Objavljeno u Nacionalu br. 806, 2011-04-26

Autor: Renato Baretić

Nacionalna klasa

Snimatelj Tuđman

U kakofoniji skrivenih poruka potpuno blijedi ključni razlog zbog kojega su se Gotovina i Markač (a možda i Čermak, još se ne zna) našli u neočekivano gustom granju: nevjerojatno sebeljublje jednoga umirovljenoga povjesničara-amatera, unaprijed ustrašenog vizijom vlastite historijske usputnosti i nebitnosti

Renato BaretićRenato BaretićVitalni, samo malo nahlađeni gospodin na pragu starosti, zamišljeno je stajao iznad zahodske školjke, zabrinut i ozbiljan, gotovo sličan čovjeku koji stoji nad otvorenim grobom nekoga vrlo bliskog. Umrljani listići toaletnog papira, poput otkinutih cvjetnih latica, potpuno su prekrili mokro grotlo školjke i sve što je bilo u njemu, sve ono što će za koji tren zauvijek, nepovratno, nestati u bespućima kanalizacije. Pošutio je tako minutu- dvije, pa tronuto prošaptao “Sad zbogom!” i energičnim trzajem desnice aktivirao vodokotlić. Drugom je rukom brzo spustio poklopac školjke, da ne gleda kako vrtlog besmisla guta i odnosi još jedan nedokumentirani artefakt tisućljetne hrvatske povijesti i uljudbe, još jedno njegovo djelo. Potom je, kao svakog dana, oprao ruke i umio suzama ovlažene obraze, pa se koncentrirao na odraz svoga lica u zrcalu iznad umivaonika. “Vidjet ćete svi jednog dana!”, zaprijetio je gledajući kroz debele naočale u vlastite oči.


“NE ZAMARAJTE se takvim mislima”, ponavljala mu je svakog ponedjeljka njegova liječnica opće prakse, “nego zahvalite bogu na tako urednoj probavi i redovitoj stolici, s obzirom na vaše godine”. “Znam, ali, to odlazi u nepovrat, i nitko za to ne zna, nitko!”, kukao je svaki put. “Polako, smirite se. Znat će netko jednog dana, sigurno. Živite život, u mirovini ste, sutra je novi dan...” “O tome vam i govorim”, cijedio bi on kroz dopola stisnute usnice, “i sutra će opet biti isto, i opet nitko neće znati što se dogodilo! Nitko!” Trajalo je to tako godinama, činjenice hrvatske povijesti te uljudbe nepovratno su svakog dana odlazile u kolektor historije, a onda se jednog jutra taj isti gospodin probudio kao – prvi predsjednik Republike Hrvatske! “Aha, došla maca na vratanca!”, slavodobitno je pred ogledalom uzdignuo desni kut usta, pa krenuo ozvučavati sve uokolo. Stotine i stotine tisuća njemačkih maraka i američkih, kanadskih te australskih dolara, pristiglih iz ozarene i osokoljene dijaspore, dao je uložiti u nevidljive mikrofone i magnetofone najviše kvalitete, u videokamere i u plaće za vojsku ljudi koji su sve snimljeno, pod prisegom o šutnji, kopirali i transkribirali na papire s memorandumom “Strogo povjerljivo”. Ili “Privatno”. Ili “Stranka”. Ili kako već. Dao je ozvučiti sve, od Banskih dvora i Pantovčaka do Brijuna i Vile Dalmacija, vjerojatno i vlastitu (čuj budale, da “vlastitu”!) kuću. Svaki sastanak i svaki razgovor, svaki susret i dogovor, svi pregovori i sve sjedjeljke, svako kihanje i svaki prdac, svaki vrabac ili cvrčak ispred prozora – sve je moralo biti snimljeno i dokumentirano, kao kompenzacija za godine i godine opće nezainteresiranosti za genijalnost našega glavnog junaka...

NEKI SU SE onomad rugali njegovu “oficirskom” tenisu (sve s osnovne linije, ukočena koljena, prsa i stopala ravno prema protivniku, bez izmicanja, bez “otvaranja bokova”, nema šanse da Orešar pobijedi!), ali bilo bi zanimljivo vidjeti kako bi oni sami igrali tenis s mikrofonom zalijepljenim ispod majice i odašiljačem u gaćama! Ili preferans sa žičicama u oba rukava! Snimao je tako naš glavni junak svaku svoju riječ, i svaku riječ koju bi itko drugi izgovorio u njegovoj nazočnosti. Ona scena iz zahoda i dalje mu se svakodnevno ponavljala, ali ju je daleko lakše podnosio sad kad je znao da će sve drugo što radi, ali sve, ostati zabilježeno za generacije koje dolaze, za sve te kolone povjesničara i politologa, domaćih i stranih, koji će u stoljećima pred nama istraživati njegov lik i djelo... E, tu se ipak mrvicu preračunao: prije domaćih i stranih istraživača po korisne su informacije stigli strani – istražitelji. A još prije stranih istražitelja snimkoteku su pohodili i neki zanimljivi domaći dečki koji su, naravno, isključivo radi sigurnosti Hrvatske i njenih građana, odnijeli nekamo sve vrpce i papire sa svojim glasovima i imenima. Imajući na umu vragolastu zaigranost tih momaka, nije teško pomisliti čak i da su sobom donijeli i ostavili ponešto čega tu prije uopće nije bilo, niti je trebalo biti. Afera pod kodnim imenom “Tukileaks”, odnosno “Fathergate”, tako je mogla započeti. I ona i gangsta-rap koji je zadnjih dana ukorak prati: tko je znao, tko je dao, tko je slao, tko je kome što kazao? I kad, gad, ma nek umukne smrad! Tko je brisao, tko potpisao? Tko je što prešutio, tko se čega upravo sjetio? Tko iznova muti, kome bi bilo bolje da šuti? Kome je do pravde, kome do istine, kome samo do tog da Hrvatske nestane?

REPAJU TAKO UGLAS naši gangsteri, pripadnici istovremeno i suprotstavljenih i umreženih gangova, svak o svakome nešto već godinama zna i znakovito prešućuje, čuva poneki konkretniji stih za crne dane i šiba samo šifrirane aluzije. U toj kakofoniji skrivenih poruka potpuno blijedi ključni razlog zbog kojega su se Gotovina i Markač (a možda i Čermak, još se ne zna) našli u neočekivano gustom granju: nevjerojatno sebeljublje jednoga umirovljenoga povjesničara-amatera, unaprijed ustrašenog vizijom vlastite historijske usputnosti i nebitnosti. Zbog straha od takve mogućnosti (pogledajte, uostalom, Milana Kučana – tko se još danas među svjetskim povjesničarima i politolozima sjeća prvog slovenskog predsjednika?!) naš je živahni umirovljenik snimao sve i svašta, i sebe i druge, i tu i tamo. To beskrajno sebeljublje, taj metastazirani narcizam s kitnjastom posvetom budućim naraštajima, to su – sasvim onkraj kategorija dobra i zla, zločina i kazne, bez ikakve veze s njima! – glavni razlozi zbog kojih su ona govna s početka doplivala nazad kanalizacijom, pa ih i svi mi danas, 21 godinu nakon uključivanja prvog mikrofona, moramo kusati.

Vezane vijesti

Banana u državi

Banana u državi

Zamišljam očaj onih likova koji su otišli u Poljsku da bi se tamo pijani tukli, pijani švercali bengalke na stadione, pijani ih tamo bacali na teren… Više

Komentari

registracija
12/12/10

Klarens, 26.04.11. 03:00

Trla baba lan !!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!
Stari moj duboko sumnjam da svaki polupismeni novinarchich nema dovoljno shtofa za ludjachku koshulju CJELOKUPNOM POLITICHKOM KOTCU
EEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEE
EEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEE
EEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEE
EEEEEEEEEEEEEEEEE
EEEEEEEEEE
A koji kukuruz onda laprdate bez veze ?????


registracija
8/4/08

arisa, 28.04.11. 08:57

odlican prikaz stvarnosti


Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika