Objavljeno u Nacionalu br. 396, 2003-06-17

 

Nacional otkriva: Tko je minirao susret Gotovine i istražitelja

Rivkin i Rebić spriječili kontakt Gotovine i Haaga

Nacional doznaje da su glavni kreatori zastrašivanja Franje Tuđmana zbog haaške istrage o 'Oluji' bili David Rivkin i Markica Rebić

Markica Rebić, bivši šef SIS-aMarkica Rebić, bivši šef SIS-aU intervjuu u prošlom broju Nacionala, Ante Gotovina, bivši general HV-a, danas haaški bjegunac, za svoju sudbinu okrivljuje HDZ-ovu vlast koja je priječila njegov razgovor s haaškim istražiteljima 1998. Potpuno ispravno zaključuje da bi možda u tim kontaktima, još kao osumnjičenik, osporio informacije i navode koji su poslije pretočeni u pravomoćnu haašku optužnicu.

RIVKINOVO ZASTRAŠIVANJE TUĐMANA 'Iznenadilo bi me da operacija 'Oluja' ne dovede do optužnica na vrlo visokoj razini', pisao je Rivkin 1997. Usmeno upoznat s time, Tuđman je prilično uznemiren izjavio: 'Na kraju će u Haagu i mene optužiti' REBIĆU GENERALSKI ČIN, RIVKINU ENORMNI HONORARI Markica Rebić, prvotno stožerni brigadir, za upozorenja Tuđmanu nagrađen je generalskim činom i promocijom u njegova savjetnika za sigurnost, a Davidu Rivkinu plaćeni su enormni honorari Prema dokumentima kojima raspolaže Nacional, dvoje ljudi snose najveću krivnju: David Rivkin, američki odvjetnik koji je u Haagu zastupao Republiku Hrvatsku, i Markica Rebić, tadašnji šef SIS-a. Godine 1998. Anti Gotovini zabranjen je susret s haaškim istražiteljima jer su njih dvojica uvjerili Franju Tuđmana, tadašnjeg hrvatskog predsjednika, kako je svaki razgovor o “Oluji” samo uvertira u optužnicu protiv njega samoga. Markica Rebić, prvotno stožerni brigadir, za takvu je strategiju nagrađen generalskim činom i promocijom u Tuđmanova savjetnika za sigurnost, a Davidu Rivkinu plaćeni su enormni honorari.

Rezultati te panične strategije danas su dobro poznati: pošto mu je hrvatska vlast uskratila šansu da još u fazi istrage objasni svoje poteze zapovjednika u završnim operacijama Domovinskog rata, Gotovina je u Haagu optužen za ratne zločine Hrvatske vojske a da ga nitko nikada nije saslušao. Doduše, Gotovina je također načinio fatalnu grešku. Pod snažnim uplivom desničara u najbližem okruženju dao se u bijeg koji traje već treću godinu. U Nacionalovu intervjuu kaže da je time želio kupiti vrijeme, kako bi iz svoga skrovišta, uz pomoć prijatelja prikupio dokumentaciju koja pobija optužnicu. Bijegom i kupnjom vremena do kraja je sebi otežao položaj. Odvjetnici koji u Hrvatskoj figuriraju kao njegovi branitelji nikada nisu i službeno verificirani pred Haaškim tribunalom. U Haagu oni ne mogu nikoga zastupati i ništa ne znače dok god se njihov klijent osobno ne pojavi u haaškoj sudnici. A onda ni u Hrvatskoj nisu više od skupine Gotovininih pravnih lobista.

Utoliko je logično da se Gotovina, potpuno vezanih ruku, oglasio intervjuom u prošlom broju Nacionala i da bi u Hrvatskoj osvojio saveznike druge vrste i da bi pokazao koliko je u svome dvogodišnjem skrovištu ipak osvijestio vlastite promašaje. I doista, kao prva reakcija na intervju, Stipe Mesić, sadašnji hrvatski predsjednik, javno se obvezao da će probiti one haaške barijere koje njegovi odvjetnici, s obzirom na svoj status nepriznatih branitelja, nisu u stanju, te dostaviti dokumente koji možda demantiraju neke optužne tvrdnje. Nastupajući kao svojevrsni glasnogovornik haaškog bjegunca, Mesić, očito, pokušava ispraviti nepravde Franje Tuđmana, svoga prethodnika, koji je svoga generala obasipao pohvalama, ordenima i slavom, ali mu je u ime tzv. državne politike ukinuo elementarno ljudsko pravo: pravo da se brani od tako teških optužbi kao što su ratni zločini.

Franjo Tuđman doznao je da se haaški istražitelji intenzivno raspituju o srpskim civilnim žrtvama tijekom “Oluje” već sredinom 1997. Premda je većina njegovih suradnika vjerovala kako je haaška pozornost ipak usredotočena isključivo na HVO u Bosni i Hercegovini, Tuđman je angažirao Davida Rivkina iz američke odvjetničke kuće koja je bila poznata po poslovnoj i političkoj bliskosti s Georgeom Bushom, tada još samo republikanskim predsjedničkim kandidatom. Prva Rivkinova zadaća bila je zastupanje Hrvatske u slučaju subpoene, tzv. obaveznog naloga o haaškom svjedočenju Gojka Šuška, tadašnjeg ministra obrane. No Rivkin je ostao zastupnik Hrvatske i nakon što je subpoena razriješena. Kao prvi korak u blokiranju haaških istraga o Domovinskom ratu, Rivkin je pred Sudom pravde, koji je također u Haagu, tužio Jugoslaviju za genocid. Dok se ta tužba ne riješi, kako je savjetovao Tuđmanu, Hrvatska bi trebala zamrznuti svoje odnose s Međunarodnim kaznenim sudom, pa tako ne bi bilo potrebe da s haaškim istražiteljima razgovara bilo koji hrvatski državljanin.

Kako haaški Sud pravde nema nikakve veze s Međunarodnim kaznenim sudom, ideja se ubrzo pokazala promašenom i Rivkin je – plaćen po satnici – tražio novi modus stvaranja hrvatsko-haaških konflikata koji su za njega značili zajamčeni, višegodišnji posao. U drugoj varijanti predložio je da Republika Hrvatska osporava nadležnost Haaškog suda nad “Olujom”, uz tezu da nije riječ o ratu, pa, dakle, ni o ratnim zločinima, nego ograničenom građanskom ratu i “neoružanom sukobu” između hrvatskih policijsko-vojnih snaga i male skupine srpskih pobunjenika u lokalnim hrvatskim sredinama. Ideju je izložio u pismu od 4. studenoga 1997. adresiranom na Ljerku Mintas-Hodak, tadašnju potpredsjednicu Vlade, Matu Granića, ministra vanjskih poslova, i Gojka Šuška, ministra obrane.

“Sve je više dokaza da tužiteljica Haaškog suda kani istraživati operaciju ‘Oluja’ u pokušaju gonjenja hrvatske Vlade – možda i na vrlo visokoj razini. Nedavno je u jednom izvješću iz Stockholma bivši tužitelj haaškoga suda otvoreno izjavio da tužiteljev ured ispituje ulogu središnjih ličnosti u operaciji ‘Oluja’”, te “iznenadilo bi me da operacija ‘Oluja’ ne dovede do optužnica na vrlo visokoj razini”, pisao je Rivkin. Usmeno upoznat s tim informacijama, u krugu najbližih suradnika, Tuđman je prilično uznemiren izjavio: “Na kraju će u Haagu i mene optužiti.”

Kako tvrde izvrsno upućeni Nacionalovi izvori iz tadašnjeg državnog vrha, ključni trenutak za kasniju sudbinu Ante Gotovine bio je kad je Branko Salaj, ambasador u Nizozemskoj, početkom 1998. donio u Hrvatsku haaški istražni plan što su ga iz nekog ureda Međunarodnog kaznenog suda iščupali vjerojatno hrvatski špijuni. Iz sheme koja je činila rekonstrukciju vojno-političke odgovornosti za ratne zločine u “Oluji”, jasno se vidjelo da nakon Ante Gotovine i generala HV-a, koji su osmislili i vodili akciju, slijedi istraga protiv Gojka Šuška, ministra obrane, i Franje Tuđmana, predsjednika države i vrhovnog zapovjednika oružanih snaga.

Tadašnja HDZ-ova vlada nikada nije upoznata s tim dokumentom. Ali je, ne znajući za njegovo postojanje, provodila politiku koja se kreirala u Uredu predsjednika na Pantovčaku, u trokutu Rivkin – Rebić –Tuđman. Rivkin je po svaku cijenu morao inzistirati na pravnoj argumentaciji za generalno osporavanje haaške nadležnosti za ratne zločine HV-a u “Oluji”, Rebić je stvorio SIS-ovsku mrežu za blokiranje rada haaškog tužiteljstva na hrvatskom teritoriju, a Tuđman je od SAD-a pokušao iskamčiti obećanja da on osobno nikada neće doživjeti sudbinu svog srbijanskog pandana Slobodana Miloševića. Štoviše, uvjeren kako time kupuje podršku najmoćnije sile svijeta, u Hrvatsku je doveo velikog klijenta Rivkinove odvjetničke kuće, tvrtku Bechtel, i zajamčio joj iznimno povoljne uvjete u projektu hrvatske cestogradnje.

Nije isključeno da se strategija Tuđmanova zastrašivanja kreirala, među ostalim, na privatnim sastancima Davida Rivkina i Markice Rebića koji su neslužbeno izmjenjivali informacije i planove u hotelima “Sheraton” i “Intercontinental”. Nakon nekoliko seansi s Rivkinom, Rebić – izvorno profesor marksizma u imotskoj gimnaziji – u sebi je vidio vrsnog znalca anglosaksonskog i međunarodnog ratnog prava, a Rivkin je u Rebiću dobio jednu od moćnijih pologa manipulacije u Ministarstvu obrane i Uredu predsjednika. U tom komplotu Rebićeve špijunske taštine i Rivkinova smisla za unovčavanje odvjetničkih usluga, budućnost Ante Gotovine bila je zapečaćena.

U travnju 1998., kad su haaški istražitelji, u skladu sa propisanom procedurom hrvatsko-haaških odnosa, od hrvatske Vlade prvi put zatražili odobrenje za razgovor s Antom Gotovinom, šef hrvatske države bio je već toliko isprepadan da je bespogovorno prihvaćao svaku sugestiju iz Rebićeve špijunsko-pravničke radionice. Usto, postojalo je iskustvo s velikim obratom u haaškoj obrani Tihomira Blaškića. Obećavši da će pred Haaškim tribunalom mnogo gorljivije braniti hrvatsku državnu politiku nego samog sebe, haaški zatvorenik upravo je iste 1998. počeo shvaćati da takav stav sigurno vodi u vlastitu tragediju. Od Tuđmanova saveznika pretvorio se u potencijalno opasnog svjedoka Tuđmanove ratne ekspedicije u Bosni i Hercegovini. Nakon toga ugroženi šef hrvatske države nije više bio siguran u što će se izroditi kontakti Ante Gotovine s haaškim istražiteljima, iako su najavljeni kao bezazlen informativni razgovor.

Drugi haaški zahtjev stigao je neposredno nakon Šuškove smrti, u lipnju 1998. U njemu je eksplicitno pisalo da se protiv Gotovine vodi istraga i da ga haaško tužiteljstvo želi saslušati kao osumnjičenika. Sam Gotovina o tome je privatno obaviješten. Na isti način, prijateljski i neslužbeno, dobio je vijest da vrhovni zapovjednik Hrvatske vojske neće dati odobrenje za traženi susret, jer Haaški tribunal, navodno, nije sud koji bi imao ikakva prava ispitivati njegove zapovijedi i postupke u Domovinskom ratu. To će se drukčije riješiti, obećano je Gotovini.

Odluka je bila dosljedna provedba pisma što ga je Rebić također u lipnju iste godine uputio Franji Tuđmanu, izvješćujući ga, kako je pisalo, “o aktivnostima i činjenicama na zaštiti interesa Republike Hrvatske pred Međunarodnim kaznenim sudom u Haagu”. U posebnom poglavlju, posvećenom “Oluji” i Gotovini, tvrdilo se: “Prema našim saznanjima sa terena predstavnici MKS-a i dalje nenajavljeno dolaze u RH i intenziviraju istrage u vezi s ‘Olujom’. Na temelju dokumenata MKS-a do kojih je ova služba došla operativnim metodama i saznanjima od pouzdanih izvora koji su se do sada pokazali točnim, slobodni smo izložiti da je krajnji cilj tužiteljstva MKS-a povezivanje svih optužnica protiv Hrvata, čineći odgovornim samo Vrhovništvo, odnosno najistaknutije osobe Vrhovništva, uključujući i predsjednika RH. Stoga smatramo nužnim žurno postupanje zastupnika RH pri Međunarodnom kaznenom sudu D. Rivkina u vezi s postupkom Oluja.”

Tek sada, nakon dvije godine bijega, Gotovini je postalo sasvim jasno da su svi potezi tzv. državne politike imali za cilj zaštititi isključivo jednog čovjeka: Franju Tuđmana.

Vezane vijesti

Gotovinina obrana traži odbacivanje novih teza tužiteljstva

Gotovinina obrana traži odbacivanje novih teza tužiteljstva

Obrana generala Ante Gotovine pred Haaškim sudom pozvala je žalbeno vijeće da ne uzme u obzir nove argumente koje je na žalbenoj raspravi održanoj u… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika