Zbog onoga što je učinio u Varaždinu u rujnu 1991. u Hrvatskoj je, u odsutnosti, proglašen ratnim zločincem i osuđen na 15 godina zatvora.Povijest ratova prepuna je zločinaca, izdajnika i heroja. Ali general major JNA Vladimir Trifunović valjda je jedini general na svijetu koji je za iste postupke proglašen krivim pred sudovima obiju zaraćenih strana. Zbog onoga što je učinio u Varaždinu u rujnu 1991. u Hrvatskoj je, u odsutnosti, proglašen ratnim zločincem i osuđen na 15 godina zatvora. U Beogradu je proglašen izdajicom i izrečena mu je kazna od 11 godina zatvora “zbog podrivanja obrambene moći zemlje”. Oni koji su u Srbiji prošlo desetljeće dizali glas protiv ratne politike smatraju da je Trifunović heroj pa su upravo pokrenuli akciju rehabilitacije nekadašnjeg zapovjednika Varaždinskog korpusa JNA, odnosno novo suđenje, kako bi se utvrdila istina o događajima iz rujnaa 1991.

Trifunović je iz okoline Prijedora u Bosni. Bio je perspektivan tenkovski oficir, sve dok u rujnu 1991., nakon sedmodnevnih borbi, nije napustio Varaždin sa 280 oficira i vojnika. U Beogradu ga je tisak proglasip izdajicom, a vojska pokrenula sudski postupak zbog predaje neprijatelju goleme količine oružja. Trifunoviću se prigovaralo da nije imao velike gubitke i poručivali su mu da mu vojnička čast nalaže samoubojstvo. Načelnik generalštaba Momčilo Perišić pričao je da je u torbi nosio bombu kako bi presudio izdajici Trifunoviću ako ga sretne. (Perišić je lani, kao potpredsjednik srbijanske vlade, osumnjičen za špijunažu nakon što je uhićen u društvu službenika američkog veleposlanstva. Pred sudom se još nije pojavio jer ga štiti imunitet zastupnika parlamenta SiCG-a.) Trifunovića je vojni sud dvaput oslobodio krivnje. No treći put, 1994., sudsko vijeće, čiji je predsjednik u prethodna dva postupka bio u tužiteljstvu, osudilo je Trifunovića na 11 godina zatvora. Prema riječima Trifunovićeva odvjetnika Branka Stanića, osnova za presudu bio je nalaz tima vještaka. Oni su zaključili da je Trifunović, mada za to nije imao naredbu, trebao svoje snage povući iz Varaždina, ali i angažirati “srpsko ljudstvo partizanske divizije iz Bjelovara” i iskoristiti vatrenu nadmoć. “Trifunoviću je prigovoreno što nije jedinice povukao jugoistočno i sjeverozapadno od Varaždina i tukao po gradu. Varaždin je trebalo pretvoriti u Vukovar, možda i s težim posljedicama. Najviše mu se prigovarao što nije prihvatio popunu jedinica paravojskom. U Vukovaru se vidjelo što bi to značilo”, tvrdi Stanić. Presuda je pokrenula široku akciju srbijanske opozicije i Trifunović je početkom 1996. pomilovan. Oni koji su se tada zalagali za pravdu već su tri godine na vlasti u Srbiji, ali kao da su Trifunovića zaboravili. Kad je počela akcija za rehabilitaciju umirovljenog generala, srpbijanski premijer Zoran Živković pozvao je na razgovor Trifunovića i obećao mu da će razmotriti mogućnosti kako da mu pomogne.

Danas je 65-godišnji Trifunović teško bolestan, mirovina mu je umanjena, živi u sobi sumornog vojnog hotela “Bristol” blizu beogradskog autobusnog kolodvora i kaže: “Na suđenju sam shvatio, jer sam došao do podataka koje u Varaždinu nisam znao, da sam se sa svojom jedinicom našao u procijepu zavjere, između politike hrvatskog vodstva i Hrvatske vojske s jedne strane, vojnog vrha JNA s druge i s treće vodstva Srbije”.

NACIONAL: Koliko ste dugo bili u Varaždinu? – Tri mjeseca i 10 dana. Primio sam dužnost u Varaždinu 10. lipnja, a iz Varaždina sam otišao 22. rujna. Ja sam u Varaždinu osuđen na zatvor od 15 godina kao ratni zločinac, s obrazloženjem da sam napao grad, nanio gubitke i porušio objekte. Ali nisam napao Varaždin! Prije borbe u Varaždinu, Glavni stožer, pod rukovodstvom hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, održao je u Zagrebu sastanak 8. rujna na kojem je odlučio da se garnizon Varaždina napadne.

NACIONAL: Je li dotad bilo sukoba u Varaždinu? – Prije toga situacija je bila mirna. Mjesec dana prije tog sastanka 8. rujna Hrvatska je proglasila opću mobilizaciju svojih rezervista, naoružala ih i obučila. Ookružili su i blokirali moje jedinice. Kad je hrvatski Glavni stožer 8. rujna odlučio likvidirati garnizon u Varaždinu, istoga dana, preko obavještajnih izvora u hrvatskim strukturama, obaviješteni su zapovjedništvo Pete vojne oblasti JNA u Zagrebu ? moje pretpostavljeno zapovjedništvo ? i Štab vrhovne komande na čelu s Veljkom Kadijevićem. Ja sam za taj sastanak Glavnog stožera doznao tek na sudu u Beogradu. Pitao sam Kadijevića, kao svjedoka, je li znao za sjednicu Glavnog stožera i odluku od 8. rujna. “Znao sam”, rekao je. “Zašto niste nešto poduzeli?”, pitao sam. “Tuđman je uvijek nešto planirao, ali nije provodio”, rekao je. Nije točno! Tuđman je proveo u djelo sve što je planirao.

NACIONAL: Koga ste u rujnu 1991. imali pod zapovjedništvom? – Pod zapovjedništvom sam imao 220 vojnika i 60 oficira, raspoređenih u više objekata u Varaždinu. Imali smo zadatak da izvodimo obuku vojnika, jer su to bili regruti, i da budemo u kasarnama. Naredba je bila da ne napuštamo kasarne i da budemo spremni bude li provokacija, jer je stanovništvo pokazivalo popriličnu mržnju prema vojsci. Nismo imali nikakav zadatak za represiju prema narodu, prema državi Hrvatskoj, ni prema njihovoj vojsci. Ali dobili smo naredbu da prikupljamo podatke što Hrvatska vojska radi i da izvještavamo. Vrhovna komanda je u srpnju i kolovozu naredila otpust svih isluženika više generacija vojnika u Varaždinu. Početkom rujna otpustili su i posljednju obučenu generaciju vojnika i ispraznili moj korpus.

NACIONAL: Rezultat toga je da ste imali 220 vojnika umjesto…? – U ratu bi jedinice u Varaždinu trebale imati 10.000 vojnika. Hrvatska vojska je potkraj kolovoza blokirala sve naše jedinice, isključila vodu, struju, obustavila isporuku hrane. Nismo mogli, da smo i htjeli, kretati se gradom. Posljednja generacija regruta nije bila kompletna, jer se mnogi regruti nisu odazvali. Ostao sam s regrutima čiji broj nije bio dovoljan ni za stražarsku službu, a kamoli obranu. Pojedini vojnici napuštali su jedinicu. I neki su oficiri pobjegli. Kad je kulminirala blokada i hrvatske jedinice bile spremne da nas napadnu, moja pretpostavljena komanda je bez mog znanja, bez ikakve vojničke potrebe, iz Bihaća poslala dva aviona koji su preletjeli Varaždin, probili zvučni zid i bombardirali poljoprivredni aerodrom. Bacili su bombu na jedan avion, mali krater je napravljen na pisti, a drugi je avion bacio bombu u kukuruz. Bio sam iznenađen. Nisam tražio avione, nije trebalo, sportski aerodrom nije bio smetnja za našu obranu i opstanak. Tamo su bili klipni avioni za obuku padobranaca i prskanje polja. Istog trenutka uslijedio je napad na sve moje jedinice. To je 15. rujna 1991. Kad je počeo napad na naše jednice, vojnici su odgovorili vatrom. Nazvao sam zapovjednika Pete vojne oblasti Životu Avramovića u Zagreb i pitao što znači bombardiranje i zbog čega je započeo kavgu u Varaždinu. Kaže: “Mi znamo zašto. Izdržite jedan do dva dana, mi ćemo riješiti.” Otada ga više nisam čuo.

NACIONAL: Što se dalje događalo? – Borba je trajala 15. i 16. rujna, a 17. rujna prije podne utišao se napad, pa smo i mi prekinuli. Jedva smo dočekali da napadi prestanu. Nije proteklo sat vremena, ponovno su avioni nadletjeli Varaždin, a u Čakovcu su bombardirali poljoprivredni aerodrom. Poslije tog bombardiranja nastavljen je hrvatski napad, neki naši objekti su 19. rujna zauzeti. Ujutro 22. rujna procijenio sam da sledi likvidacija, da je moral vojnika i oficira pao, da su preplašeni. Imali smo poginule, mnogo ranjenih, vode nismo imali.

NACIONAL: Kolike ste gubitke imali? – Dva oficira mrtva i petnaestak oficira i vojnika teško ranjenih. Vojnici i oficiri tražili su da ih spašavam kako znam. Nije više bilo spremnosti za borbu. Nisam znao naći rješenje. Krizni štab Varaždina ponudio je pregovore. Prihvatio sam, smatrajući da ću tako naći šansu da se riješi problem. Zahtijevao sam pregovore kod mene u komandi. Oni su došli ? predsjednik Kriznog štaba Čedomir Cesarec i član Kriznog štaba Radimir Čačić. Ja sam tražio da se obustave napadi, rekao im da nismo napali grad i da će odgovarati za sve što se dogodilo. Ostavio sam s njima svog ađutanta, prikupio sve oficire i tražio mišljenje. Ni jedan oficir nije predložio da se nastavi borba. Kad sam se vratio u kancelariju, zaprijetio sam Kriznom štabu da, ako hoće pregovarati, tražim da povuku svoju vojsku dalje od kasarne. Oni su rekli da je to vrlo teško, a ja: “Neću pregovarati i nećete izići odavde.” Bilo je otpora, ali je Hrvatska vojska, ipak, povučena. Tražio sam od Kriznog štaba da ostanu kao naši taoci i da nas izvuku iz Varaždina i sprovedu do Srijema.

NACIONAL: Pregovarače ste uzeli kao taoce? – Predsjednika Kriznog štaba i jednog od članova. Rekao sam im da će, ako nas dovedu žive do tamo, i njima život biti darovan i da će se vratiti kući. Od Varaždina do Srijema ima 400 kilometara. To je bio osinjak zasjeda i barikada. Pozvali su da dođe policija na čelu s jednim rukovodiocem, koji bi ispred nas išao, upozoravao na barikade i čistio put. Kad sam vidio da ćemo se moći izvući, naredio sam da se onesposobe oružje i borbena tehnika, u što većem stupnju, ali da nema zvučni efekt. To je učinjeno. Tehnika i naoružanje koji su ostali u Varaždinu nisu se bez generalnog remonta mogli upotrijebiti. Hrvatska tada nije imala svoje remontne kapacitete, rezervne dijelove. To što mi se pripisuje da su tim naoružanjem tukli druge garnizone JNA i nanijeli im goleme gubitke, nije točno. Ja nisam ništa u Hrvatskoj pogriješio, nikakav zločin počinio. Bio sam s malobrojnom jedinicom koja je napadnuta. Branio sam gole živote. Kazna u Hrvatskoj je umjetna. Suci su je izrekli po nalogu vlasti koja je 8. rujna 1991. naredila našu likvidaciju. Uložili smo zahtjev za obnovu kaznenog postupka u Varaždinu. Županijski sud je, međutim, unatoč dokazima koji su mu predočeni, odbio taj zahtjev. Uložili smo žalbe Vrhovnom sudu Hrvatske, ali nam još nije odgovoreno.

NACIONAL: Kolike su žrtve bile na hrvatskoj strani? – Ne znam. Oni kažu da su dva civila stradala. Čim nije bilo masovnih civilnih žrtava, to znači da nismo gađali stambene objekte. Gađali smo vojne ciljeve. Kad oni napadaju, mi gađamo tamo odakle napadaju. Ako je neka civilna zgrada i pogođena, u njima nije bilo stanovnika. To znači da presuda u Varaždinu da sam ratni zločinac ne stoji. S druge strane, ja sam ovdje osuđen za podrivanje obrambene moći. Kako sam ja mogao podrivati obrambenu moć s 220 vojnika? Mene je vrhovna komanda ostavila na cjedilu, oduzela vojsku i oficire, ostavila me s regrutima i tako dala signal hrvatskim snagama da napadnu. Namjerno ili ne, ne znam.

NACIONAL: Mislite li da je to bila posljedica toga što je Varaždin bio “s pogrešne strane”, zapadne, “granice srpskih zemalja” Virovitica ? Karlovac ? Karlobag? – Možda. U Varaždinu i Zagorju stanovništvo je gotovo 100 posto hrvatsko. Vjerojatno je stradanje mog garnizona, da smo izginuli, u budućnostij trebalo biti kamen spoticanja između Hrvata i Srba. Da Hrvati, na primjer, tumače da je neki general Trifunović, fanatik, golobrade regrute gurnuo u smrt kako bi osvojio i okupirao Hrvatsku. “I evo ih, leže ovdje. Nikad sa Srbima ne treba imati posla, oni su genocidan narod.” S druge strane, jer imao sam visoke službene ocjene, možda su, da sam mrtav, Srbi trebali reći: “Našeg najboljeg generala i hrabre vojnike koji su branili Jugoslaviju pobio je genocidni
ustaški narod. Nikad s njima posla.” Mene majka nije rodila da širim mržnju. Ne dam da se manipulira kostima mojih vojnika u mržnji dvaju naroda. Zato sam spasio svoje vojnike.

NACIONAL: Ipak vas na jednoj strani proglašavaju zločincem, a na drugoj za izdajicom. Nakon 12 godina, mislite li da ste pogrešili? – Ne, ispravno sam postupio u onoj situaciji. Meni je u Beogradu odobren izvještaj. Rečeno je da su mi htjeli pomoći, ali da nisu mogli, da je dobro što sam spasio ljude i određena mi je nova dužnost. Međutim, nakon dva dana neki su mudraci rekli: “Ovo je nama prilika. Trifunovića na sud, kako bismo opravdali sve što nam se zbiva.” Načelnik Personalne uprave general Gojko Krstić mi je rekao: “Bit ćeš suspendiran. Preporučujem ti da bježiš.” Rekao sam mu da neću bježati, a on meni: “Ako ne razumiješ što ti govorim, ne poznaješ srpsku povijest: Srbiji nisu potrebni živi ljudi, nego mrtvi heroji.” Sutradan mi je general Ilija Đuić, koji je tada bio u mirovini, rekao: “Nisi trebao živ doći. Poznajući te, smatrao sam da ćeš sigurno poginuti tamo.” Oni su znali za moju vojničku revnost, znanje, sposobnost i upornost, ali su mislili da sam fanatik. Smjestili su me u Varaždin, da sve svoje vojnike strpam u grob. Ali ja sam uvijek bio razuman čovjek.

NACIONAL: Mislite da niste pogriješili ni kad ste pregovarače uzeli za taoce? – Ne! Ja nisam uzeo taoce da ih strijeljam. Ja sam ih uzeo da izvučem svoje vojnike. Bez njih ne bismo mogli izići. Kad su to obavili, ja sam se njima pozdravio i oni su se vratili. Meni je prigovoreno što ih nisam strijeljao.

NACIONAL: Tko vam je to prigovorio? – Tužitelj. Odgovorio sam: “Ja nisam egzekutor, ja sam profesionalni vojnik. Ja sam njih uzeo kao taoce, ali sam morao u toj situaciji.”

NACIONAL: U Srbiji ste bili žrtva medijskog linča? – Supruga mi je proglašavana Albankom, Slovenkom, Hrvaticom, tvrdilo se da sam za predaju korpusa nagrađen umjetničkom slikom, kao i da sam proglašen počasnim građaninom Varaždina.

NACIONAL: Nakon što vas je vojni sud dvaput oslobodio optužbe za podrivanje borbene spremnosti, u trećem ste procesu osuđeni na 11 godina zatvora. – To se dogodilo kad je za načelnika Generalštaba postavljen Perišić, koji je organizirao kampanju protiv mene.

NACIONAL: Koliko ste vremena proveli u zatvoru? – Ukupno godinu i pol. Prvo u Vojnom istražnom zatvoru, a zatim u Zabeli kod Požarevca i bolnici Centralnog zatvora u Beogradu.

NACIONAL: Postoji li mogućnost da budete osuđeni i u Sloveniji? – Tamo se protiv mene vodi postupak za ratni zločin pred sudom u Murskoj Soboti, jer su neke jedinice Varaždinskog korpusa u lipnju 1991. bile angažirane na reguliranju prijelaza državne granice i omogućavanju rada civilnih organa. Takvu naredbu je u tom trenutku dao najviši organ izvršne vlasti SFRJ. Ja sam takvu naredbu dobio od generala Konrada Kolšeka, koji je Slovenac, i prenio ga pukovniku Berislavu Popovu, također optuženom pred sudom u Murskoj Soboti, zbog pogibije dvojice Slovenaca i uništavanja više objekata. Popov je sa mnom osuđen i u Varaždinu i u Beogradu.

NACIONAL: U Beogradu živite u hotelskoj sobi? – Kada sam izišao iz zatvora, tražio sam stan, jer mi radni staž u vojsci iznosi više od 43 godine. Dobio sam dvokrevetnu sobu. Nije mi poznato da još neki general nema stan, da živi u hotelu. U hotelu ne živim besplatno, sobu plaćam. Sin i kći žive u Zagrebu, gdje sam imao trosobni stan, ali im je oduzet.

NACIONAL: I što poslije svega? – Znam da sam vodio računa o životima svojih vojnika, a gdje sam sada? Za razliku od onih koji su se razbacivali tuđim životima. Ja nisam žrtva samo Srbije, nego Srbije, Hrvatske i Slovenije, koje su bile vrlo složne u mom progonu.