Slobodan Milošević uhapšen je u spektakularnoj akciji i kao osumnjičeni ratni zločinac doveden u Haag, ali nije osuđen jer je na vrijeme umro. Franji Tuđmanu ni smrt nije pomogla da ne bude osuđen. Doduše, njegovu osudu, vidjeli smo u petak, sada ispaštaju drugi: generali Gotovina i Markač. Uostalom, i šef najjače oporbene stranke Zoran Milanović u petak je komentirao da se sve ovo sada događa zato što Hrvatska nije bila pravna država. A mi možemo dodati da nije bila pravna država upravo zato što joj njen prvi predsjednik nije dopustio da to bude. Poslije ove sramotne presude i očaja i bijesa u čitavoj zemlji, i mnogi se politički komentatori slažu u tome da se zapravo radilo o suđenju Tuđmanu. Sudac Orie je valjda, mrtav hladan, pomislio kako se, kad se radi o zemlji u kojoj mrtvi glasuju na izborima, može mrtve i suditi za udruženi zločinački pothvat kako bi se konačno okončao taj krvavi nesporazum između balkanskih Tutsija i Hutua. Ono što je u svemu tome sramotno, skandalozno i gadljivo jest što za političku ideju o univerzalnoj pravdi - kako je valjda vide engleske tajne službe - ispaštaju živi ljudi.

Dakle ne oni do kojih se ne može zbog poznatih nam nepremostivih granica između živih i mrtvih, nego oni koji su dostupni kako bi se balkanskim plemenima prvostupanjskom presudom poslala politička poruka. A poslije se, kad odgule još dvije godine žalbenog postupka u pritvoru, kazna, eventualno, može i smanjiti. Naravno, ako se baš bude moralo poslušati i argumente obrane. Čitav Haaški sud izgledao mi je u petak kao da ga je napisao nepopravljivi šaljivac i satiričar Mark Twain. U romanu "Kraljević i prosjak", što smo ga rado čitali kao djeca, postoji uz kraljevića koji ide u školu i mora odrađivati sve svoje obveze i jedan dječak koji prima batine umjesto njega jer se kraljevića, naravno, ne smije tući. On jest princ, ali je i dijete i za nestašluke netko mora biti kažnjen, pa tako, eto, postoji i dječak koji prima udarce umjesto njega. U Haagu se takvo zaduženje zove udruženi zločinački pothvat. A razlozi zbog kojih su generali Gotovina i Markač osuđeni leže u toj našoj prošlosti koja nikako da se razbistri. I tu se možemo složiti s Milanovićem da je sve ovo što se sada događa naplata za minuli rad, naplata za to što se zločine kojih je bilo itekako nije procesuiralo na vrijeme, nego ih se zataškalo, a kosturi pospremili u podrume. Sjetimo se samo idiotske teze da hrvatski vojnici u obrambenom ratu nisu mogli počiniti ratni zločin samo zato što je taj rat bio obramben.

Tezu je u vrlo zakukuljenom obliku lansirao sudac Milan Vuković u intervjuu Slobodnoj Dalmaciji od 28. ožujka 1995. Kasnije ju je, naravno, pokušao demantirati, ali uzalud. Naišla je na plodno tlo i uskoro postala opće mjesto govora o hrvatskim zločinima. Toj tezi oštro se u kolumnama u Feralu usprotivio pravni stručnjak i jedan od najmoralnijih sudaca koje je ova zemlja imala, Vladimir Primorac. Kao stručan čovjek uvidio je svu opasnost takvoga razmišljanja i moguću dalekosežnost njegovih posljedica. No tada je upravo ta teza omogućila čitavom državnom vrhu, kao i mnogim građanima da guraju glave u pijesak i prave se kao da se nakon Oluje ništa strašno nije dogodilo. U Primorčevoj knjizi kolumni "Pravorijek", nalazi se i citat o toj tezi, a govori tada vrlo visoko pozicionirani političar i savjetnik predsjednika Nedjeljko Mihanović: „Budući da je Hrvatska napadnuta, da je ovo čisti slučaj agresije, da su Srbi počinili nevjerojatne zločine, u načelu se slažem s izjavom Milana Vukovića da Hrvati u ovom ratu nisu mogli počiniti ratne zločine." I u sljedećih pet godina zapravo se masovno zataškavalo, pokušavalo se eskivirati suradnju s Haagom, najgori zločinci i koljači dobivali su od naših tajnih službi lažni identitet, čitav jedan snažan paradržavni aparat upro je sve snage da se zločini pospreme u podrum, a onda da se elegantno uđe u Europsku uniju. Optužnice za ratne zločine postale su snažan argument kojim je HDZ pokušavao rušiti Račanovu vladu. Tu, naravno, nisu bile važne samo haaške optužnice, nego, recimo i ona za Mirka Norca. Sjećamo se toga jako dobro. Tek kad je voda došla do grla, a Carla del Ponte pritisnula i onemogućavala pregovore s Europom, HDZ je odlučio žrtvovati generale. Vojnici su, uostalom, zna se, potrošna roba. Tako politika oduvijek misli i ponaša se. Tragedija koja se u petak dogodila u Haagu ima uzroke baš u tome.

Ono što je, međutim, u ovome trenutku kad se nalazimo praktički pred ulazom u Europsku uniju naročito opasna posljedica haaških nepravomoćnih presuda, jest opći i sve veći euroskepticizam u Hrvatskoj. Da u ovome trenutku organizirano referendum, mi u Uniju ne bismo ušli, to je evidentno. Ljudi se jasno izjašnjavaju protiv Unije, grafikoni pokazuju katastrofalan pad podrške ulasku, posvuda se čuje kako Unija nikome ništa dobro nije donijela. Najteži su, međutim, osjećaj nemoći, uvrijeđenosti, bijesa i poniženja. A to prevladavajuće ogorčenje i osjećaj da se sudilo Hrvatskoj i Oluji neće trajati tako kratko, ma koliko smo tradicionalno zemlja kratkoga pamćenja. No, možda bi u vezi toga referenduma za Uniju stvari trebalo postaviti ovako: ako postoji međunarodna zavjera određenih zemalja da uđemo u uniju što kasnije i u paketu sa Srbijom, onda im je upravo ovaj narastajući euroskepticizam dobro došao. Koristi prvenstveno njima, a ne nama. Pa kad i do referenduma dođe, trebali bismo dignuti srednji prst u zrak, napraviti rukama bosanski grb i svom bijesu i gađenju usprkos, zaokružiti ono DA.