Objavljeno u Nacionalu br. 806, 2011-04-26

Autor: Nina Ožegović

EROTSKA PREDSTAVA ŽENA U KOLICIMA

'I moja vagina ima pravo na seks i ljubav'

Slavnu predstavu 'Vaginini monolozi' prvi put su izvele žene s invaliditetom i otvoreno govorile o seksualnosti

Sudionice predstave 'Vaginini monolozi'Sudionice predstave 'Vaginini monolozi'“I moja vagina želi sve, želi seks”, to je poruka ovogodišnje iznimno snažne predstave “Vaginini monolozi”, koju su prošlog tjedna u povodu V-Daya u dvorani Gorgona u Muzeju suvremene umjetnosti izvele žene s invaliditetom. Predstava je bila posebna i drukčija jer su prvi put “Vaginine monologe” izvele žene s invaliditetom, koje su otvoreno i iskreno govorile o svojoj seksualnosti, žudnji i potrebi za ljubavlju o čemu se, barem u Hrvatskoj, dosad još nije govorilo. Predstava je izvedena pod geslom “Bez rampe – Stop nasilju nad ženama s invaliditetom”, a organizatori programa Centar za ženske studije i Zajednica saveza osoba s invaliditetom Hrvatske SOIH tom su se izvedbom htjeli založiti, kako su objasnili, za bolje razumijevanje njihova položaja, ali i razbiti brojne predrasude koje postoje u našem društvu o seksualnosti invalidnih osoba.


KAKO JE ISPRIČALA Rada Borić, ženska aktivistica i direktorica Centra za ženske studije, na tu je ideju došla još prije nekoliko godina sudjelujući u emisiji “Otvoreno”, kada je neki gost zagovarao prostituciju s obrazloženjem da to omogućava invalidnim muškarcima seksualni život. Ona mu je tada dobacila: “A što je s invalidnim ženama? Zar one nemaju žudnju?” U projekt se odmah uključila i redateljica Dubravka Crnojević-Carić, koja je ispričala da već nekoliko godina druguje s jednom ženom s invaliditetom. “Fascinirala me je njena finoća, inteligencija i obrazovanost, te samostalnost, a budući da smo puno razgovarale o ljubavnim odnosima, vezama i spolnosti, shvatila sam da i one doživljavaju eros i seksualnost na isti način kao i mi, te da imamo jednake probleme”, kaže redateljica predstave dodavši da je nakon te spoznaje nekako spontano krenula priča s provokativnim “Vagininim monolozima” američke spisateljice Eve Ensler. Počele su probe, no kaže da je cijelo vrijeme osjećala kao da nešto nedostaje. Tada su se pojavila razna pitanja i pokazalo se da je iznimno važno, kaže, da i one progovore o svojoj seksualnosti, o onome što žele i o čemu razmišljaju, jer ako neće progovoriti o sebi, njihova seksualnost će ostati nevid-ljiva. Zamolila ih je da napišu nešto o ljubavi i seksualnosti, a kada su to učinile, pokazalo se da one žele govoriti o svojoj seksualnosti, kaže, no problem je u nama jer ih mi kao društvo tretiramo kao bespolna, anđeoska bića. “Zatim smo u originalni tekst ukomponirali njihove intimne ispovijesti, a od Eve Ensler smo ostavili samo one dijelove koji su njima bili najzanimljiviji, primjerice, otkrivanje seksualnosti, orgazma i klitorisa, te priču silovane žene iz Bosne. Pokazalo se da žene s invaliditetom žele sve ono što žele i žene bez invaliditeta, a mi kao društvo o tome nismo ništa znali.”

U PREDSTAVI GOVORE Dijana Dleski, Monika Gerić, Mirjana Janžek, Gordana Jurčević, Ivana Kučina, Ines Pehnec, Nives Rebernak, Martina Šoštarić i Katarina Tonković, te aktivistkinja iz SOIH-a Marica Mirić i dvije asistentice Marija Šojić i Marija Osredečki. Došle su iz Zagreba, Karlovca, Krapine, Samobora i ostalih hrvatskih gradova, a njihovu sudbinu obilježila je mišićna distrofija, cerebralna paraliza, poremećaj ravnoteže, gluhonijemost te drugi poremećaji zbog čega se ili teško kreću ili se mogu kretati jedino u invalidskim kolicima. Unatoč tome, one su optimistične i, kako su nam ispričale, trude se svoje živote učiniti što kvalitetnijima. Monika Gerić ima cerebralnu paralizu, jer se rodila prerano, sa šest i pol mjeseci, no vrlo je temperamentna i živahna, po prirodi borac, a u predstavi “Vaginini monolozi” imala je jednu od istaknutijih uloga u kojoj je došla do izražaja njezina hrabrost. Kad izgovara vlastiti tekst u kojem kaže da želi da cijeli svijet sazna da i ona, žena s invaliditetom, u kolicima, ima vaginu i osjeća žudnju, govori to toliko iskreno i strastveno da joj moraju povjerovati i oni s najvećim predrasudama. Ispričala nam je da osobe s invaliditetom nitko nikada nije usmjeravao prema seksualnosti i ljubavi jer se to smatralo neprihvatljivim i neprimjerenim njihovu stanju. “Kao da mi nemamo pravo na seks i ljubav!” kazala je Monika Gerić koja je u sretnoj vezi s dečkom, također invalidom, već 13 godina. Upoznali su se na izložbi, zatim su bili prijatelji tri godine, a onda su postali partneri. Objasnila je da i one, kao i sve ostale žene, imaju potrebu za ljubavlju i nježnošću. “Osjećamo isto, ali je put do ostvarenja naših želja malo teži i drukčiji”, objasnila je, dodavši da se žene s invaliditetom neprestano moraju boriti s predrasudama društva jer se uobičajeno smatra da takve osobe nemaju seksualnost i ne osjećaju žudnju. “Čak kad se samo držimo za ruke, čudno nas gledaju, no mislim da nam se istodobno i dive”, otkrila je i dodala da problem nastaje zbog konzervativnosti društva, koje postavlja različite barijere i tabue u odnosu na seks i odnose među spolovima. “Čim nisi u braku i nemaš petero djece, odmah te sumnjičavo promatraju jer živimo u takvom društvu, a s druge strane, sve se gleda kroz seks, a ne kroz emocije i dodire”, rekla je Monika Gerić zaključivši da je ova predstava napravljena sa ženama s invaliditetom upravo zato što su htjele senzibilizirati društvo na svoju seksualnost, te ih educirati da i one mogu slobodno govoriti o svojoj žudnji. S njom se složila i Gordana Jurčević, žena prekrasna glasa, odana suradnica i predsjednica Mreže žena s invaliditetom SOIH-a – Saveza osoba s invaliditetom Hrvatske, inače iz Karlovca, koja je rekla da one, kao specifična grupa žena, žele poručiti da unatoč svojoj invalidnosti žele voljeti i biti voljene, te da je većina njih bila ili je i danas u vezi. Kad je imala šest godina, povremeno je počela padati i to ju je jako zbunjivalo, a kada joj je liječnik postavio dijagnozu mišićne distrofije, svi – i ona i roditelji, bili su šokirani. “Isprobali smo sve načine liječenja, od klasične medicine i vrhunskih liječnika do raznih travara, što je u meni pobuđivalo nadu, ali ništa nije pomoglo i završila sam u kolicima”, ispričala je Gordana Jurčević dodavši da je u školi u Krapinskim Toplicama shvatila da se čudo neće dogoditi i da joj ne preostaje ništa drugo nego da se bori da joj život, unatoč okolnostima, bude što kvalitetniji.

OTKRILA JE DA JE u vezi sa zdravim partnerom, koji nije iz njenog mjesta, pa se za sada povremeno posjećuju. Željeli bi započeti zajednički život, međutim, zbog financijskih razloga te slabe zapošljivosti osoba s invaliditetom u Hrvatskoj, to je za sada nedostižan san. Na pitanje kako se nosi s predrasudama društva o seksualnosti žena s invaliditetom, Gordana Jurčević je odgovorila “da je sve u glavi”. “Otkako smo u Mreži žena s invaliditetom krenuli s edukativnim radionicama s ciljem da osvijestimo i osnažimo žene u manje urbanim sredinama, te da im pomognemo da se izbore za svoja prava i potrebe, osvijestila sam i sebe i svoju žudnju”, objasnila je dodavši da je postala mnogo otvorenija. “Kad me pitaju imamo li i mi spolne odnose, odgovaram im da i mi imamo onu stvar i želimo užitak, samo što se trebamo prilagoditi situaciji i okolnostima. Znači, želimo isto kao i svi drugi ljudi, ali to postižemo na možda kompliciraniji način.”

SUDBINA NIVES REBERNAK ponešto je drukčija. Magistrirala je na ženskim studijima u Den PREDSTAVA
'Vaginini monolozi'
izvedena je u dvorani Gorgona u Muzeju
suvremene umjetnosti u povodu V-DayaPREDSTAVA 'Vaginini monolozi' izvedena je u dvorani Gorgona u Muzeju suvremene umjetnosti u povodu V-DayaHaagu i živi u Amsterdamu gdje je 1991. godine u svom stanu osnovala Kuću za mir i nenasilje, organizaciju za pomoć izbjeglicama, u kojoj su utočište našle stotine izbjeglica iz bivše Jugoslavije. S članicama svoje udruge išla je na audijenciju četrnaestog Dalaj lame u Den Haag, a zatim je prije deset godina organizirala njegov posjet Hrvatskoj. O njenom životu Svebor Kranjc snimio je dokumentarac “Profesija: izbjeglica”. “Rođena sam s iščašenim kukovima i zato sam cijeli život trpjela bol dok sam hodala”, ispričala je Nives Rebernak dodavši da je dobila invalidska kolica nakon neuspjele operacije kuka 1989. u Nizozemskoj. “Bila sam presretna jer su mi omogućila kretanje s manje boli i jer sam mogla ići tamo kamo mi je prije bilo nemoguće. Zaljubila sam se u svoja invalidska kolica, koja su mi postala najbolja prijateljica.” Na pitanje da li je ikada kao osoba s invaliditetom imala problema sa seksualnošću otvoreno je priznala da “nikad nije imala problema sa seksualnošćcu, ni dok je hodala, ni otkako je u kolicima”. Objasnila je da je njena osobnost toliko jaka da se nikad nije osjećala diskriminiranom, ni u djetinjstvu, a niti sada, te da zbog toga nikome nikada nije ni palo na pamet da je diskriminira. Supruga Maartena, Nizozemca, upoznala je u budističkom centru u Nizozemskoj, kaže, i zaljubili su se na prvi pogled. “Nisu mu smetala moja kolica, a sada je veliki zagovornik ljudi s invaliditetom, često čak snažniji od nas samih, i u svemu me podržava, kao i ja njega”, kazala je Nives Rebernak. Objasnila je da diskriminacija nisu samo arhitektonske barijere, nego i dobronamjerni ljudi koji smatraju da je hodanje najvažnija stvar na svijetu. Po njenom mišljenju to nije točno. “Sve velike stvari postigla sam iz kolica”, kaže dodavši da je hodajuća perspektiva zamara, no na žalost, na njoj se inzistira i u filmovima - kad netko završi u kolicima, jako je važno da opet prohoda, što je po njoj potpuno nepotrebno. “Smatram da nisam jednaka, da imam hendikep i da sam zato različita, ali to ne znači da sam manje vrijedna”, kaže Nives Rebernak. “Ne moram i ne želim dokazivati da sam jednaka hodajućima. No i ova predivna predstava je napravljena iz hodajuće perspektive. Ne želim govoriti o drugima, ali mene je to strašno iscrpilo. Napravile smo predstavu za devet dana za manje od 30 sati. A nismo glumice. A za žene s invaliditetom to je barem dvostruko više vremena. Transport, kolica van, kolica unutra, traženje pomoći i slično. Mi kao žene uvijek moramo biti dvostruko bolje, a sad smo kao žene s invaliditetom morale dokazati da smo bioničke žene. Da smo imale dovoljno vremena i razumijevanja za svoj invaliditet, sve je moglo proći s mnogo manje stresa, bolova i frustracije.” Mirjana Janžek je otkrila kako je na početku imala tremu i pitala se hoće li uopće moći govoriti pred publikom, a kamoli o vaginama i seksu, no kasnije, tijekom proba, svi su se oslobodili pa je i ona postala slobodnija. Podrijetlom je iz Krapine i kao djevojčica se razboljela od mišićne distrofije, no njenim roditeljima je ta bolest na žalost već bila poznata jer se od nje već bio razbolio njen stariji brat. Kad ih je redateljica zatražila da napišu nešto o ljubavi i seksualnosti, ona se opredijelila za ispovijest u kojoj je priznala da je i ona, unatoč invalidnosti, žena koja voli i koja je voljena. Naime, i ona je u sretnoj vezi već četiri godine s partnerom, koji je također u kolicima. “Uživam u poljupcima i dodirima, u nježnosti i pažnji koju mi pruža”, otkrila je Mirjana Janžek.

INES PEHNEC živi u Svetoj Nedelji, obrazovana je i samostalna, a nedavno se vratila s putovanja po Indiji kamo je otišla ne obazirući se na invalidska kolica. Ispričala je da nije imala tremu jer je željela u javnosti, pred publikom, govoriti o seksu, pa nije ni trenutka dvojila hoće li prihvatiti ulogu u “Vagininim monolozima”. “Što se mene tiče, nema nikakve razlike između mog prsta i vagine”, konstatirala je Ines Pehnec objasnivši da u današnje vrijeme vagina ne bi smjela biti tabu tema, no to se događa kad je riječ o ženama s invaliditetom. “Ovu predstavu smo napravile upravo zato da bismo osvijestile roditelje, koji često negiraju seksualnost kod svoje invalidne djece, ali i cijelo društvo, koje zaklapa oči pred njihovom seksualnošću stvarajući od toga tabu temu. Dakle, osobe s invaliditetom seksualna su bića, a mi želimo tu poruku o povezanosti invalidnosti i spolnosti, koja će za neke biti šokantna, proširiti i po ostalim hrvatskim gradovima”, zaključila je Ines Pehnec.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika