Prema Nacionalovim izvorima u policijsko-sudskim krugovima, Batarelo je na isti način razgranao reketašku mrežu u pulskom i riječkom državnom odvjetništvu, u zagrebačkom Upravnom i Trgovačkom sudu, na kraju čak i u Ustavnom sudu Republike HrvatskKrunoslav Canjuga, bivši županijski državni odvjetnik u Zagrebu, u dogovoru s Mirkom Batarelom, privatnim odvjetnikom, više je puta izmijenio i ublažio optužnicu protiv Saše Vukadina, jednog od većih zagrebačkih narkodilera. Uredio je, također, da se Vukadinu vrati imovina zarađena na kokainu. Deblokada Vukadinovih nekretnina bila je ujedno krajnji cilj zajedničke režije: iz istih kokainskih izvora – jer drugi nikada nisu ni postojali – optuženik je, po svemu sudeći, Canjugi i Batarelu, svome branitelju, platio pravosudne usluge. Prema prvoj varijanti optužnice koju je sastavio Uskok, Vukadina je čekala drastična kazna. Zahvaljujući Canjuginim manevrima, zagrebački diler i Batarelov klijent, poput kakvog manjeg prijestupnika, osuđen je na samo dvije godine zatvora.

Nacional ima uvid u Rješenje kojim je izvanraspravno vijeće zagrebačkog Županijskog suda obrazložilo odluku o pokretanju službene istrage protiv Canjuge i Batarela, državnog i privatnog odvjetnika koji su udruženim snagama u nekoliko mjeseci razgranali pravosudni reket u raznim oblicima. U Rješenju, sastavljenom od sedam stranica, doduše, ne rabi se sintagma “pravosudni reket”, ali se Canjuga izrijekom okrivljuje za odavanje službene državnoodvjetničke tajne i primanje mita zauzvrat. Time je jedno pravosudno tijelo, prvi put u samostalnoj hrvatskoj državi, korupciju definiralo mnogo šire od podmićivanja gotovim novcem, u plavoj kuverti ili na tajni račun u inozemnoj banci. Prema spomenutom Rješenju, Canjuga se tereti da je povjerljive informacije prodavao Batarelu za obilne obroke u najskupljim zagrebačkim i samoborskim restoranima, pokušavajući jednom zgodom ishoditi i automobil marke “passat” uz popust od 5000 eura. Kako je zabilježeno u tajno snimljenim telefonskim razgovorima, Batarelo je, pregovarajući s autokućom Zubak, među ostalim predložio: ako taj popust ne može srediti sam dobavljač, on osobno dat će tih 5000 eura, samo da tako važan, moćan i koristan čovjek kao što je Canjuga bude pošteđen nepotrebnih troškova. U igri su vjerojatno bili mnogo krupniji novčani interesi, no policijski i Uskokovi istražitelji zasad su, kako vjeruju, uspjeli dokazati barem toliko.

Kako je poznato iz dnevnih novina, odluka o pokretanju istrage protiv korupcionaške sprege Canjuga – Batarelo donesena je 31. srpnja 2003., iz drugog pokušaja. Prije toga, istražni sudac Ratko Ščekić odbacio je Uskokov zahtjev za službenim otvaranjem istrage protiv Canjuge i Batarela, tvrdeći da ponuđeni dokazi – uglavnom stenogrami njihovih tajno snimljenih telefonskih dogovora i pregovora –nisu dovoljno jak argument za iniciranje kaznenog progona.

Izvanraspravnom sudskom vijeću, za razliku od Ščekića, Uskok je dao na uvid doslovno sve materijale o aktivnostima reketaškog para. Dok se u “crnim kronikama” dosad spominjao samo jedan slučaj njihova pravosudnog reketa – sesvetska organizacija švercera kavom – iz Rješenja je vidljivo da je Uskok registrirao najmanje četiri kaznena predmeta koja su realizirana tajnim aranžmanima Krunoslava Canjuge i Mirka Batarela. Osim švercerske mafije, Rješenje spominje kazneni predmet protiv Ćire Grubišića, bivšeg konzula u Mostaru, mešetarenje s putnim nalozima u Industrogradnji i Sašu Vukadina, kao najdrastičniji i najskandalozniji primjer. U “slučaju Vukadin”, kako piše u obrazloženju, osovina Canjuga – Batarelo nije ilustrirana samo njihovim telefonskim kontaktima, nego i potpisanom izjavom očevica, Batarelova kolege odvjetnika. Kako Vukadin nije optužen sam, nego kao vođa narkoskupine, u sudskom postupku sudjelovalo je više branitelja. Kad su zakazali sastanak da koordiniraju obrane, izjavio je jedan od njih, pojavio se Batarelo i trijumfalno ih izvijestio kako gube vrijeme na besmislice, jer je on osobno s Canjugom već sve isplanirao.

I doista, sljedećeg dana dio dilerske skupine našao se na slobodi.

Tako je izvanraspravno sudsko vijeće dobilo prilično zaokruženu sliku korupcionaške “hobotnice” u pravosudnim institucijama koju je Batarelo izgradio kao intimus Radovana Ortynskog, bivšeg glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske i siva eminencija njegova ureda. Nakon smjene Ortynskog, jezgra privatnog i paralelnog pravosudnog sustava Mirka Batarela premještena je u Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu. Krunoslav Canjuga tu je instaliran u epohi Ortynskog, ali na Batarelov zahtjev i preporuku. Ponešto u znak zahvalnosti što ga je promovirao u šefa najvećeg državnog odvjetništva u zemlji, ponešto zbog sitnijih i krupnijih financijskih interesa, Canjuga se faktički preobrazio u Batarelova servilnog službenika.

“Operacija Vukadin”, jedan od četiri primjera koji se spominju u Rješenju o provođenju istrage, bila je vrlo komplicirana, utoliko je za korupcionaški par morala biti i profitabilnija. Saša Vukadin, danas 31-godišnjak, poznati je pripadnik zagrebačkog kriminalnog miljea: sredinom devedesetih, kad je počinjao karijeru narkodilera, bio je nižerangirani pripadnik ganga s Knežije i poslovni partner Davorina Sobjeslavskog, marginalnog optuženika u procesu protiv tzv. zločinačke organizacije. Nakon tučnjave zbog podjele novca i međusobnih dugova, Vukadin se stavio na raspolaganje Ivanu Šakoti, šefu maksimirskog klana, koji je likvidiran 1997. Uz sitniju trgovinu drogom, Vukadin se u tom razdoblju bavio preprodajom ukradenih automobila, osnovavši, kao paravan, malu rent-a-car agenciju. Šira javnost doznala je za njegovo postojanje 1997. Dospio je u riječki zatvor zajedno s narkoovisnikom i policijskim provokatorom Damirom Džebom, nakon obračuna pištoljima sa zaštitarima opatijskog kluba Kapitano.

Uspon prema elitnim krugovima zagrebačkog podzemlja, uslijedio je nakon uhićenja njegovih bivših kompanjona s Knežije. U suđenju projektiranom kao “proces desetljeća”, koje je trebalo proslaviti Batarelova prijatelja Radovana Ortynskog, Vukadinu je bila dodijeljena uloga jednog od krunskih svjedoka optužbe. Budući da se nije pokazao odveć pouzdanim – više je puta mijenjao iskaz – od državnog odvjetništva nije dobio značajne beneficije, ali je pravosudnom eliminacijom knežijske konkurencije profitirao na drugi način: preuzeo je dio njihova narkotržišta i izgradio vlastitu mrežu ilegalnih trgovaca. Poslovi su toliko nabujali da je Vukadin na kokainu, prema nekim procjenama, posljednjih godina zarađivao i do 100.000 DEM mjesečno. Taj je novac djelomice ulagao u stanove i građevinska zemljišta.

Uhićen je u proljeće 2003. zajedno sa suprugom Zrinkom, kao aktivnom suučesnicom, te petoricom najbližih suradnika i stalnih konzumenata. Među njima našao se ovisnik i preprodavač koji je nešto prije automobilom usmrtio dijete. Jedan od kupaca priznao je kako je od Vukadina, u šest navrata, kupio 75 grama kokaina, plaćajući gram između 60 i 80 eura. Kokain je pronađen i u samoj Vukadinovoj kući. Vjerojatno u dosluhu sa svojim odvjetnikom Batarelom, narkodiler tvrdio je da mu je drogu podmetnula policija tijekom pretresa stana. U prvom koraku, optužena skupina kvalificirana je kao zločinačka organizacija iz nadležnosti Uskoka. Osim trgovine drogom, Vukadinu i njegovoj supruzi na teret je stavljeno pranje novaca kroz kupnju nekretnina. Na temelju tako sročene optužnice, izdan je sudski nalog o blokadi cjelokupne Vukadinove imovine, vrijedne 1,6 milijuna HRK. Kako je sud odbacio kvalifikaciju organiziranog kriminala, kazneni progon oduzet je Uskoku i prebačen na Canjugino Županijsko državno odvjetništvo. A Canjuga je predmet dodijelio jednom od svojih najneiskusnijih zamjenika, dajući mu samo tri dana za proučavanje spisa koji je Uskok sastavljao sedam mjeseci.

Od tog trenutka optužnica se počela tako naočigled topiti, tako da su novinski izvjestitelji zaključili kako državnoodvjetnička strana doživljava joj jedan katastrofalni poraz.

Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu prvo je samoinicijativno odustalo od progona Vukadinove supruge Zrinke i još jednog optuženika, koji su već dan prije glavne rasprave pušteni na slobodu. A zatim je, bez znanja Mladena Bajića i konzultacija s Uskokom, izmijenilo čak i one točke optužnice čiju je utemeljenost nešto ranije verificirao Vrhovni sud. Izbacujući kvalifikaciju “pranja novca”, Županijsko državno odvjetništvo, po formalnopravnom automatizmu, anuliralo je, naime, sudski nalog o blokadi Vukadinove imovine. Nakon svih tih izmjena, Županijsko državno odvjetništvo, kao tužiteljska strana, optuživalo je Vukadina faktički samo za individualnu trgovinu drogom, zahtijevajući kaznu isključivo za onu količinu kokaina koja je pronađena u njegovoj kući. Na kraju, notornom kriminalcu, narkodileru i Batarelovu klijentu, sudsko vijeće nije ni moglo izreći strožu kaznu od dvije godine zatvora.

Ako dosad nije bilo jasno zašto je Canjugina institucija tako velikodušna i blaga prema Saši Vukadinu, Rješenje o provođenju istrage protiv njega i Batarela napokon otkriva skrivenu stranu te naoko zagonetne igre: riječ je o državnoodvjetničkom službeniku koji se svjesno i planski stavio na raspolaganje privatnom odvjetniku sumnjiva pravničkoga znanja, bivšem cariniku sumnjiva morala čija karijera, primjerena njegovoj reputaciji, ovisi o stalnom lovu na bogate kriminalce i korumpirane prvake pravosudnih institucija.

Canjuga, naime, nije jedini. Prema Nacionalovim izvorima u policijsko-sudskim krugovima, Batarelo je na isti način razgranao reketašku mrežu u pulskom i riječkom državnom odvjetništvu, u zagrebačkom Upravnom i Trgovačkom sudu, na kraju čak i u Ustavnom sudu Republike Hrvatske. Tu je ishodio odgodu rasprave o ustavnoj tužbi koja je uznemirila njegova klijenta, poznatog zagrebačkog kardiologa, također utjecajnog i korisnog za daljnje uvezivanje batarelovske korupcionaške strukture.

U rješenju kojim je 31. srpnja izvanraspravno vijeće Županijskog suda u Zagrebu odlučilo da se protiv Krunoslava Canjuge, smijenjenog županijskog državnog odvjetnika, otvori istraga za odavanje službenih tajni i mito, osim “slučaja Vukadin” spominju se još tri slučaja.

Tijekom 2001. i 2002. trajala je istraga protiv Zvonimira Marića, člana Uprave zagrebačke Industrogradnje. Čeprkanje po poslovanju prilično je uznemirilo duhove u građevinskom poduzeću, pa su se neki zaposlenici obratili Batarelu, svjesni njegovih bliskih veza u zagrebačkom državnom odvjetništvu. Pokazalo se da su bili u pravu: Krunoslav Canjuga telefonom je Batarelu objasnio da se policija bavi neregularnim isplatama preko putnih naloga, ali da “tu neće biti ništa”. Istu informaciju Batarelo je proslijedio u Industrogradnju. Kakvu je korist od toga imao, za sada nije poznato. No izvan svake sumnje, Batarelo i Canjuga tu će povjerljivu obavijest jednoga dana naplatiti, ako ne u novcu, onda protuuslugom.