Nacionalu je poznato da je nekolicina političara HDZ-a i SDP-a, razmatrajući razne, pa i najnevjerojatnije postizborne scenarije, neformalno i nevezano razgovarala i o mogućnosti koaliranja njihove dvije stranke.Nemogućnost formiranja stabilne vlade ili pak izborna pat situacija u kojoj ni lijeva ni desna koalicija neće imati većinu u Saboru, što predviđaju posljednja istraživanja javnog mijenja, može nakon izbora dovesti do najspektakularnijeg političkog obrata od kada postoji samostalna Hrvatska: do stvaranje velike koalicije HDZ-a i SDP-a. Nacionalu je poznato da je nekolicina političara HDZ-a i SDP-a, razmatrajući razne, pa i najnevjerojatnije postizborne scenarije, neformalno i nevezano razgovarala i o mogućnosti koaliranja njihove dvije stranke. Nacional je iz razgovora s više vodećih političara HDZ-a i SDP-a zaključio da većina njih ne odbacuje a priori mogućnost sklapanja crveno-crne koalicije. O tome se razgovaralo u najužim krugovima, ali ne na najvišoj razini jer je, po općoj ocjeni, za sada o tomu prerano i preopasno govoriti. Zbog toga je mogućnost stvaranja velike koalicija HDZ-a i SDP-a najveća predizborna tabu tema. Razumljivo: takve najave mogu objema strankama odnijeti dio glasača i izazvati bunt među članovima stranke, a ostalim strankama dati povoda da ih optuže za kolaboracionizam i izdaju. Većina građana, posebice glasača, ali i članova HDZ-a i SDP-a te političkih stranaka, takvu će ideju doživjeti kao vulgarno političko oskrvnuće. Ma kako to, s obzirom na političku povijest Hrvatske, zvučalo kao političko bogohuljenje i izdaja, crveno-crna koalicija nije više ni izdaleka takav politički bauk i fantazmagorija kako se u prvi mah može učiniti: mogla bi zapravo biti jedini izlaz, pa i spas od političke nestabilnosti u koju bi mogla zapasti Hrvatska. Ako zbog tijesnog izbornog rezultata nijedna stranka i koalicija neće imati ozbiljniju većinu u Saboru, Hrvatska će ući u razdoblje višegodišnjih teških političkih turbulencija, prijevremenih izbora i čestih promjena vlade. U tom slučaju neće biti sačuvana gospodarska i politička stabilnost ali, što je jednako važno, bit će fatalno prokockana najvažnija zadaća ove generacije: ulazak u Europsku uniju. Naime, u uvjetima političkih borbi i gospodarske nesigurnosti nijedna se koalicija neće moći sustavno baviti ispunjavanjem uvjeta za ulazak u EU i NATO pakt. Samo koalicija SDP-a i HDZ-a moći će u tom slučaju spriječiti taj crni scenarij. Premda savezništvo HDZ-a i SDP-a naravno nosi sa sobom cijeli niz opasnih zamki i loših političkih posljedica, sve njih zasjenjuju tri cilja koja bi to koalicija mogla ostvariti: uvesti Hrvatsku u EU, osigurati političku i gospodarsku stabilnost, te napraviti odlučujući korak u dokidanju povijesne podijeljenosti hrvatskog društva. Nema nikakve sumnje da bi dvije najjače stranke, sa stabilnom većinom, najlakše i najbrže provele neophodne reforme.

Za razliku od većine hrvatskih građana i političkih stranaka, EU i SAD zasigurno bi pozdravili suradnju HDZ-a i SDP-a: vrata EU i NATO pakta širom bi se otvorila jer bi to značilo da su dvije najveće stranke u Hrvatskoj postigle konsenzus oko tih dvaju ključnih ciljeva. Još ima argumenata koji idu u prilog sklapanja velike koalicije HDZ-a i SDP-a. U političkom i ideološkom smislu niti je HDZ više tako crn, a SDP već odavno nije crven. U nekim je elementima HDZ čak i modernija stranka. Ako je SDP mogao gotovo četiri godine surađivati s HSS-om, zašto ne bi mogao s reformiranim HDZ-om, koji je u nekim segmentima modernija stranka od HSS-a. A da se o Ivi Sanaderu, uspoređujući ga s Zlatkom Tomčićem, i ne govori. Štoviše, posve je sigurno: suradnja SDP-a i HDZ-a bila bi puno manje traumatična nego li koalicija SDP-a i HSS-a ili pak HDZ-a i HSS-a. Ivu Sanadera i Ivicu Račana povezuje i to što obojica imaju slične političke ciljeve: ulazak Hrvatske u EU i preobrazbu svojih stranaka u stranke desnog i lijevog centra.

Vodstva HDZ-a i SDP-a imaju još jedan vrlo snažan razlog da nakon izbora sjednu za pregovarački stol: to će, naime, biti jedini način da se oslobode žestokih pritisaka, pa i ucjenjivanja potencijalnih koalicijskih partnera. Zbog gotovo izvjesnog tijesnog izbornog rezultata, apetiti HSLS-a, DC-a i HSP-a, te HSS-a i HNS-a toliko su narasli da daleko premašuju ono što su im u HDZ-u i SDP-u spremni ustupiti. Do sada se, primjerice, vjerovalo da je jedino dvojbeno kojem će se, lijevom ili desnom političkom carstvu, prikloniti HSS. Izjava Miroslava Rožića, potpredsjednika HSP-a, da je njegova stranka spremna surađivati sa svima pa i SDP-om, otkrila je da će se i ta stranka, poput HSS-a bez ikakvih političkih i ideoloških skrupula prikloniti onomu tko će ponuditi više atraktivnijih funkcija. Slično upozorenje odaslao je i predsjednik DC-a Mate Granić kada je najavio da će njegova stranka radije ostati u opoziciji nego li ući u koaliciju koja neće uvažiti njihove programske i kadrovske zahtjeve. Kada se svemu tomu pridoda još i Dražen Budiša, koji unaprijed prijeti da će njegova stranka biti krajnje težak koalicijski partner, onda je posve jasno na kakvim će se mukama naći Ivo Sanader i HDZ-a ako će morati formirati koalicijsku vladu s HSLS-om, DC-om i HSP-om. Još će biti teže Ivici Račanu: pojma nema gdje su granice ambicija Zlatka Tomčića, a za vratom mu puše i Vesna Pusić koja upozorava da se HNS-ova politička i kadrovska rješenja moraju uvažavati jer bez toga nema suradnje. SDP i HDZ našli su se u takvoj situaciji iz dva razloga: zbog toga što predizborna istraživanja javnog mijenja pokazuju da neće imati dovoljno zastupnika u Saboru da sami diktiraju koalicijske uvjete. Osim toga, potencijalni partneri na taj im se način osvećuju jer su odbijali s njima sklopiti predizborne koalicijske sporazume. U LS-u i HNS-u,u koaliciji HSLS-DC ,te u HSP-u uvjereni su da Sanader i Račan nisu željeli sklapati predizborne sporazume kako sebi ne bi unaprijed vezali ruke. Po njihovu mišljenju, Račan i Sanader tako su ostavili prostor za sve vrste kombinacija, ne samo unutar lijevih i desnih blokova. Preciznije rečeno: za veliku crveno-crnu koaliciju.

Sanader i Račan jednako se užasavaju pregovara s Zlatkom Tomčićem. Oboje su, naime, uvjereni da je Tomčić nezajažljivi partner koji će ih mučiti i ucjenjivati do iznemoglosti. Stoga će ga, ako je to ikako moguće, pokušati izbjeći. Tomčić je, međutim, Račanova sudbina. Bez njega Račan nema šanse ostati na vlasti. Tomčićeva najava da više ne želi biti predsjednik Sabora, te da HSS-u nakon izbora može pripasti mjesto premijera, jasno je upozorenje Račanu: u slučaju iole boljeg izbornog rezultata HSS-a, Tomčić će tražiti premijersku funkciju. Uostalom, posrijedi je ozbiljna operacija: Tomčić je već predložio jačanje uloge predsjednika Sabora kako bi na tu funkciju namamio Račana i riješio ga se kao konkurenta za predsjednika Vlade. Znajući da bi Tomčić i njega na sličan način izluđivao, Sanader priželjkuje da s HSS-om neće trebati imati posla. No ako uspije izbjeći Tomčića, Dražena Budišu sigurno neće. Kao što je Tomčić Račanova, tako je Budiša Sanaderova kob. Zbog toga se Sanader s pravom pribojava HSLS-a: zna da će s Budišom, zbog njegove političke isključivosti, biti iznimno teško pregovarati. Sanader će pod svaku cijenu pokušati izbjeći koaliranje s HSP-om: zna da bi mu suradnja s Antom Đapiće, ma koliko se on trudio da promijeni image, uništila pozicije koje je stekao među europskim konzervativcima i narodnjacima.

Dakako, nemoguće je danas zamisliti, a još teže prisiliti na suradnju primjerice Andriju Hebranga i Ivana Ninića, Zdenku Babić Petričević i Milanku Opačić, ili pak Marina Jurjevića i Dubravku Šuicu. Svi bi oni zasigurno, a takvih u obje stranke nije zanemariv broj, u slučaju koaliranja HDZ-a i SDP-a napustili svoje stranke. Tako bi suradnja HDZ-a i SDP-a ubrzala procese preobrazbe tih dviju stranaka u stranke političkog centra: HDZ i SDP na taj bi se način oslobodili vlastitih radikala. No time bi ujedno oslobodili prostor za jasniju profilaciju drugih stranaka ljevice i desnice. Dok je nerealno očekivati pomirenje Hebranga i Ninića, posve je moguće zamisliti suradnju Ive Sanadera i Ivice Račana, Vladimira Šeksa i Mate Arlovića, Tonina Picule i Miomira Žužula, Šime Lučina i Ivana Jarnjaka, Antuna Vujića i Božidara Biškupića, Milana Bandića i Jadranke Kosor? Također je posve logično očekivati da će se, kao realni i pragmatični političari, uvažavajući rezultate glasovanja Sanader i Račan uspjeti dogovoriti hoće li Sanader postati premijer, a Račan predsjednik Sabora ili će pak Sanader biti 3 ili 2,5 godine premijer, a Račan godinu ili godinu i pol dana.

HDZ i SDP najenergičnije će javno odbaciti i samu pomisao na zajedničko koaliranje jer to može imati negativne posljedice na njihovu predizbornu kampanju. Međutim, kada se prebroje glasovi, situacija će se iz temelja promijeniti. Naravno, valja biti nerealan: u HDZ-u i SDP-u ne priželjkuju međusobno koaliranje jer znaju s koliko je to rizika i opasnosti povezano. Može, među ostalim, izazvati bunt i raskol u strankama, nezadovoljstvo javnosti. I s obzirom na političke i ideološke svjetonazore koalicija HDZ-a i SDP-a nije njihov politički cilj. Međutim, ako neće biti drugog izlaza, i ako će se to pokazati kao povijesna nužnost, onda će vodstva dviju najvećih stranka morati s obzirom na odgovornost koju imaju za sudbinu države, zajednički potražiti rješenje. Ono će imati puno opravdanje budući da nije riječ o strateškom partnerstvu niti o zavjeri protiv demokracije, već o prijelaznom rješenju i koaliciji za jednokratnu uporabu: dok se ne uđe u EU i NATO pakt.

Od europskih država najduže iskustvo s velikom, crveno-crnom koalicijom ima Austrija. Desničarska OVP, austrijska narodna stranka i SPO, ljevičarska socijalistička stranka, surađivale su s jednim manjim prekidom od završetka II. svjetskog rata do sredine devedesetih. Ta je koalicija osnovana kako bi nakon sloma fašizma stabilizirala političke i gospodarske prilike u Austriji, te uspostavila nacionalni koncenzus za denacifikaciju države. U tomu je u potpunosti uspjela, pa je Austrija za crveno-crne koalicije vrlo brzo postala politički stabilna, a gospodarski iznimno prosperitetna država. Iznjedrila je i dva političara europskog formata, dugogodišnje predsjednike vlade Brunu Kreyskog i Franza Vranytzkog. No, zbog predugog ostajanja na vlasti koalicija se na kraju potpuno kompromitirala, a rezultat je bio nagli rast popularnosti desnog ekstremiste Jorga Heidera.