Objavljeno u Nacionalu br. 805, 2011-04-19

Autor: Nina Ožegović

'Država nam propada, bježmo iz nje sada!'

Dramski pisac Miro Gavran autor je libreta politički angažirane opere 'Kraljevi i konjušari' koja je upravo praizvedena u HNK Osijek

Miro Gavran,
najtiražniji i najprevođeniji
hrvatski pisac i dramatičar,
zajedno sa suprugom
ima Teatar Gavran, a u
slovačkoj Trnavi postoji
Gavranfest, jedini festival
posvećen izvedbama
jednog živućeg piscaMiro Gavran, najtiražniji i najprevođeniji hrvatski pisac i dramatičar, zajedno sa suprugom ima Teatar Gavran, a u slovačkoj Trnavi postoji Gavranfest, jedini festival posvećen izvedbama jednog živućeg piscaMiro Gavran (50), najprevođeniji i najtiražniji hrvatski pisac i dramatičar, te autor devet romana i brojnih drama, koje su prevedene na 32 jezika i izvode se na gotovo svim kontinentima, napisao je svoj prvi libreto za suvremenu operu “Kraljevi i konjušari” skladateljice Sanje Drakulić. Opera je praizvedena prošlog tjedna u sklopu 26. muzičkog biennala u osječkom HNK-u kada je doživjela veliki uspjeh, a Gavrana je uvrstila, kako se ovih dana pisalo, među angažirane pisce. Naime, Gavran je dosad bio najpoznatiji po tekstovima u kojima se bavio muško-ženskim odnosima, a u tragikomediji “Kraljevi i konjušari” opisao je život te političke spletke na dvoru izmišljenog hrvatskog kralja Maruna iz 10. stoljeća i njegov glađu izmučen narod što je mnoge asociralo na aktualnu situaciju u Hrvatskoj i time još više pridonijelo zanimanju za operu. Ako se uzme u obzir da Gavran nikad nije bio dio nekog književnog klana, nikad nije radio kao urednik u nekoj izdavačkoj kući ili novinama, jer mu odgovara “položaj vuka samotnjaka”, te nikada nije slijedio nikakve književne trendove, nego je uvijek htio reći "istinu svog srca", tada se njegov uspjeh može smatrati iznimno velikim.


Nacional: Što mislite koliko je uspjehu opere "Kraljevi i konjušari", osim glazbe, režije i sjajnih solista, pridonijela politička i socijalna dimenzija priče, koja je puna aluzija na aktualnu situaciju u Hrvatskoj?
- Za kazališnu predstavu je jako važno da komunicira sa svojim vremenom. A to vrijedi i za operu. Neke, danas klasične opere, pogađale su duh vremena u kome su nastale, dakle, bile su aktualne. Skladateljica Sanja Drakulić je odabrala moju tragikomediju „Kraljevi i konjušari" i zbog te suvremene dimenzije koju priča nosi u sebi. Običnoj publici će bez sumnje ta aluzivnost zagolicati maštu.
velika predstava

Nacional: Što vas je najviše ponukalo na napišete tekst o izmišljenom hrvatskom kralju Marunu, njegovom napaćenom i izgladnjelom narodu i raspadajućoj državi što asocira na trenutačnu hrvatsku stvarnost?
- Prva verzija „Kraljeva i konjušara" u obliku dramskog teksta napisana je 1983. godine, druga verzija 1987., a treća 1999., kada je izvedena na engleskom jeziku u glasovitom Eugene O'Neill Theater Centeru u Americi s velikim newyorškim glumcem Johnom Seitzom u glavnoj ulozi. No još nikada nije izvedena u Hrvatskoj. Pisac ponekad bilježi svoju stvarnost, a ponekad je mali prorok, pa je predviđa. I Sanja Drakulić i ja bili smo iznenađeni koliko te odavno napisane rečenice korespondiraju s našom sadašnjošću. No veći mi je problem bio kako sažeti priču te kako je prenijeti iz jedne forme u drugu tako da ne traje pet sati.

Nacional: Iako je taj tekst napisan davno, u refrenu "Država nam propada, bjež'mo iz nje sada" mnogi su prepoznali aluziju na Sanadera, koji je pokušao pobjeći iz zemlje, pa me zanima da li ste tekst aktualizirali?
- U ovoj operi mnogi prepoznaju aluziju na trenutačnu hrvatsku stvarnost, ali i na nedavna događanja u nekim arapskim zemljama, gdje uz gladni narod imate i dugovječne vladare i nihove obitelji koji ne silaze s vlasti sve dok ih narod uz puno krvi ne potjera, pa su proteklih mjeseci mnogi od vladara i njima bliskih uskliknuli: "Država nam propada, bježmo iz nje sada!" Ta rečenica je napisana prije četvrt stoljeća i bio bih sretniji i ja i svi mi u Hrvatskoj da nije aktualna. Neki od kritičara su citirali i zapazili i rečenicu: „Svi žele biti kraljevi, a u duši su konjušari", također napisanu prije četvrt stoljeća, koja lijepo oslikava naš politički mentalitet. Naime, Hrvatska sa četiri i pol milijuna stanovnika ima 110 političkih stranaka, dok Njemačka sa 88 milijuna stanovnika ima samo 14 stranaka. Taj liderski potencijal koji imamo tako je zastrašujući, doista mnogi u nas žele biti kraljevi, a u duši su konjušari.

Nacional: Govorilo se da ste nebrojeno puta prekrajali tekst. Kako ste ga pisali i je li pisanje libreta radikalno drukčiji proces od pisanja drame ili romana?
- Pisanje libreta je težak i naporan posao. Po obimu se može mjeriti s pisanjem romana, no postoje teža scenska ograničenja nego kod dijaloških drama, a uz to imate i stihove u songovima koji moraju biti racionalnije korišteni nego u slobodnoj poeziji. Srećom, surađivao sam sa skladateljicom Sanjom Drakulić, koja je poslu pristupila s puno elana i kreativnosti, tako da je sve bilo mnogo lakše. Od početka je u posao bio uključen redatelj Robert Raponja koji je kreativnošću sve povukao prema ambicioznoj velikoj predstavi. S puno strasti u sve se uključio i mladi dirigent Filip Pavišić, koji je pokrenuo kreativnu energiju zbora, okestra i osječkih solista. Važan element predstave je onaj vizualni, a za to se pobrinula Jasmina Pacek koja je osmislila kostime i scenu. Jednom riječju, osječki HNK se hrabro poduhvatio najzahtjevnijeg mogućeg zadatka. Bilo je i sumnji i vjerovanja u procesu rada, ali je vjera nadjačala sumnju i nastala je nesvakidašnja predstava, koju je odlično prihvatila glazbena javnost.
ljubav i politika

NAJNOVIJI
ROMAN
Mire Gavrana
o Franzu Kafki
i njegovom
prijatelju Maxu
BroduNAJNOVIJI ROMAN Mire Gavrana o Franzu Kafki i njegovom prijatelju Maxu BroduNacional: Iako ste se i u svojim prvim dramskim tekstovim "Kreontova Antigona" i "Noć bogova" već bavili političkim temama - političkom manipualcijom i odnosom umjetnika i vlasti u totalitarnom režimu, opći je zaključak da ste se tekstom "Kraljevi i konjušari" uključili u krug angažiranih pisaca. Kako doživljavate tu ocjenu?
- Pored „Antigone", „Noći bogova" i „Kraljeva" napisao sam ja još nekoliko škakljivih i žestokih političkih tekstova: 1995. komediju "Deložacija", 2000. satiru "Vozači za sva vremena" ili "Hercegovci za volanom", zatim satiru "Tajkuni" i dramu "Kako ubiti predsjednika". S "Kraljevima" sam sada naknadno, gotovo nesvjesno, postao politički angažiran pisac, mada od toga epiteta uglavnom bježim, jer konkretno moj libreto obrađuje pored političke teme i temu prijateljstva, temu ljubavi i vjernosti, temu muško-ženskih odnosa, te temu starosti i odustajanja od životnih izazova.

Nacional: Zašto ste zadnjih godina napustili političke teme i orijentirali se na obiteljske drame i probleme muško-ženskih odnosa? Je li to lukrativnije ili vas psihologija više privlači?
- Meni je najdraža i najinspirativnija tema muško-ženskih odnosa, a mislim da je ta tema i najvažnija i najzanimljivija većini čitatelja i gledatelja. Ne volim život svesti na jednu dimenziju, ali to je jedina dimenzija ljudskog odnosa koja može ispuniti roman od tristo stranica, a da meni kao čitatelju ne postane dosadno nakon prva dva poglavlja. O politici ne bih mogao čitati tristo stranica.

Nacional: I u najnovijem, devetom romanu "Kafkin prijatelj" bavite se odnosom dvaju pisaca Franza Kafke i Maxa Broda te njihovim ženama, koje su utjecale na njih. Kako je nastao taj roman budući da u njemu dajete i uvjerljiv prikaz života i kulture Srednje Europe u prvoj polovici 20.stoljeća?
- Franz Kafka je iznimno zanimljiva figura i kao pisac i kao čovjek, a posebno je zanimljivo to neobično prijateljstvo između njega i Maxa Broda. Važne su i brojne muško-ženske veze od kojih su neke dane na platonskoj razini, neke govore o istinskoj ljubavi, a neke se izražavaju kroz erotičnu povezanost, koja je čitatelje koji me slabije poznaju prilično iznenadila. Pročitao sam dostupne biografije o Kafkinom životu, o Brodu, Mileni, Dori Diamant i ostalim figurama iz Kafkinog života, a onda sam u jednome trenutku sve to stavio na stranu i prepustio se maštanju. Ja nisam ni povjesničar ni publicist da bi moj zadatak bio faktografska istina. Ja sam pisac koji piše priče koje su se mogle dogoditi u određenim okolnostima i beskrajno mi je važno da te priče budu uvjerljive i natopljene emocijama. Sretan sam što su čitatelji lijepo prihvatili taj roman, a moj izdavač Mozaik knjiga ga je objavio u specijalnom platnenom uvezu u novopkrenutoj biblioteci.

Nacional: U vašim dramama i romanima posebno mjesto imaju žene što nije čest slučaj ni u svjetskoj, a kamoli u hrvatskoj literaturi. Možete li objasniti njihov značaj?
- U mojim djelima žene su ponajčešće aktivni junaci, koji pokreću radnju. Najdraže mi je opisivati ženske likove koji su istodobno i snažni i emotivni. Takva žena je moja junakinja i zaslužuje da bude junakinja i romana i drama i komedija. Roman „Kafkin prijatelj" bez žena bi bio nezanimljiv. Da nema u njemu tih junakinja, nikada ga ne bih napisao.

Nacional: S obzirom da ste često pisali o povijesnim ličnostima poput Freuda, Washingtona, Tolstoja pa sve do Kafke, možete li nam odati tajnu kako birate likove i kako zatim nastaju priče o njihovim životima?
- Gotovo nikada nisam ja izabirao te junake nego su oni odabirali mene. A kada bi me neki od njih privukao, bilo je i kopanja po knjižnicama, ali mi je to manje važno za nastanak literarnih likova po stvarnim bićima. Puno važnija mi je bila imaginacija koja bi se pojavila nakon izlaska iz knjižnica. Nikada nisam započeo pisanje romana ili drame bez temeljite pripreme: uvijek ispišem biografije junaka, skice poglavlja za roman ili scena za kazališne tekstove, i tek onda počinjem pisati prvu verziju teksta. Nikada se nisam ni prisiljavao na pisanje. Pišem samo onda kada me neka ideja, koju smatram sjajnom, prisiljava na realizaciju.
uspjeh u svijetu

Nacional: Također ste objavili nekoliko romana inspiriranih biblijskim temama poput "Judite". Pokušavate li takvim temama prenijeti određene poruke publici?
- Kada su u pitanju moji romani iz biblijskog ciklusa "Judita", "Krstitelj" i "Poncije Pilat" oni doista nose višeslojne priče, za koje umišljam da su važne za suvremenog čitatelja. Sretan sam što ih rado čitaju i vjernici i ateisti, a to je znak da su u pitanju životni romani, kojima je Biblija tek početna inspiracija. Inače se jako zalažem za dijalog vjernika i ateista, nešto sam o tome i pisao, a ako dijalogu budu pridonjeli i moji romani, bit ću iznimno sretan.

MIRO GAVRAN
U PARIZU gdje
mu je izveden tekst
'Čehov je Tolstoju
rekao zbogom'MIRO GAVRAN U PARIZU gdje mu je izveden tekst 'Čehov je Tolstoju rekao zbogom'Nacional: Kako se vaše teme prihvaćaju u inozemstvu, primjerice, nedavno su vam izvedena tri teksta - "Noć bogova" u Pragu, "Sve o muškarcima" u Moskvi te "Muž moje žene" u San Pedru u Americi?
- Imam tu sreću da mi se godišnje izvede između deset i petnaest inozemnih premijera. U nekim zemljama i nekim kazalištima me smatraju 'kućnim' piscem što je najveći mogući kompliment. Moje novije premijere u Americi, Rusiji, Poljskoj i Češkoj bile su jako dobro prihvaćene i od publike i od kritike. Teatar Ludowy u Krakovu trenutačno izvodi čak četiri moje premijere, u Moskvi se igraju tri moje predstave u tri kazališta, dosta sam igran i u Francuskoj, Indiji, Češkoj, Slovačkoj, Njemačkoj... Ranije sam češće išao na svoje premijere, a sada odem tek na svaku petu ili šestu. Čuvam snagu za pisanje.

Nacional: Njemačka izdavačka kuća Anton Hiersemann Stuttgart zadnjih 50-ak godina objavljuje izbor najboljih svjetskih dramatičara, a prije tri godine uvrstila je i vaša tri teksta - "Kreontovu Antigonu", "Ljubavi Georgea Washingtona" i "Noć bogova". Kako ste doživjeli to priznanje s obzirom da ste se našli u društvu s piscima kao što su Elfride Jelinek, Slawomir Mrožek, Yasmina Reza, Tom Stoppard i George Tabori"?
- Godi taštini kada vidim da me u različitim zemljama dobro tretiraju. U jako puno zemalja moja djela su redovna literatura na fakultetima, pa mi je drago kada se mladi odluče pisati o meni seminarske i diplomske radnje. Studenti sami biraju moje knjige, a nema većeg komplimenta za pisca od toga da ga mladi izaberu.

Nacional: A što je s Teatrom GAVRAN?
- Nedavno smo imali pedesetu izvedbu "Najluđe predstave na svijetu" u kojoj moja supruga Mladena Gavran igra dvanaest različitih uloga, a za ljeto pripremamo turneju po moru s našom jesenjašnjom predstavom "Pandorina kutijica". A za turneju po kopnu pripremamo moju grotesku "Pacijent doktora Freuda", koju će zagrebačka publika vidjeti tek u listopadu u maloj dvorani Lisinski.

Vezane vijesti

Gavranov roman "Zaboravljeni sin" objavljen u Čileu

Gavranov roman "Zaboravljeni sin" objavljen u Čileu

Roman hrvatskoga književnika Mire Gavrana "Zaboravljeni sin" objavljen je na španjolskom jeziku u Čileu, u prijevodu Željke Lovrenčić. Predgovor… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika