"Jamčim da ni kao član SK, ni kao ravnatelj Kerempuha nikada nikome nisam nanio štetu, jamčim da sam mnogim ljudima pomogao. Logično je da nakon svega imam mnoštvo prijatelja", objasnit će Ljuština u razgovoru za NacionalDuško Ljuština, čovjek koji desetljećima upravlja satiričnim kazalištem Kerempuh, dobio je zadatak da spašava imidž SDP-a pred biračkim tijelom Zagreba. Imenovan je za direktora predizborne kampanje u Desetoj, najvećoj i najvažnijoj izbornoj jedinici, gdje su socijaldemokrati posljednje četiri godine postali savršeno identični s političkom osobom Milana Bandića, smijenjenog zagrebačkog gradonačelnika. Utoliko je njegov izbor za šefa predizborne parade vrlo logičan potez: potreban je doista velik teatarski mag da neutralizira glasačke efekte bandićevske ere u hrvatskoj metropoli.

TV KONCESIJA UZ POMOĆ LJUŠTINE Ljuština je svojim vezama osigurao zagrebačku gradsku koncesiju TV Sljemenu, paravanu Bandićeve organizacije SDP-a SNALAŽLJIV LIČKI SRBIN Premda Srbin iz Like, Duško Ljuština je nacionalističku ratnu euforiju 90-ih prošao neokrznutDuško Ljuština, ravnatelj najposjećenije kazališne kuće u Hrvatskoj, prihvatio se, dakle, zadaće da u vrlo kratkom roku izbriše sjećanje na Badićev bijeg s mjesta prometne nesreće u pijanom stanju, na njegove podzemne spletke protiv aktualne gradonačelnice Vlaste Pavić, na potihu koaliciju s krajnjom desnicom u gradskoj skupštini, na sumnjive financijsko-građevinske aranžmane u Croatia busu, Mercatoru, Utrinama, na manipulacije Gradskim urbanističkim planom i prljavu kampanju protiv vlastitih koalicijskih partnera u HNS-u.

Zasad Ljuština skriva političko-marketinške formule koje će primijeniti da vrati SDP-u glasove “lijevog” građanstva što ih je Bandić olako prokockao. Poznat je tek jedan detalj: u pokušaju da se zagrebački socijaldemokrati personaliziraju u nekom drugom liku i djelu, Ivica Račan, njihov vrhovni šef, nastupit će kao nositelj zagrebačke izborne liste, dok će se Bandićevo ime nalaziti na drugom mjestu. Kako se Bandić do posljednjeg trenutka žestoko borio za ulogu predizbornog frontmena u Desetoj izbornoj jedinici, Ljuštinino imenovanje za direktora zagrebačke kampanje tumači se kao posljednja Bandićeva podvala Ivici Račanu. Jer u percepciji javnosti, Kerempuhov upravljački i financijski meštar nije samo osobni Bandićev prijatelj, nego mu je po političkom stilu i jako sličan. Obojica dolaze iz SDP-ove prošlosti Saveza komunista Hrvatske; obojica su ? svaki za sebe, a ponešto međusobnom suradnjom ? razvili trgovinu uslugama i vještinu zakulisne realizacije svojih političkih ciljeva i interesa. “Jamčim da ni kao član SK, ni kao ravnatelj Kerempuha nikada nikome nisam nanio štetu, jamčim da sam mnogim ljudima pomogao. Logično je da nakon svega imam mnoštvo prijatelja”, objasnit će Ljuština u razgovoru za Nacional.

I doista, kao partijski podmladak Ljuština je bio zaposlen u Centru za kulturnu djelatnost SSOH (Saveza socijalističke omladine Hrvatske), brinući se, primjerice, za stalne financijske izvore družine Histrion, koja se nerijetko sumnjičila da granice umjetničke slobode iskorištava za plasiranje tada protudržavnih, nacionalističkih poruka. Kad su se političke okolnosti stubokom promijenile, Zlatko Vitez, osnivač Histriona, postao je HDZ-ov ministar kulture. Sjećanje na to staro pokroviteljstvo uzvraćeno je istom mjerom i Vitez je, kako tvrde poznavatelji njihovih odnosa, postao najjači Ljuštinin štit od nasrtaja HDZ-ovih nacionalističkih jurišnika. U novom izokretanju političkih uloga, u siječnju 2000. Ljuština je opet preuzeo inicijativu: bivšeg HDZ-ova ministra vratio je u glumački svijet, učinivši od njega jednu od dviju zvijezda predstave “Marat/Sade” u HNK. Na istoj predstavi Ljuština je okupio vladajuću elitu SDP-a i HNS-a, koja je frenetičnim pljeskom označila rođenje nove državne umjetnosti u posttuđmanovskom razdoblju.

Kao drugi, posve suprotan primjer, svoja dugotrajna i razgranata poznanstva Ljuština je iskoristio da koncesiju zagrebačke gradske frekvencije osigura TV Sljemenu, paravanu Bandićeve organizacije SDP-a. Osvajanje koncesije podudarilo se s početkom predizborne kampanje pa je time poduzet i prvi korak u Ljuštininoj strategiji SDP-ove propagandne prezentacije.

Ipak, javni dojam o Bandiću i Ljuštini, kao političkim dvojnicima koji neprestano vraćaju i naplaćuju dugove, nije ni približno točan. Ljuština je i mnogo vjerniji i mnogo inteligentniji vojnik partije od Milana Bandića. Bandić je stvorio moćnu stranačku organizaciju koja prkosi vrhovnom SDP-ovu autoritetu Ivice Račana, sanjajući kako će jednoga dana možda čak zauzeti njegovo mjesto. Dušku Ljuštini takvo što nikada ne bi palo na pamet. No Bandić je čovjek bez profesije; politička promocija jedini je modus njegova profesionalnog napredovanja. Ljuština je odavno stekao ugled umjetničkog mecene koji svoje javne i tajne nagodbe koristi u funkciji “viših ciljeva”. Premda Srbin iz Like, koji je zapanjujućom žilavošću ? i vjerojatno uz silne rizike ? uspio preživjeti nacionalističku euforiju ratnih godina, Ljuština je, za razliku od Bandića, ostavio značajan, možda i trajni trag u društvenom i kulturnom životu hrvatske metropole.

Podsjećamo, kao veliki politički skandal u Kerempuhu se sredinom 90-ih davala predstava “Dobro došli u plavi pakao”, posvećena Bad Blue Boysima i imenu NK Dinamo, koje je tzv. hrvatska državna politika zabranila kao reziduum jugonostalgije. Premda ga je Tuđman javno optužio za veleizdaju i označio za metu nacionalnog linča, kazališni komad nastavio se prikazivati još nebrojeno mnogo puta. Kako i sam priznaje, Ljuština se držao temeljnog pravila tradicionalne balkanske politike. Prvo: osiguraj apsolutnu podršku ansambla kojim rukovodiš, kako bi se vidjelo da nisi usamljena lovina. Drugo: napuni kazališno gledalište, kako bi izazvao respekt onih koji nisu sposobni učiniti ništa slično. I treće, možda najvažnije: i riječju i gestom pokaži da poštuješ vrhovne političke moćnike, čak i kada ti prijete. U svakom slučaju, Ljuštinin recept dao je rezultate. Na Tuđmanove uvrede o veleizdajničkom kazalištu uzvratio je rečenicom otprilike ovakvog sadržaja: Ne vjerujem da je hrvatski predsjednik doista izjavio da se u Kerempuhu ruši hrvatska država, jer kao državnik od formata on se ne može baviti glupostima poput nogometa i navijača. Da je tim tonom dobronamjernog prosvjetitelja osvojio simpatije HDZ-ova tiranina, svjedoči priča iz Tuđmanova najužeg kruga. “Tog čovjeka ne treba podcjenjivati”, govorio je suradnicima na spomen Ljuštinina imena.

Zato je više nego sigurno da će se predizborna kampanja SDP-a u Zagrebu odvijati suprotno Bandićevim očekivanjima. Odgojen da se pokorava političkoj hijerarhiji, Ljuština će uvažavati činjenicu da je Račan, a ne Bandić, stranački vrhovnik, nositelj liste, pa time i središnji junak svih javnih predstava pred glasačkom publikom. Utoliko Račan ni najmanje nije pogriješio prihvativši Bandićeva kandidata za šefa predizborne kampanje. Riječ je o čovjeku koji je u sebi sjedinio upravo ono što svakoj hrvatskoj stranci treba: i natprosječne menadžersko iskustvo i mrežu korisnih veza u svim krugovima zagrebačkog društva.

Duško Ljuština rođen je 1947. u selu Glibodol nedaleko od Otočca. Na fotografijama iz njegove tinejdžerske dobi možemo vidjeti dječaka odjevenog u jeftinu mušku konfekciju kakva se 50-ih dijelila po “narodnim magazinima”. Bio je odlikaš, ne samo u osnovnoj školi, nego i u ogulinskoj gimnaziji. Kao jedan od najboljih učenika primljen je u Partiju prije nego što je navršio 18 godina. U to doba bila je to najveća čast koju je netko mogao doživjeti: neka vrsta prijevremene inicijacije u svijet odraslih, politički priznatih ljudi.

Kako je peticama u đačkoj knjižici i partijskom knjižicom bio predodređen da se izvuče iz siromašne ličke zabiti i zauzme visoko mjesto u intelektualnoj avangardi socijalističke Jugoslavije, mladi se Ljuština zatekao u Zagrebu gdje je počeo studirati na Šumarskom fakultetu. Premda je disciplinirano ispunjavao svoje političke obveze, pokazalo se da nije otporan na utjecaje velikog grada koji se upravo otvarao “zapadnjačkim” trendovima generacijske subkulture. Studij šumarstva nikad nije završio. Kako bi ipak stekao visokoškolsku naobrazbu, na brzinu je diplomirao na Višoj upravnoj školi, svjestan da ima sasvim drukčije ambicije.

U međuvremenu je, naime, počeo upoznavati rock glazbu koja mu je, uz dobru zabavu i zanimljiva poznanstva, omogućila i vrlo lagodan život. Premda još vrlo mlad student, postao je menadžer vokalno-instrumentalnog sastava Crno-bijeli, koji je svirao po plesnjacima u studentskim domovima i raznim omladinskim klubovima u zagrebačkim kvartovima. Upoznao je Dadu Topića, frotmena grupe Time, i Vladimira Mihaljeka, jednog od najpoznatijih domaćih glazbenih menadžera, i sprijateljio se s njima. A živo je kao kralj: samo dvije-tri godine nakon dolaska u Zagreb plaćao je unajmljen stan od 250 četvornih metara i vozio prvi BMW u Zagrebu. Uživajući u blagodatima kapitalizma koji je sve više osvajao socijalističku Jugoslaviju, Ljuština je stekao iskustvo i političke nazore koji će ga zauvijek odrediti kao budućeg sljedbenika liberalne, reformatorske struje Saveza komunista. Tko bi se mogao pokazivati u BMW-u i istodobno, čiste savjesti, agitirati protiv “crvene buržoazije”?

Ljuštinino diletantsko iskustvo rock menadžera pokazalo se korisnim i za oficijelne akcije u animiranju omladine. U sklopu svojih obveza omladinskog aktivista sudjelovao je u organizaciji tadašnjih Karavana prijateljstva koje su mladiće i djevojke iz siromašne Bosne i Hercegovine tijekom ljetnih praznika odvodile u Poreč i Umag. Iz tih vremena potječe Ljuštinino poznanstvo s Antunom Vujićem, tada zaposlenim u CKD-u, a danas SDP-ovim ministrom kulture. Iz tih vremena potječu i zagrebačke maršrute Titove štafete, što ih je Ljuština režirao zajedno s Mirom Međimorcem, redateljem i donedavnim HDZ-ovim obavještajcem. Čini se da je to jedno od rijetkih Ljuštininih prijateljstava koje nije izdržalo test povijesnih mijena. Međimorec se nedavno u Hrvatskom slovu obrušio na Ljuštinu opisujući ga ? uostalom, točno ? kao staru komunjaru.

Potkraj 70-ih Ljuština je napokon postao profesionalni zaposlenik CKD-a. Bilo je to poduzeće Saveza socijalističke omladine kojemu je Partija, spašavajući sve manji politički i društveni ugled, definirala relativno širok prostor djelovanja. Tako se CKD pojavio kao mecena niza glazbenih, teatarskih, izdavačkih projekata koji su Zagrebu donijeli glazbeni novi val, bogatu klupsku scenu, Kugla glumište, Histrione, Coccolemocco, međunarodne Dane mladog teatra, društveno angažirane, kritičke časopise poput Gordogana i Prologa. Duško Ljuština u CKD-u imao je radno mjesto u sektoru koji je nazvan “slobodno vrijeme mladih”, a nosio je titulu “rukovoditelja realizacije programa”. Danas bi se reklo da je bio CKD-ov glavni producent. Iz Ljuštinine generacije CKD-ovaca i, dakako, vječnih prijatelja, regrutirao se Darko Putak, danas vlasnik Tvornice, Vjeran Zuppa, osnivač Teatra &TD, pisac Slobodan Šnajder, redateljica Mani Gotovac, glumac Rade Šerbedžija i niz ljudi koji su tada bili mladi i neafirmirani, da bi se danas pojavljivali kao društveni, politički i kulturni moćnici.

Za ravnatelja Kerempuha postavljen je 1982., kad je ta kazališna kuća nosila ime Jazavac, u čast komedije jednog srpskog pisca socijalno-klasne orijentacije. Funkcija kazališnog direktora i tada je važila više za ugodnu nego unosnu sinekuru, pa se visoko vrednovala u hijerarhiji partijskih zvanja. “Sjećam se, kad sam došao u Jazavac, s Gumbekom sam imao jedan od prvih razgovora. Vi ste O.K., rekao je, ali što nam to vrijedi kad je ovo kazalište za sve vas samo odskočna daska za neku unosniju fotelju. No ostao sam, eto, više od dvadeset godina”, reći će Duško Ljuština.

Uspon HDZ-a na vlast 1990. vjerojatno je bio najveće iskušenje za njegovu vještinu preživljavanja. Politički rez dogodio se uoči reizbora ravnatelja Kerempuha. Na vrhuncu nacionalne euforije i u najdramatičnijim trenucima srpske invazije na Hrvatsku, Ljuština bi sigurno bio osuđen na političku eliminaciju da se na javnom natječaju pojavio bilo kakav protukandidat. No malo satiričko kazalište nikoga u HDZ-u nije osobito zanimalo i Ljuštinin ravnateljski mandat produljen je do daljnjega.

Za nastavak Ljuštinine biografije vrlo je značajna pojava Franje Tuđmana na Kerempuhovoj predstavi “Spikom na Spiku” u siječnju 1993. U HDZ-a je netko pronio glas da se predsjednikov lik, u interpretaciji Dražena Kuhna, izvrgava ruglu.

“Nitko nas nije obavijestio da će Tuđman doći u Kerempuh. I ja sam se toga dana, oko 10 navečer, zatekao kod kuće. Zazvonio je telefon i znanac mi se javio s nevjerojatnom informacijom: da je u restoranu na Šalati, osluškujući razgovor nekog društva, čuo da će Tuđman te večeri gledati “Spikom na spiku”. Vratio sam se u kazalište i zatekao osiguranje. Hoće li doći predsjednik, pitao sam jednog momka. Mi ne znamo ništa, odgovorio je? Tuđman je napokon stigao, u pratnji svoje kćeri Nevenke i Gojka Šuška. Odgledavši predstavu, družio se s glumcima, očito vrlo zadovoljan. Poučio ih je da nikoga ne treba štedjeti kritike i poruge”, sjeća se Ljuština.

Kad je na parlamentarnim izborima 2000. pobijedio SDP ? koji Ljuština nikad nije ostavio ? zakoni političke mimikrije donekle su izmijenjeni. Nepoželjan u HDZ-ovoj Hrvatskoj, Rade Šerbedžija, hrvatski Srbin i Ljuštinin davni prijatelj, najednom je postao poželjan. Štoviše, nova vlast udomila je njegovo kazalište Ulysses, koje je 2001. na Brijunima započelo probe “Kralja Lira”. Unatoč medijskoj podršci i izmijenjenoj društvenoj klimi, projektu je prijetila propast, sve dok se Ljuština nije odazvao molbi za pomoć. Ulysses se ne samo izvukao iz gubitaka nego je dočekao premijeru i završio sezonu gotovo potpunim namirenjem troškova.

Posljednja kazališna akcija Duška Ljuštine, predstava “Marat/Sade”, bila je i najvelikodušnija gesta prijateljske solidarnosti. Tekst je izabran na prijedlog Ljuštinina prijatelja Vjerana Zuppe, a prijatelji Rade Šerbedžija i Zlatko Vitez ? svaki nepoćudan u svom vremenu ? dobili su naslovne uloge. Premda je malo tko mogao slijediti njen dramaturški kaos, zagrebačka izvedba prerasla je u prvorazredan politički i kulturni događaj. Dug pljesak političara u HNK bio je pak namijenjen njihovu prijatelju Dušku Ljuštini, kazališnom magu, šefu SDP-ove predizborne kampanje i posljednjem spasitelju Bandićeva političkog lika.