Hrvoje Šarinić bio je jedan od samo trojice ovlaštenih potpisnika koji su mogli raspolagati iseljeničkim donacijama u austrijskoj banci. Računi su imali zbirni naziv: Fond za obranu i obnovu Hrvatske.Prema dokumentima koji su ovih dana stigli do Nacionalove redakcije, policija i istražni sud u Klagenfurtu već gotovo dvije godine prikupljaju dokaze protiv Hrvoja Šarinića, bivšeg predstojnika Ureda predsjednika Franje Tuđmana, za pljačku novca što su ga iseljenici, kao pomoć Hrvatskoj u Domovinskom ratu, uplaćivali na 13 deviznih računa u Bank fur Karnten und Steiermark u Villachu. Pri tome je utvrđeno, izvan svake sumnje, da se na spomenute račune, od 1991. do 1998., slilo najmanje 90 milijuna DEM. Kako govore neki procjenitelji, maksimalni iznos vjerojatno doseže i 110 milijuna DEM.

Uskoro se pokreće i kazneni postupak protiv Pašalića zbog potrošenih kamata od iseljeničkog novca prebačenog Zakladi državnog zavjeta Austrijanci ispituju i financijske transakcije Šarinićevih suučesnika: Ferdinanda Jukića, vlasnika Badela, braće Mikulić, vlasnika Pan Papira, te Stjepana Spajića, osnivača NK Hrvatski dragovoljac Hrvoje Šarinić bio je jedan od tri ovlaštena potpisnika koji su mogli raspolagati iseljeničkim donacijama u austrijskoj banci: druga su dvojica, Gojko Šušak i Jozo Martinović, mrtvi Hrvoje Šarinić bio je jedan od samo trojice ovlaštenih potpisnika koji su mogli raspolagati iseljeničkim donacijama u austrijskoj banci. Računi su imali zbirni naziv: Fond za obranu i obnovu Hrvatske. Likvidiran je 1998., kad je po Šarinovićevu pismenom nalogu posljednjih 2,8 milijuna DEM prebačeno na zagrebački konto HDZ-ove Zaklade hrvatskog državnog zavjeta. Taj je ostatak oročen u Privrednoj banci, dok su kamate potrošene odlukom Ivića Pašalića, tadašnjeg ravnatelja Zaklade. Zbog te operacije, kako doznaje Nacional, protiv Pašalića se u Hrvatskoj uskoro pokreće kazneni postupak.

Preostala dvojica ovlaštenih potpisnika Fonda za obranu i obnovu Hrvatske – Gojko Šušak, ministar iseljeništva pa obrane, i Jozo Martinović, ministar financija – odavno su mrtvi. Kao Šarinićeve suučesnike austrijske policijsko-pravosudne institucije zasad ispituju financijske transakcije Ferdinanda Jukića, vlasnika Badela, braće Mikulić, vlasnika Pan papira, i Stjepana Spajića, osnivača i predsjednika NK Hrvatski dragovoljac. Šarinić je, kako pokazuje bankovna dokumentacija, potpisao više naloga kojima je znatan dio iseljeničkog novca proslijeđen u njihovu korist. Jukić je dobio, ugrubo, 6 milijuna dolara, obitelj Mikulić – 3, 25 milijuna USD, a Stjepan Spajić – 250.000 austrijskih šilinga. Dok se osnivač NK Hrvatski dragovoljac javno pravdao da je, uz osobnu dozvolu Franje Tuđmana, iseljeničkim novcem spašavao svoje kronično bolesne bubrege, Mikulići i Jukić i danas se brane da su darovanim deviznim milijunima – u najdubljoj i za život opasnoj konspiraciji – kupovali oružje za hrvatske branitelje. Kako dosad, međutim, nisu pokazali ni jedan virman, trgovački ugovor ili bilo kakvu pisanu nagodbu sa svojim fantomskim dobavljačima vojne opreme, MUP Republike Hrvatske ocijenio je, prilično razložno, da su novac investirali u privatizaciju društvenih poduzeća i širenje svojih poduzetničkih poslova.

Istraga u Klagenfurtu pokrenuta je početkom 2001., na zahtjev Ranka Ostojića, ravnatelja policije, i njegova najbližeg suradnika Dragutina Cestara.

“Posjedujemo sigurne informacije da je novac, koji je dobio s računa u Villachu na svoj privatni konto u Grazu, Ferdinad Jukić poslije upotrijebio za kupnju kompanije Badel u Zagrebu. Nadalje, Ivan, Željko i Marinko Mikulić, osobe kojima je novac transferiran na privatni račun u Villachu, kupile su pilanu u Slavonskom Brodu i osnovale tvrtku Pan papir. Stjepanu Spajiću isplaćen je novac na njegov privatni račun u Grazu, koji je poslije upotrijebio za nogometni klub Hrvatski dragovoljac”, stoji, među ostalim, u Cestarovu pismu na engleskom jeziku koje je upućeno austrijskom Ministarstvu unutarnjih poslova 25. siječnja 2002.

I doista, pošto je u Austriji utvrđeno da je Fond za obranu i obnovu Hrvatske, bez obzira na tri privatna potpisnika, imao strogo namjensku svrhu – u korist države i općeg dobra, a ne u korist pojedinaca ili pojedinačne stranke – sastavljen je podeblji sudski dosje koji je definiran kao “kazneni predmet protiv Šarinića i drugih”. ”Šarinić i drugi”, piše, osumnjičeni su za financijsku prijevaru povezanu s organiziranim kriminalom. Prema posljednjim informacijama, austrijska istražna tijela zatražit će i od banaka u Monaku, Lihtenštajnu, Švicarskoj i Njemačkoj uvid u privatne račune na koje su distribuirana sredstva Fonda za obranu i obnovu Hrvatske. Time će se otkriti kakvi su to oružje, uniforme, lijekovi ili hrana plaćani iz iseljeničkih izvora nepoznatim tvrtkama kao što su Omnico iz Vaduza, Teax komerz iz Zuricha, Pool International iz Bruxellesa, ili pak poduzeću izvjesnog Georga Markkote.

Ako austrijska istraga završi kako je zamišljena, demaskiranje financijskih igara oko Fonda za obranu i obnovu Hrvatske moglo bi imati dalekosežne političke posljedice i za susjednu Sloveniju. Među raznim tvrtkama i osobama koje su primale i trošile novac hrvatskih iseljenika, otkriven je niz isplatnih naloga u korist anonimusa “Dragica”. Isti račun i pseudonim spominjao se u nalazima istražne komisije slovenskog parlamenta koja se 2000. bavila tzv. oružarnom aferom. Pošto je nekolicina slovenskih političara javno priznala da je Slovenija 1991. i 1992. oružje prodavala za hrvatsku naftu, ostala je zagonetka tko je iz slovenskog državnog vrha od te trgovine i osobno profitirao. Odgovora do danas nema, jer parlamentarna komisija nikada nije uspjela otkriti tko se krije iza “Dragice”. Prema zbroju isplatnih naloga, moćnik iz slovenskog državnog vrha iz Fonda za obranu i obnovu Hrvatske primio je, kao mito, najmanje 2 milijuna DEM.

Tako je austrijsko pravosuđe, paradoksalno, pokazalo mnogo više volje i revnosti od hrvatskih sudova da se rekonstruiraju kanali kojima je pokradena iseljenička financijska pomoć namijenjena hrvatskoj državi, odnosno kojima je opljačkana sama država. Dok zemaljski sud u Klagenfurtu i austrijska policija analiziraju hrvatske novčane tijekove u svojim bankama i saslušavaju upućene bankovne činovnike iz Villacha, općinski sud u Zagrebu o istoj temi nije još ni započeo glavnu raspravu. Zagrebački sudski proces inicirao je Radovan Smokvina, Hrvat nastanjen u Švicarskoj. Zahtijevajući povrat 60.000 švicarskih franaka, što ih je 1991. u dva navrata darovao za obranu Hrvatske, tužio je HDZ-ovu Zakladu hrvatskog državnog zavjeta koja je iz austrijske banke, nesumnjivo, pokupila posljednja 3 milijuna DEM. Šarinića je predložio samo kao svjedoka. No sutkinja je to odbila.

“Još prije glavne rasprave faktički je donijela presudu u korist Zaklade hrvatskog državnog zavjeta. Kad smo Šarinića predložili za svjedoka, održala nam je u sudnici podulji govor o neosnovanosti tog dokaznog prijedloga. Koliko sam shvatio njezin monolog, smatra da sam tih 60.000 švicarskih franaka darovao samom Šariniću, pa je njima, smatra sutkinja, mogao raspolagati prema vlastitom nahođenju, ustupajući ga čak i Zakladi hrvatskog državnog zavjeta. To nije istina. Uplatio sam novac, poput svih iseljenika, namamljen pismom Gojka Šuška, kao hrvatskog ministra iseljeništva, kojim se moli financijska pomoć za Republiku Hrvatsku. Budući da je moj novac na kraju završio u stranačkom budžetu, osjećam se izigranim i prevarenim. Zato tražim da ga vrate”, svjedoči Smokvina u kraćem telefonskom razgovoru s Nacionalovom redakcijom.

Po svemu sudeći, austrijskom sudu mnogo je jasnije nego njihovoj hrvatskoj kolegici da iseljeničke doznake nisu bile privatne darovnice ni Šušku ni Šariniću. Kao vrlo značajna činjenica u austrijskom kaznenom spisu istaknuto je svjedočenje zaposlenika Bank fur Karnten und Steiermark da su nalozi iz Hrvatske vrlo rijetko stizali u formi privatnih dopisa, najčešće na memorandumima i sa službenim pečatima Ministarstva iseljeništva, Ministarstva obrane ili Ureda predsjednika Tuđmana. Ako je zagrebačka sutkinja ipak u pravu kad uplate iz dijaspore definira kao darovnicu u korist privatne osobe Hrvoja Šarinića, onda je bivši predstojnik Tuđmanova ureda počinio drugo kažnjivo djelo: tim memorandumima i pečatima zloupotrijebio je svoj službeni položaj u sasvim privatnoj komunikaciji s austrijskom bankom. Uostalom, otvarajući račun Fonda uz Šarinićevu francusku i Šuškovu, tada još jugoslavensku putovnicu, bankari su i izrijekom obaviješteni da je riječ o novcu za hrvatsku državu koja, zbog rata, takve transakcije ne može obavljati na vlastitom teritoriju.

Nije čudo da je, komparirajući ponašanje austrijskog i hrvatskog pravosuđa, tužitelj Smokvina zatražio izuzeće čak i Đure Sesse, predsjednika Općinskog suda u Zagrebu, optuživši ga da zataškava grijehe HDZ-a koji ga je prvi promovirao na istaknuto sudačko mjesto.

Hrvatski iseljenički fond osnovan je u veljači 1991. na Šuškov poticaj. U ime hrvatske vlade i “mlade hrvatske demokracije” Šušak je hrvatskim iseljenicima u raznim dijelovima svijeta poslao pismo kojim traži da pomognu novčanim prilozima koje treba slati na račune u United Bank of Switzerland. U patriotskom žaru, koji je rastao proporcionalno sa srpskom ratnom invazijom na Hrvatsku, u samo nekoliko mjeseci ubrano je prvih 30 milijuna DEM. Hvaleći se tim neizmjernim doprinosom dijaspore kao vlastitom zaslugom, Šušak je u intervjuu Globusu 1992. svečano obećao da će, kad Domovinski rat mine, osobno objasniti svaku stavku u koju su utrošene iseljeničke donacije. Umro je 1997. a da obećanje nije ispunio.

Povijest računa razjašnjena je tek 2000. nakon izbornog poraza HDZ-a i smrti Franje Tuđmana. Obznanio ju je sam Hrvoje Šarinić, u ulozi javnog pokajnika koji, priznanjem vlastitih grijeha oko Fonda za obranu i obnovu Hrvatske, računa i na pravosudnu amnestiju. Kako je neslužbeno izvijestio novinare, u Predsjedničkim dvorima dugo se raspravljalo tko će biti ovlašteni potpisnik za raspolaganjem novcem. Šušak je izabran kao povratnik iz dijaspore, Šarinić kao poslovni čovjek s razgranatim međunarodnim vezama; Jozo Martinović, tada ministar financija, pridružen je ovlaštenicima po službenoj dužnosti. No sve ključne odluke o isplatama donosio je osobno Franjo Tuđman; potpisnici su odluke, navodno, disciplinirano izvršavali. Kao jedna od najvećih isplatnih stavki, na vrhuncu Domovinskog rata iz istih financijskih izvora kupljen je njegov predsjednički zrakoplov.

No u Švicarskoj se brzo pročulo da se u jednoj od njenih najvećih banaka, unatoč embargu Ujedinjenih nacija, sabire novac za hrvatsko oružje, pa je hrvatska vlada, prema Šarinićevim objašnjenjima, zamoljena da zatvori račun Fonda za obranu i obnovu Hrvatske. Tako je i učinjeno. Fond je nakratko preseljen u Villach, a uskoro u London. Godine 1993. Šušak se iseljenicima obratio novim pismom tražeći da svoje novčane priloge usmjeravaju u englesku banku Westpac Banking Corporation, da bi uskoro dobili obavijest kako je Fond opet vraćen u Villach.

Prema nekim indicijama, razlog tih stalnih selidbi nije bilo zatiranje tragova hrvatskih kupoprodaja oružja nego kamufliranje činjenice da je u Londonu, zbog financijskih malverzacija i uz asistenciju jedne odvjetničke kuće, zauvijek ostalo blokirano 8, 5 milijuna USD. Taj dolarski iznos nije prikupljen isključivo novcem hrvatskih iseljenika nego većim dijelom prihodima od prodaje društvenih stanova u samoj Hrvatskoj koji su, mimo svih propisa, izneseni iz zemlje.

Među ostalim, Šarinić je priznao da je 1998. potpisao svoj posljednji nalog u Bank fur Karnten und Steiermark: da se Fond zauvijek likvidira i da se preostalih 2,8 milijuna DEM doznači u korist HDZ-ove zaklade. Osim iz njegova osobnog svjedočenja, operacija se mogla pratiti i iz dokumentacije koja je ostavljena u naslijeđe Stipi Mesiću, sadašnjem hrvatskom predsjedniku.

U Zakladu hrvatskog državnog zavjeta poslana je financijska policija i ujedno blokiran Zakladin račun u Privrednoj banci. Međutim, dvije godine nije se događalo ništa. Radovan Ortynski, bivši glavni državni odvjetnik Republike Hrvatske, smatrao je da istraga o iseljeničkom novcu nije predmet dostojan njegove reputacije i slave. Tek nakon njegove smjene postupak je pokrenut s mrtve točke. Dovršen je hrvatski dio istrage protiv Ivića Pašalića, a zahtjevom za međunarodnom pravnom pomoći u Austriji je otvoren kazneni predmet protiv Hrvoja Šarinića i nekolicine privilegiranih HDZ-ovih kapitalista. Premda je Šarinić već 2000. osobno izvijestio javnost o funkcioniranju Fonda za obranu i obnovu Hrvatske, to ga ni pred austrijskom ni pred hrvatskim zakonom ne oslobađa odgovornosti što je stavljao svoj potpis na pljačkaške naloge. Podigne li se optužnica, njegovo pokajanje može se uzeti kao olakotna okolnost.

U međuvremenu je i sam HDZ priznao da novac deponiran na računu stranačke Zaklade hrvatskog državnog zavjeta doista pripada državnom proračunu. Domaćim pravosudnim institucijama ponudio je nagodbu po kojoj bi se HDZ odrekao tih 2, 8 milijuna DEM iseljeničkih priloga u korist države, pod uvjetom da se novac investira u stipendije djece hrvatskih branitelja. Državno odvjetništvo nije prihvatilo ponudu. Za razliku od sutkinje općinskog suda u Zagrebu, ocijenilo je da ostatkom novca iz Fonda za obranu i obnovu Hrvatske smiju upravljati isključivo ovlaštena državna tijela.