Otvorena istraga protiv Ninoslava PavićaZbog “slučaja Rotonda” otvorena je prošloga tjedna službena istraga protiv Ninoslava Pavića i Zdravka Juraka, osnivača najvećeg novinskog koncerna u Republici Hrvatskoj. Sadržaj istražnog zahtjeva svodi se, najkraće, na ove optužbe: u dogovoru s Miroslavom Kutlom, tada vodećim HDZ-ovim kapitalistom, Pavić i Jurak opljačkali su Dionu, prema približnoj računici, za 600.000 DEM. Manipulirajući lokacijama u trgovačkom centru Rotonda u Jurišićevoj ulici, sklapali su fiktivne kupoprodajne ugovore i prisvajali Dionine nekretnine, sudjelujući u slamanju nekoć uspješnog trgovačkog poduzeća.

U dogovoru s Kutlom, Pavić i Jurak sklapali su fiktivne kupoprodajne ugovore i prisvajali Dionine nekretnine u trgovačkom centru Rotonda 1996. Kutle je Pavićevoj punici darovao dva poslovna prostora u Rotondi, ona ih je prenijela na svoju kćer, Pavićevu suprugu Danijelu, a nekoliko mjeseci poslije Kutle ih je ponovo kupio od Pavića za 500.000 DEM Policijski dio posla u “slučaju Rotonda” bio je zgotovljen već 1999. Ali su sljedeće godine nalazi uspješno “zamrznuti” uz pomoć mnogobrojnih Kutlinih pokrovitelja u političkom i pravosudnom aparatu. Kad je početkom 2000. kao predizborno žrtveno janje HDZ-ove privatizacije Kutle dospio u zatvor, priča o Rotondi nije se izvlačila iz zaborava dok god je Radovan Ortynski obavljao ulogu glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske. Kako je EPH bio glavni medijski kreator “hrvatskog Eliota Nessa”, razumljivo je da je, za protuuslugu, “slučaj Rotonda” bio osuđen na zataškavanje.

Praćen potpunom medijskom blokadom, kazneni progon protiv Pavića i Juraka počeo je, dakle, tek prije desetak dana, pošto je Ortynski, nakon smjenjivanja s funkcije državnoodvjetničkog vrhovnika, lišen svake pravosudne moći. Premda je riječ o bitnom fragmentu ortačko-medijskog skandala Grupo, koji nikada nije dokraja riješen, vijest je objavljena samo u Večernjem listu. Pri tome su Pavić i Jurak spomenuti tek uzgred, poput kakve društvene i pravosudne marginalije, dok je kao ključna činjenica u Večernjakovu naslovu istaknuta informacija da je, osim Kutle, osumnjičeno još dvanaest ljudi. U EPH-ovim izdanjima nije objavljeno ni toliko. No, prema Nacionalovim izvorima u Pavićevu novinsko-izdavačkom poduzeću, službeni početak istrage izazvao je priličnu uzbunu. Naime, Pavićeva uloga u poslovnim malverzacijama oko Rotonde ovaj je put dokumentirana dokazima koji se teško mogu dovesti u sumnju: kupoprodajnim ugovorima, virmanima, darovnicama i priznanjima nekolicine zasad anonimnih pokajnika.

Uz sve nevolje koje kazneni progon sam po sebi donosi, trenutak je i politički delikatan: tek što se otresao svoga starog savezništva s HDZ-ovim medijsko-političkim podzemljem, Pavić je svoj EPH stavio na raspolaganje SDP-ovcu Ivici Račanu, šefu hrvatske Vlade. Sada, uoči izbora, veliko je pitanje hoće li najmoćniji hrvatski političar održati pakt s novinskim magnatom koji je i u službenom kaznenom postupku predstavljen kao pomagač i ortak u privatizacijskoj pljački.

Istražni zahtjev zagrebačkog državnog odvjetništva sadržava 23 gusto ispisane stranice i dosad je najiscrpnija policijsko-sudska rekonstrukcija Kutlina pretvorbenog i financijskog inženjeringa. Okosnicu čini petogodišnja povijest zagrebačkog trgovačkog poduzeća Diona od trenutka njegove privatizacije 1994. do bankrota 1998. Podijeljen u 23 paragrafa, tekst se ugrubo bavi trima tematskim cjelinama: Kutlinom privatizacijom, Dioninim kreditima i pranjem novca kroz diobu poslovnih prostora u Rotondi.

U početnim paragrafima potanko se opisuju aktivnosti kojima je, suprotno zakonima, ali uz pokroviteljstvo tadašnjeg vodstva Fonda hrvatskog zdravstvenog osiguranja, Miroslav Kutle osvojio vlasnička prava u Dioničkoj skupštini Dione, ustoličio Upravni i Nadzorni odbor svojih tajnih ortaka i plaćenika iz Globus holdinga, u raznim kombinacijama sastavljenog uglavnom od istih ljudi: Ivana Majića, Dražena Mandića, Antuna Crlenjaka, Franje Volaja, Frane Mitrovića, Đure Horvata, Gojka Marušića i Zdravka Juraka, koji je, uzgred rečeno, u isto doba još bio i suvlasnik EPH. Zajedno s Kutlom, Pavićem, bivšim ambasadorom u Češkoj i nekolicinom manje poznatih mešetara, svi su oni danas osumnjičeni za zlouporabu ovlasti u gospodarskom poslovanju, što znači da svakom od njih prijeti kazna do osam godina zatvora.

U daljnjim paragrafima izloženi su modusi cijeđenja novca iz Dione u Kutline privatne tvrtke iz sastava Globus holdinga. U to doba Globus holding bio je simbol njegove poslovne ekspanzije, pa je na račun Dione valjalo spašavati imidž onih poduzeća – mahom već teških gubitaša – koja su Kutli, kao osnivaču HDZ-a, donijela titulu poduzetnika godine.

Primjerice: Kutlino poduzeće Europa Globus potrošilo je 1995. kredit Dubrovačke banke od 5, 5 milijuna kn. Unatoč tome što na njezin račun nije stigla ni jedna kreditna kuna, Diona je dug u cijelosti vratila zajedno s enormnim kamatama. U pokušaju da se zakonski opravda to prevaljivanje financijskih obaveza s jednog na drugo poduzeće, tvrtka Europa Globus pripojena je Dioni, istina, donoseći u miraz svu svoju imovinu, ali i još veće i kronične gubitke. Na isti je način Diona morala vraćati 9,2 milijuna kn kredita koji je isplaćen Općem trgovačkom poduzeću, zatim 10,2 milijuna kredita u korist Univerzala, 1,4 milijuna duga Slobodne Dalmacije, 6,2 milijuna kn Sesvetskog magazina i 2,4 milijuna kn koji su pak razdijeljeni između tvrtki Ljudevit i Consult-ing preko kojeg je HDZ vodio svoje stranačko-novčarske transakcije.

No najveća kreditna pljačka Dione, kako se vidi iz istražnog zahtjeva, bila je ona posredstvom Kutlinih Globus Holdinga, Globus UTP-a i Globus inženjeringa koji su se do 1996. u Privrednoj banci zadužili na sveukupno 6 milijuna dolara. Budući da kredit nisu mogli vratiti, odlukom Kutlinih upravljačkih tijela donesena je odluka da Diona, uz zalog svojih nekretnina od 38 milijuna DEM, kod Privredne banke uzme vlastitu pozajmnicu kojom će isplatiti dugove Globus holdinga, Globus UTP-a i Globus inženjeringa. Tako su tri omiljena Kutlina poduzeća sa sebe skinula sve financijske terete jer je poslovodstvo, sastavljeno od njegovih rođaka, prijatelja i osobnih dužnika, milijunske obveze navalilo na Dionu koja je, očekivano i logično, doživjela gospodarski krah.

“Slučaj Rotonda” elaborira se u pet paragrafa; posvećeni su četvorici hrvatskih političkih uglednika kojima je Kutle, kao vrlo izravno podmićivanje, podijelio 401 m2 u trgovačkom tornju Rotonda što ih je Diona prije toga kupila i platila po punoj tržišnoj cijeni od Partner Investa. Uz Pavića i Juraka, Diona se tako pojavljuje kao donator Zorana Pičuljana, tadašnjeg hrvatskog ambasadora u Pragu, i Frane Mitrovića, direktora Splitske banke, pa zatim hrvatskog konzula u Milanu.

Kako piše u istražnom zahtjevu, pošto je uspostavio vlastiti Upravni i Nadzorni odbor, u lipnju 1995. Kutle je njegovim članovima naložio da Suzani Pičuljan, veleposlanikovoj supruzi, prodaju 13 četvornih metara poslovnog prostora po fiktivnoj cijeni od 52.000 DEM. Unatoč kupoprodajnom ugovoru u koji je upisan isti iznos, Suzana Pičuljan postala je vlasnica i korisnica dućana za samo 4800 DEM. Prema prethodnom dogovoru s Miroslavom Kutlom, razliku nikada nije platila. U veljači 1996. Frankica Mitrović, kći Frane Mitrovića, uz sličan kupoprodajni ugovor i jednako značajan popust, domogla se 30 četvornih metara Dionina poslovnog prostora u Rotondi vrijednog 107.000 DEM. Dubravko Jurak, sin Zdravka Juraka, dobio je pak 40 m2. Premda je Diona iste četvorne metre Partner Investu nešto prije platila 300.000 DEM, Jurakov sin dobio ih je besplatno. Ugovor kojim je pokrivena transakcija, kako je utvrđeno, bio je tek maska za neki “protokol” kojim su HDZ-ov tajkun i suvlasnik EPH kompenzirali privatna potraživanja i dugovanja iz sasvim drugih ortačkih aranžmana.

Najkompleksnija operacija u dijelu istražnog zahtjeva koji govori o Rotondi provedena je zbog Ninoslava Pavića. Zatirući tragove svojih već vrlo razgranatih aranžmana s Miroslavom Kutlom, novinski magnat u nju je umiješao čak i vlastitu punicu. Diona je naime, Pavićevoj punici na trećem katu Rotonde, prvo u rujnu 1995., zatim u svibnju 1996. udijelila čak dva poslovna prostora, ukupno stotinjak četvornih metara, koji također nikada nisu plaćeni: 35, 63 m2 vrijednih 645.971 kn i 58, 66 m2 procijenjenih na 1,1 milijun kn. U svibnju 1996. obje lokacije darovnim ugovorom uknjižene su na ime Pavićeve supruge Danijele, pa se tako novinski magnat dokopao Dioninih nekretnina ponešto zaobilazno, ali bez javnih skandala.

Doduše, tih stotinjak četvornih metara nije bilo dugo u vlasništvu Ninoslava Pavića. Prema dokumentima koje posjeduje Nacional, on ih je opet preprodao Miroslavu Kutli. Sasvim precizno, s računa Globus Holdinga Paviću je za iste dvije lokacije sredinom 1996. na ruke isplaćeno 500.000 DEM. Bilo je to vrijeme kad se između vlasnika EPH, Kutle i Ivića Pašalića, tadašnjeg predsjednikova savjetnika, već uvelike planirala mreža tajnih ortačkih ugovora za stvaranje medijskog, marketinškog i političkog monopola koji bi vladao Hrvatskom. Zato je niz financijskih operacija, uključujući Dionu, imalo isti prikriveni smisao: opljačkati što više tvrtki da bi se njihovim kapitalom kupovale koncesije, ljudi i tehnologija u korist tajnog društva Grupo, u vlasništvu iste ortačke trojke.

Utoliko je shvatljivije da je novi istražni zahtjev protiv Kutlinih marifetluka prilično uznemirio i Pavića i njegove medijske sljedbenike. Ako se, naime, ortački lanac ovaj put rekonstruira do kraja, mogli bi se obnoviti stari skandali koji su, činilo se, nakon siječnja 2001. za uvijek skinuti s dnevnog reda. Podsjećamo, tada se u kaznenoj prijavi MUP-a tvrdilo da je Grupo paravan medijske zločinačke organizacije. Intervencijom Državnog odvjetništva kvalifikacija je maksimalno ublažena, pa je Pavić osumnjičen za stvaranje medijskog konglomerata koji se, gotovo bezazleno, ogriješio isključivo o domaće antimonopolističke zakone. “Slučaj Rotonda”, međutim, dokazuje da je pljačka, u najmanju ruku, bila uvertira u tajne medijske ortakluke.