EKIPA ZA SKATE, BIKE I PUNK Članovi Overflowa Goran Živković, Zoran Piberčnik, Nikica Jovanović i Dalibor Martinčević s menadžericom Dijanom LakušKada u subotu, 13. kolovoza, koprivnička punk grupa Overflow nastupi na festivalu Sziget u Mađarskoj, iste večeri i na istoj pozornici na kojoj će nakon njih nastupiti glazbene zvijezde Amy Winehouse, grupa Interpol i The Chemical Brothers, bit će to definitivan dokaz da je riječ o međunarodno najzapaženijoj hrvatskoj rock grupi (uz Bambi Molesterse), što dokazuju i prošlogodišnji nastupi na festivalima South by Southwest u Austinu i CMJ Music Marathon u New Yorku, na kojima nikada nije nastupila ni jedna grupa iz bivše Jugoslavije. Sve to događa se 20 godina nakon što je grupa objavila svoj prvi album “Through Department Store”, nakon kojeg je počela nastupati po Europi, u vrijeme kada su se svi pitali kako je moguće da tri srednjoškolca i jedan osnovnoškolac objave tako zreli punk rock album na engleskom jeziku.

Jedan američki glazbeni kritičar napisao je tada: “Dao bih svoje lijevo jaje da te momke vidim na nekoj američkoj pozornici.” Nažalost, uslijed brojnih poslovnih problema, rata i neorganiziranosti, trebalo je proći 20 godina da Overflow napravi ono što je trebao napraviti odavno - postane svjetski prepoznatljiv bend. Trebali su, ali nisu, što bubnjar Dalibor Martinčević Dado objašnjava riječima: “Eh, da nam je tada bila pamet koju danas imamo.”

GRUPA OVERFLOW prošlog je tjedna objavila šesti studijski album “Hit Me” koji je bio snimljen još prošle godine i na temelju kojeg su pozvani na spomenute festivale. I ne samo to, njihov nastup u New Yorku u listopadu prošle godine pratio je i Seymour Stein, potpredsjednik kompanije Warner Bros Music i suosnivač kompanije Sire Records, čovjek koji je otkrio brojne zvijezde poput Madonne i Ramonesa. “On i njegovi prijatelji ostali su do kraja našeg koncerta. Nakon nastupa su tražili da se upoznamo. S nekima od njih danas i radimo. Savjetovali su nam da sada napravimo neke korake, za početak bi se trebali privremeno preseliti u Ameriku, nastupati na koncertima i stvoriti bazu obožavatelja da se stvar zakotrlja. Mi smo na sve to spremni, ali ne želimo otići u Ameriku i čekati. Američko je tržište najveće, najteže i najzasićenije na svijetu te je u njihovoj diskografiji uobičajeno čekati na izdanje albuma nekoliko godina. Potrebna je dugotrajnija priprema. Počeli smo pregovarati s nekoliko agencija koje bi nas zastupale u Americi i organizirale nam turneju i vidjet ćemo kako će se stvari razvijati”, rekao nam je Goran Živković Žika, pjevač grupe.

ZAŠTO SE SVE to nije dogodilo ranije? Prema onome što su nam rekli Dalibor Martinčević i Goran Živković, zato što nisu marili za poslovni aspekt glazbene karijere, zato što im je bilo bitno svirati i ništa drugo, čak ni novac. Čini se da su bili premladi i nesvjesni svog uspjeha, što ni ne čudi jer su se njih dvojica upoznala u tamburaškom orkestru u Koprivnici. Goran Živković, iako najmanji u orkestru, svirao je berdu, odnosno bas, a Dalibor Martinčević bugariju, što je gitara s četiri žice. “Svirali smo i klasičnu glazbu i obrade Beatlesa”, kaže Goran Živković, koji je 1990. godine, u trenutku osnivanja Overflowa, imao 17 godina. Martinčević i basist Konrad Mulvaj imali su 16 godina, a na gitari im se pridružio mlađi Živković, Branimir, zvan Mali, tada 14-godišnjak. Godinu dana kasnije poslali su svoje demo snimke na 11 adresa u bivšoj Jugoslaviji, čak i Siniši Škarici u Croatia Records, ali nakon tri dana javio im se Zdenko Franjić, vlasnik male izdavačke kuće Slušaj najglasnije: “Bok, ja sam Zdenko Franjić, znaš onaj iz Slušaj najglasnije. Meni je to super, ja bih to objavio.” I to je bilo to. “Možda i nije bilo dobro što smo tako lako objavili prvi album, sve je išlo prebrzo, možda smo morali proći teži put”, kaže danas Goran Živković. “Kada je objavljen album i čuvena recenzija koja spominje lijevo jaje, imao sam 18 godina, a moj brat je još pohađao osnovnu školu. Nismo baš puno razmišljali, sve smo radili instinktivno, stihijski, rekli smo – vidi super recenzija. Uostalom, svaki naš album recenziran je u Americi”, prisjeća se Goran Živković. Tijekom 1991. godine Overflow je bio predgrupa mnogim inozemnim grupama koje su nastupale u Hrvatskoj, a tada najpoznatiji francuski punk rockeri, grupa Les Thugs, odmah ih je pozvala da im budu predgrupa na turneji po Francuskoj. “Mjesec dana žicali smo profesore da nas puste na turneju. Bio je rat, nitko nas nije želio pustiti, u školi su nam rekli ‘pitajte na vojnom odsjeku, ako vas oni puste, onda može’, a na vojnom odsjeku su govorili ‘ako vas puste u školi, onda može’. U školi je bilo profesora koji su bili ljubomorni na nas, zaista ‘divan’ pedagoški pristup, jer mi klinci idemo na trotjednu turneju po Francuskoj i još će nam sve biti plaćeno”, prisjeća se Živković. Bila je to prva turneja Overflowa, prva pa u Francuskoj; na pola koncerata bili su predgrupa grupi Les Thugs, a ostalo su bili samostalni koncerti.

“MI SMO UVIJEK RAZMIŠLJALI o tome da bi mogli živjeti od glazbe, ali nikada da bismo mogli Članovi grupe u New Yorku 2010., gdje su nastupili na festivalu CMJ Music Marathon, kada ih je jedan od šefova kompanije Warner Bros Music, Seymour Stein, htio upoznati i pozvao ih u SADraditi neke kompromise. Bili smo svjesni da nam glazba kakvu sviramo ne može donijeti u Hrvatskoj komercijalni uspjeh. Nama je od prve probe pjevanje na engleskom zvučalo normalno. Nismo imali neki strateški plan, ali smo znali da želimo nastupati i u inozemstvu”, prepričava Dalibor Martinčević razmišljanja benda u vrijeme kada su 1993. godine objavili album “Dorothy” koji je kritika opet iznimno pozitivno ocijenila i nakon kojeg su opet zaredali europski koncerti. Završili su srednju školu, ali su u organizacijskom smislu problemi bili ogromni. “Koncerti su se dogovarali preko faks poruka, ali mi nismo imali faks mašinu pa smo svima dali broj faksa od Podravke. Tako su sve faks poruke dolazile u Podravku i zatim bile proslijeđene nama“, smije se Goran Živković dok prepričava takve i slične anegdote. “Najgenijalnija scena je bila 1993. godine kada smo nastupali u Francuskoj, u nekom selu u Bretagni. Svirali smo pred šest osoba i jednim psom koji je lajao na nas tijekom cijelog koncerta. Jednom smo u Italiji bili opljačkani u najgorem mogućem trenutku. Bilo je to pretposljednjeg dana turneje, kada je sav zarađeni novac bio kod nas, na samom jugu Italije. Bili smo na plaži, provalili su nam u kombi i uzeli sav novac. Nismo imali za gorivo da se vratimo kući i trebalo nam je 200 tisuća lira. Došli smo u malo mjesto Supersano, vidjeli smo natpis Centro Sociale, zapravo se radilo o skvotu, i natpis A – anarhija. Došle su neke cure, objasnili smo im naš slučaj, organizirali koncert, došlo je 50 ljudi i skupili smo novac. Nekako smo došli u Koprivnicu i onda je pukla sajla na mjenjaču kombija”, priča Živković stariji. U to vrijeme, 1994. godine, počinje komercijalni uspon sličnih pop punk grupa u Kaliforniji kao što Green Day i The Offspring, koji kvalitetom nisu bolji od Overflowa, s čime se slaže i Živković pa kroz smijeh kaže: “Oni su pokupili naše pare.”

“IPAK, NI ZA ČIM NE ŽALIMO. Jednostavno smo bili premladi, a tada u Hrvatskoj nije postojao nitko tko bi od nas, blesavih klinaca, mogao i znao napraviti nešto. Mi smo bili super na sceni, znali smo svirati, ali nije postojalo zaleđe kakvo danas imaju mnogi pjevači, nismo imali menadžera, medijsku podršku, i tako dalje. To nije tada postojalo, a nama je samo bilo bitno da sviramo i putujemo”, kaže Dalibor Martinčević. Ozbiljniji inozemni izdavač nije se pojavio, tako da 1997. godine u Hrvatskoj objavljuju treći album “Extremely Perverted Fantasies Of The Mad Milkman’s Disordered Mind”. Bio je to treći album za trećeg izdavača, a nepostojanje stalnog izdavača i stalnih suradnika također je stvaralo probleme, zbog čega dolazi do zasićenja pa grupu napušta Branimir Živković. Imao je 21 godinu, a već se zasitio. “Šteta, bili smo u naletu, kupili smo i kombi“, kaže ozbiljno Dalibor Martinčević. Trebalo im je godinu dana da nađu novog gitaristu, Nikicu Jovanovića: “Više smo dobili njegovim dolaskom nego izgubili odlaskom mog brata”, misli Goran Živković. Je li brat požalio? Goran misli da nije, danas se bavi drugim stvarima, ali ga glazba i dalje zanima. “Njemu je uvijek otvorena mogućnost povratka u grupu, tada bi nastupali s dva gitarista”, kaže Nikica Jovanović. Kada sam ih pitao što bi sada promijenili da se mogu vratiti u devedesete, Goran Živković je odmah rekao: “Ne bismo se uopće vratili iz Francuske, s prve turneje.” Martinčević dodaje: “Dogovarali bismo poslove s ljudima koje smo upoznali u inozemstvu odmah, na licu mjesta, našli bi odgovornu osobu da brine o nama i popričali ozbiljnije o planovima za budućnost.” A Amerika? “Nismo razmišljali o tome. Možda nismo bili dovoljno ambiciozni. Nekak' nam je Europa bila taman”, smatra Živković.

NAKON ČETVRTOG ALBUMA “Unbreastfed 69” grupa se 2001. godine raspala, i to na inicijativu bubnjara Martinčevića, da bi se 2005. godine, ponovo na njegovu inicijativu, okupili s novim basistom Zoranom Piberčnikom Zokijem kojeg je gitarist Nikica poznavao otprije. “Prva pametna stvar jest što imamo menadžericu Dijanu Lakuš Didi”, kaže Živković i dodaje: “Ona nas kritizira da smo previše samozatajni, da samo radimo svoje, a ne na vlastitoj promociji. To je zato jer nikada o sebi nismo smatrali da smo genijalni. I time se ponosimo.” Zahvaljujući reputaciji koju su imali, nije bilo teško dobiti novu priliku u Europi. “Na temelju njihovih koncerata u Europi, nastupa na festivalima Popkomm u Berlinu 2007. i Region Live u Budimpešti 2008. godine, bila sam pozvana na glazbenu konferenciju u Kanadu. Nakon što sam nekim ljudima predočila koncertne videomaterijale i sirove snimke albuma 'Hit me', odmah su pozvani na Canadian Music Week u Toronto, South by Southwest Festival u Austinu i CMJ Music Marathon u New Yorku, gdje su prošle godine i nastupili“, objašnjava nam Dijana Lakuš i nastavlja: “Kada kažemo da smo iz Hrvatske, nastupa čuđenje, ali sve se mijenja kada oni zasviraju.” Kada im se, nakon 20 godina, ponovno ponudila prilika za inozemni uspjeh, odlučili su to iskoristiti. Međutim, sada se suočavaju s drugim problemom, birokracijom, vizama i radnim dozvolama, jer Hrvatska nije član Europske unije. “Prije dvije godine naša pjesma se trebala naći na jednoj francuskoj kompilaciji. Sve je bilo dogovoreno dok nisu nazvali i rekli ‘oprostite, mislili smo da ste Slovenci, niste iz EU, ne možete biti na kompilaciji’”, priča Martinčević. “Bilo je smiješno kad smo prije dvije godine potpisivali ugovor s najvećom izdavačkom kućom u Europi koja ima podružnicu u Hamburgu. Kad smo već potpisali ugovor i počeli razgovarati o birokraciji i porezima, tek su onda shvatili da nismo iz EU. Kasnije smo se zezali da dobro da nisu znali da nismo u EU, jer možda ni ne bi potpisali ugovor. Na kraju suradnja nije prekinuta zbog EU, već bolje ponude iz Amerike”, prisjeća se Dijana Lakuš.

PJEVAČ GRUPE GORAN ŽIVKOVIĆ na jednom nastupu; kaže da ih menadžerica kritizira da su previše samozatajni: 'to je zato što nikad nismo smatrali da smo genijalni; i time se ponosimo'MARTINČEVIĆ DODAJE: “Svirajući u brojnim različitim zemljama, shvatili smo da je, nažalost, najveća zapreka nama i drugim hrvatskim glazbenicima na stranom tržištu zapravo naše porijeklo, odnosno negativna konotacija koja se veže uz Hrvatsku. Međunarodni ugled Hrvatske je na nezavidno niskoj razini, puno gori nego početkom 90-ih, a poslovna klima oko Hrvatske je puna nepovjerenja, nažalost nekad i opravdano, a za to je prije svega kriva politika i krivi ljudi na krivim mjestima. Osim toga, da bismo nastupali u većini drugih zemalja, trebamo papire, radne dozvole, negdje i vize, što, naravno, košta, a budući da nismo članovi Europske unije, to nam dodatno komplicira i poskupljuje proces. Stoga nije čudno što je strancima lakše raditi s glazbenicima iz drugih država, koje podupiru i razvijaju svoje izvozne kulturne proizvode. Mi često nastupamo na inozemnim festivalima i sudjelujemo na međunarodnim konferencijama kao gosti, gotovo redovito kao jedini predstavnici iz Hrvatske – i dok slušamo o iskustvima, mogućnostima i prilikama glazbenika u drugim zemljama, dođe nam zlo, jer to u svijetu iz kojeg mi dolazimo ne postoji. Hrvatski glazbenici su u startu u nepovoljnijem položaju jer iza većine glazbenika iz drugih zemalja, uz timove profesionalaca i menadžera, stoje i države koje kroz svoje institucije ulažu velike svote novca i vremena u promociju, razvoj i lobiranje svojih izvođača u inozemstvu. Primjerice, američki South by southwest festival je prilika koju priželjkuju svi svjetski glazbenici, menadžeri, agenti i diskografi, koji čak i plaćaju da bi njihovi izvođači tamo nastupili ili se predstavili, budući da je to velika referenca i promocija na međunarodnom tržištu. Nas organizatori sami zovu već dvije godine zaredom, a u Hrvatskoj gotovo nitko ni ne zna da taj festival uopće postoji, a kamoli da shvaćaju njegovu važnost.”