Objavljeno u Nacionalu br. 402, 2003-07-29

 

ŠOKANTNO OTKRIĆE O TRAGIČNOM KRAJU POSEDARSKOG ŽUPNIKA

Crkva i policija zataškavaju okolnosti smrti svećenika homoseksualca

Svećenik Mijo Stijepić umro je, a činjenica da je bio homoseksualac ostala je prešućena

Crkva će prije prihvatiti da Stijepićeva smrt ostane nerazjašnjena nego da se kriminalistički slučaj izrodi u još jedan skandal o tajnim seksualnim "nastranostima" iza paravana katoličkog ćudoređa i svećeničke mantijeCrkva će prije prihvatiti da Stijepićeva smrt ostane nerazjašnjena nego da se kriminalistički slučaj izrodi u još jedan skandal o tajnim seksualnim "nastranostima" iza paravana katoličkog ćudoređa i svećeničke mantijePrema Nacionalovim otkrićima, svećenik Mijo Stijepić koji je 27. lipnja pronađen mrtav nedaleko od Pirovca, bio je homoseksualac. Ta činjenica, sudbonosno važna za rekonstrukciju njegovih posljednjih sati, poznata je crkvenim prvacima u Zadarskoj nadbiskupiji, MUP-u, zadarskoj i šibenskoj policijskoj upravi, napokon, i nekolicini lokalnih novinara. Nije poznata, kako to obično biva, samo Stijepićevim župljanima u Posedarju koji su s njim proveli šest posljednjih godina.

Stijepić je umro u kupaćim gaćicama, na divljoj, osamljenoj plaži koju uglavnom posjećuju ljubavnici i nudisti, sa znatnom količinom alkohola u krvi i praznog želuca Ipak, svi zajedno sudjeluju u uroti zataškavanja i laži.
Crkveni autoriteti u tome slijede poznatu tradiciju: Crkva će prije prihvatiti da Stijepićeva smrt ostane nerazjašnjena nego da se kriminalistički slučaj izrodi u još jedan skandal o tajnim seksualnim “nastranostima” iza paravana katoličkog ćudoređa i svećeničke mantije. Dosljedno tome, upućeni novinari ne žele se zamjeriti nadbiskupu Ivanu Prenđi, kojeg neki smatraju najmoćnijim čovjekom na zadarskom području, s jakim utjecajem na lokalne medije i lokalne HDZ-ove vlasti. Navodno, zahvaljujući Prenđinim osobnim vezama u Vatikanu, papa Ivan Pavao II. za posljednjeg boravka u Hrvatskoj posjetio je i Zadarsku nadbiskupiju. Štoviše, noseći mirotvorne poruke, Sveti Otac u grad je ušao tik uz visoko podignutu fotografiju haaškog bjegunca Ante Gotovine koja je i danas zakucana na srednjovjekovne zidine.

Suprotno MUP-u koji ni približno nije detektirao uzroke smrti, a kamoli motive, moćni nadbiskup osobno je objavio da je Mijo Stijepić “okrutno ubijen” zbog klasične pljačke. “Svi su znakovi upućivali na to da je krenuo prema Splitu tada kada je nestao, jer je trebalo platiti neki dug u trgovini Sveta Klara… Je li u pitanju drumsko razbojništvo ili organizirano ubojstvo?”, stajalo je u Prenđinu, prigodno dramatiziranom priopćenju od 4. srpnja 2003. Stijepić je, međutim, umro u kupaćim gaćicama, očito ljenčareći na divljoj, osamljenoj plaži koju uglavnom posjećuju ljubavnici i nudisti.

Slijedeći bespogovorno Prenđinu tezu, zadarski novinari ukrasili su je nizom spekulacija, vjerojatno iz crkvenih izvora. Pisali su sljedeće: Miju Stijepića oteli su usred Zadra i likvidirali dvojica muškaraca, a njegov su leš izbacili na obali kod Pirovca nakon višestrukog premještanja i seljenja; ubijen je udarcima kamenom u glavu, pa zadavljen jer je pružao otpor; likvidiran je da bi se prikrila pljačka 250.000 kn što ih je prikupio za obnovu neke crkve; u ubojstvu nisu sudjelovala samo dva muškarca nego i jedna žena…

Obdukcijski nalaz daje prilično drukčiju sliku: kako se Stijepićevo truplo ubrzano raspadalo ležeći pod vrelim suncem, na njemu nije moguće otkriti ni tragove nasilja, još manje oružje kojim je navodno dokrajčen. Možda doista jest žrtva ubojice, no možda je umro i nesretnim slučajem. Posljednjih tjedana života liječio je vrlo teške ozljede glave. Umro je, kako Nacional doznaje, sa znatnom količinom alkohola u krvi i praznog želuca, pa je ta kombinacija – alkohol, vrućina i ozlijeđena glava – sama po sebi, mogla imati pogubne posljedice. Tek jedan detalj govori da je posljednje trenutke proveo uz drugu osobu: netko je leš pokrio granjem. Možda je doista riječ o ubojici koji je maskirao zločin, a možda je ipak riječ o prestrašenom svjedoku Stijepićeva stradanja koji je tom gestom mrtvome iskazao poštovanje. No obje teorije – okrutno ubojstvo ili nesreća – bitno ovise o činjenici koju se nitko ne usudi javno spomenuti: da je Mijo Stijepić bio homoseksualac.

MUP i policija ponašaju se pak po uzoru na hrvatsku Vladu koja uzmiče pred svakim prohtjevom Crkve. Zadarska i šibenska policijska uprava imaju dobru izliku što službeno ne reagiraju na zadarskog nadbiskupa koji je tvrdnjom o “okrutnom ubojstvu” daleko prekoračio svoje vjerske ovlasti i faktički naložio smjer istrage. Kako glasi klasična fraza iz profesionalnog policijskog žargona, informacije se javnosti uskraćuju u “interesu istrage”, ovaj put i da se zaštiti seksualna privatnost pokojnog svećenika. Zbog silnog političkog uvažavanja crkvenih moćnika i crkvene hipokrizije, istodobno se razmatraju sve moguće teorije Stijepićeve smrti, od zahtijevanog “drumskog razbojništva” do nekoliko mogućih verzija tragične homoseksualne priče u koju, kako se čini, policijski inspektori više vjeruju. No, kako vrijeme odmiče, postaje sve jasnije da se slučaj nikada neće dovršiti.

Nesumnjivo je utvrđeno da je svećenik posljednji put viđen u Posedarju 21. lipnja, kad je u seoskoj crkvi Gospe od Rozarija održao jutarnju misu i uputio se u Zadar , u privatnu ambulantu u Diklu, gdje je liječio ozljedu nosa i lica. Pošto se iste večeri pojavio pred trgovačkim centrom “Billa” na zadarskom Bulevaru, netragom je nestao. Pronađen je pedesetak kilometara dalje, na Priseki, prekriven grmljem, nakon šestodnevne potrage u koju su, jednog trenutka, uključeni i helikopteri.

Prema najjednostavnijoj verziji, ubojstvo je – ako je o ubojstvu doista riječ – možda počinjeno iz strasti nekog prevarenog ili ostavljenog ljubavnika. Kako je to česta pojava među potajnim zadarskim homoseksualcima, nije isključeno da je ljubavnik bio pripadnik lokalnog narkomiljea koji, u stalnoj potrazi za ”šutom”, naplaćuje seksualne usluge. Takva aluzija objavljena je u tekstu Slobodne Dalmacije; u njemu se kaže da je Stijepić gajio veliko razumijevanje za ovisnike koji su, tražeći pomoć i utjehu, često zalazili u njegov župni ured. Narkoman se ne bi ustručavao pljačke i ubojstva. Ali je, s druge strane, prilično sigurno da Mijo Stijepić nije sa sobom nosao veće količine novca.

Mnogo zanimljivija teorija – ta će vjerojatno ponajviše izazivati psihologe – govori o mogućoj odmazdi “muškarčine”, koji je družeći se sa Stijepićem na usamljenoj plaži, užasnut shvatio da se, gol i mokar, zatekao uz pedera… Takva se pretpostavka prilično skladno uklapa u epilog priče o Stijepićevu “golfu”. Kako je objavljeno u novinama, Stijepićev automobil s pirovačke Priseke odvezao je nepoznati muškarac. Vozeći se u smjeru Zadra pokupio je autostopisticu i pokušao je silovati. Pošto je djevojka pobjegla, “golf” je ostavljen na zadarskom bulevaru, u susjedstvu kafića “Anella”, okupljalištu bosanskih Hrvata koji su se tijekom rata naselili u zadarskoj okolici.

Psiholozi bi vjerojatno izveli zaključak o tipičnom ponašanju homofoba koji je, nakon svoje prve homoseksualne avanture sa Stijepićem, prvo likvidirao svjedoka vlastite sramne i neoprostive “slabosti”, a onda je, nasrnuvši na ženu, samom sebi dokazivao da nije “pederčina”. U svakom slučaju, pretpostavljeni ubojica morao je pobjeći u velikoj žurbi, ostavivši pokraj mrtvog Stijepića svoje kratke hlačice.

Ako je svećenik ipak skončao nesretnim slučajem, motiv prikrivanja njegove smrti savršeno je jednoznačan: maskirajući svećenikovo truplo otkinutim granjem i bježeći s poprišta nesreće, Stijepićev prijatelj pokušao je u panici izbjeći pitanja o njihovoj intimnoj vezi koja bi ga zauvijek stigmatizirala u očima lokalne, patrijarhalne i heteroseksualne dalmatinske zajednice. Kako demonstrira aktualno ponašanje crkvenih autoriteta u “slučaju Stijepić”, homoseksualni život skriva se pomnije od bilo kakvog zločina.

Tako je Zadarska nadbiskupija ovom zgodom dokraja ogolila rigidnost katoličkih institucija s tragičnim posljedicama za ljudske sudbine. Dok je iz Crkve stizao zahtjev državnoj vlasti za kazneni progon bračnih preljubnika, njezin profesionalni službenik, nesretni Mijo Stijepić, umirao je dobrano izmučen simuliranom pokornošću crkvenim seksualnim zabranama. Ne treba se čuditi što jednak trud i muku ulažu danas njegovi šefovi da pred laičkom javnošću sačuvaju istu fikciju Stijepićeva besprijekornog ćudoređa. Prava je istina opet drukčija: crkvene institucije svome svećenstvu, onako interno, ipak velikodušnije opraštaju seksualne “delikte”, pa i homoseksualne, nego svojim vjernicima. Katalog neoprostivih grijeha crkvenih profesionalaca svodi se na samo tri djela: samoubojstvo, zakonitu ženidbu i – javno priznanje privatnih grijeha iza samostanskih i crkvenih zidina.

Kad je poznati zagrebački teolog napustio Crkvu jer se zaljubio, odlučio sklopiti građanski brak i ozakoniti svoje dijete, njegov kolega pred Nacionalovim novinarima ovako je komentirao te odluke: “Nije se trebao ženiti. Nitko na Kaptolu ne bi mu zamjerio što se zaljubio i dobio dijete, dok god to ostaje u potpunoj diskreciji.” Isti stav objašnjava ono more katoličkih popova koji su, poštujući samo celibat, postali očevi cijelog čopora izvanbračne djece koju poriču isključivo pred javnošću.

Mijo Stijepić pak nije ni prvi ni jedini slučaj homoseksualnosti u Crkvi u Hrvata. U zagrebačkoj katedrali svojedobno je službovao svećenik koji je, plaćajući homoseksualne usluge, funkcionirao kao ispovjedna institucija dobrog dijela zagrebačke homoseksualne scene. Njegovi šefovi bili su u to upućeni. Ipak, za puk su odredili druga mjerila: dok su ekskluzivno mušku zajednicu svećeničkog staleža za homoseksualni grijeh kažnjavali s nešto vjerske pokore, sve ostale žigosali su kao teške bolesnike.

Valja priznati da posedarski svećenik nije bio toliki licemjer: svojim propovijedima, sjećaju se njegovi prvi župljani iz Paklenice i Bokanjca, nije vodio križarski rat protiv tjelesnih opačina. Nerijetko je agitirao isključivo protiv Muslimana koje je posprdno nazivao balijama. No i taj se detalj uklapa u onu vrstu agresije i militantnosti koja kamuflira potisnutu ili pritajenu homoseksualnost.

Mijo Stijepić potječe iz sela Poljice nedaleko od Kaknja koje pripada župi Kraljeva Sutjeska. Župa je neka vrsta mitološko-povijesnog izvora katoličanstva u Bosni i Hercegovini, gdje su starije generacije Hrvata, kulturološki vrlo slični tamošnjim Srbima i Muslimanima, svoju nacionalnu različitost fizički označavali vjerskim simbolima tetoviranim na rukama. Zbog rata u Bosni i Hercegovini, hrvatsko stanovništvo tog područja masovno se iselilo u Hrvatsku. Uz potporu HDZ-a i tihu agitaciju Crkve, nastanilo se u ispražnjene srpske kuće u Gračacu, djelomice u Kninu, Rovanjskoj i Karinu.

Za razliku od svoje obitelji, Mijo Stijepić nije stigao u Zadar kao ratni bjegunac. U službenoj Stijepićevoj biografiji koja je na dan njegova pokopa objavljena u Glasu Koncila, piše da se u Zadru zaredio 1993., nakon regularne obrazovne procedure u Visokom, Sarajevu, Đakovu i Rijeci. Prema tumačenju znalaca, Zadarska nadbiskupija, s tradicionalnim nedostatkom kadrova, oduvijek je bitno ovisila o svećeničkom podmlatku iz susjedne Bosne i Hercegovine. Mnogo siromašnije bosansko stanovništvo, za razliku od urbanizirane Dalmacije, češće je biralo zanimanja – vojsku, policiju ili Crkvu – koja su jamčila besplatno školovanje i socijalnu sigurnost. Kao primjer tipičnog sociološkog uzorka, Mijo Stijepić rođen je kao deveto dijete.

Prve dvije godine službe, kao župni pomoćnik, proveo je na zadarskoj periferiji Belafuža i u prigradskom selu Bokanjac. Premda će se nakon njegove smrti u novinama pojavljivati priče o vrlo omiljenom i samozatajnom duhovnom pastiru, Stijepićev svećenički debi, po svemu sudeći, nije bio odveć uspješan. Osim od pogrda na račun “balija” koje je nerijetko sipao s oltara, župljani su zazirali i od njegove pretjerane brige za vlastiti izgled, gela u kosi i pomno oblikovane bradice, netipične za katoličke svećenike. Ponajviše su mu zamjerali što je načinio strogu generacijsku podjelu među vjernicima, pa su postojale mise isključivo za mladež i isključivo za odrasle. Jednom je zgodom, prilično grubo, izbacio pučkoškolca iz bokanjačke crkve koji je zalutao na misu mimo propisanog termina.

U Starigrad je poslan 1995. Ni tu ga stariji vjernici nisu dočekali s pretjerano srdačnom dobrodošlicom. Kako u razgovoru za Nacional reče jedan starigradski stanovnik, “počeo je uvoditi nerazumljive bosanske običaje”. S mlađim ljudima, naprotiv, uspostavio je izvrsnu komunikaciju, okupivši ih u lokalnu filijalu Velikog križarskog bratstva, vjersko-prosvjetne organizacije katoličke mladeži. U nevelikom mjestu, križari su postali jezgra društvenog, sportskog i zabavnog života a Sijepić ih je, u svojstvu njihova duhovnika, učio da je Katolička crkva stvorila hrvatsku naciju.

U Posedarje je premješten nakon 1996., kad je, nakon umirovljenja svoga prethodnika, Ivan Prenđa imenovan prvim čovjekom Zadarske nadbiskupije. Premještaj je označio veliko Stijepićevo napredovanje, jer se posedarska župa, i po broju stanovnika i po svome razmještaju, smatra vrlo značajnom za Zadarsku nadbiskupiju. Iako je u njoj proveo šest godina, stekao je vrlo malo prijatelja. Kako tvrde, bavio se svojim vjerskim poslovima; niti se on previše miješao u njihove živote, niti je Stijepićev život njih zanimao. Zato nisu pojma imali da ga je nadbiskup, malo prije smrti, namjeravao udaljiti iz Posedarja. Službeno: čestim selidbama iz župe u župu Crkva pokušava spriječiti da se svećenici ne intimiziraju sa župljanima. Neslužbeno: nadbiskup Prenđa, kruti tradicionalist i dobar vojnik Vatikana, dobio je obavijest o Miji Stijepiću koja ga je prilično uznemirila. Ako to nije bila informacija o antimuslimanskim agitacijama s oltara, mogla je biti još jedino vijest da Stijepićev dvostruki život prijeti velikim skandalom koji se, eto, pokušava posthumno zataškati čak i po cijenu da njegova smrt zauvijek ostane nerazriješena.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika