Jerko Jelić BaltaNakon što joj je desetljećima zbog ovisnosti o jednom dobavnom pravcu prijetila nestašica plina, sudeći prema projektima koje je posljednjih mjeseci najavila državna plinska kompanija Plinacro, Hrvatska bi uskoro mogla postati jedina europska država čiji uvozni kapaciteti za plin četverostruko nadmašuju potrošnju tog energenta. Na temelju tih projekata, od kojih su neki realizirani, a neki su tek u fazi planiranja, Hrvatska bi već kroz nekoliko godina mogla imati infrastrukturu za uvoz više od 12 milijardi prostornih metara plina godišnje. S obzirom na to da godišnja potrošnja plina u Hrvatskoj trenutačno iznosi manje od 3 milijarde prostornih metara, u stručnim krugovima sve je više onih koji tvrde kako se radi o predimenzioniranim projektima, koji ne mogu biti ekonomski isplativi.

Tako je primjerice prošlog tjedna u domaćim medijima najavljeno kako bi ta kompanija u suradnji s Janafom mogla preuzeti projekt gradnje Terminala za ukapljeni plin (LNG) na Krku ako od njega odustane konzorcij velikih stranih kompanija, među kojima su njemački E:ON, austrijski OMV i francuski Total. Iako su u Plinacru najavili kako bi veličina tog terminala ovisila o tome bude li u zemljama srednje Europe zabilježen interes za uvoz plina iz tog terminala, njihova najava u stručnim krugovima doživljena je kao vrlo neozbiljna. Naime, osnovno pravilo LNG biznisa u svijetu je da terminale grade dvije vrste kompanija, one koje raspolažu zalihama plina ili one koje imaju tržište na kojemu će plin prodavati. Konzorcij koji je trebao graditi terminal u Omišlju sastojao se upravo od kompanija koje kontroliraju veći dio europskog tržišta, pa ako one odustanu od projekta, to se može smatrati pouzdanim znakom kako su procijenile da taj projekt nije tržišno opravdan. Teško je zamisliti kako bi onda u takvoj situaciji isplativost mogle naći tvrtke poput Plinacra i Janafa, koje nemaju nikakvih iskustava ni u nabavi plina, niti u njegovoj prodaji, pa tako ni potrebnu mrežu kupaca kojima bi se taj plin prodavao. S druge strane, njihove najave kako bi se, ako inicijalni projekt propadne, u Omišlju gradio manji plutajući terminal kapaciteta 2,4 milijarde prostornih metara samo za potrebe domaćeg tržišta, također su neozbiljne. Naime, Plinacro je početkom godine dovršio izgradnju spojnog plinovodu između Hrvatske i Mađarske, kapaciteta 6,5 milijardi prostornih metara plina godišnje. To je dvostruko više od ukupne potrošnje u Hrvatskoj, a kako LNG teško može cijenom biti konkurentan plinu koji se transportira plinovodom, teško je shvatiti tko bi u Hrvatskoj, ali i regiji kupovao onaj iz terminala na Krku. Treći veliki projekt koji Plinacro planira je spoj na Transjadranski plinovod (TAP) pa bi iz Albanije prema Hrvatskoj moglo poteći oko 5 milijardi prostornih metara plina godišnje.

U Plinacru se nadaju kako bi veći dio tog plina mogao biti transportiran u BiH, pa tako planiraju i tri plinovodna spoja prema toj državi ukupnog kapaciteta od 3,5 milijardi prostornih metara. I isplativost tih planova vrlo je upitna, s obzirom na to da se radi o količinama koje su veće od današnje hrvatske potrošnje, a BiH je gotovo potpuno neplinoficirana i pitanje je kad će biti s obzirom na slabu ekonomsku moć, iznimno tešku konfiguraciju terena i političke napetosti. Uostalom, prije nekoliko godina od sličnog je plana odustao i katarski šeik Hamad Bin Kalifa al-Tani procijenivši kako je cijeli projekt neisplativ. Na kraju, Plinacro planira i gradnju plinovoda između Omišlja i talijanskog Casal Borsettija vrijednosti oko 300 milijuna eura, iako plinovod između Hrvatske i Italije u blizini već postoji, na Ininim nalazištima u sjevernom Jadranu. Iscrpljivanjem tih nalazišta taj će plinovod postati aktivan, pa se nameće pitanje ima li smisla u neposrednoj blizini graditi još jedan, osobito ako za to nema tržišnih potreba. Uostalom još prošle godine Plinacro je revidirao svoje investicijske planove, smanjio ukupne planirane iznose investicija, te rok za dovršetak gradnje svog ključnog projekta, magistralnog plinovoda do Splita, pomaknuo s 2011. na 2014. godinu, pa se nameće pitanje koji je smisao da se u takvoj situaciji kreće u razvoj novih projekata, upitne financijske isplativosti. Na kraju bi se lako moglo dogoditi da ti projekti uopće i ne budu realizirani, pa će jedini koristi od cijele priče imati autori brojnih pripremnih studija. Primjerica, samo za projekt Omišalj - Casal Borsetti cijena tih studija iznosi 800 tisuća eura, a troškove plaća Plinacro. Ne bude li projekt na kraju realiziran, taj novac faktički će biti bačen u vjetar.