Zoran FerićKad me početkom listopada prošle godine Zorislav Antun Petrović iz Transparency Internationala Hrvatska pitao hoću li se uključiti u projekt “Knjigom po korupciji”, koji je zamišljen kao kolektivna zbirka priča na temu korupcije, ni trenutka se nisam dvoumio. To je možda i zato što zbog nekog razloga u književnosti volim te zajedničke projekte, volim tu zajedničku energiju koja se okuplja oko nekoga cilja, bila to zbirka priča koja nastaje kao rezultat prijateljske autorske igre, ili se pak radi o nečem angažiranijem i društveno važnijem. S radošću se sjećam zajedničkih projekata, kao što je, primjerice, “Posao dvanaestorice”, zbirka priča koju je za časopis Quorum napisalo 12 autora, a da su kao polazište dobili samo pet imena likova. Isto tako, jako se dobro sjećam projekta “Smrt predsjednikova psa” splitskog časopisa Torpedo, u kojemu, nažalost, nisam sudjelovao, ali gdje su se pojavile neke zanimljive priče, ili pak projekta erotskih priča koje su objavljivane u Nacionalu, a kasnije skupljene u zbirci erotskih priča “Libido.hr”.

Zajednički pothvati snažno mobiliziraju tu kolektivnu energiju i, osim što obično bivaju društveno zapaženi, svakom sudioniku daju i neku gotovo sportsku satisfakciju. Projekt Transparency Internationala po mnogočemu je sličan upravo tim projektima, ali on je u svojoj biti manje intelektualna ili umjetnička igra, a više ozbiljan društveni angažman. Rezultat te knjige, dakle, ne bi trebao biti samo ono što zovemo estetski užitak, nego u prvom redu i neko mijenjanje svijesti, a time i svijeta.

DA SE RAZUMIJEMO, jasno nam je da je moć knjiga u tom smislu vrlo mala, jasno nam je da poneke knjige mogu zadobiti i veliku popularnost i znatan društveni odjek, a da se ne prime “duše“ čitatelja, da tako kažem, i da je, zapravo, ozbiljno i ne dotaknu. Zanimljivo je, međutim, i što je projekt takve, društveno angažirane literature prilično zloglasan; jedna od njegovih inačica zove se “socijalistički realizam”, a njegovi autori “inženjeri duša”. Uostalom, tko smo mi da mijenjamo duše, ili ih izgrađujemo, pa makar u tako sitnom segmentu kao što je jedna kolektivna zbirka? Pa iako mediji i sva medijska kultura to čine svakodnevno, iako kreatori javnoga mnijenja i reklame to čine neprestano, ne bi li umjetnost, ako to doista jest, trebala od toga bježati? Ili, štoviše, djelovati subverzivno u odnosu na bilo kakve dobre namjere kojima je popločan put znamo već kamo. Sve ja to znam, bavim se literaturom već prilično dugo, dvije trećine života na to sam potrošio, a ipak sam tako spremno odlučio sudjelovati u kreiranju tako angažirane knjige u kojoj na prvome mjestu nisu literarni, nego jasni društveni razlozi. Zašto? Jednostavno zato što mi se opasnosti toga hudog inženjerstva duša ovdje čine samo teorijske, a podrška tako važnom cilju kao što je borba protiv korupcije ključna stvar za ovo društvo.

ODGOVOR NA TO PITANJE vjerojatno leži u činjenici da sam siguran da se razlika između sretnih i nesretnih zemalja vidi upravo po razini korupcije koja u njima vlada. Disciplinirani narodi, u čije je pojedince utkana snažna svijest o zajedničkom dobru, u povijesti su često bili vrlo opasni, sjetimo se samo Njemačke i Japana u Drugome ratu. Međutim, kad se stvari u društvu jasno postave, kad pravila o nepovredivosti života i neki ciljevi oko kojih postoji širi međunarodni konsenzus i moralno utemeljenje jednom definiraju, pa još kad se ti ciljevi pojedinca i ciljevi društva nekako poklope i usuglase, kad pojedinac zna da će, ako čini dobro društvu, i njemu biti dobro, kao i njegovoj djeci, onda imamo posla s puno sretnijim društvima od našeg. Ono čega fali našem društvu i više nego kruha svagdanjeg jest ta svijest o općem dobru, spremnost pojedinca ne samo da misli o općemu dobru, nego da bude spreman za njega se i odricati i ozbiljnije angažirati. Zato mi se sviđa ova knjiga, pa i čitav projekt Kulturom po korupciji. Zato što mislim da i popularna kultura, a i ono što zovemo visokom umjetnošću, upravo ovdje mogu puno dati. Nakon degutantnih korupcionaških afera u posljednje dvije godine, danas je izgleda svima jasno da je većinu društvenoga zla koje nas je zadesilo u zadnjem desetljeću 20. i prvoj dekadi 21. stoljeća omogućila upravo korupcija. Bez političke korupcije nema besramnih manipulacija vlašću, bez korupcije nema izvlačenja para iz državnih poduzeća, nema besramno skupih projekata na kojima se namiruje nekoliko razina korumpiranih činovnika ili privatnika, nema organizirane trgovine narkoticima, nema sramnog trgovanja zdravljem, nema trgovine ženama i djecom, nema užasne trgovine organima. Sve to, sav organizirani kriminal, omogućuje upravo korupcija u policijama, sudstvu i politici.

MEĐUTIM, KAD SE o tom složenom fenomenu radi, fenomenu koji je podjednako politički kao i socijalni ili psihološki, mene na prvom mjestu zanima pojedinac. Ne institucije koje bi se time trebale baviti, ne toliko policija ili sudstvo ili ustrojstvo USKOK-a. Zanima me svaki hrvatski građanin jer je jasno da korupcija, kao što dolazi odozgo prema dolje, kao nekakva teorija spuštenih dobara, ide i u obrnutom smjeru, odozdo prema gore. Ukratko, zanima me u kojoj smo mjeri svi skupa podložni korupciji. Ne kažem korumpirani, jer za većinu nema prilike, nego podložni, i u kojoj mjeri bismo bili korumpirani kad bi nam se pružila prilika. Bojim se da u pitanju korupcije prvo moramo preispitati sebe, vlastita iskustva, vlastite slabosti i vlastiti sistem vrijednosti. To ne mogu ni USKOK ni policija, to mora čovjek sam sa sobom kad uhvati malo vremena, kad mu misli vrludaju dok sjedi na zahodskoj školjci ili razgovara sam sa sobom u krevetu prije spavanja. U Kusturičinu filmu “Dom za vešanje“ ima jedna vrlo instruktivna rečenica koju često izgovara glavni lik: “Otkako sam samoga sebe prevario, nikome više ne vjerujem.” U kojoj mjeri mi korumpiramo sami sebe, i onda, korak po korak, sve više greznemo i u kriminal? I tu vidim, recimo, snagu književnosti o tom pitanju. Literatura provocira upravo taj razgovor čovjeka samoga sa sobom, ona je dijalog, i ako se potrefi da je autor bliska osoba i da se dogodi ono ključno prepoznavanje, ta bi komunikacija mogla biti plodonosna.