Zbog naivnog izmotavanja u slučaju Bobetko, kao i zbog zakašnjelog predavanja traženih dokumenata haškom sudu, Račan je izgubio dobar dio vjerodostojnosti kod predstavnika međunarodne zajedniceIzgubljenu situaciju u kojoj se našla Hrvatska, potvrdili su to Nacionalu diplomatski izvori bliski vrhu EU u Bruxellesu, ne može više promijeniti ni najnovija odluka britanske vlade da Zagreb ne mora uhititi odbjeglog generala Antu Gotovinu da bi London ratificirao sporazum o stabilizaciji i priključivanju s Hrvatskom kao ni skori, iznenadni posjet Zagrebu Pierrea Richarda Prospera, zaduženog u State Departmentu za ratne zločine. Štoviše, nakon što je Rim u subotu 4. rujna, povodom sastanka čelnika Europske unije, osvanuo okićen zastavama 25 država članica EU te Rumunjske, Bugarske i Turske, koje nisu stekle taj status, postalo je jasno da je europska budućnost Hrvatske zapečaćena na duže vrijeme. Doduše, stanovite nade pojavile su se posljednjih dana kad su se iskazale značajne razlike između glavne haške tužiteljice Carle del Ponte i nekih zapadnih država u procjenama je li general Ante Gotovina u Hrvatskoj ili nije. No i te slabašne nade vrlo su brzo pokopane za susreta premijera Račana i Blaira. Jedan diplomat dobro upoznat s politikom britanske Vlade otkrio je ovih dana u razgovoru s Nacionalom da je London doista donekle ublažio svoja tvrda stajališta.

Europska sudbina RH zapečaćena je na duže vrijeme, a za to su podjednako krivi oporba i vlast“London za posjeta premijera Račana nije inzistirao isključivo na uhićenju odbjeglog generala Gotovine. Premijer Tony Blair i njegovi suradnici bili bi zadovoljni da je premijer Račan uspio iskrenu predanost svoje Vlade da uhiti generala Antu Gotovinu potkrijepiti čvrstim dokazima. Međutim premijer nije predočio uvjerljive dokaze da je njegov kabinet poduzeo sve što je u njegovoj moći da uđe u trag odbjeglom generalu. U Velikoj Britaniji doista ne isključuju mogućnost da general Gotovina nije u Hrvatskoj te da ga hrvatska policija sve i da hoće ne može uhititi. Ali za London je posve neprihvatljivo da hrvatska policija i tajne službe nisu poduzeli sve mjere koje su pravnoj državi na raspolaganju u takvim slučajevima. U vašim medijima se otvoreno piše koji pojedinci iz Hrvatske financiraju skrivanje generala Gotovinu, pružaju mu materijalnu i logističku potporu. Uostalom da general Gotovina održava veze s ljudima iz Hrvatske potvrđuje činjenica da se direktor Nacionala Ivo Pukanić sastao s njim. Sve se to događa pred nosom vaše policije i tajnih službi pa je nemoguće povjerovati da nije bilo moguće pronaći neki trag na temelju kojega bi se moglo utvrditi gdje je general Gotovina. Premijer je mogao uvjeriti svoje britanske sugovornike da se doista pokušalo pronaći Gotovinu da je mogao reći: pratili smo, napravili desetke pretrese, bili smo u kući Ive Pukanića, priveli i ispitali desetine ljudi za koje smo sumnjali da imaju neke veze s Gotovinom. Umjesto toga vaše su tajne službe uz pomoć medija i dijela političara tražili dokaze kako je Gotovina u pravu kad izbjegava obvezu pojavljivanja na sudu. Tako se stvorio dojam da je hrvatska Vlada, kao i u slučaju generala Bobetka, na strani osumnjičenika. Čudi što nitko u Hrvatskoj nije postavio pitanje kako se jedna ozbiljna država može dovesti u situaciju da bude talac jednog čovjeka. Ili kakav je to domoljub Gotovina kad dopušta da zbog njega ispašta cijela država i da dovede u pitanje budućnost milijuna ljudi. Ako je Gotovina siguran da nije kriv, zašto se ne pojavi u Haggu: Međunarodni sud za ratne zločine potvrdio je svoju objektivnost i poštenje brojnim oslobađajućim presudama među kojima je bilo više onih koji su se odnosili na Hrvate iz BiH. Nema nikakva razloga da na isti način ne postupi i u slučaju Gotovine”, zaključio je Nacionalov sugovornik iz Londona.

No unatoč ublaženih pozicija Londona, Carla del Ponte je ostala neumoljiva. Zbog toga ni skori dolazak Pierrea Richarda Prospera u Zagreb neće bitno promijeniti situaciju. Prosper će, naime, doći u Zagreb tek nakon Carle del Ponte pa je teško povjerovati da će SAD uspjeti promijeniti tvrda stajališta glavne haške tužiteljice.

Za takav neslavan kraj europskih ambicija Hrvatske podjednako su krive pogrešna politika i procjene Vlade Ivice Račana, ponašanje oporbenih stranaka, prevladavajuće raspoloženje javnog mijenja kao i situacija u međunarodnoj zajednici.

Teško je, naime, osporiti dio tvrdnji Nacionalovog sugovornika koji se odnose na ponašanje Vlade, oporbenih stranaka i većeg dijela javnosti u slučaju generala Janka Bobetka. Tada se, naime, Vlada pribojavala reakcije desničara, pa je izbjegavala izvršiti svoje obveze spram haškog tribunala. Zbog naivnog izmotavanja u slučaju Bobetko, kao i zbog zakašnjelog predavanja traženih dokumenata haškom sudu, Račan je izgubio dobar dio vjerodostojnosti kod predstavnika međunarodne zajednice. Zbog toga su mu sad računi stigli na naplatu: premda govori istinu kad kaže da se Gotovinu ne može uhiti jer nije u Hrvatskoj malo mu tko, zbog ponašanja u slučaju generala Janka Bobetka, vjeruje.

Jednako tako težak kamen oko vrata hrvatske europske budućnosti stavila je i opozicija. Premda je HDZ napravio doista značajan otklon od antieuropske politike Franje Tuđmana, slučajevi generala Bobetka i Gotovine pokazali su da to ni izdaleka nije ipak bilo dovoljno. Umjesto da vodstvo HDZ-a bez ograde podrži suradnju s haaškim sudom, ono se ponašalo krajnje nedosljedno i dvosmisleno pa je zapravo otežavalo poziciju Vlade, huškalo građane protiv suradnje s Haagom i podgrijavalo antieuropske strasti. Šansu da se potvrde kao iskrene proeuropske stranke, HDZ, HSLS i DC propustili su u petak 2. listopada kada se u Saboru raspravljalo o proglašenju gospodarskog pojasa. Umjesto da dotuku vladajuću koaliciju, HDZ, HSLS i DC pokazali su da nemaju snage do kraja iskoračiti iz Tuđmanova političkog i ideološkog šinjela. Da su upozorili vladajuću koaliciju da se takve, inače legitimne odluke ne donose u predizborno vrijeme i bez konzultacija sa susjedima, HDZ, HSLS i DC pred domaćom i međunarodnom javnosti pokazali bi iskrenost svojih proeuropskih opredjeljenja i doveli u nemoguću poziciju HSS i njene koalicijske partnere. Umjesto toga bili su još tvrđi od HSS-a u podgrijavanju sukoba sa susjedima i EU čime su samo potvrdili da još uvijek nemaju snage za odlučujući zaokret u svojoj politici.

Sva istraživanja javnog mijenja u slučajevima generala Bobetka i Gotovine, kao i kod proglašenja gospodarskog pojasa, pokazala su da velika većina građana odbacuje suradnju s haaškim sudom te da ne bježi od konfrontacija s međunarodnom zajednicom. Nova vlast dugo je oportunistički plivala na tom raspoloženju i na valovima radikalizma i ekstremizma, vjerujući da će se tako dodvoriti desnom biračkom tijelu. Bilanca takve politike je poražavajuća za Ivicu Račana: niti su SDP i stranke lijevog centra pridobile na svoju stranu glasače desnice, niti je ta politika ubrzala proces prijema Hrvatske u EU. Upravo suprotno: vrata EU zalupila joj je pred nosom.

Da za političare i građane situacija bude još gore, Hrvatska nije miljenica Europe. Pokazuje se zapravo da nema niti jedne države koja bi čvrsto stala iza Zagreba. Hrvatska također nije Estonija kojoj je EU progledala kroz prste činjenicu da čak 30 posto njenih građana nema pravo glasa. Nije ni Slovenija kojoj se tolerira to što najvećim nacionalnim zajednicama, Srbima i Hrvatima ne priznaje nikakva prava. No sve su to morali znati i predvidjeti ljudi koji su vodili Hrvatsku. Oni su bili naprosto dužni preduhitriti sve te situacije i spriječiti negativne ishode. Hrvatska je tragedija što njeni politički vođe ne razumiju odnose i procese u svijetu, što u Hrvatskoj nema političkih elita koje su dorasle povijesnim izazovima pred kojima se našla Hrvatska. Politikom se bave amateri koji nemaju povijesnog znanja niti sposobnosti razumijevanja suvremenih procesa.

Uz to ni objektivne okolnosti ne idu na ruku Hrvatskoj: dvojba je li bolje da Hrvatska i Srbija i Crna Gora uđu zajedno u EU i NATO pakt ili pak valja dopustiti Hrvatskoj da sama izbori to pravo nikada nije do kraja razriješena. U međuvremenu se međutim situacija dodatno pogoršala za Hrvatsku: nakon što je obnovljena pobuna Albanaca u Makedoniji te intenzivirali teroristički napadi na Srbe na Kosovu, ponovno je otvoreno pitanje budućnosti jugoistoka Europe. Nitko ne vjeruje da se u Europi može dugo podnositi gerilski pokret i terorizam pa sve više prevladava uvjerenje da će se problem Albanaca riješiti jedino stvaranjem njihove države u koju će biti uključeni Albanci iz Kosova i Makedonije. Naravno to će biti moguće jedino ako se Srbija i Crna Gora odreknu dijela svojega teritorija. A do toga može doći samo ako se Srbiji na primjeren način nadoknadi taj gubitak. Možda kompenzaciju teritorijem Republike Srpske u BiH i bržim uključivanjem u EU i NATO pakt. Upravo zbog toga ponovno su podigli glas oni koji tvrde da Srbija ne smije ostati izolirana, da Hrvatska mora pričekati kako bi Beograd uz pomoć Zagreba lakše ušao u te dvije organizacije.

Ne treba dakako podcijeniti ni upozorenja da neke članice EU uvijek pronalaze razloge da onemoguće brži ulazak Hrvatske u EU. To je doduše točno, ali još je veća istina da Hrvatska uvijek sama daje povoda za takvo ponašanje. Uostalom držeći stalno figu u odnosima spram haaškog suda, ali i zbog kolebljivog odnosa prema izbjeglicama i povratu njihove imovine, Hrvatska je davala povoda za tvrdnje da u njoj pravna država ne funkcionira u onoj mjeri kako se to očekuje od članica EU. Zagreb je mogao izbjeći sadašnju sudbinu jedino da je bio besprijekoran u izvršavanju svojih međunarodnih obveza. Tada bi mu teško netko oduzeo pravo da zajedno s Bugarskom i Rumunjskom uđe u EU. No za to nije bilo ni dovoljno volje ni dovoljno znanja.