Priznanje iz Pariza Ivan Enjingi dobio je međunarodnu nagradu International Star for Quality, kojom se nagrađuju ljudi iz cijelog svijeta koji su na neki način pridonijeli razvoju svoje branše, a među kojima je on jedini nagrađeni vinarIvanu Enjingiju je prije nekoliko dana u Parizu dodijeljena nagrada International Star for Quality, koju svake godine predstavnici uspješnih svjetskih kompanija dodijeljuju ljudima koji su na svjetskom nivou pridonijeli razvoju svoje branše. Tako je ove godine nagradu primilo 100 poduzetnika, liječnika, poljoprivrednika i znanstvenika iz cijelog svijeta, a Ivan Enjingi primio ju je kao jedini vinar na svijetu za doprinos razvoju vinarstva i vinogradarstva. Za razliku od klasičnih međunarodnih ocjenjivanja vina, na koja ih vinari sami šalju, Enjingi o dodjeljivanju ove nagrade nije imao pojma: “Samo mi je došao dopis iz Madrida da su za mene glasali iz New Yorka, Pariza, Londona, Osla. Nisam ni znao da se nešto događa. Mislim da mi je ta nagrada dodijeljena zbog ekologije, jer već 27 godina vino proizvodim na ekološki način, što se u inozemstvu jako cijeni”, kaže Ivan Enjingi, kutjevački vinar koji se tim poslom bavi od 17. godine, a čiji vinogradi postoje već 120 godina, od kada ih je posadio njegov pradjed Koloman.

NACIONAL: Koliko u vašem poslu znače nagrade, u kojoj mjeri pomažu pri proboju na inozemno tržište?

- Puno. Otkad sam 2004. pokupio tri nagrade u Londonu na najutjecajnijem svjetskom ocjenjivanju vina Decanter World Wine Award, za mene znaju u svijetu, od Kanade do Japana. Na nagovor prijatelja sam na to natjecanje poslao svoja tri vina, ne očekujući da će ih netko među svim tim svjetskim vinima zamijetiti. Međutim, jedno od njih dobilo je srebrnu nagradu, a druga dva zlatne – jedno je proglašeno šampionom Europe, a drugo šampionom Europe i svijeta. I to među 4500 uzoraka. Tako se saznalo za mene u svijetu i traže se moja vina. Izvozim u Švedsku i Belgiju, a značajnije u Njemačku, Švicarsku i SAD. Potražnja raste, ali postojala je i prije. Samo što nikada nisam imao dovoljno vina ni za Hrvatsku. U Jugoslaviji sam uvijek bio broj jedan ili broj dva, i to još od ‘60- ih godina, zbog čega sam uvijek lako prodavao vino. Međutim, kako je Sanader prije nekoliko godina pokušao uništiti hrvatsko vinogradarstvo uvođenjem zakona o 0,0 promila u prometu, prodaja je počela padati i naše se tržište od tada nije oporavilo. Na taj zakon nadovezala se kriza i narod je osiromašio, zbog čega se bolja vina danas puno manje prodaju te sam tek u posljednje dvije godine krenuo u izvoz. Upravo dogovaram i izvoz u Kinu s jednim od najbogatijih Kineza te mislim da će se to realizirati. Međutim, izvoziti nije lako, jer smo kao zemlja u principu nepoznati u svijetu, a oni koji nas poznaju, znaju nas po lošem vinu. To su nam učinile velike tvrtke koje izvoze u inozemstvo, zbog kojih često ne možete nagovoriti ozbiljnijeg kupca ni da proba vaše vino. Svi oni zapravo nisu vinogradari, već biznismeni koji to rade iz interesa – a u Austro-Ugarskoj su se svi dvorovi za svečanosti opskrbljivali hrvatskim vinima, Francuzi su za loših godina uvozili vina iz Dalmacije da bi popravili svoja.

NACIONAL: Kažete da je kod dobivanja ove nagrade presudila ekologija. Često vam se vinari čude što koristite toliko malo pesticida, nazivaju vas osebujnim vinarom zbog posebnih metoda zaštite.

- Ekološkom proizvodnjom se bavim već 27 godina, jednostavno sam zadržao način stvaranja vina kakav je imala moja baka. Međutim, ne bi to tako i ostalo da nisam početkom ‘70-ih otišao u Italiju. Tamo sam vidio vinograd koji je izgledao kao da je bez gazde; blijed, žut, bez trave, a grožđe mu je bilo savršeno. Kad god bih došao u Italiju, odlazio sam ga vidjeti, a na kraju sam i upoznao gazdu. Kad sam ušao na imanje, iznenadio sam se koliko je bilo bogato, puno voćnjaka i svega, i pitao sam ga zašto tako slabo gnoji i prska svoj vinograd, za razliku od ostalih. On se nasmijao i rekao: “Pa ja to proizvodim za sebe, za svoju obitelj i prijatelje. Sve što mi jedemo i pijemo je zdravo, bez otrova, a u Italiji nikome ne vjerujem. Mogu imati lošiju košulju, cipele i auto, ali da bih bio zdrav i duže živio moram jesti i piti zdravo.” Tada je taman i kod nas počela dolaziti primjena nove zaštite vinograda, umjetna gnojiva i sva sila otrova, a ja sam nakon razgovora s njim sve preokrenuo i počeo gledati kako da se odreknem tih novotarija i proizvodim na starinski način. Sjetio sam se kako se radilo u mojoj obitelji i dok sam bio nadničar, i počeo. Mnogi su mi se smijali, tvrdili su da je nemoguće da vinograd bude zdrav samo s dva-tri prskanja te da ih mora biti barem 10-12, s raznim otrovima.

NACIONAL: Danas imate svoju farmu krava s koje dobivate gnojivo. Čime nadomiještate upotrebu herbicida?

- Za uništavanje korova imam razvijenu najmoderniju tehnologiju, kojom se okopava oko Vino i politika Iako je Ivan Enjingi izbjegavao miješanje u politiku, Stipe Mesić bio mu je čest gosttrsova i riješava se korova bez kemije. Vinograde prskam samo dva do četiri puta, i to samo običnim sredstvima na bazi bakra i sumpora. Nikada ni jedan strani, umjetni kvasac nije ušao u moj podrum. Zato sam i dobio ovu nagradu, jer je žiri smatrao da je to veliki doprinos proizvodnji vina u svijetu. Naravno, da bih proizvodio tu kvalitetu, morao sam se odreći kvantitete. Prosječno proizvodim 4000 litara vina po hektaru, a da počnem više gnojiti i špricati, proizvodio bih dvostruko. Moje vino je onakvo kakvo Bog da te godine i poznat sam po tome što ne silujem prirodu, nego joj se prilagođavam. Vino se radi u vinogradu, ne u podrumima.

NACIONAL: Vi ste već četvrta generacija vinara u svojoj obitelji, time su se bavili i vaš otac, i djed, i pradjed. No vi ste prvi koji ste to komercijalizirali?

- Da, ja sam krenuo sa 2000 loza, da bih danas na 55 hektara imao 400.000. Oni su svi proizvodili vino samo za svoje potrebe, a glavni podrumar je bila moja baka i od nje sam naučio prve stvari o vinarstvu. Pretakao sam joj vino, zatvarao slavine, spuštao kantu za vodu u bunar kad bi hladila bačve u fermentaciji. Već se onda smatralo da vino treba vrijeti u hladnom dijelu podruma i ja sam se toga držao, za razliku od mnogih vinara kasnije. Međutim, kako sam povećavao površine pod vinogradom, tako sam povećavao i bačve – i dobivao sve lošije vino. Tražio sam razlog tome i zaključio da je uzrok što se previše diže temperatura kad vino fermentira. Saznao sam da se u Italiji proizvode cisterne od inoxa s vodenim sustavom hlađenja, čega u ‘60-ima u Jugoslaviji nije bilo, i uspio sam ih uvesti u zemlju. Ekipa iz državnog udruženja vinara s čuđenjem je primijetila da dirigiram fermentaciju, većina nije imala pojma o tome.

NACIONAL: Kako ste se počeli ozbiljno baviti vinarstvom?

- Moja kuća je bila obrtnička, u njoj se radilo sve od drveta, željeza i kože; i kola, i točkovi, i bačve, i tambure, i violine. Kao dijete sam to sve gledao te naučio – pravio sam tambure, bačve, što god je trebalo. I danas je sve oko mene napravio netko od nas, ni jedan rad nije plaćen nekome izvana. Uglavnom, članovi moje obitelji bili su ugledni majstori, svi pismeni, pomagali su drugima. Kad je došao Stjepan Radić i osnovao Seljačku stranku, pridružili su mu se već u početku kao suorganizatori. No onda su došli drugovi iz šume, kojima to nije odgovaralo. U Hrnjevcu, našem selu, bilo je svih nacija iz Europe i svi su bili za nas. Međutim, drugovi to nisu mogli smisliti i morali su maknuti sve koji su bili ugledni u selu. Tako smo istjerani iz kuće pred Božić ‘43., kao Vukovarci. Kad smo se tri godine kasnije vratili, u kući je bio partizanski štab i više ničega nije bilo. Oca su mi u međuvremenu ubili i ništa nismo imali. Mama je išla u nadnicu da nešto zaradi, baka je bila sa mnom i s bratom, a didu su sa 70 godina otjerali na prisilni rad, da gradi ono što su ustaše spalile ‘41. Ja sam tad imao šest godina, bili smo gladni, čuvao sam tuđe krave i svinje za komad kukuruznog kruha. Krenuo sam u školu, ali sam odustao već u petom razredu jer sam i ja morao ići u nadničare da preživimo – primali su djecu već od 12 godina, a radili smo 15-16 sati dnevno za sitniš. I dalje smo bili tretirani kao banda, što god smo imali su nam otimali. Kao sudionici u osnivanju Seljačke stranke smatrani smo protivnicima komunizma. Više smo morali dati državi, nego što nam je moglo uroditi pšenice, kukuruza ili nečeg drugog. Čak i kad su nam prolazili kraj kuće, slušao sam komentare: “Ovo je banda, njima treba sve uzeti.” Tako bi mama i baka ostavljale krumpir neizvađen iz zemlje pa bi zimi razgrtale snijeg i vadile ga da imamo što jesti. Cilj je bio sve privatno uništiti i strpati u zadruge, na što moj did nije htio pristati pa smo jedva preživljavali.

NACIONAL: Otkuda ste porijeklom, Enjingi je mađarsko prezime?

IVAN ENJINGI dugi je niz godina bio direktor festivala Zlatne žice Slavonije, na kojem su se okupljali slavonski vinari- Prezime je mađarsko, tamo su se rodili moj pradjed Koloman i moj dida Martin. Oni su došli u Hrvatsku još 1882., tada je to sve još bila ista država. Međutim, nakon raspada Monarhije živjeli su ovdje 50 godina bez ikakvih prava, prije nego što su stekli hrvatsko državljanstvo. I sad mi nude da idem u manjine, da se upišem kao Mađar, ali moji su predugo živjeli ovdje bez prava i državljanstva i puno su žrtvovali da bi bili Hrvati, ne pada mi na pamet.

NACIONAL: Vinograde ste preuzeli sa 17 godina, 1957. godine, kada vam je umro djed.

- Rekao sam: “Neću više biti nadničar, želim biti svoj gazda.” Tad sam već imao pet godina iskustva rada u vinogradu i želio sam se time baviti; maštao sam da imam vinograde upravo tu gdje ih danas imam. Svake sam godine sadio nove vinograde i pomalo se širio. Tada sam morao u vojsku, koja je trajala dvije godine, ali imao sam sreće: bio sam regrutiran među telegrafiste i telefoniste, tako da sam tamo naučio sve o struji, iako je u mom selu još nije ni bilo. To mi je puno pomoglo u poslu i danas nema te instalacije koju je postavio netko drugi. Pomoglo mi je i što sam kasnije u vojsci bio na sanitetskom kursu, nakon kojeg sam radio u vojnim bolnicama, gdje sam puno naučio o sprječavanju bolesti. Mnoga od tih saznanja sam mogao primijeniti i u vinogradarstvu. Prekretnica se dogodila ‘72., kada sam prvi kupio opremu za punjenje vina. Do tada se vino prodavalo na bačve, a svaki gazda bi iz nje istočio vino i nasuo vode. To bi napravili svi, od gazde do konobara, a na kraju bi bio kriv vinogradar.

NACIONAL: Nikad se niste miješali u politiku, odbili ste i Tuđmanov poziv da se učlanite u HDZ, ali ste pred predsjedničke izbore javno podržali Ivu Josipovića. Zašto?

- Upoznao sam ga još davno, dolazio je kod mene u posjet s grupom svojih studenata. Smatrao sam da je jako dobar čovjek te da bi njegov dolazak na predsjedničku funkciju za Hrvatsku značio jedno smirenje, jednu sasvim drugu političku situaciju. Ne vežem se za stranke, još sam didu obećao da nikad neću ući ni u jednu stranku, jer se mojoj obitelji dogodilo sve to što se dogodilo samo zato što su bili u Seljačkoj stranci. No pridružio sam se, u jednom trenutku, Hrvatskoj seljačkoj stranci u kojoj je bio i moj did, misleći da će ona pridonijeti napretku Hrvatske. Tuđman me zaista nagovarao da dođem u HDZ, čak mi je u kuću donio odlikovanje Reda Danice hrvatske, što nije nikad nikome. No rekao sam da ne mogu jer sam u Seljačkoj stranci. Međutim, kad je otišao osnivač Drago Stipac i kad su došli Zlatko Tomčić i ekipa, izmanipulirali su me nekoliko puta i pobjegao sam.

NACIONAL: Kakva je situacija u hrvatskom vinarstvu, mijenjaju li se stvari na bolje?

- Ne. Vinari su i dalje neorganizirani, a skoro da nas je razbio zakon o 0,0 promila u prometu. Neki su tada bili za to, a svi su trebali biti protiv, jer je nezamislivo da se to dogodi u jednoj turističkoj, vinogradarskoj zemlji. Od tog se zakona odustalo, ali je na to došla kriza. Prošao sam svašta u životu, od prognanika do tuđeg ovčara i svinjara, ali mislim da nikad nije gore bilo. Prije se znalo što se može, što ne može; ja sam bio jedan od najjačih vinara u Jugoslaviji i nikad nisam imao ni jednu nenaplaćenu bocu. Danas tko hoće plati, tko neće ne mora, i pod pokroviteljstvom države nas pljačka tko stigne. Osim toga, većina je ljudi ušla u ovaj posao radi državnih poticaja i radi zarade – a pravi vinar ne radi zato da novac dobije danas, on radi, a novac dođe kasnije. Očekivali su velik novac preko noći, a desila se kriza u kojoj ne mogu prodati ni grožđe, ni vino. Sad idu sa svakakvim podmetanjima, potkupljuju i trgovce i ugostitelje, daju provizije i nastala je jedna nenormalna, nepoštena konkurencija.

NACIONAL: Vino niste pili skoro četiri godine, protestirajući protiv zakona o 0,0 promila. Kako ste, s obzirom na to čime se bavite, u tome uspjeli?

- Teško. Nisam popio ni kapi tri godine, devet mjeseci i 27 dana, dok taj zakon nisu maknuli. EKOLOŠKA PROIZVODNJA Kutjevački vinar Enjingi puno ulaže u suvremenu tehnologiju, a poznat je po tome što se već skoro 30 godina drži ekološke proizvodnje vina po čemu se razlikuje od većine vinara u HrvatskojVino sam svakodnevno degustirao, ali bih ga nakon toga pljunuo. Pokušavao sam utjecati na to da se taj zakon ne donese, a kad su ga ipak donijeli, postao sam ljuti borac protiv njega. Dotad smo mi vinari bili složni, ali taj nas je zakon potpuno razjedinio. Neki su svašta dobili da šute, a nekima koji su bili glasni su napravili svakakva zla. Dobivao sam grde poruke i prijetnje, upozorenja čak i iz inozemstva, ali ja sam o tim ljudima otvoreno govorio. Da sam bio u pravu, pokazalo se sad kada je dobar dio njih u zatvorima. No isplatilo se, zakon je ukinut zavaljujući ovakvima poput mene i nije nam se dogodilo što i Mađarkoj. Tamo je isti zakon bio donesen i Mađari su zbog njega izgubili svoje vinarije – što je bilo i planirano. U pretvorbi u Mađarskoj vratili su mnogima njihove vinograde ili su ih prodali zaposlenicima. Oni su ih preuzeli, digli kredite, gradili podrume, kupili opremu, a kad je država donijela zakon o 0,0 promila, promet je pao 80 posto i nisu mogli opstati. Nisu mogli otplaćivati kredite i banke su ih prodale strancima za ništa. Tako je i kod nas bio cilj uništiti što u Hrvatskoj valja, da nas stranci jeftino kupe. Vjerujem da je ostao taj zakon, da bi većina vinara propala.

NACIONAL: Bojite li se ulaska u EU?

- Sumnjam da će puno hrvatskih gospodarstvenika preživjeti ulazak u EU; što vinara, što ostalih. Uništit će nas trgovci i bankari, uz blagoslov države. Međutim, za prave vinare će ulazak u EU biti pozitivan - moći će u Europi prodavati gdje god budu htjeli, jer se tamo kvaliteta cijeni, a smanjit će se i birokratski nameti te će morati zaživjeti pravni sustav. Mislim da prevaranti i lopovi više neće imati šanse.

NACIONAL: Planira li vaš sin Ivan, zamjenik požeškog gradonačelnika Zdravka Ronka, preuzeti posao?

- Ne znam, ali izgleda da su mu dosadili političari, evo neki dan me došao pitati može li ponovno doći raditi kod mene.