Clark je došao na mjesto zapovjednika NATO-a u vrijeme kada je NATO imao nekoliko osjetljivih zadatakaUmirovljeni general Wesley Clark, bivši zapovjednik NATO-a, koji je bio na njegovu čelu u vrijeme napada na Srbiju zbog Kosova 1999., odlučio je ući u predsjedničku predizbornu utrku kao deseti kandidat na listi Demokratske stranke. Dugo je razmišljao te je na kraju odlučio sudjelovati na nagovor ljudi iz vrha te stranke, koji su sa sadašnjim tijekom predizborne kampanje i rezultatima demokratskih kandidata vrlo nezadovoljni. Od dosadašnjih devet kandidata određenu podršku dobio je jedino bivši guverner male američke savezne države Vermont Howard Dean, ali njega većina vodećih ljudi Demokratske stranke smatra odviše lijevim i liberalnim, te premalo poznatim da bi na predsjedničkim izborima u studenome 2004. mogao pobijediti sadašnjeg predsjednika Georgea W. Busha.

Zato su vodeći ljudi Demokratske stranke tražili poznatijeg kandidata, a sada su se opredijelili za Clarka jer su dvoje političara koje bi najradije vidjeli u utrci – a to su bivši potpredsjednik Al Gore i bivša prva dama Amerike, sadašnja senatorica iz New Yorka Hillary Clinton – to odbili. Da ga namjeravaju podržati vidi se i po tome što je u Clarkov izborni stožer već i prije nego što je on najavio svoju kandidaturu ušao značajan broj iskusnih političkih operativaca Demokratske stranke iz raznih dijelova SAD, od kojih je većina već radila u predizbornim stožerima bivšeg predsjednika Billa Clintona, te njegova potpredsjednika Gorea.

Clark se rodio 23. prosinca 1944. u Chicagu. Njegov otac Benjamin Kanne, odvjetnik, ortodoksni Židov i političar Demokratske stranke, umro je kada je on imao pet godina, pa se njegova majka Veneta Kanne vratila s njim iz Chicaga u Little Rock, u rodni Arkansas, gdje se preudala za bivšeg bankara Victora Clarka, čije je prezime preuzela, a koje je dobio i njen sin Wesley. On je odgajan u baptističkoj vjeri, ali je poslije prešao na katolicizam.

Nadahnut primjerom svojeg plivačkog gimnazijskog trenera, koji je bio veteran iz Drugog svjetskog rata, ali i primjerom jednog od najslavnijih američkih vojskovođa svih vremena, generala Douglasa MacArthura, koji je bio rodom iz Little Rocka, Wesley Clark upisao se na najslavniju američku vojnu akademiju u West Pointu, te je završio 1966. kao najbolji student u svojoj klasi. Zahvaljujući tome dobio je i stipendiju Rhodes, pa je dvije godine bio i na postdiplomskom studiju na britanskom sveučilištu Oxford, gdje je magistrirao iz filozofije, politike i ekonomije. Na Oxfordu je dvije godine nakon njega s istom stipendijom studirao i Clinton.

Clark je ušao u američku vojsku, i to u pješaštvo, te je bio poslan u Vijetnam kao zapovjednik jedne mehanizirane jedinice. Ondje je četiri puta ranjen, te nekoliko puta odlikovan. Po povratku iz Vijetnama zapovijedao je raznim postrojbama, te bio na brojnim doškolovanjima, pa je završio Nacionalni ratni koledž, škole za rendžere i padobrance, te obavljao brojne poslove u vojsci. Od 1975. do 1977. radio je u Bijeloj kući kao specijalni pomoćnik direktora Ureda za upravljanje i proračun. Krajem sedamdesetih bio je pomoćnik tadašnjem zapovjedniku snaga NATO-a u Europi generalu Alexanderu Haigu, potom profesor društvenih znanosti na akademiji u West Pointu. Potom je imao važna zaduženja kao zapovjednik Nacionalnog centra za obuku američke armije u Fort Leavenworthu u Kansasu, gdje se isprobavaju nova oružja i nove taktike američke vojske, pa je unio značajne inovacije u upotrebi helikoptera, što je isprobavao i kao zapovjednik jedne divizije u Teksasu, te sredinom devedesetih kao direktor Ureda za strategiju Združenog stožera američke armije.

Upravo zbog tog zaduženja, gdje se kreira vanjska politika Pentagona, Clark je postao poznat široj javnosti, postao je član američkog diplomatskog tima koji je pod vodstvom pomoćnika ministra za vanjske polove Richarda Holbrookea 1995. pregovarao da se postigne mir u Bosni, što je na kraju i ostvareno daytonskim sporazumima. Clark je s Holbrookeom tada putovao po državama nastalim na tlu bivše Jugoslavije, neke pregovore vodio je i sam, pa čak i sa Slobodanom Miloševićem, bilo je i situacija kada je osobno bio u fizičkoj opasnosti. Nakon toga je Clark postao zapovjednik američke Južne komande u Panami, te je odatle zapovijedao svim američkim vojnim snagama u Srednjoj i Južnoj Americi.

U Panami je bio kratko, jer ga je već u ožujku 1997. Clinton odlučio imenovati za novog zapovjednika snaga NATO-a u Europi. Clark je na tome mjestu zamijenio generala Georgea Joulwana, koji je u kolovozu 1997. otišao u mirovinu. Navodno je Clintonu Clarka predložio ondašnji ministar obrane William Cohen nakon što je razgovarao sa 12 potencijalnih kandidata za ovaj vojni položaj, jedan od najznačajnijih u cijeloj američkoj armiji.

Za Clarka se govorilo da je važno što se on ne ističe samo na vojnom području, nego i u politici. On je bio čovjek s punim vojnim autoritetom, stoga je nosio četiri generalske zvjezdice, najviše u suvremenoj američkoj vojsci (petu zvjezdicu dobivaju samo iznimni vojni zapovjednici za zasluge u velikim ratovima, kao što su bili Pershing, Eisenhower ili Bradley), ali i s političkim kvalifikacijama, što mu daje dodatnu kvalifikaciju za ovo mjesto. Novinari su spominjali još nešto – Clark govori ruski.

Clark je došao na mjesto zapovjednika NATO-a u vrijeme kada je NATO imao nekoliko osjetljivih zadataka. Jedan od njih bio je vezan uz bivšu Jugoslaviju, koju je kao pregovarač dobro upoznao, a drugi je bilo planirano širenje NATO-a na istok. Posao je bio osjetljiv već i stoga što je bila riječ o prvom značajnom mijenjanju vojnog rasporeda u Europi nakon Drugog svjetskog rata, kada će jedan značajan srednjoeuropski prostor vojno konačno promijeniti stranu, te s Istoka, čiji je vojni dio bio do 1990., prijeći na Zapad. Posao se morao minuciozno vojno i diplomatski pripremiti, da ne destabilizira Europu i ne gurne je u novi hladni rat.

Ipak Clark se našao u ratu protiv Miloševićeva režima, koji je – u jednom trenutku – zaprijetio da čak preraste u rat s Rusijom. Clark je kao zapovjednik NATO-a 1999. vodio američke i savezničke snage, u prvom redu zračne, u ratu protiv SR Jugoslavije zbog Kosova. O tome je Clark pisao u svojoj autobiografskoj knjizi “Waging Modern War” (Voditi moderan rat), koja je izašla 2001. Clark smatra da je to bio rat sasvim nove vrste, kojim se dosta mijenja sveukupna koncepcija modernog ratovanja. On u knjizi opisuje okolnosti u kojima se rat vodio, te zašto je bio koncipiran upravo onako kako je vođen, a opisao je i vrlo iskreno, izazvavši mnogo kontroverzi, koja je ograničenja pri vođenju rata imao.

U svojoj knjizi Clark rat protiv SR Jugoslavije opisuje kao prvi rat modernog doba, te otkriva pozadinu planiranja i izvršenja te operacije. Nije točno da je najviše teškoća u provođenju operacije imao zbog europskih zemalja, koje – tako se za vrijeme operacije 1999. tvrdilo – nisu bile sklone eskalaciji borbi, a posebno ne planiranoj kopnenoj operaciji. Clark je, na primjer, odlično surađivao s glavnim tajnikom NATO-a Javierom Solanom, ali je imao problema u odnosima s Pentagonom, s ministrom obrane Williamom Cohenom, te ondašnjim šefom Združenog stožera američke vojske Hughom Sheltonom. Iz Clarkove knjige se vidi da su oni drukčije procjenjivali opću situaciju, te se nisu željeli odviše angažirati oko Kosova, jer su se bojali da neće imati dovoljno resursa ako kriza izbije na drugome mjestu. Osim toga gubici su smjeli biti minimalni, u čemu je Clark uspio – Amerikanci nisu u toj operaciji izgubili ni jednog čovjeka. Što se tiče kopnene operacije, Pentagon ju je počeo planirati tek u posljednjem trenutku kako bi se ona mogla izvesti po ljetu i završiti prije lošeg vremena.

Sve te okolnosti natjerale su Clarka da se koristi avionima i krstarećim raketama, te je tako nastala nova vrsta rata koji se vodi uz pomoć sofisticiranog dalekometnog oružja, koje gađa ciljeve odabrane sofisticiranim obavještajnim metodama, pri čemu neprijatelj na to ne može odgovoriti. To je istodobno rat iscrpljivanja i iskazivanje moći, ali i kažnjavanje protivnika doziranjem udara.

Budući da je tako uspješno završio rat protiv SR Jugoslavije, jer se Milošević morao povući s Kosova, Clark je računao da će – nakon što mu u ljeto 2000. istekne trogodišnji mandat zapovjednika NATO-a – dobiti još jedan mandat, u najmanju ruku produljenje prvog mandata za godinu dana, što je bilo uobičajeno. No na opće iznenađenje krajem srpnja 1999. Clark je obaviješten da mora napustiti svoj položaj već u travnju 2000., prije isteka njegova trogodišnjeg mandata. Objašnjeno mu je da je razlog opća rotacija visokih časnika američke vojske, kako bi ga na mjestu zapovjednika NATO-a mogao naslijediti general Joseph Ralston, tadašnji predstavnik zrakoplovstva u Združenom stožeru.

Svi su bili uvjereni da je Clark smijenjen jer s njim u Pentagonu nisu bili zadovoljni, zbog svađa s Cohenom i Sheltonom oko koncepcije vođenja rata, zbog njegova teškog karaktera, zbog kojeg je na kraju kosovske operacije skoro došlo do velikog međunarodnog incidenta, opasnog za odnose SAD-a i Rusije. Kao što je poznato, dok su jugoslavenske snage napuštale Kosovo, a NATO-ove snage ulazile, jedna postrojba ruske vojske, koja je bila stacionirana u Bosni, hitno se preko teritorija Srbije prebacila na Kosovo te zauzela najvažniju stratešku točku na Kosovu, prištinski aerodrom. Clark je shvatio da to može bitno otežati cjelokupno raspoređivanje snaga NATO-a na Kosovu, te je naredio britanskom generalu sir Michaelu Jacksonu, koji je predvodio ulazak NATO-ovih snaga na Kosovo, da izbaci Ruse s prištinskog aerodroma. Jackson je to odbio poručivši Clarku: “Ja zbog vas ne namjeravam započeti Treći svjetski rat.”

Clark je u travnju 2000. prepustio zapovjedništvo NATO-a Ralstonu te je nakon 34 godine provedene u vojsci otišao u mirovinu. Vratio se u Little Rock i preuzeo mjesto u nadzornom odboru jedne investicijske banke, pisao memoare, te se često pojavljivao na televiziji, posebno na CNN-u, kao vojni komentator. Komentirao je za CNN i američki rat protiv terorizma, operaciju u Afganistanu, ali i pripreme za rat u Iraku. On je bio jedan od žešćih kritičara Bushovih planova da napadne Irak. Clark se u mirovini i politički aktivirao te prošle godine otkrio da je član Demokratske stranke.

Veliko je iznenađenje izazvao američki magazin Time, kada je u studenome 2002. prvi najavio da Clark ima predsjedničke ambicije, te da bi se mogao kandidirati na predsjedničkim izborima 2004., što nitko nije očekivao. Tako je otkrio da je Clark tih dana privatno boravio u New Yorku, te se sastao s grupom utjecajnih članova Demokratske stranke, kako bi ih obavijestio da ozbiljno razmišlja o ulasku u Bijelu kuću. U otmjenoj newyorškoj Aveniji Park, u uredu milijunaša Alana Petricofa, poznatog donatora Demokratske stranke, koji je 2000. snažno podržavao tadašnjeg potpredsjednika Ala Gorea za demokratskog predsjedničkog kandidata, Clark je ručao s petnaestak utjecajnih newyorških demokrata i demokratskih donatora kako bi im predočio svoje kvalifikacije ozbiljnog kandidata na predsjedničkim izborima. Time je tom ručku pridao priličnu važnost kao znaku da Demokratska stranka pokušava pronaći neku alternativu umjesto svega onoga što joj je od potencijalnih vlastitih predsjedničkih kandidata do tada bilo na raspolaganju.

Nakon neuspjeha na izborima za Kongres 5. studenog 2002. u Demokratskoj je stranci nastao opći pesimizam kada je o predsjedničkim izborima 2004. bila riječ. Najpopularniji demokratski političar, bivši potpredsjednik Al Gore, gubitnik na izborima 2000., nije pristao da se ponovno kandidira, kao i senatorica Hillary Clinton. Neki drugi istaknuti demokrati također su bili uvjereni da nijedan demokratski kandidat nema šanse protiv republikanca Georgea W. Busha koji će na izborima 2004. tražiti reizbor.

Kada se pojavila informacija da bi se Clark mogao kandidirati, procjenjivalo se da bi on kao sasvim novi čovjek Demokratskoj stranci mogao pružiti šansu da u predsjedničku kampanju uđe bez dosadašnjih repova. Uz to, Demokratskoj stranci često predbacuju da je nekompetentna za vojna i sigurnosna pitanja, što bi joj bio hendikep na izborima 2004. ako će se oni odvijati u ratnoj atmosferi, a i ta primjedba bi otpala ako bi bivši general Clark bio njen predsjednički kandidat.

Vjeruje se da će Clark dinamizirati bitku za demokratsku predsjedničku nominaciju, a još nitko ne može procijeniti hoće li uspjeti preuzeti vodeću ulogu među demokratskim kandidatima, koju sada drži Howard Dean. To će se moći lakše procijeniti kada i Clark počne agitirati, sudjelovati u debatama predsjedničkih kandidata, te počne iznositi i konkretne političke stavove. Doduše, zna se da se žestoko protivio Bushu da pokrene rat protiv Iraka, pa će iračko pitanje vjerojatno dominirati njegovom političkom kampanjom, pogotovo ako će se situacija u Iraku razvijati nepovoljno za Amerikance.

U američkoj povijesti bilo je nekoliko generala i vojnih komandanata koji su postali predsjednici, vojni je zapovjednik cijele američke vojske u američkoj revoluciji bio George Washington, koji je potom izabran za prvog američkog predsjednika, generali su bili u 19. stoljeću predsjednici Zachary Taylor, koji se istakao u Meksičkom ratu, te Ulysses S. Grant, koji se istaknuo u Građanskom ratu, a posljednji general koji je bio u Bijeloj kući bio je zapovjednik saveznih snaga u Europi za Drugog svjetskog rata, general Dwight Eisenhower. Clark voli isticati da dolazi iz Arkansasa, odakle je i jedan od najvećih generala u američkoj povijesti Douglas MacArthur. No iz Arkansasa je i donedavni američki predsjednik Clinton, koji je izbjegao služiti vojsku.

Clark ima kao potencijalni predsjednički kandidat i mnogo slabosti. Prigovaraju mu zbog njegova karaktera, tvrdi se da je vrlo nabusit, tvrd, nekooperativan, grub prema podčinjenima i suradnicima, a ljudi koji ga poznaju iz vojske tvrde da je bio neprincipijelan karijerist. Uz to, on je potpuno neiskusan u praktičnoj politici, nije nikada biran ni u kakav forum, čak niti u neki studenti odbor. O američkoj unutrašnjoj politici, čini se, malo zna, tako da američki građani ne znaju ni najosnovnije njegove stavove u pitanjima koja će biti ključna za izbore, a čak se i podatak da je pobornik Demokratske stranke saznao tek 2002. Tek se iz jednog Internet-sitea njegovih pristalica može saznati da je on pristalica prava žena na pobačaj, da se protivio Bushovu smanjenju poreza, pa namjerava neke Bushove porezne olakšice bogatima ukinuti, a i zagovornik je očuvanja prirode. Clark je sam u intervjuu američkoj novinskoj agenciji Associated Press izjavio da još mnoge stvari ne zna, ali da je spreman učiti, pa će mnogo putovati po SAD-u kako bi čuo građane što misle o pojedinim pitanjima.

Što će njegov ulazak u predizbornu utrku značiti vidjet će se tek za nekoliko tjedana, kada će se birači na temelju prvih konkretnih političkih informacija o Clarku moći izjasniti u ispitivanjima javnog mnijenja što o njemu misle. Ako brzo stekne veću podršku, njegova bi kandidatura mogla izmijeniti cijelu demokratsku predizbornu političku scenu, te navesti neke od kandidata čak da se i povuku. No Clark, po mnogima, u utrku ulazi ipak prekasno.

Za samo četiri mjeseca počinje serija preliminarnih izbora, od kojih će se prvi – gdje glasuju samo stranački aktivisti – održati u Iowi, a potom slijede ključni preliminarni izbori u New Hampshireu, koji vrlo često bitno odrede izbor predsjedničkih kandidata. Većina dosadašnjih demokratskih kandidata već mjesecima agitira u te dvije američke savezne države i tamošnji ih birači već dobro poznaju. A Clark je upravo doputovao u Iowu.