U Britaniji vlada uvjerenje da Amerikanci sa zatvorenicima u Guantanamu postupaju nepravedno i nezakonito i zgroženi su što će se takva nakaradna pravda primijeniti i prema Britancima kojih ondje ima devetU Guantanamu, američkoj bazi na Kubi, gdje Amerikanci drže u kavezima 680 zarobljenih talibana i pripadnika Al Qaede, izgrađena je sudnica, ali i prostor za egzekucije – i to sve mimo bilo kakve međunarodne kontrole i izvan američkog pravnog sustava. Guantanamo su Amerikanci i izabrali za smještaj zarobljenika iz Afganistana jer tamo stvarno mogu raditi što hoće.

Ta se baza nalazi na zaljevu na jugoistočnom dijelu Kube, na kubanskom teritoriju pod američkom kontrolom – riječ je o jednom od najširih i najbolje zaštićenih zaljeva na svijetu, pogodnom za prihvat i najvećih brodova, a ulaz je u nj uzak i dug: 9 kilometara širok i 18 kilometara dug. Taj je dio Kube zbog guste vegetacije nekad bio teško prohodan, a zbog velike planine Sierra Maestra i slabo povezan sa središnjim i zapadnim dijelom otoka. Zbog toga je provincija Oriente, u kojoj je Gunatanamo, oduvijek poprište pobuna i ustanaka, a i Fidel Castro i njegovi barbudosi imali su u tom dijelu zemlje pedesetih godina gerilsku bazu. Područje ima veliki gospodarski potencijal jer na obroncima odlično uspijevaju kakao i banane, u dolinama kukuruz, šećerna trska i kokos, a ima i nalazišta nikla, kobalta te kroma. Grad Guantanamo, 34 kilometara sjeverno od zaljeva Guantanamo, središte je kubanske proizvodnje kave, a u novije je vrijeme povezan s ostatkom zemlje željeznicom, autocestom i intenzivnim zračnim prometom.

To područje zatvara sa susjednim Haitijem prolaz Windward kroz koji se iz Kariba izlazi na Atlantik, posebno važan nakon otvaranja Panamskog kanala. Stoga su se trupe SAD-a 1898. – nakon rata sa Španjolskom čija je Kuba bila kolonija – iskrcali upravo u zaljevu Guantanamo. Od 1903. zaljev je iznajmljen SAD-u, prvo kao stanica za opskrbu ugljenom američkih parobroda, a danas je jedna od najvažnijih vojnih baza na svijetu. Prostire se na 116 kvadratnih kilometara, okružuje ju 25 kilometara bodljikave žice, u njoj živi 6000 američkih vojnika s obiteljima, opremljena je najmodernijim taktičkim i strateškim oružjem, ima moderni aerodrom i sve što je potrebno za opskrbu, rekreaciju, zabavu i kulturu kako bi se svi Amerikanci osjećali kao u SAD-u.

Nakon kubanske revolucije 1959. Castro je zahtijevao da Amerikanci napuste bazu i prepuste je Kubi, što su oni odbili. Šezdesetih godina, nakon niza incidenata, snajperskih napada i pogibija vojnika na obje strane, Kubanci su bazi zatvorili vodovod, no Amerikanci su u međuvremenu izgradili postrojenja za desalinizaciju morske vode.

Ugovor o iznajmljivanju baze tako je sastavljen da ga Kubanci ne mogu otkazati ako se Amerikanci drže slova sporazuma. Budući da je baza iznajmljena za 4000 dolara godišnje, Amerikanci svake godine tu danas smiješno malu sumu šalju kubanskoj vladi čekom. Priča se da Castro te čekove neunovčene sprema u svoj sef. Posljednjih godina o bazi Guantanamo dosta se pisalo, ne samo zbog napetih odnosa između SAD-a i Kube, nego i zato što je baza američkim vlastima zgodno mjesto da eksteritorijalno riješe probleme s ilegalnim imigrantima. Ondje su privremeno smjestili nekoliko desetaka tisuća haićanskih političkih izbjeglica, a planirali su i smještaj kubanskih emigranata. Nakon početka rata u Afganistanu odlučeno je da se u Guantanamo smještaju zarobljeni talibani i pripadnici Al Qaede.

Baza je pod vojnom američkom upravom, a ne civilnom. Da se nalazi u SAD-u, zatvorenici bi imali sva prava koja proizlaze iz američkog građanskog i kaznenog prava: pravo na odvjetnika, pravo da ga se mora pustiti na slobodu ako američko tužiteljstvo u određenom roku ne podigne tužbu, pravo da ga se ne može ga držati bez ikakve optužbe u zatvoru dok se to vlastima prohtije, kao što je to na Guantanamu. I uvjeti zatvora bili bi sasvim drukčiji: u Guantanamu zatvorenici žive u kavezima, imaju na raspolaganju najminimalniji pribor za održavanje higijene i minimum potrebne odjeće, nemaju prava na međusobne kontakte, na posjete rođaka, na poštu i pakete, na štampu i televiziju, na telefonsko komuniciranje ili šetnje.

Iako je većina zatvorenika u Guantanamu uhvaćena kada su Amerikanci vojnim sredstvima tokom rata u Afganistanu ujesen 2001. slamali talibanski režim, te u mjesecima poslije toga, nemaju status ratnih zarobljenika poput, na primjer, iračkih vojnika koje su Amerikanci uhvatili tokom nedavnog rata u Iraku. Kao ratni zarobljenici oni bi također imali brojna prava u pogledu standarda, smještaja, međunarodne kontrole Crvenog križa, jamstva da neće biti podvrgnuti sudskom postupku ako nisu počinili ratni zločin i da će biti pušteni kućama kada ratne operacije završe.

Zatočenici u Guantanamu nemaju nikakva prava i već ih godinu i pol istražitelji ispituju o operiranju Al Qaede i njihovoj eventualnoj individualnoj krivnji za terorističke akcije Al Qaede. Zbog toga su američkoj vladi prosvjedovale mnoge humanitarne organizacije i strane vlade, posebno četrdesetak onih čiji su državljani zatvoreni u Guantanamu, no uzalud.

Bushovom odlukom zatvorenicima iz Guantanama sudit će se po vojnom propisu koji je američki predsjednik Franklin Roosevelt uspostavio 1942. zbog nacističke Operacije Pastorius. Ona je bila dio plana nacističke obavještajne službe Abwehr da u SAD-i, što su tek ušle u rat, šalje sabotere, koji će rušenjem značajnih industrijskih objekata stvarati paniku i slabiti američki vojni potencijal. Osam je Nijemaca, koji su svojedobno dulje vrijeme živjeli u SAD-u, uvježbana i poslana u dvije grupe podmornicama u SAD. Zadatak im je bio da unište hidrocentrale na Niagari, aluminijsku tvornicu u Illinoisu te vodovod u New Yorku i neke željezničke objekte. Prva se grupa 13. lipnja 1942. iskrcala kod New Yorka, druga na Floridi dva dana kasnije. Prvu je grupu zamijetila obalna straža, ali sabotere nisu uspjeli uloviti. No dvojica od njih, Georg Dasch i Ernest Berger, već su se idućeg dana prijavili FBI-ju koji je potom ulovio ostale.

Roosevelt je ocijenio da bi objavljivanje činjenice da su Nijemci uspjeli u SAD poslati terorističku grupu imalo loše posljedice na moral Amerikanaca u toj prvoj fazi rata u kojoj su SAD još bile pod šokom Pearl Harbora. Stoga je osnovao specijalni tajni vojni sud, sastavljen od osam generala, pred koji su uhićenici izvedeni po hitnom postupku. Svi osim Dascha i Burgera osuđeni su na smrt već 4. kolovoza, a smaknuti su na električnoj stolici 8. kolovoza.

Bush je svoj vojni sud osnovao u sasvim drugoj situaciji: hvatanje nacističkih sabotera bilo je nešto što se trebalo skrivati, a hvatanje suradnika Bin Ladena bilo je nešto čime se Bush mogao hvaliti. U ono vrijeme svijest o ljudskim pravima i u ratnim okolnostima nije bila tako razvijena kao sada, mediji nisu bili tako aktivni kao sada, pa se čak i samo osnivanje specijalnog ratnog suda moglo držati u tajnosti. Sada je ono izazvalo sasvim drukčija raspoloženja.

Navodno je inicijativa da se za suđenje zatvorenicima iz Guantanama koriste vojne komisije iz Drugog svjetskog rata došla od američkog ministra pravde Johna Ashcrofta, Bush ju je prihvatio, a realizaciju je u Pentagonu preuzeo zamjenik ministra obrane Paul Wolfowitz. Prema tim propisima vojna komisija od sedam časnika procjenjivat će svaki pojedini slučaj i to na temelju prezentacije koju će pred njom iznijeti jedan časnik određen za vojnog tužitelja te jedan časnik određen za vojnog branitelja. Zatočenici neće imati nikakva prava u izboru vojnog branitelja, a i mogućnost njihove prezentacije vlastite obrane bit će krajnje ograničena. Vojna komisija služit će istodobno i kao sudsko vijeće i kao porota. Presude će se donositi većinom glasova, ali smrtna kazna mora biti donesena jednoglasno. Na presudu nema žalbe. Optužnice su moguće za 18 vrsta ratnih zločina, te još osam vrsta krupnih kaznenih djela, među kojima se nalazi i međunarodni terorizam. Svaku presudu na kraju će potvrditi sam predsjednik, koji može i svaku presudu preinačiti, te odrediti smrtnu kaznu nekome kome ona nije izrečene i obratno. Optuženik koji bude oslobođen krivnje, neće biti automatski i oslobođen iz Guantanama. Američke vojne vlasti mogu ga i dalje zadržavati ako smatraju da je to nužno iz sigurnosnih razloga.

Predviđeno je, doduše, da optuženici mogu angažirati i privatne civilne odvjetnike, ali isključivo Amerikance i to o vlastitom trošku. No odvjetnicima neće biti omogućeno da izravno sudjeluju u procesu, nego će moći samo savjetovati vojnog branitelja. Neće imati nikakva prava da sami skupljaju dokaze u korist svojeg klijenta, nego će moći samo koristiti se postojećim dokaznim materijalima i izjavama vlastitog klijenta. Neće imati pravo osporavati priznanja koje je njegov štićenik dao vojnim istražiteljima bez nazočnosti odvjetnika, možda i pod mukama. Svi razgovori klijenta i civilnog odvjetnika bit će snimani, a tužiteljstvo te snimke može koristiti kao dokazni materijal protiv optuženog. Ako pristanu da budu odvjetnici optuženicima iz Guantanama, odvjetnici će postati i sami zatvorenici jer neće smjeti napuštati Guantanamo sve vrijeme suđenja. Američka obrtnička komora obznanila je da je pozvala svoje članove da se jave ako žele biti civilni odvjetnici u Guantanamu, kako bi optuženici mogli znati koga mogu angažirati, ali se od nekoliko desetaka tisuća američkih odvjetnika javilo samo desetak. Većina je objavila da za taj posao nije zainteresirana jer pod uvjetima koje je objavio Pentagon klijentima iz Guantanama ne bi nikako mogli pomoći.

Amnesty International to smatra drastičnim kršenjem ljudskih prava tamošnjih zatočenika te da Amerikanci ne jamče pošteno i nepristrano suđenje pod paskom javnosti. Doduše, iz nekih detalja objavljenih o pripremi sudnice čini se da američke vojne vlasti predviđaju i neko medijsko prisustvo tim suđenjima, ali vrlo vjerojatno sasvim ograničeno, već i stoga što će se suđenje odvijati u udaljenoj i izoliranoj vojnoj bazi.

Početkom srpnja objavljeno je da je pripremljena prva grupa od šest optuženika kojima bi trebalo ubrzo početi suđenje. Objavljena su i njihova imena – među njima su dva britanska i jedan australski državljanin. To je izazvalo veliko uzbuđenje u Velikoj Britaniji i Australiji jer se pojavila mogućnost da i njihovi državljani budu smaknuti po kratkom postupku. Čak 200 poslanika britanskog parlamenta, od tog 166 iz vladajuće Laburističke stranke, potpisalo je peticiju kojom se traži da se britanska vlada pobrine za sudbinu te dvojice britanskih državljana, zaštiti ih i osigura da im se sudi u Velikoj Britaniji.

To su 35-godišnji Moazzam Begg i 25-godišnji Feroz Abbasi, optuženi da su kao pripadnici terorističkih organizacija talibana i Al Qaede sudjelovali u borbama protiv američkih snaga nakon što su Amerikanci izvršili invaziju Afganistana ujesen 2001. godine. Abbasi je uhićen u Afganistanu u siječnju 2002., a Begg u Pakistanu u veljači 2002. Kada je Begg uhićen, s njim je u kući bila i njegova trudna supruga Sally Begg – ona se u međuvremenu vratila u Veliku Britaniju, u rodni Birmingham, gdje je i rodila. Pismom se obratila britanskom premijeru Tonyju Blairu tražeći od njega da se založi da njen suprug bude prebačen u Veliku Britaniju, da mu se tamo sudi. Tražila je da joj se omogući da vidi svojeg muža, kojeg nije uspjela vidjeti od kada je uhićen, a i da on vidi sina koji mu se u međuvremenu rodio.

U Britaniji vlada uvjerenje da Amerikanci sa zatvorenicima u Guantanamu postupaju nepravedno i nezakonito i zgroženi su što će se takva nakaradna pravda primijeniti i prema Britancima kojih ondje ima devet.

Bilo je sugestija da Blair pokuša iskoristiti svoje odlične odnose što ih ima sa Bushom, no SAD se tome opire: SAD procjenjuje da dvojica uhićenika po britanskim zakonima nikako ne bi mogli biti osuđeni, a možda ni suđeni. Naime, uhićenici bi morali biti predani redovitom britanskom pravosuđu. koje je potpuno nezavisno od politike, pa vlada ne bi mogla ni na koji način utjecati na proces, a pogotovo ne tražiti da budu kažnjeni. Budući da bi kao i svi drugi optuženici imali pravo na preispitivanje svih dokaza i pravo da se smatraju nevinima dok im krivnja ne bude dokazana, njihov odvjetnik smjesta bi zatražio da se iz sudskog spisa izbaci sve ono što je eventualno skupljeno kao dokazni materijal na temelju ispitivanja optuženika u Guantanamu bez prisustva odvjetnika, a britanski bi sud mu to i uvažio. Svaki odvjetnik uspješno bi pred sudom osporavao dokazne materijale obavještajnog porijekla koji se ne mogu verificirati. Položaj optuženika pred britanskim sudom bio bi tako povoljan da mnogi pravni stručnjaci smatraju da se protiv njih čak i ne bi mogli pokrenuti nikakvi procesi. Zato Amerikanci ne žele ovu dvojicu prepustiti britanskom sudstvu jer bi bilo kakva provjera dokaza protiv njih pred britanskim sudovima porušila o uvjerljivost suđenja svim ostalim zatvorenicima u Guantanamu.

Budući da je smjesta bilo jasno da Amerikanci Britancima neće predati zarobljenike iz Guantanama, Blairu su ostale neke druge mogućnosti. Na primjer, da od Busha zatraži da se dvojici Britanaca sudi pred redovnim američkim sudom, to jest da oni budu tretirani kao i američki državljanin John Walker Lindh. On je također bio uhvaćen u Afganistanu kao borac talibana i Al Qaede. On nije bio prebačen u Guantanamo, nego pred američki sud gdje je priznao krivnju te dobio 20 godina zatvora. Druga je mogućnost da Blair od Busha zatraži barem neke posebne garancije za ovu dvojicu Britanaca samo zato što su Britanci.

To je Blair prilikom susreta s Bushom i tražio, a i dobio. Bush je obznanio da Abbasi i Begg neće biti osuđeni na smrt, a smrtna kazna neće biti izrečena ni australskom optuženiku iz Guantanama, 27-godišnjem Davidu Hicksu zato što je u Australija bila saveznica Sjedinjenim Državama u njihovim posljednjim operacijama u Afganistanu i Iraku. Nakon Blairova razgovora s Bushom u Washington je doputovao britanski državni tužitelj lord Goldsmith da dogovori detalje tog novog pravnog aranžmana koji se tiču Abbasija i Begga. On je po povratku u Veliku Britaniju tvrdio da je postigao mnogo kada je njihov status pred vojnom komisijom u pitanju, ali je britanska javnost te njegove tvrdnje odbacila jer je ustanovila da je zapravo jedino o čemu je Goldsmith u Washingtonu razgovarao bilo američko obećanje da za dvojicu Britanaca i Australca neće tražiti smrtnu kaznu. Dakle, Goldsmith nije uopće razgovarao o samom procesu, nego samo o kazni. Očito je da Amerikanci prema svim iz Guantanama imaju već unaprijed isti odnos: oni su svi krivi, a jedino je još pitanje kako će završiti.