Vlasta Pavić je odbila Bandićev pritisak da ne naplati 18 mil. kuna duga Croatia BusaLeon Sulić, vlasnik Croatia busa, nahuškao je svoje radnike da autobusima blokiraju zagrebačke ulice i ceste zato što ne želi platiti 18 milijuna kuna, koliko iznosi komunalna naknada koju su njegove transportne tvrtke tijekom proteklih devet godina ostale dužne zagrebačkom gradskom proračunu. Tobože spontani protest vozača usmjeren je prema zagrebačkoj gradonačelnici Vlasti Pavić koja je svojim tvrdokornim zahtjevima za naplatu gradskih potraživanja Sulićevo poduzeće, navodno, osudila na stečaj i likvidaciju njihovih radnih mjesta. Tako je u javnosti stvoren privid da bi Sulić, tipični HDZ-ov privatizacijski tajkun, bio vrlo uspješan, častan i velikodušan poslodavac, da mu se pruži šansa za reprogramiranje financijskih obveza kroz obročnu otplatu od pet godina. No, eto, gradonačelnica, članica “lijevog” SDP-a, ne pokazuje nikakvu socijalnu sućut prema radničkoj klasi koja ovisi o opstanku Sulićeva transportnog imperija.

Leon Sulić nahuškao je radnike na prosvjede nakon što je Vlasta Pavić odbila Bandićev pritisak da ne naplati 18 mil. kuna duga Croatia Busa Pravosudne institucije utvrdile su da je Milan Bandić svom štićeniku Suliću omogućio enormni ekstra-profit dajući mu 2001. godine vrijedno gradsko zemljište u zamjenu za dvostruko jeftinije zemljište Croatia Busa Prema Nacionalovim izvorima u zagrebačkom gradskom poglavarstvu, Sulićeve akcije svestrano podržava Milan Bandić koji s Vlastom Pavić – ovoga puta uz pomoć Croatia busa – nastavlja zakulisni rat, koristeći svaku priliku da izazove krizu gradske vlade i isprovocira nove zagrebačke izbore koji bi mu, kako je apsolutno siguran, vratili izgubljenu gradonačelničku titulu. Drugi je razlog osobnije prirode: u priču oko Croatia busa umiješale su se pravosudne institucije koje su već sada ustvrdile da je Bandić, vlastoručnim potpisom na jednom ugovoru iz 2001., omogućio Suliću enormni ekstra-profit mijenjajući komad gradskog zemljišta za zemljište u vlasništvu Croatia busa. Zato se na popisu klasnih neprijatelja što su ga sastavili Sulićevi vozači, uz Vlastu Pavić, našlo i ime Snježane Frković koja u ime Državnog odvjetništva posljednjih tjedana užurbano analizira stanje u Sulićevim poduzećima i sve njegove aranžmane s gradskim službama.

Funkciju šefa hrvatske metropole Bandić je, podsjećamo, morao ustupiti Vlasti Pavić, svojoj stranačkoj kolegici iz SDP-a, kada je otkriveno da je pobjegao s mjesta prometne nesreće koju je izazvao u pijanom stanju. Vlasta Pavić instalirana je za nasljednicu jer su Bandić i njegovi sljedbenici u gradskoj organizaciji SDP-a ocijenili da nije ni dovoljno ambiciozna, ni dovoljno autoritativna da bi vodila autonomnu politiku. I doista, aktualna gradonačelnica mjesecima se ponašala kao javna ispostava svoga prethodnika, dopuštajući da Bandić, kao boss Zagreba iz sjene, odlučuje o tome što će ona odlučiti.

Iznenada se dogodio preokret i Vlasta Pavić počela je otkazivati poslušnost. U tome je prvo dobila diskretnog saveznika u premijeru Ivici Račanu, jedinom političaru pred kojim se Bandić trese od treme. Potom je osvojila potporu u HNS-u koji u Zagrebu dijeli vlast s SDP-om. Na kraju je sklopila svojevrsnu alijansu s Državnim odvjetništvom Republike Hrvatske koje Sulića tereti za ilegalne privatizacijske operacije, šverc autobusima, enormnu utaju poreza, niz falsifikata, prijevare i klasično pranje novca preko privatnih Sulićevih računa. Pošto je uz fiktivnu dokapitalizaciju i uz naoružane pripadnike Kažnjeničke bojne postao većinski vlasnik bivšeg društvenog poduzeća Zagrebački transporti, Sulić je, prema gruboj procjeni financijskih i policijskih istražitelja, od 1994. do 2001. ubrao 21 milijun kuna samo od autobusnih karata prodanih “na crno”. Postoje, pak, vrlo ozbiljne indicije da je iznos mnogo veći. Na isti je način iz svojih crnih blagajni i privatnih računa dijelio i dobar dio radničkih plaća. No vozači autobusa svoja primanja tradicionalno upotpunjavaju krijumčarenjem za vlastiti račun, pa je njihova solidarnost sa Sulićem toliko jaka da im je jedini cilj obraniti zajedničko podzemno poslovanje.

Ukratko, u ovom trenutku postoji niz optužnica i kaznenih prijava za gospodarski kriminal kako u Croatia busu, tako i svim ostalim Sulićevim poduzećima, TransCroatiji, Otpremničkom poduzeću Zagreb i Dravi, koji čine čvrsto povezani vlasnički i financijski konglomerat. Bandić već više od dva mjeseca, međutim, zahtijeva od Vlaste Pavić da potpiše odluku o reprogramiranju Sulićeva duga, a Vlasta Pavić demonstrira neočekivano žilavi otpor. Nije čudo da je njihova žestoka svađa prethodila Bandićevu prošlotjednom zdravstvenom kolapsu.

Premda je, naime, njegova stranka uoči izbora 2000. dala čvrsta obećanja o radikalnom obračunu s HDZ-ovim privatizacijskim pljačkašima i malverzantima, Sulić je već odavno Bandićev štićenik. Mjesecima je, tvrde izravni očevici, vlasnik Croatia busa upadljivo često, katkad i svakodnevno, posjećivao Bandićev kabinet. U doba svoga gradonačelničkog mandata, 2. srpnja 2001., Bandić je, štoviše, potpisao ugovor o zamjeni zemljišta u Heinzelovoj ulici koji je Suliću donio enormni kapital, a gradskom proračunu jednako enormni gubitak. Kako će se poslije ustanoviti, 7300 m2 terena u gradskom vlasništvu vrijednog više od 200 eura po jednom četvornome metru, uz Bandićev blagoslov Sulić je dobio u zamjenu za 6400 m2 zemljišta Croatia busa procijenjenog na samo 94 eura po jednom četvornome metru. Usporedbe radi, sličan zamjenski aranžman s gradskom vladom poduzeće Badel obavilo je po procijenjenoj tržišnoj vrijednosti od 950 eura po jednom četvornome metru.

U istom razdoblju – u ljeto 2001. – na Bandićevu osobnu intervenciju izdane su dozvole da se na novoosvojenom Sulićevu zemljoposjedu – što ga je tajkun stekao u spomenutoj unosnoj trampi s gradom – podigne robna kuća, iz čega je prilično jasno da je sam Sulić skovao plan da postupno likvidira Croatia bus i njena sestrinska transportna poduzeća, te da svoje poduzetničke aktivnosti preusmjeri prema trgovini. To znači da je sudbina radničke klase u njegovim tvrtkama već davno skrojena: s Vlastom Pavić ili bez nje, samo je pitanje vremena kada će vozači koji danas blokiraju zagrebačke ulice ostati bez radnih mjesta. Imovina Sulićevih transportnih tvrtki ionako se već mjesecima potiho rasprodaje, a radnici, jedan po jedan, neprimjetno dobivaju otkaze.

Dakle, priča o komunalnoj naknadi samo je epizoda u višegodišnjem procesu amnestije Sulićevih financijskih i vlasničkih marifetluka, kao kontinuitet politike između nekadašnje HDZ-ove i današnje koalicijske uprave u gradu Zagrebu. Bandić je, naime, još kao gradonačelnik izračunao da mu tolerancija prema Sulićevim malverzacijama jamči simpatije njegovih šestotinjak vozača koji se na izborima pojavljuju kao glasači. Suprotno svom prethodniku, Vlasta Pavić, izvorno pravnica, uplašila se da bi je jednoga dana netko mogao optužiti za sudioništvo u devastaciji gradske imovine i privilegiranju tipičnog HDZ-ova lopova. Zato je zajedno s Carinskom službom – i njoj je Sulić, naime, dužan – u svibnju ove godine dala nalog za blokadu računa Croatia busa dok se ne pronađe najbolja varijanta naplate gradskih potraživanja od vrlo problematičnog HDZ-ova kapitalista.

Pri tome je Suliću pružena šansa da osobno definira uvjete po kojima će ispuniti svoje financijske obveze. Prema prvom modelu, predložio je da 18 milijuna, koje devet godina nije uplaćivao u gradski proračun, namiri nakon okončanja sudskoga spora koji njegova Drava vodi protiv Ministarstva obrane. Prijedlog je odbijen zato što bi, u iščekivanju neizvjesnog sudskog ishoda, dobar dio gradskih potraživanja bio otpisan zbog zastare. U drugoj varijanti, neplaćenu komunalnu naknadu Sulić je pokušao anulirati navodnim dugovanjima Zagrebačkog kolodvora prema Croatia busu. Budući da je riječ o trgovačkom društvu u vlasništvu grada Zagreba, tvrdio je Sulićev pravni zastupnik, dug bi trebalo prebiti s onim iznosima koje Croatia bus potražuje od Zagrebačkog kolodvora. U razmatranju tog drugog nagodbenog prijedloga, otkriveno je da Zagrebački kolodvor nema nikakvih dugovanja prema Sulićevim poduzećima, već naprotiv, da su Sulićeva poduzeća ostala dužna Zagrebačkom kolodvoru.

Zahtjev za reprogramiranjem komunalne naknade na pet godina pojavio se, dakle, tek kao treći pokušaj Leona Sulića da izbjegne plaćanje svojih dugovanja, da spriječi stečaj svojih tvrtki, te iznad svega njihovo izručenje stečajnim upraviteljima koji bi u njihovim knjigama vjerojatno pronašli mnogo više materijala za kaznene prijave i optužnice od sada postojećih. Bio je to ujedno onaj model nagodbe koji je izazvao posljednji, dosad i najdramatičniji sudar između zagrebačke gradonačelnice i njezina svemoćnog prethodnika. Bitnu stavku u njegovoj realizaciji činilo je, naime, hipotekarsko jamstvo. Sulićev konačni prijedlog u cijelosti je glasio ovako: 18 milijuna kuna duga otplatit će tako što će gradu Zagrebu dati pod hipoteku svoj prije stečeni teren u Heinzelovoj ulici. Uz ponudu je priložio i procjenu vještaka o vrijednosti zemljišta iz koje proizlazi da ono u ovom trenutku vrijedi 219 eura po četvornome metru. Da li u svojoj bahatosti HDZ-ova tajkuna koji je godinama nekažnjen naočigled pljačkao i varao ili zbog svog kratkoga pamćenja, Sulić je, očito, zaboravio da kao jamstvo za otplatu komunalne naknade po trostruko većoj cijeni nudi lokaciju koju je od istih gradskih vlasti dobio za mizernih 94 eura.

Činjenica da je Bandić, upornije nego ikada prije, pritiskao Vlastu Pavić da sa Sulićem potpiše ugovor upravo s takvim nagodbenim uvjetima znači da je savršeno svjestan da ga Sulićeva hipoteka čak osobno kompromitira. Ako, naime, pravosudne institucije otvore pitanje kako je moguće da je Sulić po mnogo nižoj cijeni dobio zamjensko zemljište kojemu je realna vrijednost višestruko veća, Bandiću prijeti barem vrlo neugodna istraga s teškim posljedicama za njegovu političku budućnost. Koliko je Sulićevo građansko pravo, izbor i rizik da mulja s plaćama, prihodima, porezima, komunalnom naknadom i kapitalnim lokacijama, toliko je bila Bandićeva obveza kao gradonačelnika da ga u tome spriječi i zaštiti gradsku imovinu, najmanje da Suliću u pljački još i svestrano pomaže.

Finale “slučaja Sulić” nadalje je poznat: pošto aktualna gradonačelnica – napokon s jakim saveznicima – nije ustuknula pod Bandićevim pritiskom, Sulićeva blokada zagrebačkih ulica smišljena je kao varijanta već viđenog “događanja naroda”. Blokirat će zagrebačke ulice, kako su najavili njegovi zaposlenici, sve dok gradonačelnica ne pristane na sve Sulićeve uvijete za reprogramiranje komunalne naknade, bez ikakvog propitivanja pretpovijesti ponuđene zemljišne hipoteke. Scenarij pobune neodoljivo podsjeća na slična zbivanja iz 2001., kada je stanovništvo Utrina ustalo protiv novog sjedišta HAK-a u njihovu susjedstvu. Navodno: mjesno pučanstvo iskazalo je nezadovoljstvo novogradnjom koja je ugrozila zelenu površinu i smanjila parkirališni prostor u njihovoj gradskoj četvrti. Prava je istina da je HAK-om u to doba upravljao Boris Šprem, jedini javno poznati Bandićev frakcijski protivnik u SDP-u. Repriza se nedavno zbila i na Jarunu: građanstvo se usprotivilo instalaciji jedne privatne benzinske crpke kojoj je Vlasta Pavić, bez Bandićeva odobrenja, izdala dozvolu.

Slučaj Croatia busa, pa i najnoviji primjer pobune njegovih vozača, mnogo je sudbonosniji. Bandić će na njemu ili za uvijek dobiti ili za uvijek izgubiti rat protiv Vlaste Pavić i Državnog odvjetništva. Ako se vrati u staru fizičku kondiciju, o ishodu ovisi njegova daljnja politička karijera.