Diklić je tijekom cijele karijere svirao bariton saksofon “Svaka nagrada znači puno jer pokazuje da ste nešto napravili u životu. Valjda sam je i ja zato dobio, posebno jer se radi o nagradi za životno djelo, znači za kompletan opus. Ipak sam dečkima koji su mi odlučili dodijeliti Porina rekao da su se zeznuli jer ja nisam na odlasku, nego na dolasku. Znam da se glazba promijenila, ali čini mi se da opet postoji mlađa publika koja želi poslušati pjesme koje sadrže dobre tekstove uz koje se može zaljubiti ili proveseliti”, odgovara Drago Diklić na pitanje što mu znače nagrade nakon skoro sedamdeset godina bavljenja glazbom. Počeo je kao petogodišnjak, kada ga je majka Meri upisala na satove violine. Kod kuće je vježbao klavir, a kasnije se prebacio na bas-saksofon i, zahvaljujući američkom utjecaju, klasičnu gazbu zamijenio jazzom i swingom. Još uvijek voli zapjevati i pritom nije promijenio ukus jer još od početka 50-ih Frank Sinatra je njegov omiljeni pjevač. Drago Diklić se rodio 1937. u Sinju u obitelji časnika kraljeve vojske i glazbenice.

Obitelj se 1941. doselila na zagrebačko Trnje, gdje Diklić živi i danas, a u neformalnom razgovoru djeluje poput kroničara ovog naselja. Počeo je nastupati sredinom 50-ih i autor je hitova “Još samo večeras”, “Ja ljubim”, “Opet si plakala”, a u 60-ima je imao nekoliko zapaženih nastupa i na Festivalu kajkavske popevke u Krapini. U tri navrata je vodio Zagrebački festival, osnovao je big-band orkestar i jazz kvartet, a u posljednje vrijeme spada i među vodeće igrače bridža u zemlji.

NACIONAL: Pročitao sam da ste nedavno upozorili na ruralizaciju glazbe u Hrvatskoj?
- Na žalost svih nas koji volimo kvalitetnu zabavnu glazbu, dogodilo se su prevladali ljudi koji su navikli na sasvim drugačiju glazbu. Kada su došli u Zagreb, onda su oni nastavili sa svojom glazbom, ali mislim da će i oni jednom prihvatiti dobru glazbu. Možda ćete reći da je to elitistički stav, ali velika muzička djela su nastajala iz elitističkih razmišljanja, bez obzira je li bilo riječ o Georgeu Gershwinu, Borisu Sorkočeviću, Neni Grčeviću ili mojem prijatelju i uzoru Ivi Robiću. Oduvijek sam volio glazbu ozbiljnijeg sadržaja i pametnijih testova, i takav sam ostao do danas.

NACIONAL: Što mislite o Thompsonu?
- Thompson je nastao kao svojevrsni fenomen iz ratnog razdoblja. Njegova glazba je u ono vrijeme bila dobrodošla jer je bila usmjerena na buđenje nacionalne svijesti i u vrijeme rata Thompson je apsolutno bio u redu. Kasnije se to ipak izrodilo u jeftiniju zabavnu glazbu, a to nije ono što volim ili preferiram.

NACIoNAL: Kako objašnjavate da uspijeva prodati stotine tisuća primjeraka svojih albuma?
- Nije to samo Thompson, pa i Mišo Kovač i Lepa Brena prodaju na stotine tisuća albuma. Sve je to isti koš, ista glazba i isto razmišljanje i emocije, samo na različitim nivoima i s različitim temama. Tu se ne može ništa napraviti. Ljudi vole kada ne moraju previše razmišljati, a još ako su dio mase, u stanju su napraviti itekakav rusvaj.

NACIONAL: Po čemu je jazz bolja glazba?
- Prva stvar, jazz je glazba koju se mora koncentrirano i slušati i svirati. Zbog toga je jazz elitistička glazba i u nekim okvirima drukčiji od lake zabavne glazbe. To ne znači da sam nekakav elitist jer često volim zapjevati starogradske pjesme, a kada malo popijemo, pjevamo sve osim ovih današnjih narodnjaka, koji su čista katastrofa. Problem mlađih generacija je taj što su odrasli okruženi cajkama i jednostavno nisu imali priliku slušati dobru zabavnu glazbu. U današnjim disko klubovima puštaju narodnjake, dok smo mi na plesnjacima čagali uz jazz i diksilend. Ipak, vjerujem da će stvari doći na svoje mjesto i većina ljudi će se naposljetku vratiti slušanju dobre glazbe.

NACIONAL: Vi ste karijeru započeli u Radio klubu na Trgu žrtava fašizma?
- Bio je to mali, ali vrlo popularan plesnjak u kojem su počeli i Boško Petrović i dečki iz kvarteta. U to vrijeme razglasi su bili smo zbog pjevača, a glasno sviranje je bilo zabranjeno, tako da je moj mikrofon imao jačinu od pet vata. Danas je drugačije jer ako nema galame, onda nema ni svirke, dok je u mojem prvom ugovoru pisalo da se pjevač obvezuje da neće pjevati glasno i da neće pjevati svaku stvar. Nismo imali gramofone, nego smo svakodnevno slušali strane radijske stanice i pokušavali zapamtiti melodije. Mislim da sam dvadeset puta u kinu gledao mjuzikl "Crvene cipelice" kako bih potpuno zapamtio skladbu "Brave Man". Ali tijekom 50-ih bili smo zvijezde u pravom smislu riječi, i po tretmanu i po statusu. Kada danas kažu da je neka pjesma hit, obično kažem da to znači da je za hititi jer će trajati nekoliko mjeseci. Nekada svoje pjesme nismo zvali hitovima, a neke od njih se sviraju još i danas.

NACIONAL: Je li vlast tolerirala zapadnjačku muziku?
- U pedesetima nismo imali problema, ali stariji su pričali da su imali problema u poslijeratnim godinama. Odmah poslije Drugog svjetskog rata bilo je zabranjeno svirati Glenna Millera i američku muziku, a u to vrijeme Zagreb je imo četiri velika big-banda s po 18 ljudi, što je nevjerojatno za grad s tadašnjih 350.000 stanovnika. Znate što su dečki radili? Izbrisali su američki naslov i umjesto njega stavili nešto na ruskom, a cenzori bi ih onda pustili da sviraju.

NACIONAL: Zašto ste krajem pedesetih otišli u Njemačku?
- U to vrijeme bilo je "in" otići u Njemačku i zaraditi za auto. Auto je bio pojam i prvo sam kupio Opel Record, a kasnije sportski Wolkswagen, mislim da sam prvi u Jugoslaviji imao takav automobil. Pjevači su i ovdje imali love, ali se ništa nije moglo kupiti, pa smo odlazili van kako bi zaradili i za taj novac nabavili novi auto, frižider ili nekakvu tehniku. Otišao sam u Njemačku, u kojoj su već svirali neki naši dečki koji su se prozvali Jadran Band, kojima je trebala zamjena za članove koji su već kupili auto i vratili se u Zagreb. Onda smo Ico Kelemen i ja došli kao zamjene u Frankfurt, gdje sam počeo svirati bariton saksofon, i tako je to krenulo. Posvuda smo putovali, po Njemačkoj, Francuskoj, Maroku, Švedskoj, Finskoj, a svirali smo standardne evergreene. Bili smo odlično prihvaćeni, osim što smo imali problema kada smo trebali svirati u američkim bazama. Na ulazu u bazu smo morali pokazati tadašnje jugoslavenske putovnice koje su bile crvene boje, što je redovito izazivalo uzbunu kod čuvara koji se do tada nisu sretali s ekipama iz Istočnog bloka.

DIKLIĆ ODJEVEN KAO američki kauboj: tijekom nastupa u jednom američkom klubu neki ga je Amerikanac pitao odakle je, a kad je rekao da je iz Jugoslavije, ovaj ga je upitao je li to dio Teksasa; Diklić je slušao američke glazbenike i usvojio teksaški akcentNACIONAL: Kako je bilo svirati s Dukeom Ellingtonom?
- Ellington je sa svojim orkestrom nastupao po američkim bazama, kojih je u ono vrijeme u Njemačkoj i Francuskoj bilo otprilike četrdeset. Najprije bi mi svirali od sedam do devet navečer, a onda su nastupali oni, od devet do jedanaest ili malo duže. Ellingtonovi dečki su bili pravi muzičari i fakini, a kada smo se sprijateljili, pozvali su nas da sviramo skupa s njima. Kada sam shvatio da bih trebao pjevati uz Dukea Ellingtona, iskreno rečeno, usrao sam se od treme i odustao. Bilo mi je u glavi da dolazim iz Jugovine i tko sam ja da sada idem pjevati s najboljim orkestrom na svijetu.

NACIONAL: Ipak vas su znali uspoređivati s Frankom Sinatrom?
- Sinatra je bio moj uzor. Uživam pjevati negove pjesme, uvijek sam volio swing jer ima i ritam i riječi. To mi je dobro došlo kada sam nastupao u američkim klubovima. Jednom mi je prišao neki Amerikanac i pitao me odakle sam, a kada sam odgovorio da sam iz Jugoslavije, tip me zapitao "Is it part of Texas"? Dok sam slušao američke izvođače, usvojio sam teksaški akcent i čovjek je mislio da sam iz nekakvog mjesta koje se zove Yugoslavia, a nalazi se u Teksasu.

NACIONAL: Kada ste se vratili, postali ste direktor Zagrebfesta?

- Na tom položaju sam proveo 11 godina, najprije između 1971. i 1972, a onda od 1988. do 1998. Onaj prvi Zagrebest je bio najveći festival koji je ikada napravljen u ovim krajevima, doveli smo vrhunske sastave iz inozemstva, a Zagreb je danima unaprijed bio oblijepljen festivalskim plakatima. Bilo je istinsko zadovoljstvo raditi sa svim tim ljudima. Nekada su festivali bili odskočna daska za pjevače i skladatelje, ali počeli su gubiti smisao s razvojem televizije i diskografske industrije. Tada su se pjevači počeli probijati pomoću medija i festivali im više nisu predstavljali odskočnu dasku.

NACIONAL: Naklade tadašnjih albuma bile su neusporedivo veće od današnjih?
- Moja hit singlica prodala se u 250.000 kopija, a neki pjevači su prodavali i 300 ili 400 tisuća ploča. Danas je to nezamislivo i svi su sretni kada prodaju dvije tisuće CD-a. Ali prava lova je stizala od nastupa i živih svirki, a ne prodaje ploča. Problem je ono o čemu sam govorio, a to je da u prijelazu iz 50-ih u 60-e u Jugoslaviji niste imali ništa za kupiti, tako da je bilo svejedno koliko novca imate. S druge strane, današnje zvijezde možda imaju više na materijalnoj razini, ali u društvenom smislu, mi smo bili puno bogatiji. Nekada smo se neprestano družili i zabavljali, a danas je prevladao američki način života u kojem ljudi samo rade i nikamo ne izlaze. Nekada se živjelo puno opuštenije. Što se tiče pjesama, prijatelji vele da je moje najpopularnije djelo u kajkavskom opusu "Gde si sada, moj prijatelj". Znate zašto - jer se svira na svakom sprovodu.

NACIONAL: Koliko puta ste pjevali za Tita?
- Za njega sam nastupao šest puta, iako nikada nisam bio član Partije. Najzgodnije je bilo na partijskom kongresu koji se 1968. održao u Novom Beogradu, a ja sam u to vrijeme vodio vrlo popularan orkestar koji se zvao Profesionalci. Zadnji dan su svirali predstavnici svih republika i nešto poslije ponoći delegati su se razišli, ostali su još Tito i njegovo privatno društvo. Prišao mi je Titov ađutant Vilović i kazao: "Druže Diklić, dajte ako možete za Predsjednika otpjevati par zagorskih popevki." Tako smo otpjevali čitav splet popevki kao što su "Peharček moj", "Popevke sam slagal", "Fala" i na kraju smo išli sa zdravicom koja glasi "Kolko kapljic, tolko let, daj nam bog na svet živet". Ali kada smo došli u Beograd, organizatori su nas zamolili da pazimo što pjevamo jer se radilo o partijskom kongresu, tako da sam u sekundi odlučio izbaciti boga i otpjevati "daj nam sad na svet živet". Tito me pozvao za svoj stol i kada smo popili malo njegovog omiljenog viskija, kazao mi je: "Drago, samo vi popevajte boga jer to je stara zagorska pjesma." Očito je skužio što sam napravio.

NACIONAL: Otkuda vam nadimak Fiko?
- Još kao dijete sam počeo svirati violinu, koja baš i nije bila popularan instrument na plesnjacima, i kada sam se pojavio, stariji dečki su rekli: "Joj, opet je došao onaj fiktivac." Nakon mjesec dana fiktivac su okrenuli u Fiko, i to je ostao nadimak za sav život.

NACIONAL: U svakom slučaju imate zanimljivu obiteljsku povijest, posebno vezano za prabaku koja je bila zaručnica Vatroslava Lisinskog?
- Znali su mi govoriti da sam talent naslijedio od Lisinskog, a ja sam odgovarao da od njega nisam mogao ništa naslijediti. To što je prabaka Hedviga bila zaručena za Lisinskog na mene nije ništa ostavilo. Ali moja mama je dugo pjevala na krugovalu, posebno za vrijeme NDH, a baka je svirala mandolinu. Bila je to muzikalna familija, međutim, treba znati da su nekadašnje obitelji iz srednjeg staleža, kakva je bila moja, u pravilu kod kuće držale klavir. Nije bilo filmova i televizije, nego su se ljudi nalazili po stanovima i tamo svirali i pjevali. Nekadašnji klinci su morali naučiti svirati klavir ili nekakav instrument, i zato sam od svojih sinova tražio da nauče svirati jer poznavanje glazbe je važno za opću kulturu.

NACIONAL: Kako to da ste rođeni u Sinju?
- Moj otac je bio kapetan u vojsci Kraljevine Jugoslavije. Ličke obitelji su imale puno sinova i svi su imali istu sudbinu: jedan je morao u vojsku, drugi bi postao pop, treći je otišao u svijet, a četvrti bi ostao kod kuće. Mog oca je zapalo da mora u vojsku i službovao je u Sinju, dok je majčina obitelj živjela u Splitu. Njih dvoje su se skompali i ispalo je da sam se rodio u Sinju, ali 1941. smo doselili u Zagreb i od tada sam Trnjan.

ČETVORICA PJEVAČA Vice Vukov, Drago Diklić, Zvonko Spišić i Ivo Robić bili su tijekom 50-ih i 60-ih poznati pjevači popularne glazbe u ZagrebuNACIONAL: Nikada se niste preselili u neki elitniji kvart?
- Nisam, danas stanujem na Savici, a kada smo došli u Zagreb, stanovali smo u Paromlinskoj ulici. U to vrijeme Trnje i dio na kojem je današnja Hrvatska radiotelevizija bilo je selo, a sve okolo bila su polja kukuruza. Vukovarska ulica se zvala Varaždinska cesta, bila je široka pet metara i napravljena od makadama, a tek kasnije su stavili betonske kockice. Pamtim kada je negdje 51. ili 52. uveden prvi tramvaj, koji je vozio od Savske do Držićeve. Nije bilo okretišta tramvaja, a postojala su samo jedna kola, i kada bi tramvaj došao u Držićevu, sa štrikom bi prebacili liru i onda je tramvaj mogao krenuti na drugu stranu.

NACIONAL: Iako ste tek u mirovini naučili bridž, slovite kao jedan od najboljih igrača u Hrvatskoj. Odakle motiv za učenje ove igre?
- Kada sam počeo učiti bilo mi je 60 godina i nisam znao pravila ni kako se igra bridž. Kartao sam preferans i belot, ali bridž je sasvim drugačija igra. U Samoboru imam prijatelja koji nedjeljom igra bridž i najprije sam nekoliko puta gledao druge, a onda počeo učiti ovu igru. Išao sam na tečaj i počeo igrati, a nakon godinu dana sam odlučio napisati knjigu za početnike, gdje sam opisao i stvari koje su meni bile nejasne. Bridžisti su reagirali opaskom da sam tek ušao u igru, a već pišem knjigu, ali već desetak godina početnici uče iz nje, što znači da nije loša.