U izraelskom tisku spekulira se da bi Yaalon mogao biti smijenjen, ali bi to izazvalo ogorčenje u vojsci gdje mnogi dijele Yaalonovo mišljenje.Najnakladniji izraelski dnevni list Yedioth Ahronoth ovog je tjedna objavio članak u kojem tvrdi da je izraelska vojska ogorčena oštrom antipalestinskom politikom izraelskog premijera Ariela Sharona. To je prvi znak dubokog nezadovoljstva izraelske vojske koja bi morala bespogovorno provoditi u djelo naloge političara. U članku je kao izvor citiran “visoki vojni časnik” koji novinaru rekao: “Ono što mi činimo na okupiranim teritorijima suprotno je našim strateškim interesima.” Izraelska vojska postavila je 482 kontrolne točke i pretvorila palestinski teritorij u 300 malih odvojenih zona i te su restrikcije “pojačale palestinsku mržnju protiv Izraelaca i pridonijele bujanju terorizma pa ih treba ukloniti”. “Visoki vojni časnik” predložio je da se gotovo sve restrikcije ukinu u Gazi, gdje ima malo terorističkih aktivnosti: “Nema nade za Palestince nigdje, ni u Gazi, ni u Betlehemu, ni u Jerihonu.” Kritizirao je i najveći sigurnosni projekt izraelske države, gradnju nekoliko stotina kilometara dugačke i pet metara visoke sigurnosne ograde koja bi trebala okružiti cijeli prostor gdje žive Palestinci i tako i fizički odvojiti Palestince od Izraelaca. Ta ograda, međutim, ne ide administrativnom granicom između države Izrael i Zapadne obale Jordana (Cisjoranije ili buduće države Palestine), nego na mnogim mjestima ulazi duboko u palestinski teritorij, kako bi obuhvatila i neka tamošnja židovska naselja. “Visoki vojni časnik” otkrio je da je vojska bila protiv takve trase jer smatra da će ona, zatvarajući palestinske gradove i sela u kaveze, samo povećati palestinsku ogorčenost. Mnogim Palestincima život će učiniti “nepodnošljivim”, a za čuvanje tako dugačke ograde Izrael neće imati dovoljno vojnika.

Kritizirao je Sharona i jer proljetos nije jače politički podržao umjerenog palestinskog premijera Mahmouda Abbasa, koji je zbog toga pao, i jer vodi pogrešnu politiku prema palestinskom vođi Yasseru Arafatu.

Premijer Sharon je zbog tog novinskog članka pobjesnio i zatražio da se utvrdi tko iza njega stoji i da vojna osoba koja je to izjavila “sve to povuče”. “Krivac” se sam javio ?šef izraelske vojske general Moshe Yaalon: pozvao je istaknute novinare triju izraelskih listova, sve im to rekao i dopustivši im da to objave, bez navođenja izvora. Yaalon je izjavio da od svojih stavova ne odustaje. Sastao se s ministrom obrane Shaulom Mofazom, koji je od Sharona dobio zadatak da disciplinira vojsku, ali je Yaalon i pred Mofazom odbio da povući svoje riječi. U izraelskom tisku spekulira se da bi Yaalon mogao biti smijenjen, ali bi to izazvalo ogorčenje u vojsci gdje mnogi dijele Yaalonovo mišljenje. Predstavnik za tisak izraelske vojske nije htio osuditi Yaalona nego je rekao da su njegovi stavovi ” dio argumenata u raspravi u vojsci ”.

Yaalon je pripadnik izraelskih vojnih “jastrebova”, oštrije struje u izraelskoj vojsci, a ne “golubova”, koji su od početka bili kritični prema Sharonovoj oštroj politici. Taj 53-godišnji general za načelnika glavnog stožera izraelske vojske postavljen je lani početkom ljeta. Ušao je u vojsku kao padobranac 1968., sudjelovao u borbama na Sueskom kanalu 1970. i u ratu 1973. te 1978. u upadu na teritorij Libanona na čelu elitne padobranske brigade. Bio je ranjen u ofenzivi u južnom Libanonu 1982., kad je izraelska vojska doprla sve do Bejruta. Otišao je 1986. na studij na britansku vojnu akademiju u Camberlyju a potom zapovijedao padobranskim i oklopnim postrojbama. Bio je zapovjednik izraelskih snaga na Zapadnoj obali a od 1995. i izraelske vojne špijunaže. Od 2000. bio je zamjenik načelnika glavnog stožera Shaula Mofaza, poznatog “jastreba”, kojeg je naslijedio 2002. kad je Mofaz postao ministar obrane.

Yaalon je još prije nekoliko mjeseci zagovarao vrlo oštru politiku protiv Palestinaca, “kako bi Palestinci shvatili da je Izrael nepobjediv”. Početkom srpnja 2003. u intervjuu Yedioth Ahronothu sasvim je drukčije ocjenjivao situaciju. Tada su se dvije strane složile o privremenom prekidu vatre, a on je ocijenio da je primirje rezultat toga što je Izrael izvojevao pobjedu u ratnom sukobu protiv Palestinaca: “Postoje velike šanse da se posljednji ciklus nasilja napokon privede kraju. Budući da je izraelsko društvo izdržalo test i da se vojska protiv terora junački borila, trebali bismo obznaniti da smo u ovom ratu pobijedili. Ima onih koji uporno tvrde da za ovaj sukob nema vojnog rješenja pa moramo popustiti. A upravo je suprotno, uspjeli smo pobijediti u ratu koji nije bio jednostavan, koji se nije mogao dobiti samo jednim razornim napadom, taj smo rat uspjeli dovesti do točke na kojoj druga strana napokon shvaća da njena upotreba nasilja ne može dovesti ni do kakva rješenja.” General Yaalon, tada oduševljen uspjehom izraelske vojske, malo se i narugao drugoj strani: “Palestinska teroristička organizacija Hamas zatražila je primirje prije nego što se u ringu oglasio posljednji gong za ovu rundu. To je dokaz da moć Hamasa slabi.”

Sad pak Yaalon bitno drukčije procjenjuje vojni i političkih ishod 36-mjesečnog palestinskog ustanka i izraelske protuakcije. Kad je taj ustanak počeo u rujnu 2000., posebno nakon niza samoubilačkih bombaških akcija, Izrael se našao u teškoj situaciji, za koju izraelska vojska ? uvježbana za zadavanje jednokratnih brzih odlučnih udaraca vojskama susjednih zemalja ? nije bila spremna. Teško se bilo boriti protiv nevidljivog neprijatelja, integriranog u palestinsko društvo, teško je ratovati kada je gotovo nemoguće lučiti palestinskog borca od civila. Pobjeda se nije mogla postići jednim udarcem, jer nije bilo jednog cilja, čijom se eliminacijom ruši cijela neprijateljska strategija. Trebalo je razraditi novu strategiju urbanog ratovanja protiv terorizma.

Ta nova strategija imala je nekoliko faza: uništenje palestinskih sigurnosnih službi i blokada kretanja na palestinskom području, a zatim pojedinačne likvidacije, ponajviše iz helikoptera, glavnih organizatora terorističkih akcija radikalnih palestinskih skupina protiv Izraela. U toj posljednjoj fazi Izrael je imao mnogo uspjeha, a inovativne metode sigurno će se proučavati i izvan Izraela, posebno upotreba tenkova i teške mehanizacije na gusto naseljenim područjima, te helikopterski napadi na vođe palestinskih radikalnih skupina. Strategija se sastojala u postupnom reduciranju snage palestinskih organizacija uništenjem uporišta u urbanom okolišu, potom eliminacijom pojedinih vođa i stvaranjem izraelskih uporišta na palestinskom području radi onemogućavanja kretanja cjelokupnog palestinskog stanovništva i njegova paraliziranja. Ta nova taktika dotad se nigdje nije primjenjivala.

Izraelska je strana uklonila mnogo radikalnih palestinskih vođa, reducirala samoubilačke bombaške napade i ostvarila mogućnost preuzimanju kontrole nad bilo kojim dijelom palestinskog područja kad se to izraelskoj vlasti prohtije. Izraelska politička pobjeda sastojala se u tome što su proljetos i neke radikalne palestinske grupe počele prihvaćati koncept suživota Izraela i palestinske države te su odustale od cilja da ” Izraelce stjeraju u more”.

No izraelska se strana morala suočiti i s nekim neugodnim činjenicama. Izrael je morao odustati od ekstremnih stajališta, početi s povlačenjem s nekih palestinskih područja, pristati na demontažu nekih židovskih naselja na Zapadnoj obali i prihvatiti neovisnu palestinsku državu, na što nije pristajao prije 36 mjeseci. Izraelska vlast morala je priznati da nije mogla štititi cjelokupno svoje stanovništvo od terorističkih napada.

Proljetos se činilo da je na vojnom planu uspostavljena nova ravnoteža koja će biti temelj za politički napredak. SAD je nametao svoj mirovni plan, američki ministar vanjskih poslova Colin Powell pritiskao je i Izrael i Palestince da u skladu s tim planom počnu pregovore. Amerikanci su podržavali novoizabranog umjerenog palestinskog premijera Mahmouda Abbasa, palestinskog pregovarača. Abbas je upozoravao da će moći povesti Palestince putem mira samo ako i Izrael u tim pregovorima bude bio popustljiv i ustupcima dao Palestincima do znanja da je spreman poštovati i njihove interese. I Amerikanci su zahtijevali da Izrael bude popustljiv. No izraelski premijer Sharon nije slušao te savjete i nije ni u čemu htio popustiti te je tako potkopao položaj Mahmouda Abbasa, koji Palestincima nije mogao pokazati da je korisno pregovarati. Abbas je bio prisiljen na ostavku, a stvar je u svoje ruke ponovno preuzeo oštri Arafat, koji je novim premijerom imenovao poslušnog Ahmeda Qureiju, nakon čega su pregovori prekinuti.

Palestince je najviše ogorčio plan izgradnje goleme ograde koja treba potpuno opasati palestinsko područje i čija je izgradnja sad već poodmakla. Riječ je o pet metara visokoj ogradi koja je dijelom zidana, a dijelom napravljena od čvrste metalne mreže, koja će biti pod strujom, opremljena senzorima, tako da će je biti vrlo teško prijeći. Objavljeno je da će jedan kilometar ograde stajati najmanje milijun dolara. Izrael je obznanio da tako kani spriječiti ilegalni prelazak palestinskih terorista na izraelski teritorij i povećati sigurnost Izraela. No od samog početka gradnje ograde palestinski izvori tvrde da to nije glavni razlog, nego da Izrael tako želi oteti Palestincima dijelove njihovih teritorija.

Dosad je izgrađeno oko 150 km ograde, na krajnjem sjeveru. Izrael nije dosad htio objaviti točan potpuni plan kuda će ta ograda ići na drugim područjima gdje izgradnja još nije počela. No već se i dosad opaža da ograda ne prati granicu između Izraela i Zapadne obale, područja koji je do 1967. bilo dio Jordana, a za koji se obično tvrdi da bi to trebalo biti teritorij buduće palestinske države. Dosad izgrađena ograda ulazi na mnogim mjesta u teritorij buduće palestinske države, negdje vrlo duboko. Ograda je postavljena tako da s izraelske strane ostanu i razna židovska naselja na Zapadnoj obali oko kojih se Izrael i Palestinci spore, jer ih Izrael ne želi prepustiti Palestincima, a palestinska strana smatra da bi Izrael trebao u budućnosti ta naselja napustiti i demontirati a taj teritorij prepustiti Palestincima.

Početkom kolovoza međunarodna politička organizacija Fondacija za mir na Bliskom istoku obznanila je da je na temelju analize dosad izgrađenog zida, povjerljivih dokumenata izraelske vlade i izjava židovskih naseljenika u Cisjordaniji uspjela utvrditi kuda će točno ići ograda. Fondacija tvrdi da će ta ograda zasijecati u palestinski teritorij mnogo dublje nego što je to itko dosad pretpostavljao i objavila kartu na kojoj se vidi da je Izrael dosad gradio najmanje sporan dio ograde, na području gdje se najmanje udaljava od nekadašnje izraelsko-jordanske granice, a da sada predstoji izgradnja onih dijelova koji će duboko ulaziti u palestinsko područje i odsijecati znatne komade teritorija, ponegdje tako nezgodno da područje pod palestinskom kontrolom na mnogim mjestima neće biti kompaktno. Još je važniji, tvrdi Fondacija, plan Izraela u Dolini Jordana: ograda neće ograđivati palestinsko područje samo za zapadne strane, prema teritoriju Izraela, nego će jedan dio ograde ići i s istočne strane Palestincima naseljenog područja, tako da će cijela Dolina Jordana, za koju se dosad tvrdilo da će pripasti Palestincima, ostati u izraelskim rukama. To znači da Palestinci na Zapadnoj obali neće imati pristup rijeci niti imati fizičku granicu s državom Jordan, nego će biti pretvoreni u stanovnike neobično izrezbarene enklave unutar prostora koji će sa svih strana kontrolirati Izrael, opkoljeni žičanom ogradom kao da su u velikom koncentracijskom logoru. A unutar prostora koji Sharonova vlada pristaje predati Palestincima naći će se oko 60 posto Zapadne obale, dok će pomoću ograde Izrael Palestincima oteti 40 posto njihova teritorija. Jedan od vođa židovskih naseljenika na Zapadnoj obali, koji je konzultiran pri određivanju trase ograde, tvrdi da je planirana tako da se Izraelu pripoji “najviše židovskih naseljenika uz najmanje Palestinaca s najvećim mogućim teritorijem”.

Kad je počela graditi ogradu, izraelska vlada tvrdila je da će ona omogućiti da se ? učvršćivanjem sigurnosti Izraela ? što prije palestinska područja predaju palestinskoj upravi i tako skrati izraelska okupacija. Prema tvrdnjama palestinskih predstavnika, dosad izgrađena ograda pokazuje da je to, naprotiv, sredstvo za konsolidaciju izraelske okupacije. Država unutar ograde kakvu je opisala Fondacija za mir na Bliskom istoku jednostavno ne bi mogla funkcionirati, bila bi na milost i nemilost izručena Izraelu, a to je, misle Palestinci, očito izraelski konačni cilj.

Ograda je dokaz zbiljske prirode maskimalističke Sharonove politike. Palestinci su stoga odustali od pregovora i obnovili terorističku djelatnost, pokazujući Izraelcima da će, kad ne mogu svoje ciljeve postići mirnim putem, morati to ostvariti vojnim sredstvima.

I u Izraelu su mnogi uvjereni da je proljetos propuštena velika prilika da se krene putem mira. Ako i među vojnim “jastrebovima” sada počinje prevladavati stav da je politika izraelske vlade prema Palestincima preoštra, to znači da se doista otišlo predaleko. Vojska na terenu najbolje zna kakva je stvarna situacija te je novi vojni stav, kakav iznosi Yaalon, i odraz upravo tih signala s terena. Prema dobro obaviještenim izraelskim izvorima, Yaalon je ovako javno istupio frustriran uzaludnim pokušajima posljednjih mjeseci da unutar službenih najviših političkih i vojnih struktura utječe na promjenu politike. Vojska je, navodno, nezadovoljna što se Sharon ne oslanja na njena saznanja sa terena, nego samo na stavove vodstva izraelske sigurnosne tajne službe Shin Beth, koja zagovara oštru politiku. Yaalon je htio potaknuti i izraelsku javnost, koja je sve razočaranija Sharonom, da ga podrži. Sharon ni nakon tri godine palestinske pobune Intifade nije ispunio obećanje da će oštrom politikom osigurati Izraelcima sigurnost i mir. Naprotiv, palestinski terorizam se nastavlja, žrtve se množe na obje strane a mira još nema na vidiku.

Iako je Sharon bijesan na Yaalona, i neki vodeći članovi vlade dali su Yaalonu podršku, pa i Sharonov zamjenik Ehud Olmert i ministar vanjskih poslova Silvan Shalom. Čini se da je i Sharon počeo popuštati. Neke restrikcije su ublažene, ali nipošto u mjeri u kojoj je to Yaalon tražio. Sharon je prvi put objavio da je spreman razgovarati s palestinskim premijerom Ahmedom Qureijom, što znači da bi palestinsko-izraelski dijalog mogao biti obnovljen.