Oproštajni posjet veleposlanika Lawrencea Rossina i premijera Ivice Račana prošao je u dobroj atmosferiPrijem u povodu Dana nezavisnosti SAD-a na dramatičan je način razotkrio koliko su se zahladili odnosi između Zagreba i Washingtona. U petak 4. lipnja u zagrebačkom hotelu Opera okupilo se znatno manje uzvanika nego prijašnjih godina: među ostalim nije bilo ni jednog visokog dužnosnika Vlade i Ministarstva vanjskih poslova, premda je postojao i dodatni razlog za njihov dolazak. Široj javnosti se prvi puta službeno predstavio novi američki veleposlanik u Hrvatskoj Ralph Frank. Uz izostanak državnih dužnosnika, uočljiv je bio manji broj predstavnika političkih stranaka, privrednika i kulturnih djelatnika. Sve to potvrđuje da su odnosi između Hrvatske i SAD na najnižoj razini od promjene vlasti 3. siječnja 2000.

Izostanak hrvatskih visokih dužnosnika s proslave američkog Dana nezavisnosti znak je da su odnosi dviju država na najnižoj razini od promjene vlastiPosljednjih šest mjeseci došlo je do neuobičajeno velikih oscilacija, pa se zapanjujućom brzinom izmjenjuju toplo hladna razdoblja u odnosima Hrvatske i SAD-a. Tako se još prije samo desetak dana činilo se da je najgore prošlo: oproštajni posjeti veleposlanika Lawrencea Rossina kod premijera Ivice Račana i ministra vanjskih poslova Tonina Picule protekli su u vrlo dobroj atmosferi, obje strane obećale su da će učiniti sve da se odnosi napokon stabiliziraju i krenu uzlaznom putanjom. Na službenom oproštaju veleposlanika Rossina s diplomatskim zborom koji je priredio nunciji Einaudi, pomoćnik ministra vanjskih poslova Darko Bekić održao je, po ocjenama nazočnih diplomata, iznimno srdačan i prijateljski govor u kojemu je istakao da su Hrvatska i SAD postavile temelje sadašnjeg partnerstva još za II. svjetskog rata kada su se hrvatski partizani zajedno s američkim vojnicima borili protiv sila osovine. To zajedništvo, istaknuo je Bekić, potvrđuje se i danas kada se Hrvatska i SAD zajednički bore protiv terorizma. Bekićev istup veleposlanstvo SAD-a odmah je proslijedilo u Washington kao dokaz da Zagreb ublažava svoja tvrda stajališta. U tom trenutku učinilo se da više nema povoda za sporove. Vrlo se brzo međutim pokazalo je to zabluda.

Najprije se predsjednik Mesić uvrijedio kada je saznao da se veleposlanik Rossin potužio premijeru Račanu zbog njegovih posljednjih, kako to američka strana procjenjuje, antiameričkih istupa. Posebice zbog toga što za oproštajnog posjeta predsjedniku Mesiću veleposlanik Rossin ni jedinom riječi nije spomenuo njegove istupe. Doduše veleposlanik Rossin znakovito je izjavio da je iznenađen visokim odličjem koje mu je dodijelio predsjednik Mesić čime je dao do znanja da bi bio manje zatečen da nije dobio nikakvo odličje.

Tako je predsjednik Mesić, dojučerašnji miljenik SAD-a, s nekoliko javnih istupa navukao na sebe gnjev najveće svjetske sile. To u Washingtonu više ne kriju: nakon govora predsjednika Mesića na otvorenju nove američke ambasade u Zagrebu, u kojemu je upozorio da velike sile ne mogu diktirati politiku malih zemljama, State Department je službeno protestirao. Hrvatski veleposlanik u Washingtonu Drage Grdešić upozoren je da SAD nisu dale povoda za takve ocjene, da su one neprihvatljive te da dovode u opasnost razvoj međusobnih odnosa i suradnje. Na to je veleposlaniku Grdešiću, na različite način, čak dva puta službeno skrenuta pozornost. Do razgovora veleposlanika Rossina s premijerom Račanom u Washingtonu su gajili nadu da Vlada ne podupire stajališta predsjednika Mesića. Veleposlanik Rossin nadao se da će se premijer Račan distancirati od predsjednika Mesića pogotovu što se u diplomatskim krugovima nagađa da on prečesto solira, a da je, barem što se tiče SAD-a, pod prevelikim utjecajem svojih ideološki nabrijanih savjetnika koji još, tvrdi se, razmišljaju kao u vremena vijetnamskog rata i pokreta nesvrstanih. Doduše i među domaćim političarima ima onih koji drže da je predsjednik Mesić, u želji da stekne naklonost domaćih građana, pretjerao u napadima na SAD te da to nije produktivno sa stajališta strateških nacionalnih interesa. Na izravno pitanje veleposlanika Rossina stoji li Vlada iza posljednjih izjava predsjednika Mesića, premijer Račan je objasnio da predsjednik Mesić ne dogovara s Vladom svoje javne nastupe te da iznosi isključivo vlastita stajališta. Premijer Račan također je kazao veleposlaniku Rossinu da predsjednik Mesić nema u svojim rukama poluge vlasti, ali da djeluje kao moralni autoritet te da pri tomu nije ograničen stajalištima Vlade i Sabora. No premijer Račan bio je decidiran: za Hrvatsku je, s moralnog stajališta, apsolutno neprihvatljivo da se obveže da ne izručuje američke građane Međunarodnom kaznenom sudu, a da istodobno to čini s vlastitim građanima. U tomu su, istakao je premijer Račan, predsjednik Mesić i Vlada potpuno suglasni.

Tako se veleposlanik Rossin iz prve ruke mogao uvjeriti da u državnom vrhu ne postoje nikakve razlike u odnosu spram SAD-a. Predsjednik Mesić, premijer Račan, predsjednik Sabora Zlatko Tomčić te predsjednica HNS-a Vesna Pusić i predsjednik Libre Jozo Radoš imaju jedinstvena stajališta oko dva ključna pitanja koja su dovela do spora između Hrvatske i SAD-a. Nitko od njih nije bio za to da se podupre američka vojna intervencija u Iraku bez rezolucije UN-a, a svi su se protivili potpisivanju sporazuma o neizručivanju američkih građana novoosnovanom Međunarodnom kaznenom sudu. Premijer Račan, ministar vanjskih poslova Tonino Picula i hrvatski pregovarači tražili su od SAD-a da ima razumijevanja za hrvatsku poziciju, da pričeka do kraja godine da prođu izbori i predaja hrvatskih odgovora Europskoj uniji. Time su zapravo pokazali spremnost da, nakon što učvrste svoju vlast, ipak razgovaraju o postizavanju nekog kompromisa. Pri tomu se, navodno, nije ni odbijala mogućnost tajnog potpisivanja sporazuma, kako je to učinilo već sedam država. No u SAD su takvi prijedlozi protumačeni kao još jedan pokušaj izigravanja Washingtona i kupovanja vremena. Dio američkih političara i diplomata tvrdi da ih najviši hrvatski državni dužnosnici već duže vrijeme obmanjuju, da svašta obećavaju, ali ništa ne izvršavaju. Najčešće se pri tomu spominje odustajanje od već potpisane izjave Vilniuske skupine kao i neki razgovori s ministricom obrane Željkom Antunović. Ministrica obrane u razgovoru za Nacional energično je opovrgla takve navode tvrdeći da su njeni odnosi s američkim dužnosnicima više nego dobri. Bez obzira na to tko je u pravu, sve to potvrđuje koliki je velik jaz nepovjerenja između Zagreba i Washingtona.

Zbog toga ne čudi što je odgovor SAD-a bio grub: najprije je predsjednik Bush uvrstio Hrvatsku među države kojima su SAD ukinule vojnu pomoć, a potom je novi američki veleposlanik u Zagrebu Ralph Frank za predaje vjerodajnica podsjetio predsjednika Mesića da su povratak izbjeglica, rješavanje njihovih stambenih problema, potpora BiH, potpuna suradnja sa sudom u Haagu te sa susjedima preduvjeti koje Hrvatska mora do kraja ispuniti želi li biti uključena u NATO pakt i EU. Američki lobist za NATO pakt te autor Vilniuske deklaracije i Jadranske povelje Bruce Jackson upozorio je pak da su SAD razočarane ponašanjem Hrvatske, posebice zbog toga što ne želi priznati odgovornost za zločine počinjene tijekom Domovinskog rata.

Za razliku od vladajuće koalicije u kojoj samo predsjednik LS-a Ivo Banac traži više razumijevanja za američke pozicije, predsjednik HDZ-a Ivo Sanader javno je podupro američku intervenciju u Iraku i zahtjeve da se njihovi građani ne izručuju Međunarodnom kaznenom sudu. Zbog toga su SAD napravile ozbiljan zaokret u odnosu spram HDZ-a. Premda je SAD obznanio da američki građanin na Saboru HDZ-a nije predstavljao službeni Washington, u priopćenju je također stajalo da se SAD neće uplitati u izbore u Hrvatskoj. Time je State Departmen ponovno dao do znanja da SAD više ne podržavaju koaliciju u odnosu na HDZ te da će se držati distancirano od jedne i druge strane. Po nalogu iz Washingtona Internacionalni republikanski institut (IRI) prekinuo je embargo na odnose s HDZ-om. Njegovi su predstavnici ovih dana službeno upoznali vodstvo HDZ-a s rezultatima njihova istraživanja. U ponedjeljak se pak Bruce Jackson sastao s predsjednikom stranke Ivom Sanaderom, premda je prije susreta upozorio da su Mečiar i Heider također podržavali SAD, ali da to nije navelo Washington da promjeni negativan odnos spram njihove politike.

Za Hrvatsku je iz više razloga apsolutno neizdrživo da nema dobre odnose s SAD. Zbog nedovoljnog uvažavanja specifične pozicije Hrvatske, ali i zbog nezgrapnih poteza Zagreba, novi veleposlanik Franks predložio je da se problemi između dviju zemalja ne rješavaju preko medija. Iako su odnosi SAD-a i Hrvatske kompliciraniji nego ikada u novijoj povijesti, činjenica je da je Washington odigrao presudnu ulogu u učvršćivanju samostalnosti i neovisnosti Hrvatske: zaslužan je za uspješno slamanje srpske agresije na Hrvatsku i BiH jer je, za razliku od većine država članica EU, konkretno pomogao Hrvatsku vojsku. Uz to je partnerstvo s SAD iznimno važno jer je sastanak čelnika Europske unije u Solunu pokazao da je ulazak Hrvatske u EU 2007. zajedno s Bugarskom i Rumunjskom krajnje neizvjestan. Engleska i Francuska i dalje smatraju da je za mir i stabilnost u regiji najbolje da Hrvatska uđe u EU zajedno sa Srbijom, a ne prije nje. Neke druge članice EU tvrde da Hrvatska nije zaslužila ubrzano priključivanje EU jer nije raskrstila sa svojom nacionalističkom politikom i prošlošću, da još nije uspostavila pravnu državu te da nije sposobna obuzdati kriminal i korupciju. Zbog svega toga Zagreb se ne može oslanjati samo na EU, već mora učvršćivati i savezništvo s Washingtonom. Uostalom SAD su jedina velesila i država koja određuje smjer svjetske politike. Trenutna politika predsjednika Busha po mnogim je elementima rigidna i neprihvatljiva, no nacionalni interesi Hrvatske zahtijevaju građenje dugoročno stabilnih odnosa. Zbog toga neke sadašnje probleme u ne treba preuveličavati niti nepotrebno zaoštravati.