvije predstave Pine Bausch, "Café Müller" i "Le Sacre du Printemps". Bio sam šokiran, činilo mi se da mi se život raspao, ali na neki prelijepi način, vrlo ugodan. Pun entuzijazma, odmah sam odlučio pogledati sve njezine dotadašnje predstave a nakon što smo se upoznali istog trenutka sam uočio da se sviđamo jedno drugome. Rekao sam joj da bismo jednog dana trebali napraviti film zajedno, na što se ona nasmijala, zapalila cigaretu, ali nije ništa rekla. Tek godinama kasnije počela je razmišljati o mojoj ideji a nakon dugog razmišljanja rekla je "idemo to napraviti".

NACIONAL: Nedavno ste izjavili kako je pokret dio pokretnih slika, odnosno filma, ali da ste tek nakon upoznavanja Pine Bausch shvatili da ne znate mnogo o pokretu. Što ste, dakle, naučili od Pine Bausch?
- Najljepša lekcija koju sam od nje naučio jest ta da se trebam osloniti na ljudsko tijelo, na geste i fizikalije glumaca, više nego na riječi koje glumci izgovaraju. Do tada sam se neprestano oslanjao na riječi, što se može vidjeti u mojim filmovima, ali film "Pina" pokazuje koliko se daleko može ići bez riječi, samo upotrebom tijela. Naravno, u "Pini" ima i riječi, neki od njezinih plesača opisuju kakva je ona bila, ali ovaj film može se gledati i bez tih izgovorenih riječi. Fantastično je osloniti se na pokret, prostor i prisutnost ljudskog tijela te osjetiti unutar vlastitog tijela kako tijela plesača vibriraju. Toliko sam se zakvačio na 3D tehnologiju i važnost tijela glumaca da se više neću moći vratiti snimanju filmova onako kao što sam to nekada radio. Na neki čudan način s ovim smo filmom otišli prilično daleko, ušli smo u, nazovimo to tako, novu zemlju.

NACIONAL: Kakva je Pina Bausch bila privatno?
- Bila je iznimno sramežljiva spram vanjskog svijeta, ali nije bila sramežljiva kada je radila s plesačima. Bila je vrlo tiha, nije vjerovala u snagu izgovorene riječi, da riječima može prenijeti svoje želje. Ona se usmjeravala na tijelo, inzistirala je na tjelesnom izražavanju, na tome što neka osoba govori kroz svoje tijelo, bilo da govorimo o sitnim pokretima, bilo da govorimo o kompliciranim plesnim pokretima. Iščitavala je te pokrete na način na koji nitko drugi to nije mogao.

NACIONAL: Kako biste vi ocijenili ovaj projekt? Je li "Pina" film, baletna predstava ili nešto između?
- To nije baletna predstava jer smo se odmaknuli od pozornice, naše kamere snimale su plesače na gradskim ulicama. Dugo sam se opirao tvrdnjama kako je "Pina" dokumentarni film. Istina, riječ je o dokumentarističkom prilazu temi jer nema mojih emocija, moje priče, moje interpretacije događaja. Dokumentarni film bavi se temom koju volite i koju želite prikazati na najljepši način. U tom smislu "Pina" jest dokumentarni film, ali kada sam ga pogledao na premijeri u Berlinu, nisam bio siguran kakva je to vrsta filma. To je film, ali prikazujući plesnu kompaniju vidim da to nije film, ima plastičnost koju film nema, tako da je to čudan spoj plesa, kazališta, filma i dokumentarnih gesti.

PINA BAUSCH bila je jedna od najznačajnijih
predstavnica suvremene svjetske plesne scenePINA BAUSCH bila je jedna od najznačajnijih predstavnica suvremene svjetske plesne sceneNACIONAL: Oduševljeni ste 3D tehnologijom. Možete li zamisliti kako bi izgledali vaši filmovi "Paris, Texas" i "Nebo nad Berlinom" da ste ih mogli snimiti u 3D tehnici?
- Da je tada postojala 3D tehnika, ti filmovi bi izgledali potpuno drugačije. Sjećam se snimanja "Neba nad Berlinom" 1987., kada smo pokušali kamerom raditi nešto što do tada nikada nismo, pokušali smo stvoriti osjećaj da je kamera letjela. Znači, stvorili smo nešto lažno, a ljepota tog filma je u tome što je snimljen u crno-bijeloj tehnici i što je snimatelj bio Henri Alekan koji je zanat učio potkraj dvadesetih godina prošlog stoljeća i koji je tada radio na nijemim filmovima. Dakle, tehnologija koju je on koristio bila je daleko od tehnologije koja se danas koristi. Kada razmišljam o tom filmu, pitam se kako bi anđeli izgledali da je tada postojala 3D tehnika. I ne samo anđeli, sve bi bilo drugačije. "Pina" je moj prvi 3D film jer se 3D tehnologija i ples savršeno sjedinjuju. Međutim, moram vidjeti kako 3D utječe na izgled filma u kojem je bitna priča. 3D filmovi koje sada gledamo prije svega su vizualna atrakcija. U svakom slučaju, 3D tehnologija dovodi dokumentarne filmove na novu razinu, podiže njihovu privlačnost i zanimljivost, što smo pokušali napraviti filmom "Pina".

Vezane vijesti

Berlinale, 4 dan: Kako je Wim Wenders 'učio' o filmu od baletne

Berlinale, 4 dan: Kako je Wim Wenders 'učio' o filmu od baletne koreografkinje

Godinama je njemački redatelj Wim Wenders planirao snimiti dokumentarni film o Pini Bausch, svjetski poznatoj baletnoj koreografkinji. Na tome su… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika