Ukratko, vlasnik Croatia busa, u dogovoru s Bandićem, odrekao se zemljišta u posjedu svoje tri tvrtke, a zauzvrat dobio drugu parcelu smještenu u prvoj gradskoj zoniGlavni državni odvjetnik Mladen Bajić i njegovi najbliži suradnici optužili su bivšega zagrebačkoga gradonačelnika Milana Bandića i Leona Sulića, vlasnika Croatia busa i gomile kaznenih prijava, da su zajednički oštetili hrvatsku metropolu za višemilijunski iznos. Riječ je o mišljenju Državnog odvjetništva dostavljenom gradonačelnici Vlasti Pavić u kojem se na četiri gusto ispisane stranice temeljito obrazlaže štetnost sporazuma Bandić – Sulić. Njih dvojica su u ožujku 2001. postigli dogovor o zamjeni nekretnina u Heinzelovoj ulici kojim je Suliću osiguran golem i nezakonit profit.

Ukratko, vlasnik Croatia busa, u dogovoru s Bandićem, odrekao se zemljišta u posjedu svoje tri tvrtke, a zauzvrat dobio drugu parcelu smještenu u prvoj gradskoj zoni, ujedno uvećanu za 1013 četvornih metara. Premda je, s poslovnoga gledišta, riječ o iznimno atraktivnom širem gradskom središtu, tadašnji gradonačelnik prodao je parcelu za zanemarivih 94 eura po kvadratu, odnosno sveukupno 709.100 kuna. No kako su poslije višemjesečnog istraživanja otkrili u Bajićevu uredu, ova naizgled rutinska financijsko-zemljišna transakcija napravljena je kako bi se Sulić protuzakonito obogatio. Glavna uloga pripala je Bandiću, pod čijim je nadzorom zemljište prodano po bagatelnoj cijeni, a ekspertiza je dokazala da je to moglo biti učinjeno po najmanje trostrukoj vrijednosti. Ovako je izgubljeno između 1.500.000 i 3.500.000 kuna, a to pokazuje da je štetni ugovor vjerojatno napravljen planski.

Ovakvi poslovi nisu rijetki. Najprije se postigne dogovor o zamjeni nekretnina i parcela, onda se obavlja procjena na kojoj se ustanovi njihova mala vrijednost, a zatim obavi i zamjena. Zarada od takvih poslova iznosi nekoliko milijuna, a dijele je organizatori čitave transakcije. Koliko god se u izvještaju Državnog odvjetništva nigdje eksplicitno ne izražava sumnja da je Bandić profitirao od potpisivanja štetnog ugovora sa Sulićem, cjelokupni tekst upućuje na takvo što. Uostalom, dovoljno je pročitati što je Bajić napisao u opširnom elaboratu koji je već tri mjeseca u Državnom odvjetništvu. Kao neosporne činjenice navedeni su kronološki događaji koji su prethodili zaključenju štetnog posla: već u uvodnom dijelu stoji nedvosmisleno kako je Grad Zagreb bez bilo kakvog vidljivog interesa pristao na razrješenje imovinsko-pravnih odnosa s Croatia busom. Štoviše, Bandić je Suliću dodijelio atraktivne lokacije koje se nalaze u poslovnoj gradskoj zoni, a zauzvrat dobio ulice koje se nalaze u bitno manje vrijednoj zoni javne namjene. Sve je napravljeno uz obrazloženje kako će se na tom terenu graditi prometnice, ali pune dvije godine ne postoje ni elaborati o izgradnji navodnih prometnica, a kamoli da su počeli radovi na njima.

Ugovor o zamjeni sklopljen je 12. ožujka 2001., i to između Grada Zagreba i tvrtki u vlasništvu Leona Sulića: Croatia busa d.d., Transcroatije d.d. te Otpremničkog poduzeća Zagreb d.d. Prvi propust učinjen je već kada su sve nekretnine tretirane kao jednako vrijedne, što je ? prema državnoodvjetničkom nalazu ? čak i u suprotnosti s važećim podzakonskim aktom. Njime se cijena zemljišta obračunava prema bruto-razvijenoj površini budućih objekata, a ne prema zatečenom stanju. Pojednostavljeno, mijenjajući gradsko zemljište sa Sulićem, Bandić je zanemario lako vidljiv podatak kako ustvari daruje visoko isplative parcele u zamjenu za bezvrijedne pustopoljine. Dimenzije prijevare potvrđuje nalaz koji objašnjava da je na parceli koju je vlasnik Croatia busa de facto dobio na dar, prema GUP-u, omogućena izgradnja moderne deveterokatne robne kuće.

Bandić i njegova ekipa nisu poštovali ni mišljenje sudskog vještaka Srećka Razumovića. Iako ga je angažirao upravo Croatia bus, Razumović je u stručnoj procjeni naveo kako smatra da je tržišna vrijednost parcele 219 eura, dakle više nego dvostruka od one koju su platili naručitelji njegove ekspertize. Bandićevo je poglavarstvo onako usput potpuno izostavilo iz svojeg obračuna izračunavanje barem okvirne cijene vrijednosti zemljišta na kojem je planirana izgradnja velikog stambeno-trgovačkog centra s dvije etaže podzemnih garaža, trgovačkim centrom koji bi činile natkrivene ulice, galerije i pasaži u prizemlju i mezaninu te stambena deveterokatnica. Također, ni Državno odvjetništvo se nije bavilo vrijednošću ovog kompleksa, međutim prema građevinskim cijenama koje vrijede u Zagrebu ona bi iznosila između 6 i 7 milijuna eura. Nesvakidašnja situacija u kojoj se našao Sulić time bi bila dovedena do krajnjeg apsurda: čovjek koji prema nekim procjenama Gradu Zagrebu duguje oko 18 milijuna kuna, zahvaljujući aktualnom dogradonačelniku dobio je priliku zaraditi približno 60.000.000 kuna. Krajem lipnja Sulić se pokušao nagoditi s gradskim vlastima u vrijeme dok je Bandić zbog moždanog udara ležao u bolnici. Predložio je reprogramiranje svojih dugovanja tako da Grad pod hipoteku uzme sporni teren u Heinzelovoj, priloživši procjenu po kojoj četvorni metar vrijedi 219 eura. Pritom je “zaboravio” da je isto zemljište kupio za samo 94 eura.

Neovisno o tome zaključak koji potpisuje Bajić nedvosmisleno optužuje Bandića: “U obračunu gradskih službi koji je bio podloga ugovorene cijene je procjena skoro 3 puta manja od onog što je procijenio sudski vještak za ovu lokaciju? Može se paušalno procijeniti da bi umjesto 94 eura po m2 zemljište vrijedilo najmanje 219 eura, a da je njegova vrijednost prema priloženom izvodu iz prostornog plana namjene površina višestruko veća (procjenjujemo paušalno 600 eura po kvadratnom metru), pa je jasno, i prije konkretnog izračuna da je razlika u novcu između onog što je Grad dobio i trebao dobiti ogromna.”

Rezultati istrage Državnog odvjetništva ne iznenađuju jer je još krajem 2002. sindikalni lider Mario Iveković došao do sličnih zaključaka. Već je tada bilo jasno da je riječ o krajnje sumnjivoj transakciji u kojoj je netko od sudionika izvukao golemi profit. Kao dokaz o sumnjivu Bandićevu ugovoru ponuđeni su podaci o kupoprodaji zemljišta u Zagrebu. Tako je Grad Zagreb poduzeću Badel 1862 industrijsko dvorište površine 20.113 četvornih metara platio 950 eura, odnosno deseterostruko više nego je ista gradska uprava zaradila prodajući svoje zemljište autobusnom tajkunu Suliću. Prodan je i teren u Novom Zagrebu na križanju avenija Dubrovnik i Većeslava Holjevca, i to za punih 350 eura po metru, iako se i ondje kao i u Heinzelovoj planira izgraditi poslovno-stambeni centar. Kompariraju li se ova dva ugovora sa spornim koji su potpisali Bandić i Sulić, postaje jasan zaključak izvještaja Državnog odvjetništva u kojem se navodi da je “u konkretnom slučaju posao zamjene zemljišta sklopljen na štetu Grada Zagreba, suprotno podzakonskim aktima te Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima koji obvezuje Grad Zagreb da s nekretninama u svom vlasništvu postupa kao dobar domaćin i odgovara za to”.

Izvještaj o nezakonitom sklapanju poslova vrijednih više milijuna kuna okončan je početkom lipnja, a 11. lipnja ove godine predan je i gradonačelnici Vlasti Pavić. Postavlja se pitanje ? kada su podastrti vrlo konkretni dokazi, zašto Državno odvjetništvo nakon puna tri mjeseca još uvijek nije podnijelo kaznene prijave protiv Bandića i Sulića. Nacionalovi izvori u zagrebačkim političkim krugovima smatraju da za to postoje dva uvjerljiva razloga. Prvi, za dva mjeseca održat će se parlamentarni izbori i u odvjetništvu smatraju da bi podizanje prijave protiv Bandića u javnosti bilo shvaćeno kao pokušaj njegova kompromitiranja. Spretan medijski manipulator kakav je Bandić zasigurno bi se predstavio kao žrtva spletke svojih političkih neprijatelja i dijela pravosuđa čime bi svaka konkretna akcija protiv njega bila dovedena u pitanje. Osim toga podizanje prijave u ovom trenutku ne bi dobro prihvatio ni premijer Račan koji će nositi listu SDP-a u I. izbornoj jedinici u Zagrebu, a Bandić je jedan od najjačih socijaldemokratskih aduta u predizbornoj kampanji. Zato poznavatelji političkih prilika vjeruju kako će kaznena prijava biti podignuta najranije u prosincu, kada će biti poznati rezultati izbora i novi odnos snaga među ovdašnjim strankama.

Drugi je razlog kudikamo prozaičniji i govori o stanju u hrvatskom pravosuđu. Još od 1996. protiv Sulića je podignut niz kaznenih prijava, međutim sve su ostajale godinama pohranjene u ladicama Državnog odvjetništva. Zatim je u prosincu 2002. Bajić od Trgovačkog suda zatražio da Suliću zamrzne vlasnička prava sve dok se ne okonča provjera načina na koji je u privatizaciji zavladao nekadašnjim društvenim poduzećem. Croatia bus, koji je nekada pripadao Zagrebačkim transportima, ušao je u privatizaciju 1994., a godinu dana poslije većinu dioničkog portfelja kupio je Miroslav Kutle te na direktorski položaj postavio Antu Marijana. Na to su reagirali Sulićevi radnici organiziravši demonstracije u Croatia busu i prisilili Kutlu da odstupi. Sulić, Kutle i Marijan potom su potpisali tajni ortački ugovor o podjeli vlasničkih prava i novca zajedničke tvrtke. Unatoč brojnim dokazima o kriminalu, od nelegalne kupnje osam autobusa iz Njemačke do protuzakonite prodaje radne jedinice Croatia busa na Korčuli, sve do dolaska Bajića na čelo Državnog odvjetništva, Sulića su vlast i pravosuđe ostavljali na miru.

Dakako, bunili su se radnici koje su podržavali sindikati, ali i tada su sudovi stali na stranu tajkuna. Bajićevim dolaskom protiv Sulića je podignuto nekoliko optužnica od kojih su tri pravomoćne. Pa ipak, Sulić je i dalje neprijeporni vlasnik Croatia busa i gradskog zemljišta dobivenog po bagatelnoj cijeni.

U takvim okolnostima i uz krajnje neefikasno pravosuđe, čini se da će se i Bandićevim i Sulićevim slučajem morati pozabaviti neka buduća vlast. Hobotnica koju su godinama stvarali, i na ljevici i na desnici, toliko je široka da je sada ne može razmrsiti niti onaj preostali nekorumpirani dio pravosuđa i politike.