Šestorica vođa Herceg-Bosne u Haagu će najvjerojatnije biti osuđeni za udruženi zločinački pothvat; na slici Bruno Stojić i Jadranko Prlić, te u pozadini Milivoj Petković i Slobodan Praljak U internoj hrvatskoj povijesti, Franjo Tuđman će, možda, još dugo vremena biti tretiran kao važna nacionalna ličnost koja je najzaslužnija za stvaranje samostalne Republike Hrvatske, međutim, vrlo je izgledno da će u međunarodnoj zajednici njegova uloga biti definirana kao kriminalna. Barem iz perspektive Međunarodnog suda za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji, koji je nedavno osudio generale Mladena Markača i Antu Gotovinu, a početkom jeseni, po svemu sudeći, još teže kazne očekuju bivše rukovodstvo tzv. Herceg-Bosne na čelu s tadašnjim premijerom Jadrankom Prlićem. No baš kao što je presuda Gotovini i Markaču predstavljala kaznu onoga što je Haag opisao kao Tuđmanovu politiku etničkog čišćenja, tako je i cjelokupni proces protiv Prlića i petorice bivših vojnih i političkih šefova Herceg-Bosne, de facto, raskrinkavanje Tuđmanovih pokušaja da se sa Slobodanom Miloševićem podijeli Bosna i Hercegovina.

Na to je ovih dana s pravom upozorio odvjetnik Anto Nobilo kada je u Dnevnom avazu izjavio da će presuda Jadranku Prliću i ostalima iz vojno-političkog vrha Herceg-Bosne biti mnogo gora za Hrvatsku od nedavne presude hrvatskim generalima i da će Hrvatska u tom slučaju biti proglašena agresorom na BiH. Nobilova prognoza ne zvuči dobro: “S jedne strane, najvjerojatnije će biti potvrđen udruženi zločinački pothvat. S druge strane, bit će utvrđeno da su ta djela počinjena u okolnostima međunarodnog oružanog sukoba, to jest BiH, odnosno Bošnjaka i Hrvatske. Budući da je sukob bio na teritoriju BiH, Hrvatska će tu biti označena kao agresor”,

upozorio je Nobilo u razgovoru za Dnevni avaz. Istovjetnu ocjenu za Nacional je iznio još jedan sugovornik iz odvjetničkih krugova u Haagu. Prema njegovu mišljenju, velika je vjerojatnost da će Haag drastično osuditi šestoricu vođa Herceg-Bosne, ali što je još važnije, i politiku koju je vodilo hrvatsko državno vodstvo na čelu s Franjom Tuđmanom između 1991. i sredine 1993. godine. Ostvare li se sadašnje prognoze, to će imati snažne reperkusije, kako u povijesnom, tako i političkom pogledu. S povijesnog gledišta, Republika Hrvatska (preciznije njezin tadašnji režim) mogla bi drugi puta u kratkom vremenskom razmaku, biti osuđena za “udruženi zločinački pothvat”, s ciljem osvajanja teritorija i protjerivanja domicilnog stanovništva.

Naravno da postoje goleme razlike između oslobađanja tzv. Krajine i aneksionističke politike Herceg-Bosne, ali, posljedice su prilično slične, a u procesu protiv Prlića i suradnika, činjenice neumoljiuvo terete Tuđmanov režim. Osude li u Haagu vođe Herceg-Bosne, to će, nažalost, biti još više osuda Hrvatske bez čije ideološko-logističke potpore ova paradržavica nikada ne bi mogla postojati. U političkom smislu, osude će dodatno smanjiti politički utjecaj dvije sadašnje stranke tamošnjih Hrvata, a to su HDZ BiH i HDZ 1991. I jedni i drugi vuku korijene iz Herceg-Bosne, i u biti, traže njezinu obnovu, iako pod drugim imenom i na nešto manjem teritoriju. Osudi li Haag nekadašnju Herceg-Bosnu, bit će to presuda ideji o ekskluzivnom hrvatskom entitetu, a upravo takvu teritorijalnu nezavisnost, zahtijevaju HDZ BiH i HDZ 1991.

Valentin Ćorić, nekoć zapovjednik vojne policije HVO-a, mogao bi dobiti 35 godina zatvora Sve je počelo još 2006. otkada Haaški tribunal vodi proces protiv vodstva Herceg-Bosne. U Haagu se nalaze bivši čelnici Hrvatske Republike Herceg-Bosne: Jadranko Prlić i Bruno Stojić, zapovjednici HVO-a generali Milivoj Petković i Slobodan Praljak, zapovjednik vojne policije HVO-a Valentin Ćorić te načelnik Ureda za razmjenu zarobljenika Berislav Pušić. Ova je šestorka optužena za zločine počinjene u sklopu udruženoga zločinačkog pothvata, predvođenog bivšim hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom, čiji je cilj po mišljenju tužitelja bilo etničko čišćenje područja Herceg-Bosne koje su htjeli pripojiti Hrvatskoj radi stvaranja “velike Hrvatske”.

Nedavno su tužitelji u završnim riječima zatražili da ih se proglasi krivima te su za Prlića, Stojića, Praljka i Petkovića zatražili 40 godina zatvora, za Ćorića 35 i za Pušića 25 godina zatvora, dok su obrane tražile njihovo oslobađanje. Iako proces traje pet godina i u ogromnoj mjeri inkriminira nekadašnju hrvatsku vlast, ovdašnji mediji tek su sporadično pratili događaje u Haagu. U psihološkom smislu jasna je ovakva reakcija – veliki dio hrvatske javnosti nikada nije podržavao politiku podjele susjedne države i oružane sukobe Hrvata i muslimana. Isto tako, hrvatska politika bila je dvoslojna, s jedne strane Tuđman nikada nije vjerovao u opstanak BiH, što je često govorio i u javnosti, ali, s druge, Hrvatska je zbrinjavala stotine tisuća bošnjčkih izbjeglica, a bihačka enklava se održala isključivo zahvaljujući pomoći iz Zagreba, i Oluji u kolovozu 1995. godine. Napokon, hrvatske trupe su na teritoriju BiH djelovale na temelju sporazuma Franje Tuđmana i Alije Izetbegovića, makar je neosporno da su hrvatske vlasti ovaj dogovor iskoristile kako bi napale Bošnjake i pokušale osvojiti dijelove srednje Bosne. Sve to iskoristio je haaški tužitelj Kenneth Scott kako bi kao kreatora Herceg-Bosne označio Republiku Hrvatsku iz koje su prema njegovu mišljenju išle sve zapovijedi, a ništa se nije radilo bez odobrenja Franje Tuđmana.“Projekt Herceg-Bosne išao je od vrha prema dolje.

Država se ne pravi iz dvadeset centara nego samo iz jednoga”, istaknuo je tužitelj prilikom završne riječi, jasno stavljajući na znanje kako se politika Hrvata, bez obzira na granice, vodila iz Zagreba. Uostalom, u posljednjih pet godina Tužiteljstvo je iznijelo brojne dokaze koji inkriminiraju režim Franje Tuđmana. Postoji transkript od 27. prosinca 1991. sa sastanka koji su održali Franjo Tuđman, Gojko Šušak, Vice Vukojević s vodstvom Herceg-Bosne. Tada je Tuđman govorio o zaštiti hrvatskih interesa, odnosno, odcjepljenju hrvatskih krajeva u Bosni i Hercegovini. Hrvatska je financirala Herceg-Bosnu, a postrojbe Hrvatske vojske ondje su ratovale, rjeđe sa Srbima, a češće protiv Armije BiH. U travnju 1993. u Grazu su Mate Boban i Radovan Karadžić pregovarali o prekidu hrvatsko-srpskog sukoba i podjeli BiH, a istu temu još 1991. otvorili su Tuđman i Milošević na sastancima u Karađorđevu i Tikvešu. Proces protiv čelnika Herceg-Bosne potvrdio je kako je osnovano oko 60 logora, među kojima su Dretelj i Gabela samo najpoznatiji. Čak i izvan ili nakon ratnih operacija, protjerano je nekoliko desetaka tisuća Bošnjaka i Srba, likvidirane stotine civila i zarobljenika, uništene brojne džamije kao i poznati pravoslavni manastir u Žitomislićima. Jadan od najružnijih događaja bilo je rušenje Starog mosta u Mostaru, a za ovaj kulturocid koji se danima prikazivao u vodećim svjetskim medijima, okrivljeni su HVO i Hrvatska. U usporedbi sa zločinima počinjenim nakon Oluje, koja je trajala nekoliko dana, u Herceg-Bosni, koja je trajala nekoliko godina, egzaktno se zna tko je bio civilna, a tko vojna vlast.

Berislav Pušić, nekadašnji načelnik Ureda za razmjenu zarobljenika, u Haagu čeka presudu Također su poznati i razmjeri suradnje s tadašnjim hrvatskim vlastima, što su potvrdili i relevantni svjedoci. Jedan od najtežih dokaza protiv Tuđmanova režima predstavljalo je i svjedočenje Josipa Manolića, koji je do isključenja iz HDZ-a sredinom 1994., sudjelovao u donošenju svih ključnih odluka. Manolić je 5. srpnja 2006. eksplicitno i bez zadrške optužio Franju Tuđmana: “Centralno pitanje je uloga predsjednika Tuđmana u podjeli BiH. On nam je nakon tog sastanka rekao kako su se (on i Milošević) načelno sporazumjeli da će se dogovoriti kako ćemo podijeliti prostor Hrvatske, Srbije i BiH, rekao je o sastanku u Karađorđevu. Uostalom još 2003. i Jadranko Prlić je u Haagu teško optužio Franju Tuđmana da je, uz pomoć herceg-bosanskog vodstva, dijelio Bosnu i Hercegovinu. Nešto prije Božića 2003. Prlić je u svojstvu zaštićenog svjedoka tri dana boravio pred Međunarodnim sudom za ratne zločine u Haagu. Bio je u pratnji zagrebačkog odvjetnika Ćamila Salahovića, Mostarca koji je pravni savjetnik nekoliko zagrebačkih tvrtki. Jadranko Prlić, koji je 1993. bio čelni čovjek u nomenklaturi Hrvatske Republike Herceg Bosne, pred pomoćnicima Carle Del Ponte otklonio je bilo kakvu osobnu odgovornost za postojanje logora Dretelj i Gabela, čije je odluke o osnivanju on osobno potpisao. Krivnju za osnivanje logora u kojem su zatvarani Bošnjaci Prlić je prebacio na Franju Tuđmana, Gojka Šuška, Matu Bobana i Vojnu policiju, tada pod zapovjedništvom Valentina Čorića. Haaškom tužiteljstvu rekao je da se u političkom i vojnom životu Herceg-Bosne, od Zagreba preko Mostara do srednje Bosne, protezao usporedni sustav zapovijedanja. Prlić je potvrdio da je postojao usporedni zapovjedni sustav, kojim su stizale naredbe o progonima Bošnjaka i etničkom čišćenju, a Tuđmanov režim opisao kao filoustaški. Koliko procesi zločincima znaju biti banalni, pokazalo se kada je Jadranko Prlić odlučio promijeniti odvjetnika, i zatražiti promjenu svog ranijeg iskaza. Bilo je prekasno – Haag je odbio njegov zahtjev i označio ga glavnim krivcem za događaje u Herceg-Bosni. Usput su se šestorica optuženika i međusobno posvađala i pokušala prebacivati krivnju s jednog na drugog, no iz tužiteljskih zahtjeva za 240-godina kazni, vidljivo je da nikoga nisu uvjerili kako su nevini. To su, koliko god zvuči grubo, njihovi privatni problemi i pitanje suočavanja s odgovornosti za nezakonite postupke na kojima se temeljila Herceg-Bosna. Mnogo su važnije posljedice buduće presude, a one, po svemu sudeći, neće biti ugodne. Hrvatska će se – iako još od 2000. vlasti nemaju veze s Tuđmanovom politikom – morati suočiti s pitanjem odgovornosti za višegodišnju podršku projektu Herceg-Bosne. Po svemu sudeći, Bosna i Hercegovina neće podići tužbu zbog agresije protiv Republike Hrvatske jer bi to nanijelo teško popravljivu štetu međusobnim odnosima, međutim, haaška presuda sigurno će imati implikacije na odnose Sarajeva i Zagreba. Htjela ili ne, Hrvatska je povijesno odgovorna za stvaranje Herceg-Bosne, i sve što se dešavalo u ovoj paradržavici. Zato će aktualna hrvatska politika ubuduće biti oslabljena u podršci hrvatskim strankama u BiH, čak i kada, kao u posljednje vrijeme, postoje opravdane kritike da se tamošnji Hrvati sve više politički marginaliziraju. Ali za to su uvelike odgovorna vodstva HDZ 1991. i HDZ BiH, koja se nikada nisu jasno distancirala od nekadašnje Herceg-Bosne. Sada su ostali sami – Hrvatska se ne može miješati u bosanske političke prilike, SAD želi stabilnu BiH, a Hrvate doživljava kao remetilački faktor, dok Europskoa unija ima niz mnogo važnijih tema od bavljenja jednom nevažnom balkanskom zemljom. Sve to ne mijenja činjenicu da će kazne vođama Herceg-Bosne još jednom Hrvatsku staviti na stup srama, a sve zbog užasne i promašene politike Franje Tuđmana.