Za one koji su 90-ih pratili slična HDZ-ova okupljanja, bio je to, u svakom pogledu, primjer transformacije zastrašujuće populističke stranke u društvo sasvim pristojnih zoon politikona.Najkraće izvješće o Saboru 1. izborne jedinice HDZ-a, održanom u nedjelju na Zagrebačkom velesajmu, svodi se na nekoliko činjenica: Haaški tribunal, indikativno, nije ni spomenut; glavni udar predizborne kampanje usmjeren je na Ivicu Račana, premijera i predsjednika SDP-a; zaslugama HDZ-ova osnivača i državotvorca Franje Tuđmana posvećeno je mnogo lijepih riječi i srdačan pljesak. Ipak, okupljeno mnoštvo diglo se na noge samo dva puta u tri i pol sata koliko je konvencija trajala. Kad je Vladimir Šeks, u ulozi kolektivnog psihoterapeuta, izvrijeđao ministra zaštite okoliša Ivu Banca, opisavši ga kao dr. Frankenstena. I kad je rocker Dino Dvornik izvodio pjesmu s HDZ-ovim izbornim sloganom “Pokrenimo Hrvatsku”.

Pjesma 'Pokrenimo Hrvatsku' Dine Dvornika oduševila je prisutne više od Sanaderova govoraPolitički humor Andrije Hebranga požnjeo je manji uspjeh. Bazirao se na klišeu o “crvenom vuku” s esdepeovskom dlakom reformiranih komunista”. Slabiji odjek njegove kritičke metafore valja pripisati tomu da se sredovječni dio HDZ-ove publike i nadalje ipak sastoji od nekadašnjih članova Saveza komunista koji se takvoj aluziji vjerojatno ne mogu smijati od srca.

Zato je masovno pucupkivanje uz Dvornikov refren možda najveće iznenađenje HDZ-ova nedjeljnog skupa u velesajamskoj dvorani restorana Globus. Stranački uzorak dosad je preferirao ili skandiranje Tuđmanova imena ili liturgijske šlagere u čast Domovine i Boga. Kako je nedjeljna konvencija zagrebačkog HDZ-a organizirana kao neka vrsta stranačke veselice ? red politike, red estradne relaksacije ? ni tradicija, istina, nije zanemarena. Osim Dvornika, nazočne su zabavljali Vanna, Dražen Žanko i jedno kulturno-umjetničko društvo u narodnim nošnjama, ali uz mnogo slabašniji odjek HDZ-ove publike.

Ako se Hrvatska demokratska zajednica nekoć sastojala od heterogene zbirke političkih frakcija i raznih zavičajnih kružoka, danas je vidljiv napor da se u njoj postigne konsenzus dviju generacija: tuđmanovske i posttuđmanosvke, na koju se tek računa.

Sabor 1. izborne jedinice HDZ-a počeo je u podne. Za potrebe sudionika uprava Globusa otvorila je uz glavnu kongresnu dvoranu i susjednu prostoriju. Kako je Sabor imao obilježja predizbornog mitinga, osim zagrebačkih hadezeovaca stiglo je i mnoštvo članova iz drugih gradova. Bilo je ljubljenja i grljenja, uz poneku zdravicu za Globusovim šankom u čast minulih slavnih vremena. Navodno, Jadranka Kosor, v.d. predsjednica zagrebačke organizacije HDZ-a i domaćica, nije očekivala tako masovni odziv pa je velik broj ljudi tri i pol sata proveo na nogama u Globusovoj auli, naprežući sluh da s monitora čuju što se zbiva za govornicom. Čini se, međutim, da je HDZ za početak predizborne kampanje izabrao tako tijesan prostor iz dva razloga. Prvo: raspisivanje novih izbora još nije službeno potvrđeno. A drugo: u protekle četiri godine svog oporbenog djelovanja HDZ je očito shvatio da novac ne pada s neba i da je Globus optimalno rješenje za stranački budžet. Štoviše, ovaj put ništa nije bilo besplatno, piće se plaćalo po komercijalnim cijenama ugostiteljskog poduzeća.

Za one koji su 90-ih pratili slična HDZ-ova okupljanja, bio je to, u svakom pogledu, primjer transformacije zastrašujuće populističke stranke u društvo sasvim pristojnih zoon politikona. Promjena je posebno zanimljiva jer se sastav HDZ-ova ljudstva još nije radikalno izmijenio. I u radnom predsjedništvu zagrebačkog sabora i u publici sjedio je popriličan broj prvoboraca iz trijumfalističkog razdoblja HDZ-a iz 1990.: Vladimir Šeks, Ivan Bobetko, Đuro Perica, Gordana Turić, Neven Jurica, Hrvoje Šošić, Luka Bebić, Stjepan Spajić? Bilo je i mnogo frustriranih čelnika iz bivšeg HDZ-ova državnog aparata koji je promijenjen i srezan nakon izbornog poraza 2000.: od Ivana Penića, nekadašnjeg ministra unutarnjih poslova, do Tomislava Mičića, emigranta povratnika koji je u HDZ-ovu razdoblju stekao časnički čin. Pružajući vlastiti predizborni obol kritici aktualne koalicijske vlade, Nacionalovim se novinarima požalio na bijednu mirovinu kojom je ispraćen iz Ministarstva obrane.

No najbrojnija stranačka populacija bilo je mnoštvo iz zagrebačkih predgrađa čija lica javnost nikada nije upoznala, ali su bili vjerni sljedbenici svih politika HDZ-ovih vodstava. U razgovoru prije početka službenog dijela programa stav dobrog dijela te šutljive većine najjasnije je izrazio poznatiji hadezeovac: “Intimno, ja sam možda bliži Iviću Pašaliću. Ali on nije postao predsjednik HDZ-a i ja ga zbog toga nikada neću prihvatiti. I dok god je Sanader predsjednik HDZ-a, ja ću slijediti njegovu politiku.”

Tako se stječe dojam da je novi pečat zagrebačkoj konvenciji dalo tiho savezništvo Ive Sanadera i stranačkog podmlatka. U tuđmanovskom razdoblju mladež HDZ-a predstavljali su likovi ruralne mladoustaške subkulture koji su govorili ono što Tuđman, deklarirajući se kao europejac, nije smio javno izreći. Ovaj put pomladak HDZ-a pojavio se u liku djevojke koja je svojim istupom neodoljivo asocirala na zlatna vremena razbarušenog Saveza socijalističke omladine, s kraja 80-ih. Kritiku aktualne vlade svela je na klasična staleško-generacijska pitanja: podsjetila je gnjevno na drastično povećanje školarine i nerealizirana obećanja o zapošljavanju mladih i visokoobrazovanih ljudi. Ali ključna poruka djevojačkog izlaganja sadržavala je nešto drugo: HDZ će pobijediti sve te socijalno-političke katastrofe samo i jedino uz vodstvo Ive Sanadera. Gotovo istovjetnim uzvikom završio je govor i glavni tajnik Branko Vukelić. Premda ostali govornici nisu slijedili njihov primjer, stekao se dojam da, nasuprot šutljivoj gomili ? koja se učas može nahuškati da bude što je nekoć bila ? postoji krug mlađih ljudi koji jamstvo HDZ-ove budućnosti vide samo u jednom: da se Sanader, prvi posttuđmanovski predsjednik HDZ-a, etablira u novog karzmatičnog lidera.

Na Saboru 1. izborne jedinice HDZ-a sam Sanader, barem zasad, tek se djelomice dokazao dostojnim liderskih ambicija svojih političkih obožavatelja. Nastupio je kao posljednji; govorio je bez ikakvih pisanih natuknica, koncentrirano i tečno. Premda je strpljivo saslušan do posljednje riječi, njegov elaborat o političkim promašajima vladajuće koalicije bio je ipak predugačak, zamoran, bez iznenađenja i novih ideja. Nije uspio animirati publiku. Sudeći po oznojenom licu, i njega samoga iscrpio je gotovo jednosatni nastup.

Pobrojao je, uglavnom, sve vladine promašaje što su ih novine posljednjih mjeseci plasirale u svojim naslovima: ironizirao je slučaj premijerove žene koja je postala službenica Ministarstva vanjskih poslova da bi se uoči izbora odrekla tog radnog mjesta; upozorio je na “muljaže” oko nedavne koncesije za drugu mrežu fiksne telefonije; narugao se Zakonu o sukobu interesa, žestio zbog hrvatsko-slovenskih nagodbi o granici, ustvrdio da je ekonomska situacija kudikamo gora nego doba HDZ-ova režima? “Mato Crikvenac nije dostojan ni da bude šegrt našeg Borislava Škegre”, uzviknuo je u trenutku nadahnuća. Priznao je HDZ-ovu bahatost i greške u privatizacijskoj teoriji i praksi, ali se pohvalio da je vladajuća koalicija donijela Deklaraciju o Domovinskom ratu pod HDZ-ovim pritiskom.

Vesnu Pusić, najglasniju protivnicu tog saborskog dokumenta, preskočio je, začudo, u nabrajanju političkih grješnika iz sadašnje vlasti. Prešutio je i najradikalnijeg HDZ-ova oponenta Stipu Mesića, predsjednika Republike. Uzgred se još samo osvrnuo na haesesovca Zlatka Tomčića, optuživši ga prilično uopćeno za poljoprivrednu katastrofu. “Na ovim izborima osvojit ćemo najmanje 35 posto glasova”, poentirao je Sanader kritički dio svoga govora, šaljući stranačkim kolegama instrukciju da sve svoje kapacitete u kampanji sruče na SDP.

Manji, mada ne i beznačajan fragment, posvetio je unutarstranačkim prilikama. Kao da se ispričava, izjavio je da je u protekle četiri godine HDZ sređivao vlastite redove, dokazujući biračima da na isti način može srediti i državu. Za razliku od Šeksovih i Hebrangovih humorističnih aluzija, Sanader je vrlo ozbiljno aludirao na Ivića Pašalića. Pašalić je, istina, napustio HDZ i osnovao vlastitu stranku, ali Sanader, čini se, zna koliko je krhak njegov položaj: da predsjedava kolektivom koji dobrim dijelom navija za Pašalićev radikalizam, nesvjestan društvenog okruženja koje se promijenilo u posljednje četiri godine. Zato je jasno zašto se među temama predizbornog Sabora 1. izborne jedinice nisu našli ni Haag, ni odbjegli Ante Gotovina. Ili je HDZ-ova elita u tom pitanju nema prigovora Ivici Račanu, ili je procijenjeno da glasače to više ne zanima.