Objavljeno u Nacionalu br. 806, 2011-04-26

Autor: Stjepan Mesić

DNEVNIK STJEPANA MESIĆA S KINESKE TURNEJE

U posjetu Kini, na udaru crnih vijesti iz Haaga

BIVŠI PREDSJEDNIK REPUBLIKE HRVATSKE Stjepan Mesić opisao je za Nacional svoje sudjelovanje na Azijskom gospodarskom forumu u kineskom gradu Boaou održanom u vrijeme dok su Hrvatsku potresale presude Anti Gotovini i Mladenu Markaču

OTVARANJE MUZEJA
MARKA POLA
Stjepan Mesić kaže da mu je bilo osobito stalo da otvori muzej
posvećen slavnom Korčulaninu, što mu je i pošlo za rukomOTVARANJE MUZEJA MARKA POLA Stjepan Mesić kaže da mu je bilo osobito stalo da otvori muzej posvećen slavnom Korčulaninu, što mu je i pošlo za rukomVeliki Airbus kineske zrakoplovne tvrtke Hainan diže se u poslijepodnevnim satima 13. travnja iz zračne luke u Budimpešti. Pred nama je let do Pekinga, dulji od osam sati. Odlazim u Narodnu Republiku Kinu, odazivajući se pozivu da budem jedan od sudionika na Azijskom gospodarskom forumu što se održava u gradu Boaou, na jugu Kine, na otoku što nosi isto ime kao i tvrtka čiji avion juri na visini od jedanaest kilometara prema zemlji koju sada posjećujem treći put. Osim Boao foruma, program mojega posjeta sadrži i posjet najvećoj kineskoj telekomunikacijskoj tvrtki Huawei u gradu Shenzhenu, otvaranje memorijalnog muzeja Marka Pola u Yangzhou, te predavanje u Kineskom narodnom institutu za međunarodne odnose u Pekingu. Sa mnom putuje i savjetnik Tomislav Jakić. Pregledavam materijale za Boao forum.

Ove se godine održava deseti put, dakle, jubilarni je, a ono što mu daje posebnu težinu jest i činjenica da se usporedo s njime na Hainanu sastaju i čelnici zemalja u usponu (rastućih gospodarstava), tzv. BRIK skupine koja je za ovu priliku dobila još jedno slovo u imenu pa se zove BRIKS (Brazil, Rusija, Indija, Kina i – prvi put – Južnoafrička Republika). Analitičari vole Boao forum nazivati azijskim Davosom, sugerirajući time njegovu važnost. Bio sam jednom u Davosu, na početku mojega prvoga mandata, i pamtim ga – osim po tome da sam se tamo, probijajući put prema stabilizaciji regije i otvarajući Hrvatsku prema njoj, prvi put sastao s predsjednikom tadašnje SR Jugoslavije Vojislavom Koštunicom – i po nevjerojatnoj gužvi i metežu. Vjerujem da u Boaou neće biti tako, vidio sam naime popis sudionika i manje ih je, ali svakako ne i manje važnih za ovaj dio svijeta. Iz jugoistočne Europe ja sam jedini.


U ZRAKOPLOVU OKO NAS SE VRTE elegantne stjuardese, uvijek nasmiješene, izgledaju mi kao porculanske lutke. Nakon večere isključuju se svjetla i svatko pokušava – kako najbolje zna i umije – smjestiti se u stolcu i odspavati. Ujutro, lagani dodir rukom i stjuardesa, naravno i dalje nasmiješena, upozorava kako je do Pekinga još sat leta i nudi doručak. U Pekingu ostajemo sada, na početku puta, a već je 14. travnja, samo u golemoj zgradi nove zračne luke što je bila sagrađena uoči Olimpijade. Tu nam se pridružuju naš veleposlanik u Kini, Ante Simonić, potpredsjednik Kineskog narodnog instituta za međunarodne odnose i dvije njegove suradnice od kojih će jedna biti moja prevoditeljica u susretima s Kinezima. Presjedamo u manji zrakoplov iste tvrtke i nastavljamo let prema otoku Hainanu. Gledam na karti – kada stignemo, bit ćemo južnije od Hong Konga, a bliže Vijetnamu nego Pekingu. Let traje gotovo tri sata. Stižemo po lokalnom vremenu (a vremenska razlika u odnosu na Hrvatsku je šest sati) u ranim poslijepodnevnim satima. Odmah na aerodromu dobivam pratnju – dva policijska automobila s uključenim rotirajućim plavim i crvenim svjetlima – i tako krećemo kroz pejzaž tipičan za suptropsku zonu prema novom hotelskom naselju u Boaoau, gdje je predviđeno da budem smješten u omanjoj vili - rezidenciji. Inače, Hainan je golem otok. Kinezi ambiciozno planiraju da ga pretvore u svoje Havaje i uopće ne sumnjam da će u tome i uspjeti. Hoteli što ih vidim u prolazu to mi potvrđuju. Osim što nudi toplinu, morske plaže i golfska igrališta, otok privlači i bogatom florom i faunom. Tu se može prošetati pravom kišnom džunglom, a stručnjaci će vam odmah znati reći koliko se vrsta ptica ili ugroženih životinjskih vrsta tu može vidjeti. Na žalost, za tako nešto nemam vremena. Čeka me posao.

POSLIJE ODMORA OD NEKA DVA SATA, kineski me domaćini voze na željezničku stanicu, gdje se – zajedno s drugim visokim uzvanicima i sudionicima Foruma koji počinje sutra – ukrcavam u vlak i krećem prema 160 kilometara udaljenom gradu Sanya, gdje ćemo se na koktelu sresti s vodećim državnicima zemalja skupine BRIKS. Tek sada dobio sam potvrdu da ću se tu susresti i s kineskim predsjednikom Hu Jintaom, i to ne samo kurtoazno, nego da ćemo imati priliku i kraće porazgovarati. Vlak juri brzinom od 250 kilometara na sat, a željezničke stanice pokraj kojih prolazimo veličine su otprilike zagrebačke zračne luke. Dobro, možda malo pretjerujem, ali – samo malo. Uostalom, u Kini je sve golemo. Ili mi se barem tako čini. U dvorani, gdje očekujemo domaćina, gužva. Postrojavaju nas u dosta ležernu vrstu, ali tako da predsjednik Hu Jintao ima pregled i da može svakoga uočiti, čim uđe. Čekamo samo nekoliko minuta i ulazi predsjednik najmnogoljudnije zemlje svijeta, zemlje koja gotovo da nije osjetila gospodarsku krizu i koja i dalje ima visoku stopu gospodarskog rasta. Već s vrata kineski me predsjednik uočava, ide ravno prema meni i uz zagrljaj pozdravlja me kao staroga prijatelja. Uzima me pod ruku i malo povlači u stranu. Moja kineska prevoditeljica nas u stopu slijedi. “I, što vi mislite o tome što se događa u Libiji? Kako to riješiti?” pita me bez ikakvog uvoda. No zapravo me i ne začuđuje što time počinje razgovor. Kina je, naime, kroz njegova usta, upravo danas zatražila hitni prekid vatre u Libiji. Iznosim mu svoj pogled na stvari. Kao prvo, slažem se s njime – bez prekida vatre, ništa. Dakle: prekid vatre, potom međunarodna promatračka misija koja će utvrditi stvarno stanje na terenu, zatim amnestija svih pobunjenika, sastavljanje – i opet uz međunarodnu asistenciju – zajedničke komisije koja bi izradila novi ustav i izborne regulative, potom izbori – za parlament i predsjednika Republike i formiranje novog političkog sustava. Bitno je, kažem mu, da o Libiji odlučuju Libijci, pa i o tome kakva će biti buduća uloga pukovnika Gadafija, odnosno hoće li on – koji i sada ima titulu što nije predviđena nikakvim državnim ustrojem – vođe revolucije, uopće još imati kakvu ulogu. Hu Jintao me pozorno sluša, a onda pita: “Da, ali kako da se pobunjenike navede na to da prihvate prekid vatre?” Kažem mu: “Oni koji im pomažu mogu ih na to navesti. Ako hoće.” Razmjenjujemo još nekoliko riječi, a onda se mora posvetiti drugim gostima. I ja se okrećem prisutnima. Tu je ruski predsjednik Medvjedev. I njega znam od prije. Pozdravljamo se i kažem mu kako se spremam u Rusiju ne bih li dao poticaj gospodarskim odnosima Hrvatske s njegovom zemljom. “Samo dođite”, kaže. Potom se upoznajem s indijskim predsjednikom Singhom i nizom drugih sudionika. Nakon koktela slijedi glazbeno-scenski spektakl koji se riječima ne može opisati. To se mora vidjeti i doživjeti. Oko 22 sata ukrcavamo se opet u vlak i vraćamo u Boao.

PETAK, 15. TRAVNJA – Radni dio dana počinje u 10.30 sati u velikom konferencijskom centru svečanim otvaranjem 10. Boao foruma što se održava na temu: Sveobuhvatni rast – zajednički dnevni red i novi izazovi. Sudeći po odabiru teme, rekao bih da su, barem u Aziji, shvatili kako se problemu globalnog razvoja ne može prilaziti parcijalno, a još manje imajući na umu samo svoje, bilo nacionalne, bilo državne interese. Da, zajednički dnevni red, to je pravi izraz i bilo bi dobro da to shvate i oni “stari” veliki u današnjem svijetu, od državnika pa do čelnih ljudi monetarnih i financijskih institucija. U 12 sati je svečani ručak.

U POSLIJEPODNEVNIM SATIMA pratimo u hotelu čitanje presude trojici umirovljenih hrvatskih generala u Haagu. Vidim da su hrvatski mediji od toga napravili pravi spektakl, retorika kao da je “izvađena” iz devedesetih godina prošloga stoljeća. Kazne za Gotovinu i Markača su visoke, Čermak je oslobođen. Jakićev mobitel odmah oživljava. Sve poruke iz Hrvatske, sve novinari i svi bi odmah htjeli moju reakciju. Odgovor je uvijek isti: prvostupanjske presude ne komentiram. Dan završava večerom, radnom dakako, na temu: 10 godina Boaoa – retrospektiva i perspektiva. Poslije večere u rezidenciji prolazim kroz bilješke za sutrašnje sudjelovanje na podnevnom panelu. Tema je opća: perspektive globalnog gospodarstva. Ponudit ću nekoliko prilično neortodoksnih teza.

SUBOTA, 16. TRAVNJA – “Moj” dan na Hainanu, ali i dan odlaska odavde. Iz Zagreba stalno stižu informacije vezane uz jučerašnje presude dvojici generala. I vidim: nekome je strašno stalo do toga da mene proglasi glavnim krivcem za visoke kazne. Jer ja sam – kao - Sudu dao dokumente na temelju kojih su osuđeni. No već su me i jučer, prije izricanja presude na transparentima proglašavali izdajnikom. Izdajnikom čega? Onih koji su iznevjerili nade i snove svih koji su željeli poštenu Hrvatsku i koji bi sada, radije nego išta drugo, tu Hrvatsku koju su već izjeli kriminalom i korupcijom gurnuli kao štit ispred sebe, pretvarajući je u svojega taoca. Tužno je to, a još je tužnije što su se s izmanipuliranim i zavedenim braniteljima u istome kolu našli i političari. Rijetki su koji kažu da sam, surađujući s Haagom, samo radio ono što mi je bila dužnost. Jakićev telefon i dalje je aktivan. Svima odgovara isto: nemam komentara. Vidim: kada se vratim, morat ću reagirati. Novi list prvi mi je ponudio ili opširni intervju, ili da napišem autorski tekst. Hoću! Braniti se neću, ali neke ću stvari reći, i to prvi put. Moram, sada zaista moram.

PODNEVNI PANEL organiziran je tako da prvo ručamo, a potom panelisti – uz mene tu je HU I MEDVJEDEV 
Kineski i ruski predsjednici na
summitu u Boaou - Mesić se sastao s obojicomHU I MEDVJEDEV Kineski i ruski predsjednici na summitu u Boaou - Mesić se sastao s obojicomguverner Kineske narodne banke, glavni tajnik ASEANa (organizacije zemalja jugoistočne Azije), jedan poslovni čovjek i bivši predsjednik Vlade Francuske Republike, izlaze na povišenu platformu i zauzimaju svoja mjesta. Drugi sam po redu. I evo što sam ponudio u obliku pitanja, odnosno teza: je li svjetska gospodarska kriza zaista svjetska, a ako nije – zašto? Drugo: je li točno da kapitalizam više ne funkcionira; treće: nastaje kapitalizam bez kapitalista i – zaključno – što nam nosi budućnost? I rekao sam da su azijske zemlje, u prvome redu “komunistička Kina, izbjegle krizu zahvaljujući tome što su razvile tržište, dok je kapitalistički Zapad ušao u krizu jer je znatnim dijelom suspendirao tržište”. Potom sam naveo da “smo danas svjedoci krize ne samo neoliberalne, monopolizirane ekonomije, nego i liberalne demokracije” precizirajući kako “građani imaju sve manje šanse da utječu na političke strukture, jer njihovu ulogu preuzimaju krupne korporacije i krupni kapital”. Kao treće i najintrigantnije iznio sam procjenu prema kojoj danas u velikim korporacijama objektivno “ulogu vlasnika (u situaciji s velikim brojem malih vlasnika) preuzimaju menadžeri. Oni donose sve bitne odluke, a za eventualni neuspjeh ne snose nikakve konzekvence”. To je razlog, zaključio sam, zbog čega “nema razvoja; jer dok kapitalisti moraju akumulirati da bi mogli investirati i tako opstati na tržištu, menadžerima je važan samo vlastiti džep, oni eksploatiraju i kapitaliste i radnike”. I na kraju sam poentirao: “Bez tržišta, koje nagrađuje ali i kažnjava, kako u ekonomiji, tako i u politici, gubi se ključna razvojna motivacija; rješenja nema bez obnove ravnoteže interesa, pa i ravnoteže interesa kapitala i rada, koji će zajedno kontrolirati menadžment.” Poruka je mojega izlaganja bila sljedeća: “Jedini nepristrani sudac je tržište. Ni jedna društvena formacija, pa ni kapitalizam, ne propada dok ne iskoristi sve mogućnosti za razvoj koje se u njoj kriju. Sve mogućnosti kapitalizma ovise o tržištu.” Kada smo završili, prilazi mi Zhang Xinsheng, predsjednik Kineske obrazovne udruge za međunarodnu razmjenu. Čestita mi na izlaganju, kaže kako se slaže sa mnom, te kako se vidi da stvari analiziram “iznutra”, a ne površinski. Dodaje, međutim, kako se boji da većina ljudi koji su me slušali još nije spremna za takav pristup. Kratko do vile, prtljaga je već u automobilima i – prema aerodromu. Ovoga puta let je, za kineske prilike, vrlo kratak – ni dva sata. Slijećemo u Shenzhen, gdje nas smještaju u Hotel Intercontinental.

NEDJELJA, 17. TRAVNJA – rezervirana je za tvrtku Huawei, najveću kinesku telekomunikacijsku tvrtku koja u posljednje tri godine ima i predstavništvo u Zagrebu i čiji proizvodi polako prodiru i na naše tržište. Na primjer najsuvremeniji mobiteli mogu se već kupiti u Hrvatskoj, doduše s oznakom neke od mobilnih mreža koje ih nude, a ne tvrtke – proizvođača. Huawei je doslovno div – u globalnim razmjerima ima 120.000 zaposlenih, dok ih u ovdašnjoj središnjici koja je, uz ostalo, opremljena i centrom za izobrazbu kadrova i vlastitom malom bolnicom – radi 30.000. U tzv. muzeju tvrtke upoznaju me sa širokom paletom njezinih proizvoda, namijenjenih kako pojedincima, tako i kućanstvima i velikim pogonima. Impresivno, to je jedino što mogu domaćinima reći. I izraziti nadu da će na hrvatskom tržištu prepoznati kvalitetu i prihvatljivost cijena njihovih proizvoda. No ako mi se riječ “impresivno” činila prikladnom u tvrtkinu muzeju, ona postaje posve neodgovarajuća u muzeju grada koji prikazuje njegov razvoj. Jedina riječ koja mi ovdje pada na pamet jest “čudo”. I kažem Kinezima koji me prate: “Ovo što vi u Kini ostvarujete, to nema premca. Mi ulazimo u stoljeće Kine.” A zašto to kažem? Pa jednostavno zato što gledam fotografije i dokumente koji potvrđuju da je na mjestu današnjeg grada koji ima 13 milijuna stanovnika prije samo trideset godina bilo ribarsko selo. No čuveni Teng Hsiao Ping, koji je proveo umjereni politički, ali zato temeljiti gospodarski zaokret nakon ere Mao Ce Tunga, odlučio je nasuprot Hong Kongu (koji tada još nije bio u sastavu NR Kine) podići veliki, moderni grad. Vizija, volja, sposobnost dugoročnog planiranja i neiscrpni ljudski potencijal – i danas sam u Shenzhenu, pulsirajućem gradu koji krase široki bulevari i moderne građevine kojih se ne bi postidjeli ni najbolji svjetski arhitekti.

MEDIJI IZ HRVATSKE i dalje ne miruju. Komentar, izjava, ocjena, razgovor – bilo što. Jedni hoće moj glas samo da bih rekao kako neću ništa reći. I to bi htjelo biti novinarstvo!? I dalje dogovaram isto: prvostupanjske presude ne komentiram. I kažem: ono što imam reći, to ću reći po povratku u Zagreb. Nakon obilaska muzeja – na aerodrom kroz pravu tropsku oluju. Tmasti oblaci, munje i gromovi, kiša što je vjetar u zapusima nosi vodoravno. Stižemo u zračnu luku, vode nas u VIP salon i tu nas čeka iznenađenje, ali i razočaranje. Tropska oluja očito nije samo lokalna. Zrakoplov kojim nastavljamo put još se nije ni spustio. Pa smo tako čekali puna četiri sata a u Nanjing smo sletjeli negdje poslije 23 sata. Potom je još slijedila vožnja automobilom u trajanju od gotovo dva sata. U hotel u Yangzhou stižemo dobrano poslije pola noći. Idemo odmah na počinak. Jer već je novi dan, ponedjeljak 18. travnja.

UJUTRO TEK VIDIM gdje smo smješteni. U kompleksu smo hotela, rezidencijalnih objekata i tradicionalnih zdanja, prilagođenih potrebama turista, što znači da je do maksimuma zadržana stara arhitektura, a unutar nje je ponuđeno sve što današnji svjetski putnik može zaželjeti. Šećemo starom gradskom jezgrom koja je, vjerujem, tako izgledala i u vrijeme kada je ovdje, kroz tri godine, gradom upravljao Marko Polo. On me i doveo u ovaj grad. Naime, u Yangzhou se danas otvara memorijalni Muzej Marka Pola i budući da su Kinezi prihvatili činjenicu da je taj svjetski putnik, trgovac i putopisac rođen na hrvatskome otoku Korčuli, bilo im je osobito stalo da upravo ja, kao bivši predsjednik Hrvatske, otvorim taj muzej. Naravno da sam rado prihvatio, svjestan činjenice da će muzej posvećen čovjeku čije putopisno djelo “Milion” spada među najprevođenije knjige na svijetu, na određeni način afirmirati i Hrvatsku, odnosno barem posjetitelja upozoriti na našu zemlju. U deset sati pred muzejom smo. Svira glazba, okupio se priličan broj ljudi, mnoštvo kamera i fotoreportera. Govorim kratko. Izražavam zadovoljstvo zbog toga što sam u “gradu Marka Pola” i kažem da je on, iako podanik Venecije, rodom s hrvatskog otoka, te da je zaslužan što je u Europi svojega vremena pobudio interes za Kinu, ali i što je tako i Kinu otvorio prema svijetu. Poslije rezanja vrpce – obilazak muzeja, vrlo tradicionalno uređenoga, ali preglednoga i opremljenoga tako da svaki posjetitelj shvati tko je bio Marko Polo i kakva je njegova važnost. Poslijepodne provodim u kraćoj ugodnoj vožnji lađicom slikovitim Zapadnim jezerom uz koje se prostire park, ali i golf-igralište, a potom odlazim na otvaranje Međunarodnog gospodarskog, trgovinskog i turističkog sajma i izložbe cvijeća u Parku milijun ruža. Ceremonija se odvija na otvorenom, vedro je i sunčano i tu se opet jednom uvjeravam kako Kinezi misle na sve. Na svakom je sjedalu pripremljena svijetla golf-kapa da posjetitelja zaštiti od sunca. A bilo nas je nekoliko stotina. Poslije večere domaćini nas vode na glazbeno-scenski spektakl koji se uz impresivni light show odvija na otvorenom. Sada, međutim, više nema sunca, temperatura pada i počinje puhati oštar, hladan vjetar. Nakon nekog vremena, ispričavam se svojim domaćinima i vraćam u hotel. U sobi pratim na televiziji nastavak priredbe – balet, zabavne melodije, folklor. Izvedba – vrhunska.

AZIJSKI GOSPODARSKI
FORUM U BOAOU
Stjepan Mesić dao je intervju za kinesku središnju državnu
televizijsku kuću CCTVAZIJSKI GOSPODARSKI FORUM U BOAOU Stjepan Mesić dao je intervju za kinesku središnju državnu televizijsku kuću CCTVUTORAK JE, 19. TRAVNJA – Posljednji dan boravka u Narodnoj Republici Kini. Nakon doručka automobilom za Nanjing, a odatle nakon dvosatnog leta stižemo u Peking. Sjećam ga se iz vremena Olimpijade – nebo prekriveno smogom, zagušljivo. Sada je, međutim, vedro i ugodno, kažu mi da je prethodna tri dana puhao jak vjetar koji je raščistio zrak. U hotelu imam samo toliko vremena da se osvježim i zategnem kravatu. Odlazimo u Kineski narodni institut za međunarodne odnose, uglednu i renomiranu instituciju što djeluje “pod kapom” Ministarstva vanjskih poslova. Pred manjim krugom odabranih slušatelja među kojima su ljudi iz Instituta, kao i oni iz Ministarstva vanjskih poslova i sa Sveučilišta, držim predavanje na temu: Zašto se jugoslavenska federacija nije mogla održati i zašto je suradnja imperativ za nove države nastale na njezinu području. Odabrao sam tu temu jer se ovoga proljeća navršava dvadeset godina od početka raspada Jugoslavije, ali i zato što sam kroz deset godina neumorno “gurao” regionalnu suradnju, pretvorivši je od pojma što ga se gotovo nitko nije usudio izgovoriti u sastavnicu hrvatske vanjske politike. Nakon predavanja – pitanja. Vidim da su ljudi s jedne strane dobro upućeni, ali i da žele saznati još više; ne samo o temi o kojoj sam govorio, nego i o mojim pogledima na međunarodne odnose. Pitanja i odgovori uzeli su jednako toliko vremena koliko i sama predavanja. Večera, uz nazdravljanje kineskom rakijom – srećom iz vrlo malih čašica, jer odgovoriti se mora svakome tko nazdravi – odlazak u rezidenciju našega veleposlanika, rezimiranje proteklih dana u ugodnome razgovoru u kojemu nam se pridružuje i njegova supruga. Mračnu notu razgovoru daju samo reminiscencije vezane uz trenutačna zbivanja u Hrvatskoj. Podrška ulasku u Europsku uniju drastično je pala, zastava EU spaljena je na jednom prosvjednom okupljanju. One koji stoje iza svega toga ne zanima činjenica da EU s Haaškim sudom nema ništa. Bitno je opet razigrati strasti, utrti put novoj izolaciji u kojoj će mračni tipovi koji su već jednom ugrozili naš demokratski put moći raditi što hoće. Da, ja nisam više predsjednik, sada sam “bivši”, ali na to ću reagirati. Moram. Inače će mojih deset godina na čelu države biti samo potrošeno vrijeme. I nije mi pri tome stalo do mene. Bitna je Hrvatska, ona i onakva Hrvatska kakvu sam uvijek želio i kakva ne smije ostati nedosanjani san. Malo prije pola noći krećemo u zračnu luku, odakle 20-ak minuta poslije jedan sat polijećemo prema Europi. Spavam, sve dok me stjuardesa ne budi zbog doručka. U ranu zoru, tek se razdanilo, slijećemo u Budimpeštu. Odatle nastavljamo put za Zagreb, kamo stižemo u kasnim prijepodnevnim satima. Tu smo, dakle. Znam što me čeka idućih dana. I spreman sam na to. Izazova se nikada nisam bojao. Baš kao ni istine.

Vezane vijesti

Kineski apel Europi

Kineski apel Europi

Zemlje eurozone koje su zaglibile u dužničku krizu "moraju još više imati na umu da su na istom brodu", ocijenila je u subotu agencija Xinhua, uoči… Više

Komentari

registracija
23/8/09

xaron, 26.04.11. 03:43

BIVŠI PREDSJEDNIK REPUBLIKE HRVATSKE Stjepan Mesić ... na Azijskom gospodarskom forumu u kineskom gradu Boaou..........................
......................................................................
Ovo je putovanje placeno novcima nasih poreskih
obveznika , tek da se zna. Ko li moze imati koristi od tog putovanja, osim njega samoga ????????
Putovanja politicara imaju smisla ako ce povecati izvoz u tu regiju. Jedino nase sto je Mesic dosada prodao inostranstvu su nasi generali. Sumnjam da Kinezi (za razliku od EU) imaju interesa za kupovinu nasih generala, te je nejasno sto je to on tamo radio.


registracija
17/4/11

DONDON, 26.04.11. 06:48

Mesić prodao generale, prodao sve hrvatsko bogatstvo, pokrao sve hrvatske novce, osramotio Hrvatsku, dijelio i Bosnu, razjedinio narod, stvorio 200 bogatih obitelji, pojeo stoku sitnog zuba, imenovao lažne branitelje, ....Sve za Judine škude. Bahat i odvratan. Baš je crveni, zeleni, plavi, žuti, ... vrag. Ne posjećuje Remetinac, Salzburg i druge zatvore. Ki bi, da bi! Jadni HDZ i njihove sestrice, ništa im nije ostalo nego da idu . ..


registracija
12/12/10

Klarens, 29.04.11. 02:27

Drug Stevo logornik CK KPJ
Ah da , sad je ekipa prefarbana u MASONE
Sad su kak teflonci
Otporni za josh STO GODINA !!!!


Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika