U intervjuu listu Der Osterreichisch Journalist Michael Dichand izravno je optužio WAZ da je ušao u posao s "Balkan-mafijom" misleći pri tome na tajno poduzeće "Grupo" čiji su vlasnici Ninoslav Pavić, Miroslav Kutle, Vinko Grubišić i kao četvrti,U petak, 19. rujna, počeo je pravi medijski rat između Austrije i Njemačke a kojem je povod u Hrvatskoj već skoro zaboravljena afera Grupo, koju je nova vlast, zahvaljujući tada korumpiranom tužiteljstvu, uspjela zataškati. Die Welt, Die Presse, Spiegel, Suddeutche Zeitung, Frankfurter Allgemeine Zeitung i Financial Times samo su neke od najvažnijih novina na germanskom govornom području koje su posvetile pažnju ovom sukobu koji bi mogao promijeniti medijski prostor u Europi s velikim političkim implikacijama za Njemačku. Naime, dobri poznavatelji prilika tvrde da bi taj skandal lako mogao srušiti vladu kancelara Gerharda Schrodera te dovesti Njemačku pred izvanredne parlamentarne izbore, što Stoiber i njegovi desničari jedva čekaju. Kako je sve započelo?

Der Osterreichisch Journalist, vrlo utjecajan list cehovskog udruženja austrijskih novina, u petak je objavio veliki intervju s Michaelom Dichandom, 41-godišnjim sinom Hansa Dichanda (82), najvećeg austrijskog izdavača, suvlasnika i dugogodišnjeg glavnog urednika Kronon Zeitunga, u kojem je Dichand optužio njemačkog izdavača WAZ za suradnju s akterima afere Grupo, koje je nazvao “Balkan-mafijom”.

Krone, kako u Austriji skraćeno nazivaju te najveće dnevne novine na svijetu (svaki dan milijun prodanih primjeraka, što je po broju stanovnika najviše na svijetu, sa 43,3 posto čitatelja od ukupnog stanovništva), najutjecajniji je medij u Austriji. Osnovan prije stotinjak godina, ime je dobio po tome što je stajao jednu krunu (krone). Pedesetih godina vlasništvo nad njim stekao je Hans Dichand čija je obitelj stanovala blizu Kroneove tiskare i koji je maštao o tome da jednoga dana radi na tiskanju novina. San mu se ostvario. Prvo je postao grafički radnik a ubrzo se prebacio među novinare. Spretan, uskoro se nametnuo i nakon nekoliko godina rada preuzeo od sindikata i vlasnički novine. Prije osam godina, zbog razmimoilaženja s partnerom, njemački West Allgemeine Zeitung (WAZ), koji je tada krenuo u oštru ekspanziju izvan granica Njemačke, kupio je 50 posto cijeloga poduzeća. Dichand se nije previše trudio da preuzme i taj dio jer je smatrao da će izaći iz novinskog biznisa, koji u tome trenutku nije zanimao njegova dva sina ? starijeg Michaela koji je tada živo na Kubi i mlađega Christopha, pasioniranog skupljača ručnih satova, koji je bio urednik sportske rubrike u Kronenu. Sloga među partnerima trajala je do početka ove godine, dok Dichand senior nije najavio povlačenje i postavljanje na mjesto glavnog urednika svoga mlađega sina. A koliki je utjecaj obitelji Dichand u Austriji pokazuje i podatak da se ni jedna odluka ili projekt na državnoj razini ne može donijeti ako se njim nije složio Hans Dichand. Isto tako na izborima može pobijediti samo onaj koga on podrži. Agresivni njemački WAZ, koji u Austriji zastupa interese krupnog njemačkog kapitala, smatrao je da će se Dichand zbog godina povući te da će njihov čovjek preuzeti i uređivačku politiku. U tom ih je naumu spriječila Dichandova odluka da ga naslijedi sin. Zašto je Dichand odlučio postaviti sina na mjesto glavnog urednika? On se ne slaže da se sva javna austrijska poduzeća (željeznicu, elektroprivredu, ceste, plin?) prodaju multinacionalnim kompanijama, među kojima dominantnu ulogu imaju Nijemci. Isto tako Dichand stariji smatra da se Austrija i okolne zemlje moraju riješiti nuklearnih elektrana, što je izravno protiv interesa moćnog njemačkog atomskog lobija. Nastavkom svoje politike u Kroneu, kreiranjem javnog mnijenja, on bi spriječio sve te akcije, koje bi medijski trebao pokrivati WAZ. Uz to, Krone je tvornica novca, koja donosi enormne prihode svojim vlasnicima, stoga ne čudi što je obitelj Dichand jedna od najbogatijih u Austriji i čije se bogatstvo procjenjuje na 800 milijuna eura. Samo udio u Kroneu vrijedi skoro 400 milijuna eura. WAZ-u je upravo Kronen Zeitung najveći izvor novca u cijelome konglomeratu izdanja. Dijelom novca, preko svoje tvrtke K.undK. medien, smještene u zgradi Kronen Zeitunga u Beču, kupili su i 50 posto vlasništva u hrvatskom izdavaču EPH 1998.

Nesnošljivost na relaciji Dichand ? WAZ tinjala je skoro godinu dana. Prvo stidljivo, a zatim sve žešće počeli su se optuživati putem medija, no istodobno su se tajno sastajali pokušavajući jedan od drugoga otkupiti vlasništvo. No bez rezultata. Pritisak na Dichanda pojačao se 2002., kada je na direktorsko mjesto u WAZ došao Bodo Hombach, bliski Schroderov prijatelj i bivši šef Pakta za stabilnost, međunarodnog tijela koje je trebalo na okupu držati posvađane balkanske zemlje. Unatoč podršci Njemačke, Hombach se pokazao kao vrlo nesposoban da vodi takvu organizaciju i de facto je bio istjeran s njenoga čela, što je zamalo završilo skandalom jer ga se sumnjičilo za novčane makinacije.

Rukavice u borbi za Kronen Zeitung do kraja su skinute u prošli petak i počela je bitka na život i smrt u kojoj rezultat ne može biti neodlučan. U intervjuu listu Der Osterreichisch Journalist Michael Dichand izravno je optužio WAZ da je ušao u posao s “Balkan-mafijom” misleći pri tome na tajno poduzeće “Grupo” čiji su vlasnici Ninoslav Pavić, Miroslav Kutle, Vinko Grubišić i kao četvrti, tajni ortak Ivića Pašalić, najmoćniji čovjek Tuđmanova režima.

Prema sporazumu između WAZ-a i Dichanda, ni jedna strana ne smije ulaziti u poslove s trećim osobama koji bi mogli naštetiti ugledu zajedničke tvrtke. A Dichand smatra da je povezivanje WAZ-a i EPH, kome je stvarni vlasnik bio tajni medijski kartel “Grupo”, naštetilo njihovu poslu. Isto tako WAZ je napravio još jednu pogrešku. EPH, danas u 50-postotnom vlasništvu WAZ-a, ušao je u vlasništvo Tiska, najvećeg novinskog distribucijskog poduzeća u Hrvatskoj, zajedno s Večernjim listom, kome je vlasnik Styria iz Graza, izdavač Kleine Zeitunga, najvećeg konkurenta Kroneu u Austriji. Prema ugovoru, bez dozvole Dichanda, WAZ nije smio početi takav posao s izravnim konkurentima.

Nakon što je objavljen tekst u Der Osterreichisch Journalist, koji je ilustriran naslovnim stranicama ugasle Republike, poput požara, optužba protiv WAZ-a za kolaboraciju s “Balkan-mafijom” proširila se diljem Njemačke, gdje WAZ zbog svoje agresivne politike također nije omiljena tvrtka. Pod takvim medijskim pritiskom WAZ mora povući neke odlučne korake, jer mu se ugled topi poput kocke leda na suncu. Uz tu priču, nadovezala se odmah priča o sumnjivu vlasničkom portfelju samoga WAZ-a koji formalno ima dva osnivača: Ericha Brosta i Jakoba Funkea. I između te dvije obitelji postoji veliki sukob te je vrh WAZ-a već dulje vrijeme dezorijentiran. Danas WAZ u ime obitelji Brost vodi uspješni pravnik Erich Schumann, koga je 1985. posvojio Erich Brost, kome je više vjerovao nego vlastitome sinu koji je za njega bio previše konzervativan. U ime obitelji Funke tvrtku vodi Gunther Grotkamp. Ipak, u njemačkim se medijima pojavljuje sve više priča da je jedan od većih vlasnika WAZ-a njemački SPD koji danas vodi koalicijsku vladu. Za njihovu vezu s WAZ-om vezani su i neki financijski skandali oko financiranja kampanje, no to i sve drugo izaći će vjerojatno uskoro na vidjelo jer Dichandi sigurno neće odustati u nastojanju da vrate potpuno vlast nad Kronen Zeitungom, odnosno da taj dio dionica koje pripadaju WAZ-u daju građanima Austrije, kao što tvrde da će učiniti ako pobijede u toj borbi.

Prve naznake da će doći do totalnoga rata Michael Dichand je najavio u intervjuu Nacionalu prije nekoliko mjeseci. Tada je otvoreno progovorio o problemima s WAZ-om. Dichand junior došao je do Zagreba i redakcije Nacionala kako bi saznao što više o aferi Grupo i položaju WAZ-a u cijeloj regiji. Nacional mu nije mogao ništa specijalno pomoći, jer je već sve u Hrvatskoj što se tajnog poduzeća “Grupo” tiče objavljeno u posljednje tri godine. Stoga su smiješne tvrdnje Cristopha Rohnera, jednog od direktora EPH, kojeg je u Zagrebu postavio WAZ, da je tvrtka “Grupo” u Hrvatskoj nepoznata. I pismo s takvim lažnim odgovorom poslao je u redakciju lista Der Osterreichisch Journalist.

Ništa manje u cijeloj priči nije zanimljiva i uloga Bode Hombacha, koga je Dichand mlađi optužio da je primio mito od nuklearnoga lobija od 1,3 milijuna DEM koje je upotrijebio za gradnju kuće. U ratu se koristi i Hombachova veza s pokojnim premijerom Đinđićem s kojim je zajedno s Ninoslavom Pavićem dogovorio prodaju izdavačke kuće Politika. U tom poslu Grupo je imao izravni interes jer u tajnom dijelu ugovora potpisanoga 1998. između WAZ-a i Ninoslava Pavića, koji je zastupao interese članova “Grupa”, stoji da WAZ i on idu zajednički u svaki novi projekt na području regije. Naime, za srpski nacionalni ponos nije dobro da im se kao vlasnici njihove Politike, koja ima posebno mjesto u srpskom korpusu, pojavljuju neki hrvatski, koji su čvrsto bili povezani s Franjom Tuđmanom i odrađivali za njega razne poslove. Pritom, ljudi iz WAZ-a su do krajnjih granica štitili Pavića, štiteći tako i svoj veliki financijski interes. Pri tome nisu prezali ni od čega, pa čak niti od neistina kakvu je izrekao Rohner u svom zadnjem pismu.

Kako će sve završiti? Preveliki su novac i interesi u pitanju, da bi jedna strana samo tako odustala od borbe. U toj borbi gube svi, no ponajviše WAZ koji se i ovako svima zbog svoje agresivne, monopolističke politike popeo na vrh glave. Ta tvrtka jednostavno želi sve, od novina, distribucije, marketinga, političke moći, a s druge strane svojom nevjerojatnom financijskom snagom kupuju sve, i tako uništava bilo kakvu konkurenciju, ne mareći za bilo kakav antimonopolski zakon. No ovoga puta namjerili su se na nekoga tko nije mala, jadna Republika, koja je mislila 4. prosinca 2000., kada je izašao prvi broj, da je dovoljno da se napiše istina. U današnjemu svijetu, da bi se ostvario cilj, to je očito najmanje važno. To najbolje svojim primjerom pokazuje WAZ.

Začeci Grupa nastali su 1995. kad je Miroslav Kutle, tada najmoćniji i najeksponiraniji tajkun desne struje HDZ-a tajnim ugovorom kupio 51 posto EPH, tada izdavača Globusa i Glorije. Dotadašnji Globus smetao je HDZ-u jer ga je taj list nemilice kritizirao, a kako je Nino Pavić čovjek koji smatra da u životu uvijek treba biti racionalan, ušao je u deal s Kutlom, pritome istjeravši ostale dioničare, isplativši im njihove udjele. Potaknut Kutle-HDZ-ovom injekcijom, EPH-a se počeo razvijati, hineći pri tome i dalje da je kritičar HDZ-ove vlasti, a pazeći da ni u jednom trenutku ne dotakne Ivića Pašalića, Kutlina političkog sponzora, koji je predvodio desnu struju i smatrao se prirodnim nasljednikom Franje Tuđmana. U jednome razgovoru 1997. Pavić je obrazlagao da će HDZ biti bar još 20 godina na vlasti i da se ne treba boriti s vjetrenjačama. Kako bi dokraja kontrolirala medije kao poluge vlasti, HDZ-ova je desnica preko Kutle uložila velik crni novac u medije. Kasnija istraga pokazala je da je više od 20 milijuna DEM utrošeno u tajne medijske projekte. Knjiga s “crnim računovodstvom” pronađena je prilikom premetačine Kutlina stana 2000. kad je otkrivena cijela afera.
Svi mediji, koji su dotad preuzeti, institucionalno su se povezasli 1997. kad je osnovano tajno poduzeće Grupo, koje formalno vodi Vinko Grubišić, Kutlin kum, tada samo nominalni vlasnik Omladinske televizije (OTV). Uz Pavića, Kutlu i Grubišića, u tajnom ortačkom ugovoru koji je nosio naziv Ugovor o nastupu na tržištu, kao četvrti tajni ortak poznat ostaloj trojici, pod šifriranim imenom Hrvoje Franjić, pojavljuje se Ivić Pašalić, tada svemoćni Tuđmanov savjetnik za unutarnju politiku, čovjek koji je bio gospodar života i smrti u Hrvatskoj, kojom već ozbiljno bolesni Tuđman više nije mogao vladati. Po istom obrascu Kutle i Pašalić bili su i ortaci u tajnom ugovoru o preuzimanju Dubrovačke banke.
Grupo je u vrijeme osnutka imao najvažnije radiopostaje u Hrvatskoj, 90 posto tiskanih medija imao je u rukama ili ih je posredno kontrolirao, imao je sve lokalne televizije a dobio je nakon godinu dana i koncesiju za nacionalnu televiziju (Nova TV). Sve u svemu, gotovo cjelokupni medijski prostor bio je u njihovim rukama, a početkom 1997. neuspješno su pokušali preuzeti i Nacional unutarredakcijskim pučem.
Kako jedan drugomu tajni ortaci nisu vjerovali, jedan su drugoga obvezali na trajnu šutnju i ovisnost nizom isprepletenih međusobnih ugovora, čiji se broj popeo na nekoliko stotina. Da bi sačuvali potpunu konspirativnost, Ugovor o nastupu na tržištu koji su potpisali bio bi potpuno nerazumljiv kad bi bio otkriven, bez upotrebe posebnog šifrarnika koji je objašnjavao tko je tko u Ugovoru. Tako je već spomenuti Pašalić bio Hrvoje Franjić, Miroslav Kutle Tonči Horvatić, Ninoslav Pavić je Zdravko Tonković a Vinko Grubišić ? Franjo Zdravković. Sva mašta i monstruozno izmišljeni plan nisu im ipak pomogli da se sve zajedno otkrije 2000. godine. Dok je Kutle u zadnjim danima trulog, umirućeg i korumpiranog režima morao otići u zatvor, te je time “partija” pokušala, žrtvujući dežurnoga Pedra, spasiti što se spasiti da, dotle je njegov “kompa” Ninoslav Pavić zajedno s Račanom i Edom Murtićem dijelio grafike za doprinos demokratizaciji društva u šminkerskom restoranu “Paviljon”.
Potkraj godine ipak se u prvom broju pokrenutog dnevnog lista Republika objavljuju kompromitantni dokumenti koji otkrivaju čudovišni plan zvan “Grupo”. Policija brzopleto uhićuje sve sudionike, osim Pašalića, saborskoga zastupnika i glavnog kandidata za predsjednika HDZ-a. Pritom policija nije računala da je velik dio pravosuđa korumpiran a i da u svom vrhu imaju drukere, koji su zajedno s pojedincima iz Državnog odvjetništva odavali sve što se događa u istrazi odvjetnicima pohapšenih pripadnika Grupa. Zbog velikog političkog pritiska i opstrukcije iznutra, već sutradan Pavić i društvo pušteni su iz zatvora. Istoga trenutka počela je destrukcija Republike i njenih vlasnika, koje smatraju odgovornima za uhićenje, mada oni nisu imali apsolutno nikakve veze s akcijom policije.
Grupo napada i pokušava uništiti sve koji imaju bilo kakve izravne ili posredne veze s redakcijama Republike i Nacionala, te lažnim tekstovima vrši pritisak na banku koja je odobrila kredit za pokretanje Republike. Pritisnuta ucjenom da će biti uništena, banka se povlači i blokira kredit izdavačima Republike te je time osuđuje na propast. Sve to pojačano je općom medijskom ofenzivom Grupovih medija koji su tada pokazali moć i način na koji je moguće uništiti svakoga. Tolika koncentracija medijskih napada bila je dotad nezabilježena u povijesti hrvatskoga novinarstva. Pri tome je bilo žalosno da su neki mediji, kao i cehovska organizacija Hrvatsko novinarsko društvo, koji su za sebe tvrdili da su neovisni, potpuno podvinuli rep i stali na stranu Grupa, misleći da će iz toga profitirati. Ta kratkovidna politika dolazi ih sada glave. Zato što je koncept Gupo vrlo sličan konceptu WAZ-a ? uspostava monopola i uništenje svake konkurencije. Istina je samo ono što se napiše u njihovim medijima. A da je tako, može se zahvaliti gomilii kukavica koji su mirno promatrali divljanje Grupa nad skupinom hrabrih novinara okupljenih oko Republike i Nacionala.
Ipak, prije mjesec dana Državno odvjetništvo pokrenulo je i službenu istragu o ulozi Kutle i Pavića u slučaju Rotonda centra, koji je izravno povezan s osnutkom Grupa. Na tom slučaju jasno se vidi na kakav su način, crnim novcem, kupovani mediji, u ovom se slučaju radilo o Kutlinoj kupnji EPH-a novcem Dione. Kako doznaje Nacional, ni u policiji i dijelu službi ne odustaje se od reanimacije “afere Grupo”, što dosta ovisi i o konačnom raspletu u ratu Dichand ? WAZ.