Objavljeno u Nacionalu br. 805, 2011-04-19

Autor: Srećko Jurdana

Gotovina plaća za Tuđmana; proces je pod utjecajem politike

General Gotovina može se smatrati dvostrukom Tuđmanovom žrtvom. Režim mu je najprije, štiteći samoga sebe, u uvodnoj fazi postupka zabranio komuniciranje s haaškim istražiteljima, što je preliminarno otežalo generalov položaj i ponukalo ga u konačnici na bijeg; a tijekom samog postupka morao je – u skladu s pragmatikom inozemnih arbitara – preuzeti na sebe stigmu cjelokupne Tuđmanove kompromitantne ideje, iako s njom zapravo nije imao nikakve duhovne veze. Bio je borac za slobodnu Hrvatsku, kojeg su političkom kombinatorikom pretvorili u borca za etničko čišćenje

Srećko JurdanaSrećko JurdanaHrvatska televizija izravno je i bez intervencija prenosila čitanje presuda trojici generala u Haagu. Cjelovit prikaz te zaključne faze postupka za hrvatsku publiku bio je ujedno i premijera: prije toga, na televiziji se iz Haaga nije prikazivalo gotovo ništa. Jedan od možda najvažnijih procesa u hrvatskoj političkoj povijesti tretirao se u informativnom smislu kao snažan tabu, fenomen o kojem javnost ne smije saznati previše. Domaćoj publici tendenciozno se uskraćivala detaljnija slika o sadržaju rasprava i svemu drugom što se zbivalo u sudnici. Puštali su se ponekad u tv dnevnike izdvojeni kratki inserti, pažljivo cenzorski selekcionirani od strane političkih urednika i arbitara, i praćeni subjektivističkim komentarima koji su pokušavali umiriti publiku korektno je gladeći po rodoljubnoj dlaci, ali ne nudeći joj nikakvu bitnu informaciju o haaškoj realnosti.


Nacija je, dakle, od televizije dobila dramsko finale, ali ne i ono što mu je prethodilo. Zašto? Nesumnjivo zato da bi se izbjeglo objavljivanje ratnih epizoda i pojedinosti u raspravama koje nisu bile u skladu s “hrvatskom državnom politikom”. Progovore li slučajno određene činjenice o ratnim zbivanjima protiv dogovorene slike svijeta koju brani država, to gore po određene činjenice. Na primjeru Haaga, hrvatska televizija uspjela se čvrsto etablirati kao cenzurirani emanator korektnosti, koji danas prodaje kuknjavu i žalopojke nad sudbinom Gotovine i Markača, kao što je prije toga prodavao filistarsku šutnju o onome što se na sudu zbivalo. Gotovina, Markač i Čermak privedeni su u Haag kao supstituti za Tuđmana i Šuška. Čini se da je, u prvome sudskom stupnju dakako, generalu Gotovini presudio Tuđmanov brijunski govor. Ispunjen svojim bizarnim povijesnim vizijama o “nacionalno-homogenim” redefiniranjima zapadnobalkanskoga prostora, poglavar je u njemu zatražio da se Srbi iz “krajine” de facto protjeraju s tim da im se fiktivno zajamči siguran ostanak; time je na buduću potencijalnu inkriminaciju osudio i one koji su oslobađanju Hrvatske pristupili s najpoštenijim namjerama. Promatrano s navedenog aspekta, general Gotovina doista se može doživjeti kao tragičan lik, koji se borio za pravednu stvar, iz vrhovničke pozadine kontaminiranu devijantnim ideološkim programom. Promoviran je u neku vrstu nacionalnoga idola, s kojim u Hrvatskoj danas suosjećaju ne samo suborci i veterani, nego i mnogi građani izvan ratnog miljea. Postoje razlozi za takav status. U ratu se nametnuo kao izraziti vojni i organizacijski autoritet. Kod njega se jasno vidjelo da čin generala nosi s utemeljenjem, za razliku od većine njegovih statusnih kolega koji su ga dobili po političkoj i partijskoj liniji. Vojnik je po vokaciji, koji će u svakoj prilici demonstrirati snagu svoga kodeksa. Kad je umro Slobodan Milošević, izrazio je sućut njegovoj obitelji, jer je to smatrao svojom vojničkom obavezom prema ratnom neprijatelju s kojim je - silom okolnosti - podijelio poslijeratnu zatvorsku sudbinu. Čovjeka s takvim kodeksom časti gotovo je nemoguće zamisliti kao voluntarističkoga eksterminatora civila. Sudac Orie spomenuo je u presudi kako je Gotovini kao olakotna okolnost uzeto pristojno ponašanje u zatvoru, što djeluje vrlo podcjenjivački prema časniku koji je svoje podređene zapovjednike oštro pozivao na red i tražio od njih da razularenu vojsku podvrgnu disciplini, o čemu postoji snimka.

Ako se kod Ante Gotovine nešto trebalo uzeti kao olakotna okolnost, onda su to valjda njegovi dokumentirani pokušaji da zaustavi vojnička uništavanja i divljanja, a ne zatvorski bon-ton. Presuda je, međutim, determinirana političkom odlukom da se vojna operacija Oluja označi kao “udruženi zločinački pothvat”, i osuđenici su morali platiti cijenu te odluke, ili - posredno - cijenu Tuđmanove brijunske poruke koja je u njezinoj pozadini. Njihovo faktično ponašanje u ratu imalo je na sudu drugorazrednu ulogu. General Gotovina može se u tom kontekstu smatrati dvostrukom Tuđmanovom žrtvom. Režim mu je najprije, štiteći samoga sebe, u uvodnoj fazi postupka zabranio komuniciranje s haaškim istražiteljima, što je preliminarno otežalo generalov položaj i ponukalo ga u konačnici na bijeg; a tijekom samog postupka morao je – u skladu s pragmatikom inozemnih arbitara – preuzeti na sebe stigmu cjelokupne Tuđmanove kompromitantne ideje, iako s njom zapravo nije imao nikakve duhovne veze. Bio je borac za slobodnu Hrvatsku, kojeg su političkom kombinatorikom pretvorili u borca za etničko čišćenje. “Prekomjerno granatiranje” konstruirano je kao najdjelotvornija metoda Gotovinine kompromitacije. S progonima civila nakon vojne operacije nije imao nikakve veze, neposredno poslije Oluje otišao je Bosnu (kao zapovjednik kampanje prema Banjoj Luci), i neselektivna upotreba topova bilo je zapravo jedino što mu se u svrhu dokazivanja teze o namjernom istjerivanju stanovništva moglo staviti na teret. Što reći o tome? Namjernik koji je došao u Knin neposredno nakon Oluje – poput autora ovih redaka - mogao je vidjeti da grad nije razrušen. Bio je zatrpan smećem, opljačkan i opustošen, ali granatama razrušen ne. Srbi uglavnom nisu pobjegli iz Hrvatske zbog granatiranja, već zbog straha od naknadne retorzije, osjećaja da će teroristi doći kad vojska prođe, i da ih – u razdoblju legalističkoga vacuuma - nitko neće spriječiti u barbarstvu. Njima je upravljao genetski strah od odmazde, svijest o zločinima koji su u prethodnim fazama sukoba počinjeni nad Hrvatima, i opravdani dojam da između Tuđmana i Miloševića postoji nekakav dogovor o “humanom preseljenju”. Oslobađanje Ivana Čermaka, u Kninu nakon Oluje zaduženog za civilni sektor, snažan je argument u prilog žalbama osuđenih generala. Čermak se svakodnevno suočavao s posljedicama divljanja skupina u hrvatskim odorama koje nitko nije mogao staviti pod nadzor, i ako je sud usvojio njegovu argumentaciju, morat će naknadno ozbiljno razmotriti i Gotovininu i Markačevu. Oslobađajuća presuda za Čermaka svakako je jedan od pravnih temelja na kojem osuđeni zapovjednici mogu zasnivati svoje žalbe. Na drugoj strani, ako su presude Gotovini i Markaču političke – kao što značajnim dijelom jesu – i odluke o žalbama vjerojatno će biti do određene mjere determinirane politikom.

Hrvatska analitika mora uložiti napor da se strateška politička kombinatorika okrene u smjeru koji će dopustiti oslobađanje generala. Mnogi neizravni činioci utjecali su na aktualne presude: u prvome redu želja da se Tuđmana i Šuška posmrtno simbolički sankcionira preko njihova najistaknutijeg vojnog komandanta, a potom i namjera da se hrvatska interna politička klima podvrgne jakom ideološkom testu uoči završetka pregovora s Europskom unijom. Preko razvoja događaja nakon drastične presude popularnome generalu Gotovini procjenjuje se kvaliteta hrvatske društvene dinamike. Test- no pitanje glasi: hoće li stihijski desničarski radikalizam ugroziti ustavni poredak i kompromitirati hrvatske europske pretenzije? Zemlje koje su nesklone hrvatskom brzom pristupu Uniji, radikalističku ekspanziju nesumnjivo namjeravaju iskoristiti kao argument. Vjerojatno naslućujući političke konotacije presude, Gotovina je s razlogom preliminarno zatražio od sljedbenika da se suzdrže od velikih javnih demonstracija gnjeva. Bitka još traje i do daljnjega zahtijeva hladnokrvno procjenjivanje situacije, u čemu je general veći od mnogih.

Vezane vijesti

Dok Suzana roni suze, Šeks nudi usluge

Dok Suzana roni suze, Šeks nudi usluge

Jadranka Kosor reagirala je porukom “gorkog prijekora” na odluku Tomislava Karamarka da (nju i Šeksa) smijeni s potpredsjedničkih funkcija u Saboru.… Više

Komentari

registracija
16/8/06

tectonic, 19.04.11. 01:30

Još ne mogu pročitati komentar u cjelini, ali za mene je Jurdanin komentar najbitniji.


registracija
8/7/10

Maroje, 19.04.11. 08:44

Jurdana je zlonamjeran novinar i piše po narudžbi. Kao i 99% novinara "prodao je dušu vragu".


registracija
30/9/09

davor12345, 19.04.11. 08:51

He, he, he! Proda je "dušu vragu" kad piše istinu??? To još nisan čuja! Ja san mislija da se prodaje "duša vragu" kad se piše laž! E moj narode!


Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika