Bio to tvornički radnik ili partijski sekretar, liječnik ili profesor, gotovo svatko je negdje imao bocu "za svaki slučaj". A slučajeva za čašicu se uvijek našlo: državni praznik, privatna proslava ili tek vesela večer uz prijatelje - sve se to redovito pretvaralo u divlje pijanke. Čak i jedna koračnica socijalističke omladine DDR-a je posvećena - pivu: Rođeni smo u državi / Gdje hmelj i slad ne propadaju / Što pijem ja, što piješ ti, što pijemo mi? / Pivo, pivo, pivo / Dođi druže, sjedi uz nas / Popij pivo, to oslobađa jezik / Razgovor uz pivo je produktivan / To jača naš narodni kolektiv

"To se nije moglo piti čisto"

Tog fenomena se prihvatio Thomas Kochan, etnolog i autor studije "Plavi davež - tako je pio DDR". Već se naslov mora objasniti: 'Plavi davež' je bilo ime od milja za jednu 40-postotnu votku, a plava nije bila samo etiketa na toj boci nego je, po mišljenju građana, i boja kože onoga tko je pio tu votku vremenom poprimala tu boju. Jedna nekadašnja konobarica sa istoka se sjeća: "Plavi davež, sjećam ga se. On se uglavnom koristio samo za miješana pića, sa kolom ili tonikom. Čist se nije mogao piti - ili možda samo oni najokorjeliji pijanci."

Thomas Kochan se posvetio baš njima - pijanicama u Istočnoj Njemačkoj. Još 1977. je jedan liječnik iz Magdeburga da su barem 5% svih građana socijalističkog raja bili ovisnici o alkoholu - četiri puta više nego u tom dobu u zapadnoj Njemačkoj. S druge strane, etnolog je konstatirao zapanjujuću naivnost u odnosu prema alkoholu: "U osamdesetima je jedan liječnik, specijalist za ovisnosti, točno primijetio kako Istočni Nijemci nemaju nikakvih primisli prema alkoholu. Koristili su ga kao što mi koristimo kruh i maslac."

Flaša rakije u svačjoj ladici

Tim više što u istočnonjemačkim trgovinama često nije bilo maslaca, ponekad niti kruha - ali alkohola gotovo uvijek. Zemlja se mogla pohvaliti sa čak 15 različitih vrsta piva i 30 žestica raznih vrsta, od kojih neki uopće nisu bili jeftini: boca je mogla koštati i šestinu prosječne mjesečne plaće. Ipak, Istočna Njemačka je bila rekorder u žesticama, ukazuje etnolog Kochan: "Tipično za DDR je bilo da se pilo mnogo rakije, i to je 1988. u prosjeku bilo 16,1 litru - to je 23 boca od 0,7 godišnje po glavi stanovnika!"

Već tu je Istočna Njemačka spadala u sami svjetski vrh jer to znači da se na istoku pilo dva i pol puta više žestica nego u Zapadnoj Njemačkoj u isto doba. Ali ni to nije kraj: tome treba pribrojati i 12 litara vina godišnje i čak 146 litara piva. Konzum alkohola je ponekad poprimao apsurdne razmjere, pripovijeda znanstvenik: "Jedna žena mi je pričala kako se u Istočnoj Njemačkoj proširio recept za dijetu kojeg je i sama isprobala. Recept se zove 'votka s hrenovkom' i tu ujutro, kad se probudite, treba popiti malu votku, u podne veliku votku i uz to pojesti jednu hrenovku, a navečer je na redu još jedna mala votka. Da li je dijeta djelovala, to nije rečeno, ali je bilo prilično opojno."

Bijeg od stvarnosti socijalizma?

To je bila opojnost o kojoj se u socijalističkoj državi uglavnom šutjelo, ali koja je bila barem donekle podnošljiva komunističkoj vrhušci - koja je nerijetko i sama posezala za čašicom, tako da se uglavnom okretala glava na drugu stranu. Thomas Kochan: "Opijeni ljudi koji bježe od stvarnosti, to se smatralo ostatkom kapitalizma, reliktom starih vremena. Drogeraša i narkomana je bilo na Bahnhof Zoo u Zapadnom Berlinu, u Hamburgu, u Americi - ali ne u Istočnoj Njemačkoj! Tako da zapravo nisu znali kako da pristupe tom problemu." Ipak, sa nekim zaključcima knjige o alkoholizmu u DDR-u Thomasa Kochana se ne slažu svi, osobito sa njegovim stavom kako je alkoholizam bio dio životnog stila i kulture - a ne sredstvo da se pobjegne iz sive svakodnevnice socijalizma. Da je to bilo tako, svjedoči i činjenica da je, kada je srušen Berlinski zid, u samo dva tjedna drastično pala potrošnja alkohola na istoku Njemačke. Danas je ona gotovo na istoj razini kao i na zapadu.