Ministar Jurčić, naravno, nije mogao uvažiti novi prijedlog OMV-a jer bi to uništilo vjerodostojnost Vlade i privatizaciju IneMarijanu Kostrenčiću, službenom predstavniku austrijskog naftnog koncerna OMV, trebalo je više od 20 sati da se oporavi od šoka koji je doživio kad je doznao da je mađarska naftna kompanija MOL ponudila 505 milijuna dolara za kupnju 25 posto plus jedna dionica Ine. Nakon nemirno prospavane noći, u petak u 7 i 15 ujutro, Konstrenčić je nazvao snenog predsjednika Uprave OMV-a Wolfganga Ruttensdorfera i predložio mu da do 11 sati prije podne, za kada je u Zagrebu bila sazvana sjednica vladina Savjeta za privatizaciju Ine, pošalje dopis da je i OMV, kao i MOL, spreman platiti 505 milijuna dolara za dionice Ine. Ruttensdorfer je najprije odbacio Konstrenčićev prijedlog, opravdavajući se da zbog Ine ne može riskirati i upropastiti svoju menadžersku karijeru. Na kraju je ipak pristao sazvati hitnu sjednicu Uprave na kojoj je dogovoreno da Ruttensdorfer pošalje u Zagreb novu ponudu vrijednu 505 milijuna dolara. Žurno je sastavljen dopis i nešto prije 10 sati upućen je na adresu ministra gospodarstva Ljube Jurčića. Ministar Jurčić smjesta je nazvao premijera Račana i obavijestio ga o spektakularnom preokreta. Na Račanovo pitanje što učiniti, Jurčić je odgovorio: “Pravimo se da tu poruku nismo dobili.” Za razliku od sebi svojstvenog oklijevanja, Račan je ovaj put bio odlučan: prihvatio je objašnjenje ministra Jurčića pa na sjednici Savjeta za privatizaciju Ine nije ni spomenuta nova ponuda OMV-a: Vladi je predloženo da prihvati ponudu MOL-a.

Jedan od znakove navodne upletenosti Yukosa je i činjenica da za MOL cijelo vrijeme lobira Davor Štern, za kojega se zna da zastupa interese ruskog kapitala Ministar Jurčić nije želio odbaciti novu ponudu OMV-a: znao je da je ona jocker koji Vlada može izvaditi iz rukava bude li MOL možda tražio promjenu cijene ako među tajnim dokumentima pronađe sporne ugovore. Ministar Jurčić, naravno, nije mogao uvažiti novi prijedlog OMV-a jer bi to uništilo vjerodostojnost Vlade i privatizaciju Ine. No nije želio ni grubo odbaciti ponudu OMv-a: znao je da je ona jocker koji Vlada može izvaditi iz rukava bude li MOL možda tražio promjenu cijene ako među tajnim dokumentima pronađe sporne ugovore. Uostalom, OMV nije poslao ponudu očekujući da će je Vlada prihvatiti, nego za slučaj da MOL pokuša smanjiti cijenu ili pak ne uspije na vrijeme sakupiti novac.

U OMV-u, naime, još ne vjeruju da će MOL, i to u roku od 15 dana, koliko je predviđeno zakonom, uplatiti cijeli iznos od 505 milijuna dolara.

Senzacionalna ponuda MOL-a od 505 milijuna dolara za 25 posto dionica Ine zaprepastila je austrijske konkurente, ali i svjetske stručnjake. Samo nekoliko minuta nakon što je objavljeno da je MOL ponudio tako visok iznos, na burzi u Budimpešti cijena njihovih dionica pala je za 2, 5 posto. Bila je to razumljiva reakcija ulagača: realna vrijednost 25 posto dionica, po procjenama stručnjaka, kreće se između 360 i 380 milijuna eura. Budući da je MOL predložio oko 150 milijuna višu cijenu, takva reakcija burze mogla se i očekivati. MOL, naime, u svom poslovanju i poslovnima bilancama nema uporišta za tako visoku ponudu, a cijena nema ni poslovnog opravdanja, čak ako MOL u doglednoj budućnosti i želi steći većinski paket dionica Ine. U OMV-u su također uvjereni da MOL neće moći održavati rafineriju u Sisku čija je proizvodnja potpuno nerentabilna. Cijene naftnih derivata razlikuju se ponajviše zbog cijena transporta. Prihvatljive cijene moguće je formirati samo ako se nafta isporučuje u krugu od 400 km oko rafinerije, ali i ako u tom području nema drugih rafinerija. MOL-ova rafinerija udaljena je od Siska samo dvjestotinjak kilometara pa su u OMV-u uvjereni da će zbog toga doći do nelojalne konkurencije dviju rafinerija iste tvrtke.

U MOL-u, naravno, nisu tako važnu stratešku odluku donijeli naprečac. Samo nekoliko dana prije isteka roka za predaju konačnih ponuda Upravni odbor MOL-a napravio je spektakularni obrat: umjesto predviđenih 450 milijuna dolara poslao je u Zagreb ponudu od čak 505 milijuna dolara. Zbog toga je MOL morao povisiti raniji zahtjev za kreditom s 500 na 600 milijuna dolara.

Ako takva značajna strateška odluka teška pola milijarde dolara nije utemeljena na ekonomskoj logici i ne može se financijski isplatiti, jasno je da iza nje stoje drugi motivi. Stoga i nije čudno što se odmah počelo nagađati zašto se MOL odlučio na tako riskantan potez. U stručnim i političkim kuloarima kruži više spekulacija. Po jednoj, iza cijele operacije stoji ruski naftni koncern Yukos. Upućeni tvrde da dvije najveće ruske naftne kompanije, državni Rosneft i privatni Yukos, premda su konkurenti, ipak usklađuju svoje nastupe u inozemstvu. Zbog toga je, nagađa se, Rosneft i odustao od ponude za kupnju dionica jer nije želio konkurirati i nabijati cijenu Yukosu. Dodatni razlog da se vjeruje u takve spekulacije jest činjenica da je za MOL cijelo vrijeme lobirao bivši ministar gospodarstva i direktor Ine Davor Štern, za kojega se zna da istodobno zastupa i interese ruskog kapitala. Postoji još jedna varijanta: MOL-ova kupnja Ininih dionica dio je šire strategije da se u jednu tvrtku spoje slovački Sloneft, mađarski MOL, Ina, rumunjske, slovenske i srpske naftne kompanije te da se onda taj srednjoeuropski koncern skupo proda velikoj multinacionalnoj kompaniji.

LOBISTI

On se, tvrdi se, radi kupnje dionica Ine nedavno sastao s drugim čovjekom MOL-a, a neki čak tvrde da je čak privremeno odustao od kupnje IPK Kutjevo kako ga poslije ne bi optuživali da je svoju kupnju IPK Kutjevo uvjetovao svojim preporukama Vladi da Inu proda MOL-u. Tvrdi se da je upravo na Moralićevu preporuku MOL pristao ponuditi dodatnih 50 milijuna dolara za Inu. Uz Šterna, Radeljaka i Maletića te Moralića za MOL je navodno lobirala i tvrtka Deloitte & Touche, preko Vladimira Miloševića, koji je diplomirao na prestižnom američkom sveučilištu u Stanford. On je svojedobno navodno radio ekonomski program SDP-a, a uz njega je na strani MOL-a bio angažiran i odvjetnik Radovan Pavelić iz ureda Plišo i partneri u Zagrebu. Tolika angažiranost najbolje pokazuje koliko je MOL-u bilo stalo da se domogne Ininih dionica.