Ne samo da će glava zaboljeti zastupnike u Saboru prilikom odgonetavanja zagonetke zašto se zakon uopće donosi, glava će zaboljeti i suce kojima se sada umjesto instituta “istinitosti informacije” nudi “točnost informacije”, kPrije nekoliko dana ministar kulture Antun Vujić održao je konferenciju za tisak i novinarima predstavio konačni nacrt Zakona o medijima. O njemu će u četvrtak 28. kolovoza raspravljati hrvatska vlada i po hitnom ga postupku proslijediti Saboru. Konferencija je medijski popraćena frazom “Perom na pero” i nesuvislim objašnjenjima koja se mogu podmetnuti samo neznalicama.

Prekjučer sam primio vrlo ljubazno pismo Vujićeva pomoćnika mr. sc. Jadrana Antolovića koji zahvaljuje što su “primjedbe, prijedlozi kao i kritički osvrti izneseni u Nacionalu pomogli da ovu izuzetno složenu i zahtjevnu materiju što kvalitetnije pripremi”. Uz ovako ljubazno pismo dostavljen mi je i konačni prijedlog Zakona o medijima.

Nažalost, nakon čitanja ljubaznog pisma uslijedilo je totalno razočaranje. Uz konačni tekst Zakona o medijima – koji se gotovo uopće ne razlikuje od radne verzije teksta i u kojem je akceptirana samo jedna naša primjedba (autorizirani intervju sada je osnova za oslobođenje od odgovornosti nakladnika) – dostavljeno je i uobičajeno obrazloženje. Na temelju ovakva obrazloženja morali bismo znati zašto se uopće donosi novi zakon i što će se njime postići te koliko će sve stajati.

Obrazloženje bi trebalo sadržavati barem pristojnu analizu provedbe dosadašnjeg Zakona o javnom priopćavanju koji je donesen još 1996. godine. Od ovakve kompromiserske vlade nije za očekivati da bi ova analiza trebala sadržavati i suptilne ocjene o polukriminalnim radnjama koje su se u medijima događale od 1996. godine, a direktno su ugrožavale slobodu medija. Ako kartel “Grupo” već nije bio najteži kriminalni čin, on je svakako bio čin koji upravo drastično ugrožava slobodu medija. Pljačka Tiska i Slobodne Dalmacije, koncentracije u distribuciji tiska, nesankcionirano nametanje poreza Feralu, prisluškivanje novinara i kriminalne privatizacije medijskih kuća pojave su koje su se događale za vrijeme važenja sadašnjeg Zakona o medijima. Isto se odnosi i na olako ograničavanje dostupnosti informacija primjenom službene ili državne tajne. Zbog tog famoznog žiga u medijima ima previše špijuna, a premalo novinara. Naime, da bi se novinari domogli informacije, moraju se sasvim nepotrebno pretvarati u špijune ili od njih dobivati informacije koje bi inače trebali dobivati direktno. Nekontrolirano stavljanje žiga državne ili službene tajne afirmira i špijunske službe koje mogu manipulirati informacijama i usmjeravati političke tokove.

Kad već nije spreman za takve suptilne analize, autor bi zakona barem mogao analizirati sudsku praksu, priupitati nešto suce i nakladnike. Umjesto bilo kakve analize, autor pod naslovom “Ocjena stanja” nudi samo ove rečenice: “Važeći Zakon o javnom priopćavanju uređuje uglavnom pitanja u području javnog informiranja koja se osobito odnose na tiskane medije. Odredbe tog zakona kojima se uređuje položaj i prava urednika i novinara nepotpune su i nedostatne, te se u velikom broju odredaba razrađuje način ostvarivanja sudske zaštite u pogledu naknade štete. Uvažavajući odredbe Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju zaključenog između Republike Hrvatske i Europske unije uspostavljena je donošenja novog zakona kojim će se područje javnog informiranja potpunije urediti sukladno pravnoj stečevini Europske unije gdje se ovim pitanjima posvećuje velika pozornost kao jednom od mjerila stupnja demokratičnosti društva.” I NI SLOVO VIŠE!

Smatram potrebnim u cijelosti citirati ovo obrazloženje da se i šira i stručna javnost upozna s argumentacijom za donošenje novog zakona. Inače bi mi trebalo mnogo više riječi da opišem neprikladnost ovog obrazloženja. Baš me interesira kako će u četvrtak na sjednici Vlade raspravljati npr. ministar poljoprivrede ili prometa i koliko će njima biti jasno zašto se zakon uopće donosi.

Ovakvo obrazloženje ukazuje da nema pravih razloga za donošenje baš takvog zakona. Stupanj demokratičnosti društva na koji se autor poziva ovim zakonom sigurno je manji nego do sada jer ne donosi ništa novo u odnosu na proširenje slobode informiranja. Štoviše, ta je sloboda sužena odredbom o obvezi odavanja izvora informacije u okruženju gdje propisima nije – a pogotovo ne praksom – dobro definirana službena i državna tajna. Nespretni pokušaj definiranja nedozvoljene koncentracije, i to samo za pisane medije, unosi u medijski prostor samo još veću maglu. U tu maglu uklapa se i nejasna definicija ispravka i odgovora te tehnologija objave ispravka koja se opet odnosi samo na tiskane medije. Zakon nema nikakvih regulatora ili drugih instrumenata za zaštitu javnog interesa, kao što ga npr. ima Zakon o javnim telekomunikacijama. Nešto malo odredbi koje pojačavaju položaj novinara u odnosu na nakladnika ne opravdava donošenje potpuno novog zakona. Uostalom, i do sada je postojao dovoljan zakonski okvir da novinarski sindikat i Hrvatsko novinarsko društvo izbori mnogo veća prava za novinare.

Čitam dalje i nadam se da ću neke odgovore naći pod poglavljem “Posljedice koje će proisteći donošenjem Zakona”. A tamo piše slijedeće: “Donošenjem Zakona o medijima zaokružit će se novelacija i osuvremenjivanje hrvatskog medijskog zakonodavstva, te njegovo usuglašavanje s europskim propisima, preporukama i standardima. Time će se ujedno stvoriti uvjeti za ostvarivanje temeljne uloge medija u demokratskom društvu, a to je stvaranje sustava javnog informiranja koji će omogućavati i podržavati pluralizam i raznovrsnost medija. Jasnim utvrđivanjem položaja glavnog urednika, kao prava i obveza novinara osigurat će se ostvarivanje slobode medijskog djelovanja, kako na razini novinara pojedinca, tako i na razini svakog pojedinog medija. Utvrđivanjem transparentnog načina ostvarivanja prava na objavu ispravka ili odgovora na objavljenu informaciju, osigurava se bolja zaštita ljudskih prava i sloboda, dok se ostvarivanje prava na naknadu štete u cijelosti ostvaruje na način propisan zakonima kojima su uređeni obvezno-pravni odnosi.” I NI SLOVO VIŠE! Dostojno proklamacija iz nekadašnjih partijskih kongresa.

A da to sve nije bez veze, pokazuje još jedan (i zadnji) citat poglavlja pod naslovom: “Ocjena potrebnih sredstava za provođenje zakona”: ” Provođenje ovog Zakona zahtijevat će osiguranje sredstava u Državnom proračunu za 2004. godinu u iznosu od 2.600.000 kuna od kojih će 1.800.000 kuna pokriti plaće novozaposlenih stručnih djelatnika koji će u nadležnom ministarstvu obavljati poslove predviđene ovim i drugim zakonima iz područja javnog informiranja dok će preostala sredstva biti potrebna za pokriće drugih tekućih troškova za obavljanje poslova temeljem ovog zakona.”

Ne samo da će glava zaboljeti zastupnike u Saboru prilikom odgonetavanja zagonetke zašto se zakon uopće donosi, glava će zaboljeti i suce kojima se sada umjesto instituta “istinitosti informacije” nudi “točnost informacije”, kada im se daje maglovita definicija ispravka i odgovora. Glava će zaboljeti i novinare kada će im sud “frkati ruku” da odaju izvor informacije, a nešto će od glavobolje osjetiti i porezni obveznici.

Što se glavobolje tiče, mirni mogu biti državni činovnici sa svojim žigovima o državnoj tajni, mogu biti mirni političari koji će dobivati besplatni prostor u novinama zahvaljujući svojim “ispravkama” i “odgovorima” i to pod povoljnijim uvjetima u vrijeme predizborne kampanje, a posebno mirni mogu biti aspiranti na veće koncentracije u medijskom prostoru. Dozvoljena koncentracija u Zakonu uopće nije definirana jer je vezana uz pojam nakladnika, a ne vlasnika. Nedopuštenom koncentracijom u području tiska smatra se kada nakadnik ostvari 40% tržišta. Bodo Hombach i WAZ mogu osnovati stotine tvrtki i svaka od njih, kao što je to i sada slučaj, može biti nakladnik jednog tjednika ili dnevnog lista. Tako se nedozvoljena koncentracija nikada ne može postići.

Ubrzani put prema Europskoj uniji zahtjeva oprez jer se zakoni ne bi trebali donositi samo zbog Europe, već i zbog naših specifičnih uvjeta.